4. nedjelja došašća – A

U postupnom hodu kroz liturgiju došašća i Božju riječ koja nas je približavala otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, došli smo do 4. nedjelje došašća koja predstavlja posljednji veliki korak priprave za svetkovinu rođenja Sina Božjega. Kao ključna osoba koju nam današnje bogoštovlje nudi za razmišljanje,  iz tišine i skromnosti izranja sveti Josip, zaručnik i muž presvete Djevice Marije. No osim što je bio čovjek u svetom zajedništvu s Marijom, njegova svetost je došla bila na kušnju, te ju je morao pokazati u vrlo konkretnim i jako zahtjevnim stvarima. Taj trenutak kušnje bio je onaj kada je otkrio da je njegova zaručnica Marija trudna, te je trebao nadići sve bolne osjećaje koji su pratili tu spoznaju. Štoviše, morao je zatomiti i moguću vlastitu povrijeđenost, jer je njega taj događaj sigurno morao povrijediti do srži.

Možda bi netko mogao reći da sveti Josip nije bio gorljiv, jer je gotovo prešutio taj događaj. Nije reagirao burno, premda mu je bilo bolno. Nije prozvao Mariju pred svima i nije je prokazao poradi grijeha, što je bila njegova dužnost, već je smišljao kako da je potajice otpusti. A mnogi bi je u ime gorljivosti, i da dokažu pred drugima svoju vjeru u javnosti, dali kamenovati i bili bi ponosni da su iskorijenili jednog grešnika iz naroda. No Josip ne čini tako. Josip u svojoj poniznosti i skromnosti svoju kauzu prepušta Gospodinu. A Gospodin je njega pripustio toj kušnji, jer nema nijednog kreposnog čovjeka koji je stekao krepost bez kušnje. Tako isti i Josip ne može biti svet, ako mu Gospodin ne daje prigodu da pokaže svetost u konkretnoj situaciji u kojoj treba pokazati da se ponaša kao svetac i tako pred Bogom živi. A da nije bio prokušan kao Božji čovjek, teško bi mogao potom prihvatiti i odgovornost koja mu je trebala biti povjerena i teško bi bio pouzdan zaštitnik utjelovljenome Sinu Božjemu. Josip je doista upravo takav. I dok mu je moguća Marijina izdaja dogovora i grijeh mogla biti pred očima, on ne skreće svoj pogled s Gospodina. On ne dokazuje svoju vjeru u Boga agresivnošću, već strpljivim podnošenjem izazova i posvemašnjom vjernošću Gospodinu. Zato ga sveti Matej naziva mužem pravednim, jer mu nije bilo do istjerivanja ljudske pravde, već je ponizno tražio da se vrši Božja pravednost među ljudima.

Doista, pravednost se sastoji u tome da primimo Boga i njegovu pravednost u svoj život, te da se posvetimo promatranju njegova lica i njegova srca iz kojega nam dolazi jasnoća i svi odgovori koje tražimo u životu. Nije pravednost imati opravdanje za određene poteze i odluke, jer je i Josip mogao pronaći opravdanje da Mariju dade kamenovati, već je pravednost imati Božje razloge za vlastite čine. Pravednost je dopustiti Bogu da vodi naše odluke do mjere da to ne budu obične ljudske odluke, već Božje. Zato pravednost nije oholo samoopravdanje, već ponizno primanje Boga koji nas opravdava svojom milošću. Takvu je pravednost tražio sveti Josip kojemu je nakon toga Bog očitovao svoje planove i od kojega je tražio da nastavi služiti njegovu planu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će Sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“

Shodno primjeru svetoga Josipa, došašće u vjerniku budi poziv na pravednost koja se otvara Bogu i njegovu djelu za spas svijeta. Dok proroci najavljuju Božje djelovanje, pravednici ne moraju uvijek biti propovjednici koji naviještaju riječima. Ali zato moraju biti svjedoci koji svjedoče životom, pa i vlastitom šutnjom, kao što je to bio slučaj sv. Josipa. Koliki samo danas vjernici burno i agresivno reagiraju na različite pojave u društvu i Crkvi, te misle da time brane vjeru ili Boga. No najčešće sliče onima koji su spremni razapeti i kamenovati ljude oko sebe za krive poteze, te očituju nesređeno stanje svoje duše. S druge pak strane Josip strpljivo podnosi kušnje u kojima se našao i zna da Božju budućnost svoga naroda može i treba iznijeti samo u tišini i poniznosti postojano vršeći volju Božju. Zato on i nama danas svjedoči o tihom i samozatajnom životu koji se na žalost danas izgubio, pa i među nama vjernicima i u našim obiteljima. Svi želimo biti protagonisti, vidljivi u javnosti i po medijima, u strahu ili uvjerenju da se moramo svime pokazivati i dokazivati, te da više branimo i živimo vjeru što se više eksponiramo. Tako više vremena providimo u tim dokazivanjima, raspravama i svađama u javnosti, nego u razmatranju Božjega otajstva. A da ne kažemo da danas nema puno onih koji žele u patnji prihvatiti odgovornost za Božju stvar, da danas ne znamo strpljivo podnositi nevolje i tegove, zaboravljajući da je to sudbina svih koji žive u Bogu. Štoviše, zaboravljajući da je to najveće jamstvo budućnosti i dobrobiti kojoj trebamo težiti.

Zato i nas danas došašće poziva da revnujemo u istinskoj pravednosti, a to je da se potrudimo svoju nutrinu posvetiti Bogom i da se revno obračunamo sa svakim grijehom i slabošću koja je u nama. Revnost je u tome da neprekidno i s više žara svoj pogled upiremo u Gospodina, te da svoje uši više otvaramo razumijevanju njegove riječi i spasenjskih planova. Pravednička revnost je onda kada nam je najvažnija stvar stati pred Boga i tražiti pomoć, savjet i rasvjetljenje, umjesto da revnujemo svadljivom ljudskom revnošću punom

Možda bi netko pomislio da je Josipu nedostajalo revnosti, jer nije izišao u javnost s informacijom i nije Mariju prokazao kao grešnicu. No njemu je bio važnije stati pred Boga i tražiti pomoć i savjet i rasvjetljenje, nego revnovati lažnom revnošću koja nam pomrači razbor. Pravednik koji revnuje za Boga je čovjek koji razmatra o svemu što su naviještali proroci, i to izvršuje u svom životu provodeći u djelo sukladno Božjem naumu. Pravednik dopušta da mu Bog tumači stvarnost, pa i onda kada mu se čini da je stvarnost sasvim drukčija, jer je svjestan da mu samo Bog može dati ispravan pogled na stvarnost i na ljude koji s kojima se susreće i s kojima živi.

Došašća nema bez ovog puta pravednosti, to jest otvaranja Božjem djelovanju, jer Bog u povijesti traži suradnike svoga otajstva, a to znači da traži patnike koji su spremni podmetnuti leđa u tišini i poniznosti. Ako želimo doći do božićne punine, na nama je poći tim putem kojim je išao i sveti Josip, muž pravedan.

Share: