Kako bi obznanili svoje odluke ili
kako bi pripremili ljude za vlastiti pohod,
nekada su kraljevi i carevi slali
ispred sebe najprije svoje glasnike.
Njima je bila zadaća prenijeti vjerno
povjerenu odluku, odredbu ili zakon.
Poznajući volju gospodara,
jasno su znali i smisao poruke
koju su nosili stanovnicima.
Jednako tako poznajući mu navike,
ili pak cilj i smisao putovanja,
najbolje su znali savjetovati ljudima
što napraviti ili kako se ponašati
u trenutku kada gospodar
bude prošao određenim krajem.
Jer je nosio važnu poruku,
to jest bio pouzdani glas
koji nema pravo preinačiti,
već vjerno prenijeti poruku,
kao i vjerodostojno protumačiti,
ukoliko potrebe zahtijevaju,
nosio je ime gospodarev glasnika.
Njega se nije slalo nepotrebno,
već s dobrim razlogom,
te je on bio prvi nagovještaj
prisutnosti onoga koji ga šalje.
Tako je Gospodin nekoć poslao
ispred sebe Ivana Krstitelja
kao vjerodostojnog glasnika
da mu pripravi put u srcima
i vjerodostojno prenese
spasenjske zahtjeve narodu
koji je čekao njegov dolazak.