U prom razdoblju kršćanstva, kada su se tek zajednice vjernika oblikovale diljem ondašnjega svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je obitelj. Obitelj je tada bila kućna Crkva – domus Ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je ona bila mjesto i okupljanja zajednice vjernika. Nosila je taj časni naziv, te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao Božja obitelj pod predsjedanjem biskupa ili svećenika, u jednosteavnosti molili i pjevali, tumačili Božju riječ i lomili kruh – blagovali euharistiju.
Prigoda je prisjetiti se i danas tog časnog naziva za obitelj, te shvatiti da on nikada nije izišao iz mode ili nije postao suvišan, pogotovo ne nama vjernicima koji poštujemo obitelj i znamo da svaka naša vjernička obitelj treba ugostiti samoga Gospodina. Stoga, niti otkako se crkvene zajednice više ne okupljaju u privatnim kućama, nego u crkvenim građevima, obitelj ipak ne gubi važnost za Crkvu. Krizni trenutci i vremena posebna su prigoda da se svi zajedno preispitamo što smo to učinili od obitelji. U što smo je pretvorili? Ukućani su se tako udaljili jedni od drugih da su često jedni drugima stranici. Obitelj se raslojila po svim osnovama, od generacijske do spolne. Izdana je, prodana i predana za interes i zaradi. Jeftino je rasprodan njezin božanski kapital. Štoviše, u bescijenje! Zapuštene su vrijednosti na kojima se temelji. Odgoj je stavljen na zadnje mjesto ili je potpuno zanemaren, a Bog je upravo odgojnu zadaću povjerio ljudskoj obitelji.
I nakon svega, umjesto da prionemo na posao učvršćivanja vlastitih obitelji, nadobudno čekamo gdje ćemo koga kritizirati i izraziti svoje neslaganje s potezima onih koji vode društvo i Crkvu. Upraviti nam je pogled prema izvoru naše vjere i učiti od Božje riječi kako urediti i voditi odnose u obitelji, jer smo danas to prepustili drugima da čine umjesto nas, kao što su psiholozi i pedagozi, sociolozi i kreatiri javnoga mnijenja, ekonomisti i menadžeri, kojekakvi gurui i savjetnici. I svakome dajemo pravo na riječ i prostora u svojoj obitelji, a zaboravljamo dati Bogu živomu, svjesni da je po njegovoj prisutnosti kršćanska obitelj “kućna Crkva”. A Bog vapi i preklinje da ga pustimo u zajedništvo svoje obitelji i da sangom iznutra preobrazimo potom i vlastito društvo. Poslušno i ponizno, snažno i odvažno prionimo na posao, a njegova milost i sveta pomoć neće nam izostati dok se upuštamo u ovaj iznimni pothvat na zemaljsku dobrobit i vječno spasenje.