Svetkovina Presvetoga Trojstva
Započeo bih ovo razmišljanje prepričavajući zgodu koje sam bio dionik nedavno vozeći se međugradskim autobusom. Na zadnjim sjedalima bilo je društvo mlađih žena i djevojaka koje je živo razgovaralo o životu i životnim stavovima. U jednom trenutku jedna od njih je glasno izjavila kako ne želi imati više od dvoje djece, te isto tako da su žene prije bile lude što su rađala toliku djecu i s njima se mučile. No jedna od njezinih sugovornica, koja ju je očito poznavala, je priupitala: „Oprosti, koliko je tvoja majka imala djece? I koja si ti po redu?“ „Petero i ja peta“, odgovori upitana. „Onda je tvoja majka doista bila luda da je rodila tako nezahvalnu kćer koja ju proglašava ludom jer ju je rodila“, mirno je odgovorila sugovornica. Na te riječi svi su zamuknuli, jer su vidjeli kako se o otajstvu života može govoriti s nezahvalnošću i površnošću koja ne priliči.
A život je doista jedno veliko otajstvo, o čemu svjedoči i današnja svetkovinom Presvetoga Trojstva kojom slavimo otajstvo trojedinoga Boga, jednog u svojoj božanskoj naravi, a trojstvenoga u osobama kojima božanska narav pripada. Ispovijedamo da je Bog i božanski život prije svega veliko otajstvo vjere, nama malim, nesavršenim i grešnim ljudima nikad do kraja dostupno, te se stoga ne trebamo čuditi činjenici da ga ne razumijemo do kraja. No s druge strane od nas se očekuje ono čuđenje divljenja, kako bismo mogli spoznati što je moguće više o tom neizmjernom otajstvu, ispunjavajući vlastito biće i postojanje sadržajima te iste spoznaje. Ako nam je preteško isključivo teološko promišljanje božanskog života u sebi, kao da bi se radilo o zamršenoj apstrakciji i teoriji, onda nam je poći onim lakšim putem spoznaje koji od posljedica, to jest učinaka, ide prema uzroku. Dva su pravca promišljanja kojima možemo poći. Jedan nam dolazi izravno iz Božje objave, a drugi, nadahnut objavom, propituje bitne točke ljudske konstitucije kako bi zaključio da nam ne pripadaju slučajno, nego da nam dolaze od Tvorca.
Ponajprije mi kršćani koji smo primili i prihvatili Božju objavu da smo stvoreni na sliku Božju, te da smo obdareni darom otkupljenja i posvećenja, ne možemo ne promatrajući čudesna Božja djela i darove zaključiti i o samom autoru i darivatelju. Nadalje, kad prepoznajemo sebe, svoj bitak i život, način na koji smo mi ljudi zadani i darovani, nesumnjivo u tome otkrivamo upravo njegove tragove. I sami shvaćamo kako je darivanje u ljubavi jedna od najbitnijih dimenzija života. Osjećamo da se ispunjamo i ostvarujemo upravo kad se darujemo i kad za druge izgaramo u ljubavi. Zato shvaćamo kako u našem životu to nije slučajnost, nego je time određen svaki čovjek po svojoj naravi, koja opet nije nastala sama od sebe, nego Stvoriteljevim darom. Premda to vrijedi za svakog kršćanina, nama kršćanima je ovo razmišljanje tim više olakšano, jer smo primili objavu o Bogu koji nas je ljubio i nama se darovao, pa lakše razumijevamo odakle i nama identične dimenzije života.
