Uzašašće Gospodinovo – B
Današnja nam misna čitanja opisuju otajstvo Gospodinova uzašašća koje slavimo zasebnim blagdanom u ozračju uskrsnog vremena. Jer njegovo uzašašće je jedna od značajnih sastavnica cjeline uskrsnog otajstva koje podrazumijeva sva slavlja tijekom pedeset dana. Uskrs je bio vrhunac ekonomije spasenja kojom je Bog došao ususret čovjekovim potrebama, a blagdani uskrsnog ciklusa tvore jednu otajstvenu cjelinu. Zato bi i Uzašašće samo u sebi bilo nerazumljivo ako ne bismo imali u vidu činjenicu da se radi o normalnom slijedu događanja. Zato nam sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči kako je događajem uzašašća Gospodin okrunio svoj boravak među apostolima koje je u razdoblju od četrdeset dana više puta susreo, te im se pokazao živim i poučavao ih o otajstvima kraljevstva Božjega prema kojem su i sami bili usmjereni.
Zato i mi, dok razmišljamo o ovom događaju Gospodinove proslave i uzlaska u nebo, otkrivamo iznimno značenje i za svoj život. Jer kao što se Gospodin utjelovio, umro i uskrsnuo poradi nas i našega spasenja, on je i uzašao na nebo vođen istim motivima. Uzišao je s desne Očeve uzdižući i proslavljajući našu ljudsku narav u nebu. Nije se zadovoljio samo time da je proslavi na zemlji slavom uskrsnuća, nego je htio proslaviti je po svu vječnost u kraljevstvu Božjemu. Nama stoga nije dopušteno biti zbunjeni niti sumnjičavi glede njegova odlaska u nebo, kao što anđeli nisu dopustili ni apostolima da oko toga dvoje i zdvajaju. To je očito u trenutku uzašašća kad su ostali gledati za njim put neba, nakon što je iščezao njihovim očima, ukazaše se anđeli i rekoše: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.
Time će sveti Luka posvjedočiti vjeru prve kršćanske zajednice u Gospodinovo drugi dolazak. On nije samo otišao na nebo k Ocu, nego će se opet vratiti, pohoditi čovječanstvo kao gospodar i sudac povijesti. Međutim, Gospodinovo uzašašće nije apostolima bilo samo putokaz eshatološke budućnosti, nego ih je bitno pozivalo da se okrenu sadašnjem trenutku, jer Gospodin ni u jednom trenutku nije bio otišao od njih, nego ostaje prisutan na drugi način. Zato im ljudi u bijelom i ne govore da nastave gledati u nebo i iščekivati ga stojeći i čekajući, nego im rekoše da prestanu stajati i gledati u nebo, a da radije krenu izvršiti njegov nalog, to jest propovijedati radosno vijest svim ljudima. Upravo o tome nam svjedoči evanđelist Marko kad opisuje kako im je Gospodin nakon uskrsnuća zapovjedio da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, što su oni onda i činili: Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. Tako nam u stvari sveti Marko potvrđuje da je Gospodin bio s njima djelatan, prateći i utvrđujući njihovo djelovanje.
Vidimo da nam Lukin i Markov opis dopuštaju izvući obilje zaključaka o apostolskom životu nakon uskrsnuća i uzašašća, koji su se i apostolskoj zajednici nametnuli kao vrlo prihvatljivi i dosljedni, a mogu i našem životu biti nit vodljiva razumijevanja otajstva uzašašća. Naime, Bog je šaljući svoga Sina da se objavi u ljudskom obličju pokazao svoju ljubav prema nama, ali je isto tako bilo logično da se Isus vrati u zajedništvo Očevo u božanski život, to jest da uzdigne našu narav s desne Očeve. Jer on je došao među nas, ne da trajno ostane s nama na zemlji žrtva zemaljskih uvjeta, nego da nas oslobodi zemaljskih spona. Njegov odlazak Ocu nije bio bijeg od nas, nego proslava našega tijela, te ga tako treba i doživjeti i slaviti.
Nadalje bilo je logično da ipak ostane među njima prisutan svojom božanskom snagom, prisutan u njihovoj svijesti u koju je urezao slavu svoga uskrsnuća. Zato je on potvrđivao njihova djela i utvrđivao riječ popratnim znakovima. Njihovo djelovanje na zemlji od tog trenutak obilježeno je stremljenjem prema uskrsnuću i uzašašću, čime će zadobiti najjasniji oblik i najveće ispunjenje. Osim toga, tek kao onaj koji je uzišao Ocu mogao ih je privući k sebi potpuno, kao što je i obećao. Iz toga je i apostolima i nama svima postalo razvidno kako ljudsko odredište nije zemlja nego upravo ono vječno, u nebesima, gdje je kao naša Glava uzišao on.
I nama stoga predstoji isti duhovni angažman i isti duhovni stav pred otajstvom Gospodinova uzašašća. Nakon uskrsnuća postaje nam jasno, u što smo uvijek više uvjereni, da je Gospodin među nama trajno živ i prisutan. Prisutan je na nov način, snagom svoje nevodljive prisutnosti kojom ga doživljavamo, te ga ujedno svojim životom među ljudima proslavljamo. Kao i apostolima, i nama je ostavio nalog i zapovijed da propovijedamo svemu stvorenju radost kojom nas je obdario, pa stoga ne zanemarujmo zadaću koju nam je povjerio u svijetu.
