19. nedjelja kroz godinu – B
Današnje Evanđelje donosi nam nastavak Gospodinova razgovora s onima koji su ga tražili nakon umnažanja kruha, a s kojima je Gospodin stupio bio u raspravu jer su ga tražili želeći se nahraniti besplatnim kruhom. Dok ih je on pozivao da učvršćuju vjeru u Boga, te da, polazeći od nje prepoznaju njegovo mesijansko poslanje i božanski zahvat u povijest, dotle su oni tražili bilo koji izgovor da to ne učine. Čak su se pozivali na povijest i na drevne događaje, ali nisu ih tumačili u snazi onoga što su oni bili kao znakovi Božje ljubavi i skrbi, nego sukladno ljudskom poimanju i viđenju. Tako i u današnjem odlomku oni mrmljaju na Isusa jer je rekao da je pravi kruh koji je s neba sišao, što njima nije moglo doći do svijesti. Nije im bilo spojivo da netko koga poznaju izbliza može biti Božji Mesija koji je s neba sišao, kao što im nije moglo niti biti jasno kako se mogu hraniti njegovim tijelom. Time su pokazali na koji su način prihvaćali Božju istinu: ne bezuvjetno, nego u okvirima svoga ograničenog znanja.
Ono što sami kao ljudi nisu mogli razumom shvatiti, nisu ni pokušali nadići dajući da ih Bog vodi svjetlom vjere, nego su jednostavno odbijali kao nemoguće. Preuzetno su se hvalili kako su narod Božji, ali se nisu dali poučavati, to jest nisu dopustili da ih Bog poučava. Upravo zato jer im mnogo toga nije bilo jasno, što pokazuje zapisani Isusov razgovor s njima, trebali su se dati poučiti. No čovjek je sklon najradije se zaustaviti na granicama svoga neznanja, umjesto da traži nadići granice otvarajući se znanju Božjemu, za koje je potrebna velika poniznost i otvorenost razumijevanju Boga i njegova plana. A kako stvari stoje, Isus je glede njihova poimanja Boga i njegovih obećanja, glede objave i vjere, bio vrlo realan, te im je zato s dozom velike jednostavnosti rekao: Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Kako vidimo, Isusu je jasno da Otac privlači ljude, one koji se otvore njegovoj riječi. Sam Otac ih poučava, i tek ako su tako poučeni da razumiju Božju volju i obećanja, onda će moći povjerovati u Isusa kao njihovo ispunjenje, u protivnom će ga lako i jednostavno odbaciti, kao što su i učinili, jer njihovi razlozi nisu bili ni čvrsti ni kvalitetni.
Slične riječi Gospodin bi imao razloga uputiti i danas mnogim kršćanima, jer mnogi upadaju u zamku iste napasti. Nazivaju se kršćanima, ali to u biti nisu, jer Božju riječ ne prihvaćaju živom vjerom niti se daju poučiti. Ne dopuštaju da ih Bog vodi u njihovim promišljanjima i izborima, ne smatraju shodnim dopuniti vlastite spoznaje o životu Božjim znanjem. Mnogi vrlo olako i površno doživljavaju svoju vjeru, tako da provode život, a da se uopće ne poučavaju u njoj, niti znaju da im svjetlo vjere daje jasnoće i snage pred životnim izazovima. Koji tako pristupaju vjeri, njih Otac nebeski niti može ‘povući k Isusu’, niti ih može poučiti da dođu k njemu i prime život vječni, niti se mogu nazvati učenicima Božjim, ma koliko se po sakramentu krštenja pribrajali njegovu narodu. Oni kojima je njihovo ljudsko znanje dostatno, o Bogu mogu imati tek pokoju nejasnu ideju, no još pogubnije od svega što su svojom umišljenošću zatvorili sebi pristup daljnjoj spoznaji koju im može podariti isključivo Bog.
Ali onaj tko ima živu vjeru u Boga i tko se daje poučavati u vjeri i Božjim istinama, on dopušta da Bog svojim znanjem dopunjava njegovo (ne)znanje i da upravlja sav njegov život. Onaj tko istinski vjeruje u svjetlu Božjeg znanja stječe ona bitna životna saznanja, utvrđuje istine i izgrađuje principe. Za takve kršćane, bez obzira koliko razreda škole imali, može se reći da su pravi učenici Božji, što je se već bilo očitovalo u prvoj kršćanskoj zajednici, sastavljenoj uglavnom od običnih jednostavnih ljudi. Nije stoga nimalo čudno da sveti Pavao od Efežana očekuje da budu ‘nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena’, što znači da očekuje da budu učenici Božji, da se daju poučavati i voditi Božjim primjerom i istinom. Zato je kršćanin u svojoj biti učenik Božji, netko tko dopušta da ga Bog poučava kao istinski Otac, te time svjedoči da je postao dijete Božje. A učenik Božji i dijete Očevo ne živi život na slijepo, niti je neupućen u život, niti je neznalica glede Božje istine koja je čovjeku darovana kao svjetlo u tami svijeta. Kršćanin kao učenik Božji čuva se jedino da ne bude umišljeni znalac, na takav način oholo otvrdnut u ljudskom znanju da u samodostatnosti ne dopušta pristupa Bogu. Onaj tko se daje poučiti, taj postojano pabirči znanje Božje, pa i onda kad do njega dolazi mukotrpnim traženjem. Znajući kako mu Božje znanje otvara vodike života, on ne odustaje od traženja, svjestan da je za svaku dobru školu neophodan napor i savladavanje prepreka i kušnji.
Danas nam stoga treba kršćanski naraštaj gorljivih učenika Božjih koji će, poučeni Duhom Božjim, prigrliti Isusa kao kruh živi koji je s neba sišao, Otkupitelja koji nam daje život vječni i koji nas uskrišava u posljednji dan. Budimo stoga prokušani učenici Božji i dopustimo Ocu da nas pouči i utvrdi u istinama vjere i spasenja o jedinstvenom Božjem planu u kojem je Gospodin Isus kamen zaglavni, kruh koji nam Otac daje za hranu na našem životnom putu, bez kojega ne možemo doći Bogu, našem Ocu i Učitelju. Dopustimo mu da nas privuče snagom neizmjerne ljubavi i vječne istine, kako bismo poučeni i privučeni prigrlili Krista Gospodina, punini svoga života i ispunjenu božanskog plana spasenja. Budimo neumorni širitelji njegova kraljevstva među ljudima svjedočeći drugima kako je najveća mudrost na svijetu postati učenik Božji koji crpi životna saznanja i uvjerenja iz njegova znanja posredovanog nam po vjeri.