Upravo razmatrajući po vjeri njegov odnos prema nama ljudima, uočavamo da je Bog onaj koji se daje bezrezervno, a nije kao netko tko prvenstveno traži od čovjeka. On nije samo sudac koji od nas traži da izvršavamo njegovu volju i zapovijedi, nego je ljubav koja se daje i žrtvuje za čovjeka. Upravo to što kod njega pronalazimo kao temeljno obilježje u odnosu prema nama ljudima, shvaćamo da je temeljno obilježje njegova vječnog života, te da je on u sebi takav i prije i bez svijeta i čovjeka. To nas navodi na zaključak da je on prije svega u sebi bezrezervno darivanje i neizmjerna ljubav, te od ljudi traži samo ono što je dao. On u samome sebi ostvaruje posvemašnje darivanje, inače ne bi bio savršen, nego bi došao do savršenstva teko odnosom darivanja i ljubavi prema nama ljudima. Zato je nužno da je Bog takav, to jest da je Trojstvo, jer samo kao Trojstvo može u sebi biti darivanje i ljubav. A tek nakon što on u sebi ostvari potpunost predanja, može i od nas tražiti ono što nam je dao. On nas je odredio darom i zadao samim sobom, a ne izvanjskim odnosom i naknadnim zakonom. Mi smo iznutra u svome biću određeni darom Boga živoga, Boga trojstvenog darivanja i ljubavi.
Zato kad od nas bude tražio račun o upravljanju darovanim darovima, tražit će da mu objasnimo kako smo njegov božanski život prihvatili i primijenili u vlastiti život. Za nas to, nadalje, znači da će nas pitati jesmo li i sami postali dar i ljubav. Jer ako smo razumjeli Boga u mjeri u kojoj nam je dano, znači da samo i sami nastojali biti poput njega, pa i onda kad ne znamo riječima izraziti sve odnose. Ono minimalno i dragocjeno koje razumijemo poziva nas i potiče da i mi u svoj život primjenjujemo božanske odnose, jer postojimo kako bismo nasljedovali božanski život. Ako mi koji smo Boga upoznali ne želimo nasljedovati njegov život darivanja, onda smo i sami poput one nezahvalne kćeri koja je primila život, ali je odlučila živjeti sasvim drukčije od svjedočanstva koje je imala u svojoj majci. Ako mi kršćani odbijamo živjeti poput svoga Boga, onda možemo na neki način reći, da je i sam Bog Trojstvo, bio ‘lud’ što nas je obilježio svojim životom, a mi ga bez razmišljanja odbacili. Možemo ga proglasiti naivnim i držati da je pogriješio što nas je stvorio, a potom se žrtvovao darujući život svoga Sina kako bi nas otkupio, no prije bi se moglo reći da smo mi nezahvalni i površni jer smo mi prezreli njegov način razmišljanja i ponašanja, a on dobra i velikodušan.
No usprkos svega, možemo reći da je Bog trojstvenog darivanja i Bog koji ne gubi nadu da će nas ljude oduševiti svojim životom, premda je imao razloga doživjeti tolika razočaranja tijekom ljudske povijesti. On je Bog Trojstvo koji je u sebi bezrezervno darivanje Oca, Sina i Duha Svetoga, te ne može drukčiji biti ni prema nama. Život našega Gospodina u tom smislu je najveće svjedočanstvo trojstvenoga dara, jer nam je Gospodin Isus i Duh Sveti, čije smo darivanje slavili na Uskrs i Duhove, samo znak neizmjernog i nepovratnog darivanja. Otajstveni događaji povijesti spasenja daju nam odškrinuti i nazrijeti ovo veliko otajstvo čiji je život u nam ostavio traga, ili rečeno drugim riječima koji se preslikao u naš. Nastojmo stoga i mi vjernici savršeno odgovoriti na taj poziv, jer nam je ova sličnost dana kao zadatak da je održavamo, da je popravljamo kad je nagrdimo ili narušimo.
Prihvativši sveto krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, prihvatili smo dar i zadaću trojstvenog darivanja i ljubavi. Prihvatili smo trojstveni plan darivanja za naš život, jer je to postao tek početak života sukladna otajstvu Trojstva. Uskladimo stoga svoj život s životom Presvetoga Trojstva, težimo njegovu punom ostvarenu, jer samo tako dajemo svome životu otajstvene dubine, koje ćemo u vječnom životom u Bogu dovesti do konačnog ostvarenja potpunim međusobnim darom zajedništva u ljubavi.
