22. nedjelja kroz godinu – A

Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove bila je svojevrsna prekretnica u sadržaju pouke koju je Isus davao svojim učenicima. Nakon što je Petar, potaknut objavom Očevom, posvjedočio da je Isus Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga, Isus je Petra nazvao blaženim, te mu je i obećao kako će na njemu sagraditi zdanje svoje Crkve koju vrata paklena neće nadvladati. No nakon svega što se tada dogodilo, evanđelist sveti Matej nas izvještava kako je Isus od tada počeo upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Isus je, međutim, naišao na neodobravanje učenika, među kojima se opet isticao Petar koji ga je od toga počeo odvraćati. No Isusova reakcija na takav Petrov stav doista je više nego oštra i odlučna, do mjere da je Petra nazvao sotonom govoreći mu: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!

Sveti Ivan Zlatousti kad tumači ovaj odlomak, obrazlaže zašto je Isus koristio tako oštre i prijekorne riječi prema Petru: „Sin Božji je htio pokazati koja je ispraznost bila u riječima tog učenika, a koji će, naprotiv, biti plod koji će cijeli svijet izvući iz njegove muke. Vi me potičete, kao da veli, da imam smilovanje prema samome sebi, te želite da me patnje ne sustignu. A ja vam, naprotiv, kažem da ne samo da je za vas vrlo opasno suprotstaviti se mome križu i spriječiti me da ne umrem za vas, nego da ćete zasigurno propasti i da nećete moći polagati pravo na ikakvo spasenje ako i vi sami niste spremni na trpljenja i uvijek spremni na smrt. On hoće da njegovi učenici shvate da nije bilo nedostojno njega umrijeti na križu, i umrijeti ne samo poradi razloga koje je već naveo, nego također poradi velikih učinaka koje će njegova smrt proizvesti za cijelu zemlju. U Ivanovu Evanđelju je rekao: Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilan rod.“

Tako je Isus htio učenicima pokazati da nisu imali uvida u njegov božanski plan, ni u cijelu istinu njegova života i dolaska među ljude, pa i onda kad su ga priznali Pomazanikom i Sinom Boga živoga. Nije im ni na kraj pameti bilo razmišljati o neophodnosti njegova poslanja i spasenjskog djela u korist čovjeka i čovječanstva. No ova istina o neophodnosti Isusove smrti nije sve. Ona ima i drugi korak i drugu dimenziju koja se tiče učenika, a o čemu je Isus jasno progovorio. Zato će Zlatousti i reći da Gospodin dodatno proširuje istinu, te „pokazuje da ne samo da treba da umre on, nego da svaki istinski učenik mora na to biti spreman. Postoje, kaže im on, toliko dobara sadržanih u ovoj prolaznoj patnji, tako da je jedna od vaših većih nesreća da ih ne želite prihvatiti i da se strašite umrijeti, kao što je vaša najveća sreća da ste uvijek spremni činiti tu žrtvu. To je ono što on jasno pokazuje za ubuduće, premda sve do tada nije htio otkriti tu istinu nego tek djelomično.“

Ali u trenutku kad Isus stavlja pred učenike tako velik zahtjev, on to radi s toliko obzira i načina. Stalo mu je do toga da ih oduševi za križ i za takvu spremnost, premda malo tko može biti oduševljen za križ i žrtvu, muku i smrt. U svakom slučaju ne želi ih strašiti niti strahom tjerati da prihvate njegove stavove, nego očekuje da u punoj slobodi i svijesti pođu za njim, uvjereni u neprocjenjivu vrijednost svega što on traži od njih, što će Zlatousti prokomentirati na sljedeći način: „A gledajte, braćo moja, mudrost kojom Isus Krist govori na ovom mjestu. On ne uključuje nikoga niti ikoga prisiljava. On nikome ne govori: Bilo da želite ili da ne želite, neophodno je da podnosite zla. On veli jednostavno: ‘Ako netko želi ići za mnom. Ja ne prisiljavam i ne tjeram nikoga. Ostavljam svakoga samom sebi i da bude slobodan činiti što hoće. Zato i kažem: ‘Ako tko hoće.’ Jer ja vas poziva na dobro, a ne na zlo. Nikoga ne zovem u stanje bijede niti strogoćom kazne kako bih vas prisilio. Dobra koja vam ja predlažem su tako velika da vas mogu privući da slušate sami od sebe što vam govorim. Ali ove riječi su sadržavale najmoćniji poticaj koji je mogao upotrijebiti. Onaj tko čini nasilje i prisiljava nekoga, često time pravi distancu i uvećava odbojnost, dok se naprotiv ostavlja, onoga kojem se predlaže jednu stvar, slobodnim da to učini ili ne učini, što je sredstvo mnogo moćnije da ga se priviče onome što se od njega želi. Jer blage i obvezujuće riječi prave daleko veći učinak na naš duh od snage i prisile.“

Neka se doista taj učinak Isusovih riječi očituje i u nama kako bismo mogli kao pravi njegovi učenici slobodno ići za njim, pogotovo kad od nas očekuje da nosimo svoj križ i živimo u odricanju, jer se samo tako može spasiti život za svu vječnost.

