3. nedjelja došašća – B
Današnji evanđeoski odlomak predstavlja nam Ivana Krstitelja kao svjedoka koji svjedoči za Svjetlo svijetleći tako svojim slušateljima. Cilj mu je bio da do njih dopre njegovo svjedočanstvo te da povjeruju u Svjetlo o kojem je svjedočio. Ivan kao pravi svjedok Svjetla naviješta svome narodu da se Bog rađa u ljudskoj noći kako bi bio Svjetlo ljudima. Njegovo je svjedočanstvo i nama vrlo rječito, jer ni mi ne živimo u vremenima osobitoga svjetla, nego u civilizaciji pomračenih vrijednosti. Dok su farizeji htjeli da im svijetli Zakon, a predstavnici ondašnjeg humanističko-helenističkoga društva su bili pobornici svjetla ljudskog razuma, Ivan je svjedočio za Svjetlo Božje koje jedino ispravno i jasno svijetli čovjeku.
Ivan je posvjedočio da je to svjetlo Isus, te je rekao farizejima da je Krist netko tko stoji među njima, a kojega ne poznaju. Poput farizeja ni danas mnogi ne doživljavaju Isusa tako stvarnim i živim, mnogi mu ne dopuštaju pristup u vlastiti život da ih prosvijetli i obasja im pute. Mnogi bježe od njegova sjaja, jer radije vole tamu vlastite duše i tapkanje u mraku ljudskosti, nego da Kristu dopuste da im u ljudskosti zasja Božjim svjetlom. Mnogima se Isus čini kao neko udaljeno, neznatno, tiho svjetlo samo zato što dolazi u skromno i ponizno u ljudskome obličju, a ne u blještavilu i sjaju ovozemaljske moći i sile. Štoviše, danas ne samo pojedinci, nego i cijela društva prave odmak od Isusa i njegova božanskog sjaja praveći se kao da ne postoji i kao da im ne treba njegovo svjetlo. Ali i onda kad čovjek ne poznaje, ne priznaje i odbacuje Božje svjetlo hodeći radije po mraku, kad sebe uzdiže i proglašava svjetlom, i tada potvrđuje da je smisao ljudskoga života tražiti svjetlu, u svjetlu živjeti i o svjetlu svjedočiti. Taj smisao nas upozorava da ipak postoji i tama koja visi nad čovjekom kao trajna opasnost duhovne pogibelji sposobna ugasiti ljudsko svjetlo.
Ali Ivan je dobro znao da ako nema Božjeg svjetla, ako nam ono ne dolazi u noći naše ljudskosti, onda smo mi ljudi osuđeni na tamu, jer ljudskost ne može čovjeku svijetliti trajnim i neugasivim svjetlom. Ma koliko se ljudi trudili, ljudski razum i ljudski život ne mogu biti svjetlo neugasivo, svjetlo koje pobjeđuje tamu grijeha i smrti. Ako smo imalo skromni i svjesni svoje ograničene ljudskosti, tko to od nas onda može preuzetno sebe proglasiti svjetlom i pozivati se na moć da drugima obasja put? Tko to od nas može imati svjetlo života, ako isključimo Boga iz svoga bića? Svi mi imamo nešto svijetloga u sebi, ali nitko od ljudi sam po sebi nije svjetlo neugasivo i trajno da može druge voditi kroz tamu ljudske povijesti i dovesti do cilja u vječnosti. Ivan je bio svjestan da nema čovjeka koji bi mogao biti svjetlo koje svijetli u svakom vremenu i prostoru, ma kako bio svet i pravedan, učen i sposoban. Zato je za sebe ne samo svjedočio da nije Mesija, nego da nije niti neki od proroka, jer je znao da samo istinitim svjedočanstvom može svjedočiti za Svjetlo.
U tom duhu Ivan nam postaje putokaz i poticaj našem vjerničkom svjedočenju, napose u došašću dok se pripremamo za blagdan rođenja onoga koji je Mlado Sunce s visine. Jer samo u onolikoj mjeri u kojoj smo odraz Božjega svjetla možemo manje ili više jasno i trajno svijetliti, to jest svjedočiti svome naraštaju. Ivan je ostavio takav trag u povijesti svoga naroda i čovječanstva, ne time što se predstavljao posebno učenim i mudrim, nego time što je svjedočio za Božje svjetlo. U svoj svojoj veličini, bio je svjestan svoje malenosti pred Bogom, jer je bio samo čovjek koji je sve dugovao Bogu. Bio je čovjek nedostojan driješiti obuću s nogu onoga koji dolazi, a ipak u odnosu na druge ljude svijetlio je svojim primjerom. Njegov sjaj nije bio nepoznat niti farizejima, koji su mu stoga dolazili i raspitivali se o njemu, no on je sam najbolje znao da je bio daleko od toga da bude svjetlo. Premda su ga ljudi izrazito cijenili, on je ipak bio ponizan i svjestan sebe, te je odbijao i svaku pomisao da zauzme Mesijino mjesto pripisujući sebi njegov ugled i njegove ovlasti. Čuvao se tako ohole uznositosti koja je bila grijeh protiv samoga Boga.
A opet, nije bilo drugoga načina nego da o Svjetlu svjedoči svijetleći. Kao što se zdravljem svjedoči o dobrom liječniku, a dobrim urodom o kvalitetnom sjemenu, tako isto samo svijetlim životom možemo svjedočiti o Svjetlu istinskom. A svijetli život svjedočanstvo je kreposti i dobrih djela, svjedočanstvo je obraćenja i prihvaćanja Boga u svom životu. Poput Ivana ni sami ne bježimo od odgovornosti takvog svjedočenja, jer svjedočenjem za Svjetlo unosimo Božje svjetlu u duše vjernika.
No kako bi nam zasjalo Božje svjetlo u duši, valja se pripraviti poput Ivana ljubavlju prema istini u kojoj sagledavamo sami sebe kao ograničene i nedostatne ljude. Tada ćemo lakše shvatiti kako nam Bog dolazi ususret kako bi nam podario svoje Svjetlo, Sina svoga. Kako bi po našem svjedočanstvu zasjao drugima, neka najprije zasja u nama. Učinimo da naši bližnji, promatrajući sjaj našega života, povjeruju u Svjetlo koje svijetli iz naših duša. Bez straha svjedočimo da samo rođeni za svjetlo i budimo svjetlo po Bogu – Svjetlu istinskome koje se utjelovljuje u našoj duši. Dopustimo Božjoj ruci da zapali naš duh svojim sjajem i ispunimo se božanskim životom, kako bismo bili gorljivi i vjerodostojni svjedoci Svjetla Božjega, te kako bismo mnoge koji žive u tami uveli u njegov sjaj koji nema zalaza.
