Svetkovina uznesenja Marijina
Jedna od definicija čovjeka je da je putnik – homo viator, reklo bi se starim latinskim izrazom. To je razvidno u suvremenom svijetu u kojem postoji toliko moćnih sredstava, koja su olakšala putovanja, tako da je prilično uvećana i mogućnost putovanja pa i do najudaljenijih krajeva svijeta. Danas se s lakoćom može putovati u daleku zemlju rodbini u posjet, ili pak u turističko upoznavanje drugih zemalja, krajeva i civilizacija. Može prevaliti stotine i tisuće kilometara da ode negdje na godišnji odmor, kao što i svakodnevno može prevaliti desetke kilometara uvjetovan poslom i životnim zanimanjem. Na temelju svega rečenoga može se primijetiti da se čovjek danas kreće mnogo lakše, brže i sigurnije nego nekada, tako da sad putovanja zemljom i ne predstavljaju osobit izazov. Danas ljudsku maštu i pustolovni duh sve više zaokupljaju putovanja u svemir, tako da već sada ima mnoštvo ljudi na listi kad se krene u takve poduhvate.
Međutim, i kad sve to znamo, ipak valja naglasiti da se onaj naziv za čovjeka putnika – homo viator, ne iscrpljuje sve dubinu značenja pojma. On u sebi nosi dublje filozofsko značenje putovanja od ovog koje rabimo u svakodnevnom životu i putovanjima po zemaljskoj kugli. Postoji naime putovanje ljudskog duha u traženju svoga višnjeg smisla, po čemu je doista čovjek neumorni putnik do ne zadovolji svoje potrebe za spoznajom i ispunjenjem smislom. Tu se više ne putuje tijelom, nego samo umom, spoznajom i duhom koji doseže određene uzvišene istine koje čovjek može dohvatiti samo ako se udalji od svakodnevnoga i tjelesnoga, a posveti onom intelektualnom doživljaju istine i mudrosti. A mi kršćani to filozofsko poimanje mogli bismo još preciznije odrediti tvrdeći kako postoji putovanje ljudskog bića prema svom izvoru i uviru života, to jest prema Bogu. Prema tome čovjek je putnik prema onom uzvišenom svijetu, ali ne samo kao nekoj ideji našega uma, nego prema Bogu koji je jamac postojanja takvog svijeta i punijeg života. Zato je ljudski život od početka do kraja jedno veliko putovanje, uslijed kojega nijedan njegov trenutak nije zanemariv, nego je svaki trenutak života bitan za hod do konačnog cilja.
Na žalost ovakvo sagledavanje ljudskog života pod vidom putovanja, zaboravljano je i zanemareno u suvremenom svijetu koji pod tim izrazom shvaća isključivo samo praktičnu i pragmatičnu stranu ljudskih putovanja, dok zanemaruje onu duhovnu vezanu uz ljudsku bit i smisao života. I kao što čovjek može napraviti krivi korak ili raskorak u svakodnevnim putovanjima, te izazvati nezgode većih ili manjih razmjera, tako se događa i u ovom slučaju. Čim zanemaruje činjenicu o putovanju smisla i cijeloga života prema Bogu i vječnosti, pokazuje da je u raskoraku sa samim sobom, to jest u raskoraku između želja i ostvarenja, između cilja i izabranih sredstava kojima želi doći do cilja. Jer nitko neće izabrati zrakoplov kao sredstvo putovanja cestama predviđenim za zemaljski promet, niti će autom ići planinskom stazom predviđenom za pješake, jer mu to uostalom ne bi bilo ni izvedivo.
U tom smislu i za ono vječno životno putovanje tražiti je najbolju stazu i najdoličnija sredstava kojima možemo doći do cilja. Ako uzmemo u obzir da i sam Bog koji nas je obdario željom za takvim putovanjem, nije nas prepustio proizvoljnom hodanju, to jest nasumičnom lutanju, nego nam je došao ususret, pa čak i pružio ruku da nam bude lakše. Poslao nam je svoga Sina da nam bude vođa i glava, da mu se do te mjere suobličimo da možemo ići za njim, tako da gdje prođe on kao Glava Tijela, da može proći za njim i cijelo Tijelo. Zato je nama kršćanima slijediti onoga tko je bio naša glava i prvijenac, jer samo tako možemo doći do onog konačnog cilja kojim je osmišljeno naše životno putovanje. Jer samo njemu suobličeni možemo proći kroz tjesnac između smrti i života, između ovozemnoga i onozemnoga, između zemaljskoga i nebeskoga. Mi smo njegovo tijelo, njegov organizam i biće, te stoga trebamo biti prikladni za pothvat koji on kani izvesti s nama, kad nas želi dovesti u vječnu domovinu, u zemlju života u kojoj nema više ni boli ni suza ni jauka. Potrebno nam je tijelo dostojno njega, naše glave, jer kuda prođe on, naša Glava, trebam proći i mi. Naše tijelo ne smije biti gojazno – opterećeno zemaljskom težinom i salom ljudskih strasti, užitaka i interesa, nego skladno s njime i sukladno svemu što nam on govori za život.
Nebeska majka Marija nam je pokazala savršen način nasljedovanja njegova primjera, to jest bila je prva nakon njega koja je cjelovito došla na cilj svoga životnog puta. Ona je savladala sve izazove i prepreke, podnijela sve borbe i prošla kroz sve tjesnace s njime, napose onaj kalvarijskog križa i groba, te je u svemu ostala do kraja vjerna njegovoj božanskoj sili. I kad je bilo najteže, nije ostala na pola puta, nego je odvažno kročila dalje. Nikakva je patnja i prijetnja, bol i muka nisu mogli odvojiti od Sina, te joj je to bio zalog i jamstvo dolaska do cilja. Njezin hod za njim nije bio sam hod duha ili puke želje, nego je bio hod cijeloga bića, koje je cijelo potom doživjelo proslavu. Bila je tako jedno s njime, najčasniji i najsavršeniji ud Tijela kojem je Krist Glava, da uopće nije bilo dvojbe hoće li i sama moći proći tamo gdje je on prošao i hoće li doći na odredište koje je on odredio svojim vjernima. Zato je Marija prva putnica koja je došla do nebeske slave, i to potpuno cjelovito i tijelom i dušom.
Primjerom svoga života pokazala nam je dvije bitne stvari za naše životno putovanje. Ponajprije išla je vjerno putem svoga Sina, te stoga nije mogla pogriješiti konačni cilj. Osim toga, pouzdavala se u Božju snagu koja nas jedina može donijeti do cilja, jer čovjek svojim silama ne može doći do vječnog odredišta. Ona je dopustila Bogu da je vodi, štoviše da je tijelom i dušom uzdigne u nebesku slavu, da je uzvisi, uznese i proslavi. Zato je i nama uznesenje nebeske Majke u nebesku slavu veliki poticaj i znak nade na vjerničkom putu. Ako i sami želimo biti putnici čije životno putovanje ne završava u besmislu i očaju, nego je okrunjeno dolaskom na cilj i pobjedom života nad smrću, proslavom Boga u našem ljudskom biću, onda se ne bojmo ići Marijinim stopama, jer ona vjerno prati trag svoga uskrslog Sina, koji je i sam uzišao u nebesku slavu. Marija nas hrabri da se ne bojimo ovog puta prema vječnoj slavi, jer ćemo tako i sami doći do onog stvarnog odredišta – do konačne proslave cijeloga svoga bića koje će se preobraziti Božjom snagom na sliku proslavljenog lika Kristova.