21. nedjelja kroz godinu – A

Kao pravi učitelj Isus je poučavao skupinu svojih učenika o Božjem životu i djelovanju, o životu vječnom i kraljevstvu nebeskom, ali ih je u pojedinim trenutcima i ispitivao o povjerenim sadržajima i istinama. Tako je jednom zgodom u blizini Cezareje Filipove iskoristio prigodu da im postavi neka pitanja. Radilo se o dva pitanja koja su se ticala prave spoznaje njegove osobe i biti. Prvo pitanje je bilo lakše, jer je tražio da mu samo referiraju što ‘govore ljudi, tko je Sin Čovječji’, dok je drugo pitanje bilo zahtjevnije jer je pretpostavljalo njihov osobni stav i izjašnjavanje glede njega. U svakom slučaju radilo se o vrlo važnom zahtjevu, o kojem je kasnije ovisilo mnogo toga. Svako daljnje zajedništvo s njim ili pak očekivanje od njega ovisilo je o tome tko je on bio. Ukoliko ga netko nije dovoljno dobro poznavao, nije mogao ni opisati bit njegove osobnosti, čime je upadao u zablude pogubne za daljnje ponašanje, to jest za ostvarenje djela spasenja.

U tom je duhu sveti Hilarije, biskup Poitiersa u 4. stoljeću, tumačeći ovaj tekst svojim vjernicima nastojao prenijeti koliko je važno ispovjediti pravu vjeru u Krista, jer je ona pretpostavljala razumjeti kako njegovu ljudskost, tako i božanstvo: „Savršena ispovijest je da je on uzeo tijelo i da je postao čovjekom, jer kao što je vječnost uzela tijelo naše naravi, tako valja i spoznati da je narav našega tijela mogla uzeti krepost vječnosti. A budući da je to najveće dobro u vjeri, traži od učenika da kažu za koga ga drže ljudi, ali je i dodao da je Sin Čovječji. Ovo je razlog ispovijesti koju treba držati, da kao što se prisjećamo da je Božji Sin, jednako tako i da je Sin Čovječji, jer jedan bez drugoga ne daje ništa nadi spasenja.“

No da bi vjeroispovijest bila savršena i vjerodostojna nije dostatno iznijeti tuđe mišljenje o sadržajima vjere. Ispovijest treba biti osobna, te prelazi čak od ispovijesti istina vjere na stav pred Bogom objaviteljem. Bog nas vodi da vjeroispovijest oblikujemo prema njegovoj objavi, a ne prema tuđem ili vlastitom ljudskom mišljenju. Zato će Hilarije, uvjeren u božanstvo Krista objavitelja, i reći kako on sam vodi učenike prema ispravnom zaključku, što je Petar prvi razumio i posvjedočio da je Božji Sin: „Nakon što su iznesena različita ljudska mišljenja koja su postojala, traži da kažu što oni misle. Petar odgovara: Ti si Krist, sin Boga živoga. Ali Petar je izišao iz okvira postavke. Naime, Gospodin je rekao: Što ljudi kažu za me, Sina Čovječjega? Doista ‘Sina Čovječjeg’ očitovalo je promatranje tjelesnosti. Ali dodajući: što kažu tko sam ja, označio je da, mimo onoga što se činilo, valja ustvrditi da je nešto drugo, jer bijaše, naime, Sin Čovječji. Zašto je želio sud o tome što misle o njemu? Jer ne držimo o njemu ono što je sam o sebi ispovjedio, nego bijaše skriveno o čemu je tražio, i prema čemu se vjera vjernika trebala protegnuti.“

Upravo radi toga Hilarije će s oduševljenjem istaknuti Petrovu ispovijest koja ima tako čudesne učinke ne samo u Petrovu životu, nego u životu cijele Crkve i svakog vjernika pojedinačno. I to ne samo na zemlji nego na nebu, ne samo u vremenu, nego po svu vječnost: „A zaista Petrova ispovijest je zavrijedila nagradu, jer je u čovjeku vidio Božjeg Sina. Blažen je stoga, koji je pohvaljen da je gledao i vidio dalje od ljudskih očiju: ne ono što se bijaše razmatralo iz tijela i krvi, nego Božjeg Sina kojeg se promatralo objavom nebeskog Oca. I nazvan je dostojnim onaj koji je prvi spoznao što je bilo u Kristu Božjemu. O sretnog li temelja Crkve u izricanju novog imena, o dostojna li kamena po Isusovoj izgradnji, koji driješi paklene zakone i vrata podzemlja i sve zatvore smrti! O blaženi vrataru neba, čijom prosudom se predaju ključevi vječnog prilaza, čiji zemaljski sud je prosudbeni autoritet u nebu, tako da što je na zemlji ili svezano ili odriješeno, postigne i stanje iste odredbe i u nebu.“

