22. nedjelja kroz godinu – C
Zajedničko blagovanje i okupljanje na gozbe dio je životne svakodnevnice, kako danas tako i nekada. Sveti Luka nam u današnjem Evanđelju opisuje da ni Gospodinu Isusu nije bilo strano družiti se na takav način, te u današnjem Evanđelju čitamo kako je jedne subote sudjelovao na jednoj gozbi koju je priredio neki farizejski prvak. Bilo je tu i drugih uglednih uzvanika, te Gospodinu nije promaklo njihovo pohlepno ponašanje, koje je inače tako uočljivo i danas na gozbama. Promatrajući ih Gospodin je uočio da se natječu, to jest bore, za bolja mjesta za stolom, te je smatrao shodnim intervenirati prigodnom poukom kroz prispodobu. Poučavao ih je da ne traže za sebe prva mjesta, jer bi im se nakane mogle izjaloviti, budući da nikad ne znaju kad će doći netko časniji od njih i istisnuti ih sa zauzetih pozicija. Naprotiv, upućivao ih je na to da radije zauzimaju posljednja mjesta, jer onaj tko ih je pozvao zna bolje od njih koje mjesto im je namijenio, te im može biti na čast ako ih promakne na bolje mjesto.
Gospodinov istup očito nije bio popularan, ali najvjerojatnije nije mogao otrpjeti njihovo međusobno nadmetanje koje je bilo suprotno i minimumu kućnog odgoja i uljudbenog odnosa prema drugima, a da ne spominjemo koliku su duhovnu bijedu time pokazivali. Ako im je kao sustolnicima želio dobro, morao je reagirati poukom, pa zato valja podrobnije propitati što se to sve krilo iza njihova ponašanja. Naime, boreći se za bolja mjesta, oni su zanemarivali da je pored njih neki njihov kolega, poznanik i prijatelj. Iz njihova ponašanja je bilo razvidno da su dali prednost svojim sitnim koristima, nego dobru onih s kojima se spremaju dijeliti gostoprimstvo i zajednički stol. Njima je bio važniji tjelesni ugođaj i ugađanje svome egu, čime su pokazivali da su sami sebi na prvom mjestu, nego istinsko zajedništvu s drugima u vidu bratskog blagovanja. U ime svojih sitnih koristi i ugađanja umišljenoj veličini i tjelesnoj nezasitnosti bili su spremni zanemariti prisutnost prijatelja i poznanika, jer im je bolje mjesto donosilo više časti, a možda bolji i obilatiji zalogaj. Umjesto da se ponašaju kreposno držeći se poniznosti, dopuštali su da u njima proradi taština i neumjerenost, pa su se s drugima mjerili i odmjeravali, promatrali i uspoređivali, nastojeći se pokazati uzvišenijima i važnijima od drugih.
U takvoj situaciji u kojoj se na kulturan način mnogi otimaju za bolje položaje, nedostaje stvarne poniznosti, ali isto tako i istinska ljubav prema svome bližnjemu. Bližnji je postao više suparnik kojemu treba oduzeti bolje mjesto i slasniji komad, nego blisku osobu s kojom dijelim zajedništvo i uvećavam ljubav i poštovanje sjedeći za istim stolom. Njihovo ponašanje je otkrivalo da svoje sustolnike drže protivnicima koji bi im mogli oteti eventualnu povlasticu ili ih preduhitriti za mogućnosti koje im se ukažu tijekom blagovanja. Tako su otkrivali koliko u čovjeku postoji grabeža i sitnodušja kojim se hrani koristoljublje, a bili su nesposobni savladati se i biti istinski ljudi.
Gospodin Isus daje stoga drukčije savjete, jer potiče svoje slušatelje da se svladavaju od takvih niskih strasti poradi kojih ne vide oko sebe bližnje, nego takmace, uvjeravajući ih kako im radi toga ne će propasti nagrada. Možda bi netko Gospodinove riječi mogao shvatiti kao račundžijsko savladavanje, nakon kojega onaj koji se savladava očekuje promicanje na bolje mjesto ili sadržajniju nagradu, ali je Gospodin daleko od toga. Možda bi netko mogao govoriti o proračunatoj duhovnosti i duhovnom lukavstvu prema kojem se netko odriče u prvi mah, ali svejedno teži za istim častima, mjestima i ugledom, s time da ga samo privremeno odgađa kako bi u njemu uživao kasnije, no Gospodin svoje slušatelje sigurno nije htio pretvoriti u lukave dvoličnjake. On ne želi od njih da glume poniznost, a da u sebi nestrpljivo čekaju da ih netko za to nagradi i promiče, jer bi to bilo preprozirno.
One koji ga slušaju, Gospodin poučava iskrenoj poniznosti i svladavanju, a ne duhovnoj i proračunatoj lukavosti. Tko Gospodina pozorno sluša i slijedi zna da nijedno djelo ne smije biti učinjeno s koristoljubljem, nego u jednostavnosti i iskrenosti. Pa i kad se netko odluči biti ponizan pred ljudima, to treba iz čistog poštovanja prema Bogu i prema njima, svjestan da im treba iskazati Božju ljubav, a ne sagledavati u njima prigodu da sam izvuče iz toga neku korist. Ne bi bilo dostatno da se netko prisiljava na poniznost pred ljudima, kako bi dobio nagradu od Boga, nego može biti ponizan pred drugima kao pred bližnjima i braćom, ako je istinski upoznao Boga, te ne će sebi dopustiti nikakvu vrstu koristoljublja, pa niti onog duhovnog.
Zato i nas Gospodinova riječ poziva na istinsku poniznost i na pozornost prema ljudima oko sebe. Uči nas da ne smijemo živjeti samo tražeći svoje sitne zemaljske koristi, kao da drugih nema pored nas. Hrabri nas da živimo služeći ponizno drugima, te da ih iskreno poštujemo kao braću i bližnje, (s) kojima (se) ne trebamo otimati, nego ih doživljavati kao osobe s kojima smo pozvani dijeliti isti sadržaj života. Prihvatimo Gospodinov nauk i učimo se autentičnoj poniznosti, onoj koja ne traži nagradu za ono što čini, i ne čini ništa poradi koristoljublja, nagrade i priznanja, pa i onda kad zna da nagrada ne će izostati, jer Bog svojima ne uskraćuje obilje blagoslova, ni na zemlji ni na nebu, ni u vremenu ni u vječnosti. Dopustimo da nas Gospodinova riječ pomakne naviše – prema uzvišenijem načinu života na zemlji, kojemu ne će izostati nebeska nagrada o uskrsnuću pravednih.