2. korizmena nedjelja – A
Mi ljudi kao stvorenja Božja u svome djelovanju ravnamo se načelom dobra. Činimo redovito ono što smatramo dobrim za sebe. Poteze koje vučemo i odluke koje donosimo, donosimo isto tako prema ključu dobra. Svoje životno okruženje, obitelj i društvu u kojem se krećemo, isto tako mjerimo prema tome koliko je dobro ili koliko nam je dobro. No osim što je Gospodin u nas usadio ovaj mehanizam dobra prema kojem donosimo svoje odluke i pravimo izbore, stvar postaje složena u trenutku kada pokušamo objasniti što je to dobro. Jer nemamo svi istu predodžbu dobra, pa na taj način netko smatra dobrim ono što procijeni na temelju površnog zaključka i izvanjskih okolnosti, dok netko drugi prosuđuje što je dobro na temelju dubljih uvida u stvarnost. Tako, na žalost, usvajamo krive kriterije onoga što je dobro za nas i naš život, jer dobro najčešće poistovjećujemo sa zemaljskim standardom i užicima ovoga svijeta. Ljudi danas smatraju da im je dobro, to jest da se živi dobro tamo gdje je dobar standard i gdje mogu uživati u izvanjskim ponudama ovoga svijeta.
Na tragu toga možemo iščitavati i današnji evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Isus je poveo sa sobom na goru visoku, u osamu, trojicu svojih učenika: Petra, Jakova i Ivana. Nakon što se pred njima preobrazio, oni su ostali preneraženi, a tek je Petar uspio nešto izustiti: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Učenicima je bilo potrebno iskustvo Isusova preobraženja da shvate kako im je dobro biti s njime, do mjere da nisu mogli niti izreći svoje oduševljenje. Jedno takvo posebno iskustvo Isusova preobraženog, sjajnog lica i bijelih haljina, otvorilo im je sasvim drukčiji pogled na život i viziju istoga. Vjerojatno su i oni imali za sebe određeno poimanje dobra koje je bilo slično onome što su smatrali i drugi ljudi. No u trenutku kad im je Isus očitovao djelić svoje biti i svoje slave, ostali su zapanjeni njegovom ljepotom i shvatili kako im je dobro biti s njime. Isus im je otkrio da je dobro uživati u pogledu na njega i njegovo lice. Dobro im je bilo biti tamo gdje im je zasjalo njegovo lice u punom sjaju i gdje su uživali u njegovoj svetoj prisutnosti. Od tog trenutka drukčije počinju mjeriti što je to lijepo i dobro na zemlji. Prihvaćajući Isusa za mjeru ljepote, pokazuju da se ljepota života na zemlji ne može mjeriti bez Isusa. On je istinska mjera ljudske dobrote i ljepote. Dobro nam je biti na zemlji u onoj mjeri u kojoj uživamo u njegovoj ljepoti i prisutnosti.
Imajući u vidi iskustvo apostola s Gospodinom na gori preobraženja, možemo zaključiti kuda nam korizma usmjerava pogled i nastojanje. Ona ima smisla ako nam pomaže da otkrivamo Isusovu prisutnost u punom sjaju da možemo osjetiti kako nam je lijepo živjeti. Uistinu, zemlja je mjesto na kojem nam može i treba biti dobro živjeti, ako smo se upustili u pustolovinu preobraženja s Isusom. Lijepo nam je i dobro nam je tamo gdje nam sjaji njegovo sveto lice, bez obzira što spoznaja njegova lica iziskuje stanoviti napor uspinjanja na goru i odbacivanja starih predodžbi o životu. Štoviše, to je cijena dobre spoznaje i shvaćanja, pa je zato korizma najprikladnije vrijeme otkrivanja ljepote života. Kroz odricanje i napor odbacujemo zastarjele i potrošene predodžbe života, a usmjeravamo se prema onim iskonski lijepim vizijama. U tom duhu, korizma je u službi otkrivanja istinskog dobra i ljepote. A to možemo samo ako je korizma vrijeme druženja s Isusom.
Samo s njime shvaćamo koliko nam je ‘lijepo ovdje biti’. I zemlja je prostor ljepote ako na njoj doživimo preobraženja Sina Božjega koji nas preobražava i dotiče svojim milosnim sjajem. S njim se preobražava naš svijet, te stječemo istinsku predodžbu svijeta i života, kao i kriterije onoga što je lijepo i dobro. Samo time se možemo suprotstaviti krivim poimanjima i iskrivljenim kriterijima u ovom svijetu iskrivljenog poimanja lijepoga. Teško je biti u zajedništvu s drugima ako su nam ideje pomiješane, te se ne slažemo oko toga što je dobro i lijepo za nas. No ako je Isus mjera dobrog i lijepog života, onda nas on poziva da se složimo oko toga što je lijepo i da se usmjerimo prema onom što je dobro. Korizma je zato najprikladnije vrijeme da otkrijemo ljepotu Isusova lica odbacujući pogrešne ljudske predodžbe. Upravo odricanje, muka i križ nam služe da odbacimo naslage ljudskih predodžbi koje nam vrijeme i svijet nameću, a time nam iskrivljuju stvarnost života.
A predodžba dobroga i lijepoga nije subjektivna kategorija, već je možemo nazvati korizmenom kategorijom. Jer do istinskih uvida u život dolazimo snagom Isusove prisutnosti koja nas uči odbacivati krive predodžbe i vizije, što se ne može učiniti bez dužnog napora. Upravo zato nas poziva da ga slijedimo u njegovoj svetoj muci i križu, jer upravo je muka i križ sredstvo odbacivanja krivih predodžbi i oduševljenja za istinsku dobrotu i ljepotu koja odsjeva s Isusova lica. Korizma je vrijeme kada otkrivamo kako je lijepo kroz pročišćavanje duha doživjeti Isusovu ljepotu, koju u protivnom ne možemo doživjeti na pravi način. I kao što je apostolima bilo lijepo živjeti kad su otkrili koliko je bio lijep Gospodin u svom preobraženju, neka i nama ove korizme zasja njegovo sveto lica da spoznamo i mi ljepotu života po korizmenom odricanju i razmatranju Kristova lica. Na taj način će korizma biti u službi dobra koje nam se očituje po Isusu, te će nas povesti do spasonosnih uvida i dubina po spoznaji i razmatranju lica Sina Božjega.