Isus je tako svojim učenicima pokazao na Petrovu primjeru kako se trebaju osloniti radije na Očev glas i objavu, vodeći se tim glasom prema pravim spoznajama, nego vjerovati glasovima, to jest glasinama ljudi koje nas mogu samo zbuniti i odvesti u zabludu. Ni mi, poput apostola, ne možemo biti gluhi i ne čuti što ljudi govore, ali isto tako ne bismo se smjeli oglušiti na ono što Otac objavljuje o svome Sinu, na ono što nam Duh šapće tihim glasom u dubinama srca uvodeći nas u svu spoznaju o otajstvu utjelovljene Božje ljubavi. Držimo se Petrove ispovijesti kako bi se i nama, po pripadnosti Katoličkoj Crkvi, jednom otvorila vrata kraljevstva Božjega, čije je ključeve Isus stavio u ruke Šimuna Sina Ivanova, dajući mu zadaću da dovijeka bude vjerodostojan svjedok prave vjere na zemlji koja svoje konačno ostvarenje ima u nebu po sve vijeke vjekova.

Sjedi did Mate u prančioku ispod solara svoje kuće i sve nešto sjetno razmišlja i sebi u bradu tiho mrmlja. Dok je vrijeme ljetnih praznika i pečalbarskih dolazaka na rodna ognjišta, i on iščekuje svoje sinove i nešto se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati. Ne zato što ih nije dugo vidio, nego zato što ne zna jesu li se promijenili. I to ne u onoj ljudskoj tjelesnoj fizionomiji po kojoj, kako godine odmiču, postaje sve očitija sličnost svojim roditeljima. Did Mate se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati u onoj njihovoj duhovnoj fizionomiji, u onoj duhovnoj sličnosti koju je u njih usađivao i u njima izgrađivao mukotrpnim odgojem i trajnim poukama želeći od njih izgraditi čestite ljude i iskrene vjernike.

Sjeća se stoga kako je svoju djecu kad su dolazila u dob zrelosti, te potom odlazili u tuđinu sa škrte grude hrvatske, ispraćao poukom i savjetom. Odlazili su u neki ‘bolji svijet’ idući trbuhom za kruhom. Odlazili su u one razvijene i napredne zemlje zapadne uljudbe. U one zemlje visoke civilizacije. Nije im se mogao suprotstaviti, a nije ni htio. Jedino što je bilo, bio je očinski savjet svakom od svoje djece, kako je koje odlazilo s očinskog ognjišta.

„Sine moj, govorio je did Mate, ne zaboravi da ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj su svi živi, pa k tome mnogi dođoše sa strane, a opet ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj je sve teže naći čovjeka, premda je mnogoljudnog stanovništva. Ideš u zemlju u kojoj ima mnogo profesora i liječnika, mnogo inženjera i radnika, ali nema mnogo ljudi. Računaj, sine moj, da su mnogi tamo nestali. Mnogi su se izgubili. Brojni su nestali u tim zemljama koje jedu ljudske duše. Zato pazi, sine moj! Pazi na sebe i na ono što ti je tvoj ćaća Mate dao. A dao ti je život. I to onaj pravi. Onaj život koji Bogom miriše. Život koji je Bogom posvećen i natopljen, kao i svetom krvi, znojem i suzama ponosnog hrvatskog čovjeka. Tvoj ćaća ti je dao život koji ima duše, a ti pazi da ga ne izgubiš, jer ideš u zemlju izgubljenih ljudi. Izgubiš li njega, izgubio si sebe, sine moj. Pazi, sine moj, da ne izgubiš sebe! Pazi na sebe tako da kad se vratiš, da te tvoj stari ćaća može prepoznati, sine moj!“

Alka je viteška igra koja se ‘trči’
neprekinuto već trista godina
u dalmatinskom gradiću Sinju
u spomen pobjede nad Turcima
pripisane čudesnom zagovoru i pomoći
nebeske Djevice i Majke Marije,
čašćene u liku čudotvorne Gospe Sinjske.
Cilj ove igre je skupiti što više punata,
gađajući s konja u punom trku
metalni obruč – alku
obješenu iznad trkališta.
Zato svaki alkar kopljanik,
želeći postati slavodobitnikom,
nišani u središte same alke,
u mali središnji krug – ‘sridu’,
što nosi maksimalna tri punta.
Svaki precizni pogoda ‘u sridu’
izaziva oduševljenje gledatelja,
što obilježi i pucanje ‘mačkula’
s obližnje sinjske tvrđave.
No ne znam sjeti li se itko
u sveopćoj strci i metežu,
uz ‘punte’ i pogotke ‘u sridu’,
te čestitke vještom slavodobitniku,
da je prava slavodobitnica Gospa,
sinjska majka, čuvarica, i zaštitnica.
Živeći ponizno i vjerno Bogu
pogodila je ‘u sridu’ božanskog života,
te je kao službenica milosti puna
pobijedila u bitci sa starim Zmajem.
Tako je zavrijedila da je Bog proslavi
uzdižući je na nebo i tijelom i dušom
u puninu slave života vječnoga.

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej je opisao jedan neobičan događaj, koji se zbio izvan teritorija izraelskog naroda. Naime, Isus se povukao sa svojim učenicima u krajeva tirske i sidonske koje su nastanjivali većinom Kanaanci i Feničani. No ni tamo nije mogao proći neopažen, te im je tako izišla ususret jedna žena Kanaanka vičući: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Bilo je doista iznenađujući da ga je ta žena prepoznala i javno priznala Mesijom, Gospodinom i Sinom Davidovim, kad se vjerojatno nitko nije obazirao na prisutnost jednog židovskog rabina, za njih beznačajnoga, sa skupinom svojih sljedbenika. Još veće iznenađenje je bilo Isusovo ponašanje. Isus joj nije uzvrtio ni riječi, praveći se da se njega ne tiče njezin vapaj i zazivanje. Ponašao se kao tipični Židov koji odbacuje bilo kakav kontakt sa strancima, to jest pripadnicima drugih naroda s kojima nisu dijeli vjeru u jedinoga i pravoga Boga.

No kako žena nije posustajala, i učenicu su pokušali utjecati na Isusovu odluku, te su ga molili da joj udovolji, a kad njihova misija nije uspjela, pristupila mu je i Kanaanka osobno. Kako njima tako i njoj Isus je odgovorio vrlo kratko, gotovo službeno pravdajući svoje odbijanje slikovitim govorom. Odgovarajući apostolima, rekao je da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova, a uzvraćajući Kanaanki na njezinu molbu rekao je da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Tako je slikovito svoj Izraelski narod nazvao ovcama i djecom, dok je pogane nazvao psićima. Tumačeći svojim vjernicima ovaj događaj, sveti Augustin će i objasniti zašto je Isus upotrijebio spomenute slike u ovim razgovorima, a napose će se osvrnuti na  značenje riječi pas, kao i na Kanaanejkinu ustrajnost: „Pas si, jedan od pogana, častiš kumire. Što je pak psima prisnije nego lizati kamenje? Dakle, ‘nije dobro oduzeti sinovski kruh i baciti psima’. Da se nakon tih riječi Kananejka udaljila – pas došao, pas otišao! Ali Kananejka je od psa postala čovjek jer je kucala. U molbi je ustrajala. Samom je stanovitom vikom pokazala poniznost i zadobila milosrđe. Nije se uzrujavala niti raspalila što je bila nazvana psom dok je iskala dobročinstvo i molila milosrđe. Samo je kazala: ‘Tako, Gospodine’. Nazvao si me psom. Zacijelo sam pas, priznam svoje ime. Istina govori. Ipak neka stoga ne budem odbijena od dobra djela. Upravo sam pas. ‘Ali i psi jedu od otpadaka što padaju sa stola njihovih gospodara’. Želim jedno skromno i neznatno dobročinstvo. Ne navaljujem na stol već tražim mrvice.“

A kad je žena pokazala do kraja poniznu ustrajnost, Isus je onda odgovorio na primjeren način pokazujući koliko je cijenio njezinu vjeru. Zato ju je i stavljao na kušnju, zato se i oglušivao na njezine molitve i molbe, kako bi je potakao da ne posustaje, nego da još jače vjeruje i žarče moli. I prihvatila je istinu koju je Isus izrazio svojim slikovitim govorom o ovcama i psićima, te je u svoj poniznosti posvjedočila da je svjesna uzvišenosti vjere naroda Izraelova, moleći da njoj poganki u dio padnu barem mrvice Božje milosti i dobrote. Zato će sveti Augustin upravo u liku ove žene prepoznati pralik Crkve koja će kasnije biti sastavljena ne samo od Židova, nego i od svih ostalih naroda: „Gledajte kako se preporučuje poniznost. Gospodin je Kananejku nazvao psom. Ona nije rekla: nisam. Rekla je: jesam. Gospodin je smjesta dodao jer se priznala psom: ‘O ženo, velika je tvoja vjera!’ priznala si se psom, ja te priznajem čovjekom. ‘O ženo, velika je tvoja vjera.’ Molila si, tražila si, kucala. Primi, nađi, neka ti se otvori. Gledajte, braćo, kako je kod te žene koja bijaše Kananejka, to jest koja potjecaše od pogana, te predstavljaše lik ili sliku Crkve, najviše naglašena poniznost.“

Ponizna vjera ove žene dovela je do pravog rezultata. Ne samo da ju je Isus uslišao, nego ju je, odbijajući joj zahtjev, vodio putem jasnije spoznaje. Stavljajući je na kušnju u njoj joj pobuđivao dodatnu želju, ali i svijest o važnosti vjere naroda Izraelova, kao i potrebu istinskog zajedništva svakoga čovjeka s Bogom živim. Ne posustajući kao tražiteljica Kanaanka je pokazala poniznu vjeru kojom postaje uzor i nama, to jest, kako reče sveti Augustin, slika Crkve koju je Gospodin obdario darom vjere okupivši ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda, ne praveći više razliku između Židova i pogana. Neka i nas nadahne primjer ove žene koja je svjesna da je nezasluženi dar pronaći se pred živim Bogom, što i mi također po vjeri svakodnevno činimo. Neka nas vjera učini poniznim i ustrajnim moliteljima, koji  u poniznosti staju pred živoga i moćnoga Boga koji nam svojom moću izlazi ususret ako ga istinski tražimo i ako mu istinski vjerujemo, kao što je bio slučaj Kanaanke pred Isusom.

Svetkovina Marijina uznesenja

Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo svetkovina je koja nas ispunja iznimnom radošću i prožima osjećajima istinske vjere i duboke nade. Jer slavimo konačni milosni Božji zahvat kojim je živi Bog Isusovu i našu Majku Mariju obdario pobjedom nad smrću i cjelovitom proslavom u nebesima. Ovaj čin Božje milosti nije nikakva iznimka, nego vrhunac i kruna Božjeg djelovanja u Mariji koja je od samog začeća bila milosti puna, te je kao takva neopozivo i potpuno surađivala s Bogom kao sudionica plana spasenja. Upravo zato, svjestan njezine uloge, sveti Ivan Damaščanski će ukazati na njezino dostojanstvo poradi kojega je zaslužila tijelom i dušom postati stanovnicom neba, pridružujući se svome Sinu, Prvorođencu od mrtvih: „Danas se Djevica koja je neoskvrnjena i nije prijateljevala sa zemaljskim strastima, već se hranila nebeskim mislima nije vratila u zemlju. Budući da je živo nebo, nastanila se u nebeskim šatorima. Uistinu, tko će sagriješiti nazivajući je nebom osim da rekne, sjajno upućen, da ona nadvisuje neusporedivim prednostima nebesa? Onaj koji je stvorio i koji obuhvaća nebesa; onaj koji je sazdao stvorenje u svijetu i nad svijetom, vidljivo i nevidljivo, i koji nije ni na jednom mjestu jer je mjesto svemu – mjesto, po definiciji, sadrži zbilje u njemu – u Djevici je za se djevičanski sazdao zametak. Nju je učinio prostranim hramom svoga jedinoga beskrajnoga božanstva koje sve ispunja. U njoj se sav stisnuo. Sav je ostao i izvan jer sebe ima za beskrajno mjesto.“

No upravo zato jer je primila Sina Božjega u svoj život, bila je potpuno ispunjena životom koji ne dopušta pristupa, blizine i utjecaja smrti. Noseći u svom biću njega koji je Život, primila je neizrecivu zaštitu, te je i u trenutku preminuća bila pobjednica nad smrću, o čemu Damaščanski odvažno promišlja: „Danas se riznica, bezdan milosti – ne znam kako da se izrazim svojim odvažnim i neustrašivim usnama – prekriva smrću što nosi život. Bez straha pristupa smrti ona koja je rodila njezina uništitelja ako uopće smijemo nazvati smrću Djevičino najsvetije preminuće koje daje život. Kako da ona koja je bila snažni izvor istinskog života za sve postane podložna smrti? Ipak se prepušta odredbi vlastitoga poroda. Kao kći staroga Adama isplaćuje predačke dugove jer ih nije otklonio ni njezin Sin, sami život. Budući pak da je ona Majka živoga Boga, dostojno je što je prenesena k njemu.“

Doista, Marija nije bila uznesena na nebo tijelom i dušom sama po sebi ni svojom snagom, nego po zajedništvu sa svojim Sinom koji je i sam okusio i pobijedio smrt. Spašena je po njegovim zaslugama, ali je spašena potpuno jer je imala neprocjenjive zasluge kao njegova Majka. Vjerna Božjoj milosti i planu podarila mu je savršeni i prečisti ljudski život, a on je nju zauzvrat obdario nebeskim i božanskim neizrecivim životom. Tako je ona po zaslugama njegova spasenjskog djela nagrađena za zasluge koje je imala prema njemu kao majka i hraniteljica koja mu je omogućila da postane čovjekom. A neizrecivi susret Majke i Sina u trenutku njezina preminuća sveti Ivan Damaščanski opisa na sljedeći način u svojem teološkom promišljanju: „Tada se, izgleda, zbilo što se s time slagalo i bilo dosljedno u tome trenutku. Tako se meni čini. Kralj je došao vlastitoj Roditeljici da božanskim i čistim rukama primi njezinu svetu, čistu i bezgrješnu dušu. Ona je, razumije se, kazala: ‘U tvoje ruke moje Dijete, polažem duh svoj. Primi moju dušu koja ti je draga. Očuvao si je bez grijeha. Svoje tijelo predajem tebi, ne zemlji. Čuvaj cijelim što si se udostojao oblikovati i mada rođen sačuvao djevičanskim. Prenesi me sebi da ondje gdje si ti, plod moje utrobe, budem i ja i s tobom stanujem. Hitam tebi koji si neodjeljivo sišao k meni’.“

Ova Marijina pobjeda nad smrću, izvojevana po neizrecivom zajedništvu sa Sinom Isusom, razlog je posvemašnje radosti za svakoga od nas. Ma koliko Marijino uznesenje bilo osobit događaj i dar milosti, ono ipak nije nikakva iznimka jer je ona samo prva koja je ostvarila Božji plan koji se tiče i svakoga od nas. Pozvani smo stoga učiti na njezinu primjeru, ali i tražiti danas njezin zagovor, kako bismo poput nje težili pravom jedinstvu s njezinim Sinom i našim Gospodinom, čijim zaslugama i milošću smo i sami pozvani na milost cjelovitog spasenja i potpune pobjede nad smrću. Budimo mu vjerni poput Marije, kako bi i nas jednom obdario slavom nebeskom u kojoj ćemo ga zajedno s nebeskom Majkom, svim anđelima i svetima hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Matej detaljno opisuje što se dogodilo nakon što je Isus umnožio kruh i nahranio mnoštvo. Naime, Isus je prisilio učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, dok je on ostao na kopnu otpustiti mnoštvo, nakon čega se povukao u molitvu kako je inače običavao. Razumljivo je zašto su se učenici i opirali takvom njegovu planu, jer je bio protivan vjetar, a po noći nije bilo lako boriti se s valovima koji su šibali lađu. Oni kao ribari vidjeli su što ih čeka, ali on ih je svejedno prisilio da uđu u lađu i zapute se kamo im je rekao. Iz svega bi se dalo zaključiti da je njih isus svjesno izložio takvim pogibeljnim nedaćama, koje su mogle završiti tragično, a u najmanju ruku su ih dobro namučile. Svjesno ih gurajući u poteškoće, to jest izlažući nevremenu i riziku, da bi ih potom dostigao hodeći k njima po moru, očito im je žalio ostaviti znakovitu i upečatljivu poruku, svjestan kako će im se to iskustvo urezati u sjećanje. Isus će znati što ih čeka i čemu ih je pripustio, ali isto tako da će im doći u susret pokazujući svoju božansku moć i blizinu.

Upravo zato su sveti oci kao vjerni tumači Božje riječi u ovom događaju iščitavali i mnogo sadržajniju poruku nego što je sadržana u samom slovu teksta. Tako će sveti Hilarije istaknuti da je ovim događajem Isus htio naznačiti buduće događaje kako iz njegova života, tako i iz života Crkve. U tom duhu u pojedinim elementima iščitava znakovit nagovještaj budućega: „Time što je uvečer sam, Isus pokazuje svoju osamljenost u vrijeme muke kada su se ostali raspršili od straha. Time što zapovijeda učenicima da se popnu u lađu i prebrode more dok on otpusti mnoštvo i pošto otpusti, uziđe na goru, zapovijeda da budu u Crkvi i plove po moru, to jest po svijetu do onoga vremena kada se vrati slavnim dolaskom. Tada će svemu narodu koji bude ostatak iz Izraela vratiti spasenje i otpustiti njegove grijehe. Kada otpusti ili točnije pripusti u nebesko kraljevstvo, on će, zahvaljujući Bogu Ocu, biti u njegovoj slavi i veličanstvu.“

A ukoliko plovidba učenika nemirnim morem predstavlja Crkvu u valovima ovoga svijeta, utoliko Gospodinov dolazak po moru učenicima donosi sigurnost i utjehu. Zato će sveti Hilarije u ovom odlomku iščitati nagoviještene i buduće nedaće Crkve, koja je u svijetu okružena i kušana svjetovnim mentalitetom, a iz tog kužnog okruženja može je izvući samo živa vjera u Gospodina, njegov dolazak i njegovu prisutnost: „Međutim, pored naznačenoga učenike uznemiruje vjetar i more. Ljuljaju ih mnogobrojnih pokreti svijeta jer se protivi nečisti duh. Ali Gospodin dolazi o četvrtoj straži. Tada se, četvrtoga puta, vraća nesigurnoj i brodolomnoj Crkvi. U četvrtoj noćnoj straži razotkrivamo toliki broj skrbi. Prva je straža bila straža Zakona, druga proroka, treća tjelesni dolazak i četvrta povratak u slavu. Ali će Crkvu zateći umornu i okruženu Antikristovim duhom i bezbrojnim gibanjima svijeta. Doći će posve tjeskobnima i uznemirenima. Budući da će zbog Antikristova običaja biti u brizi od svake novosti iskušenja, prestrašit će se i kod Gospodnjega dolaska. Bojat će se lažnih slika u zbiljama i utvara što se šuljaju u oči. Ali će Gospodin smjesta progovoriti. Otjerat će strah i kazati: ‘Ja sam’. Vjerom će u svoj dolazak odagnati bojazan od brodoloma koji prijeti.“

Sveti Hilarije je doista bio uvjeren kako je iskustvo učenika na lađi u borbi s valovima bilo slika budućeg duhovnog stanja i iskustva Crkve koja će biti omiljena meta đavolskih i Antikristovih napada koje je Crkva proživjela i preživjela ne samo od prvog do četvrtog stoljeća, nego se s njima suočava i u naše vrijeme. I danas se bori s tolikim valovima, a pastiri naših dana upozoravaju nas, kao i Hilarije nekada Crkvu svoga vremena, da je Crkva lađa spasenja na koju se obaraju valovi ovoga svijeta. Najgore od svega što joj se može dogoditi bilo bi da počne u sebi biti nestabilna i nesigurna, da dopusti na svom zdanju pukotine, te da počne puštati vodu ovoga svijeta koja joj prijeti propašću. Kao što Isus nije bio na tjelesno prisutan na lađi s učenicima, tako i nama nije uvijek tjelesnim očima vidljiv, ali nas prati i s nama je kad god zatreba svojom duhovnim pomoći i snagom. Tako je i Crkva u svim vremenima trajno izložena nevoljama i poteškoćama života, lišena njegove tjelesne prisutnosti, ali ne one otajstvene i duhovne kojom nas tješi i hrabri: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Zato i danas samo on može ohrabriti Crkvu na nemirnom moru života, ugroženu valovima svijeta, svjetovnoga  i svjetovnosti. Držimo se stoga njegova glasa koji ulijeva povjerenje i prisutnosti koja smiruje oluju, kako bismo se oduprli valovlju ovoga svijeta, te ne snagom vjere privukli sve utopljenike koji u Crkvi traže brod i luku spasenja.

18. nedjelja kroz godinu – A

Čudo umnažanja kruha koje Isus čini, a opisano je u današnjem Evanđelju, uvjetovano je situacijom i okolnostima u kojima se našao. Mjesto događanja je samotno mjesto na koje se Isus povukao nakon što je čuo za smrt Ivana Krstitelja, svoga rođaka i preteče. Upravo na to samotno mjesto došlo je za njim mnoštvo svijeta, što je izazvalo njegovo sažaljenje. Poučavao ih je i liječio sve dok se nije približila večer, te su učenici, vidjevši da je već kasno, sebi dopustili slobodu posavjetovati svoga Učitelja da otpusti narod kako bi otišli po okolnim mjestima potražiti hrane. No Isus ne prihvaća njihovu sugestiju, nego im uzvraća izazovnim zahtjevom pozivajući ih da oni dadnu hrane gladnome mnoštvu. U pozadini tog zahtjeva upućenog Isusu od strane učenika bilo je očiti još uvijek veliko neznanje o njegovoj ulozi i moći, neznanje o novom milosnom vremenu koje je nastupilo nakon što je Preteča dovršio svoju trku, prepuštajući da se Isus potpuno očituje svijetu. Zato će Origen, znameniti kršćanski pisac i tumač Božje riječi iz 3. stoljeća, i reći tumačeći ovaj odlomak da su učenici bili još uvijek nesvjesni da je, „nakon što je dokinuto slovo Zakona i nakon što su prestala proroštva, mnoštvo pronašlo novu i izvanrednu hranu“.

A ova hrana koju je mnoštvo našlo, bila je hrana nepatvorene Božje riječi koju im je davao onaj koji je bio utjelovljena Božja Riječ i Božja Mudrost. Štoviše, Isus im je putem pouke, ali i svojim iscjeliteljskim zahvatima davao samoga sebe, te je zato mnoštvo i ostalo s njime zanemarivši i svoje primarne potrebe kao što je bila hrana. U duhu toga se razumije i njegov odgovor učenicima: Ne treba da idu, dajte im vi jesti, jer je bio svjestan koliko je neizmjerno dobro i nasušna potreba da ostanu s njime, te bi bila velika šteta da zbog tjelesne hrane napuste zajedništvo s njime. Upravo na to će ukazati Origen dok tumači Isusov odgovor učenicima, te će staviti Isusu u usta i riječi svoga promišljanja: „Što se tiče Isusa, razmatraj što odgovara učenicima, gotovo vičući i govoreći otvoreno. ‘Vi mislite da će ovo veliko mnoštvo, koje ima potrebu jesti, ako se udalji od mene, pronaći što za jesti u selima umjesto od mene, među masom stanovnika u selima i gradovima, umjesto da ostane zajedno sa mnom. Ja vas naprotiv uvjeravam: ne treba njima ono na što mislite vi, to jest nije im najneophodnije da odu odavde. Nego upravo trebaju mene za kojega vi mislite da nije u stanju dati im da jedu, te stoga upravo mene – iznad onoga što možete zamisliti – imaju potrebu. Stoga, od trenutka kad sam vas svojim naukom osposobio da dadnete duhovnu hranu onima kojima treba, dajte vi jesti mnoštvu koje me je slijedilo: imate moć koju ste primili od mene, moć da dadete jesti mnoštvu; da ste bili toga svjesni, razumjeli biste da ih ja mogu nahraniti u većoj mjeri, te ne biste rekli: otpusti mnoštvo da odu kupiti hrane’.“

Doista Isus je potom pokazao svoju moć umnažajući kruhove i ribe, što učenici ne bi mogli bez njega i njegove božanske moći. Origen to ovako opisa: „A dok učenici nisu donijeli pet kruhova i dvije ribe Isusu, nisu se uvećali, nisu se umnožili, niti su mogli nahraniti mnoge. Ali kad ih je Spasitelj uzeo, najprije je podigao oči prema nebu, kao da time čini da siđe, zrakama svojih očiju, sila koja bi prožela te kruhove i ribe određene da nahrane pet tisuća ljudi. Potom blagoslovi pet kruhova i dvije ribe, čineći da se uvećaju i umnože snagom riječi i blagoslova, a kao treće razdijeli ih, razlomi ih i dade učenicima da ih podijele mnoštvu. Tada kruhovi i ribe bijahu dostatni mnoštvu, tako da svi jedoše i zasitiše se i nije bilo moguće pojesti sve kruhove koji su bili blagoslovljeni. To što je preostala mnoštvu nije bilo tek ono što su imali uza se, nego ono što je bilo kod učenika, koji su bili u stanju odnijeti preostale ulomke i staviti u košare u koje su se ostavljali ostaci, a broj košara je odgovarao broju plemena Izraelovih.“

A broj košara s ulomcima odgovarao je i broju apostola kojima je Gospodin povjerio da hrane mnoštvo, te da prikupe ulomke. Tim događajem Isus je svojim učenicima dao jasne smjernice i nalog. Njima je povjerio zadaću da hrane čovječanstvo kruhom, ali ne običnim nego doista kruhom života, te im je stoga povjerio košare s preteklim ulomcima kao znak da su samo oni u stanju dijeliti taj kruh koji je pretekao od njegova blagoslova. Držimo se stoga i mi onih kojima je Isus povjerio da lome kruh života, kako bismo i sami blagovali kruh blagoslova njegovih svetih ruku.

Po definiciji biologija je znanost
o životu i živim bićima
koja proučava zakonitosti
nastanka, postojanja i održanja
pojedinih bića i žive prirode,
ili pak znanost o svemu živom.
Međutim, pogotovo u slučaju čovjeka,
ova znanost ne dotiče najdublju bit,
nego tek samo izvanjske sastavnice
čiji zbroj nikad nije ni približno
ono što zovemo životom
u pravom smislu riječi.
Jer prikupljeno znanstveno znanje
o pojedinim elementima života
ni izbliza nije u stanju
odgonetnuti, definirati i iscrpiti
pojam, smisao i veličinu
života kao takvoga.

S druge pak strane
više znanja o životu
posjeduje onaj tko otkrije
smisao, izvor i uvir života.
Jer život je mnogo više
od skupa suhoparnih informacija,
ma kako znanstvene bile.
On je više od zbroja i rezultata
slučajnog miješanja čestica.
Pravi je ‘biolog’ – poznavatelj života
samo onaj tko otkrije život kao dar
što struji iz božanskog vrela,
iz onoga koji je Život u sebi.
Stoga istinske biologije
nema bez dobre teologije,
bez poznavanja Boga stvoritelja
– istinskog Života i vrela života
na kojem sve što živi
crpi svoje postojanje
i posjeduje svoj smisao.

Hipnozom redovito zovemo
stanje izazvano sugestijom,
slično snu ili polusnu,
praćeno podčinjavanjem volje
uspavanoga onom koji uspavljuje.
Sugestivna stanja izazivaju se
najčešće putem očiju i pogleda
preko kojeg se dolazi u dušu
i potom upravlja voljom.

Čovjek udaljen od živoga Boga
sličan je hipnotiziranoj osobi.
Najčešće se događa tako
da nam svijet odvlači pogled
i privlači svojom zavodljivošću
do mjere da nas hipnotizira
odvlačeći pogled od Boga
i oduzimajući nam pravu svijest
o sebi, svijetu oko nas i Bogu.
Dok nam skreće pogled s Boga
svijet nas opčarava svojim blještavilom
uslijed kojeg gasne pravi život.
A pogled je pak stvoren da bude kanal
kojim Božje svjetlost ulazi u dušu,
te isto tako da bude prolaz
kroz koji snop svjetla iz duše
izlazi vani i obasjava svijet.

Isus nas upozorava da se čuvamo
hipnotičkih varki ovog svijeta
koje nam putem požude očiju
oduzimaju svu životnu moć.
Samo nas Gospodinov sveti pogled
oslobađa pogubnih hipnotičkih stanja
i daje nam crpiti pravi život
iz neiscrpnih dubina Božjeg bića.
Stoga nam je motriti netremice
njegovo sveto božansko lice
s kojeg nam dotječe izvor svjetlosti
što grije dušu i daje život.