6. uskrsna nedjelja – A

Gospodin je svoje učenike pripremao za puninu dara i spoznaje koju su imali primiti. A taj puni dar je bio Duh Sveti koji ih je trebao braniti i uvoditi u svu istinu koju im je on izlagao. Isus im to obznanjuje postupno, jer im nije bilo moguće sve odjednom razumjeti. Doista bilo bi im neshvatljivo kako razumjeti da je i Duh Sveti Bog, ako je Bog samo jedan, te je stoga Gospodin u njima pripremao teren kako bi jednom mogli shvatiti dubinu Božjeg otajstva, te imati cjelovitu spoznaju objave. On ih je pripremao nagovještavajući slanje Duha Svetoga koji će ih ostati s njima zauvijek kao Branitelj, te će ih uvesti u svu istinu o Bogu koju im je on naviještao. Ovu postupnost Gospodinove pouke uočio je sveti Grgu Nazijanski koji će onda to i argumentirano protumačiti: „Mislim da se Duh Sveti s toga razloga malo po malo nastanjuje kod učenika primjerujući se moći primalaca. On je na početku evanđelja, poslije muke i nakon uzašašća. Duh vrši čudesa, biva udahnut i očitovan u ognjenim jezicima. I Isus polako obznanjuje Duha. U to se i sam možeš uvjeriti ako s više pozornosti čitaš. Isus veli: ‘Molit ću Oca i poslat će vam drugoga Branitelja, Duha istine’ (Iv 14,16-17). Isus tako govori da se ne pričini nekim protivnikom Boga i da drži govore neke druge sile. Isus potom reče da će poslati, ali ‘u svoje ime’ (Iv 14,26). Zadržao je izričaj ‘poslat će’, ali izostavio ‘molit ću’. Potom je kazao: ‘Poslat ću’. To je njegova vlastita volja. Potom: ‘Doći će’ (Iv 16,8). To je vlast Duha.“

Ovo svoje promišljanje o stvarnosti Trojstva sveti Kapadočanin će dopuniti pozivajući se na Isusove tvrdnje da apostoli još ne mogu, ne samo razumjeti što im govori, nego ne mogu nositi sve što im on ima reći, pa je stoga ostavio da Duh Sveti dovrši u njima njegovo djelo, to jest da im protumači sve što je on govorio i da im dadne snagu nositi teret tako odgovornih spoznaja: „Premda su Spasiteljevi učenici bili ispunjeni brojnim znanjima, postojalo je nešto za što je Spasitelj kazao da to tada ne mogu nositi. Možda je bilo iz razloga koji sam naveo i zato je Isus to prekrio. Ali je kazao da će nas ο svemu poučiti Duh kada dođe. Mislim da je jedno od toga i samo božanstva Duha.“ Apostolima će doista tek kasnije postati jasno, to jest zahvaljujući djelovanju samoga Duha sazret će u spoznanje istine o Bogu za koju ih je Gospodin pripremao. Zato je spoznaja Boga kao Trojstva doista bila djelo dostojno Božjeg veličanstva.

No, da bi se zbilo što naviješta, Isus postavlja i jedan preduvjet učenicima, a to je da čuvaju njegove zapovijedi, to jest njegovu ljubav. Jer Duha Svetoga, Branitelja i Duha Istine ne mogu primiti tek tako, nego samo ako su iznutra raspoloženi. A unutarnje raspoloženje duše je ljubav koja ih potiče da čuvaju njegove zapovijedi, jer Duh Sveti se ne može nastaniti u duši koja je okaljana grijehom i neposluhom prema Bogu i njegovim zapovijedima. I doista, kako bismo potvrdili da ljubimo Boga, moramo to djelima pokazati, a ne samo riječima, na što potiče i sveti Ivan Zlatousti kad tumači ovaj odlomak: „Treba imati djela, a ne samo tašte i svečane riječi: to je ono što nam neprestano treba. Jer svakome je lako reći i obećati, ali nije lako učiniti, a to nije isto. Zašto to govorim? Zato što danas čujemo mnoge ljude kako vele da se boje Gospodina i da ga ljube, ali mi vidimo da njihove riječi proturječe djelima. Jer Boga treba ljubiti djelima. Zato je on rekao svojim učenicima: Ako me ljubite čuvat ćete moje zapovijedi.“

Doista, to vrijedi i za nas danas, jer je i naše vrijeme slično vremenu u kojem je živio Zlatousti. Tko tvrdi da ljubi Boga, treba biti podložan njegovoj riječi, treba ljubiti onako kako je on ljubio i zapovjedio, treba ljubiti svoga bližnjega i činiti bližnjemu ono što je on učinio njima. Ljubav učenika treba se sastojati u tome da čine sve stvari i da budu podložni onome koji ih ljubi, čime najbolje raspolažu svoja srca za dodatni dar – Duha Svetoga. Uskrsno vrijeme stoga pred nas stavlja ovaj zahtjev i izazov, da žeđamo za puninom Duha, kako bismo primili njegovu puninu. Rastimo stoga u ljubavi kojoj nas uči Gospodin, jer će se tada na nas spustiti sila Duha Ljubavi, koji je i Branitelj i Duh Istine. Samo ako se pripremamo svim žarom srca, on će nas do kraja ispuniti Božjom ljubavlju, jer on je dar ljubavi Božje. Te stoga, ako ljubimo Gospodina, činit ćemo sve da uvećamo njegovu ljubav do punine dara Duha Svetoga. Pazimo stoga na svoja srca, jer Duh Ljubavi se ne može nastaniti u srcima koja ne ljube, to jest u srcima koja krše Božje zapovijedi. Zato nam je Isus ostavio ovaj preduvjet, jer ako ne živimo prema njegovim zapovijedima, Duh Branitelj ne može doći k nama, niti nam se mogu očitovati Otac i Sin. Odbaciti nam je svijet i svjetovno poimanje, jer svijet ne smatra bitnim čuvati zapovijedi Kristove i čuvati se grijeha, dok je upravo tu stvarnost Isus stavio kao preduvjet primanja Duha. Svijet spaja nespojivo, a Isus nas poučava onom ispravnome. No mi slušajmo njega svoga Gospodina, koji nas poučava istinskoj ljubavi i daje nam Duha Svetoga.

Naš ljudski život se odvija
u takozvanom CGS sustavu
u kojem se sve mjeri mjerom
centimetra, grama i sekunde.
I sami mnogo toga mjerimo
spomenutim zemaljskim kriterijima,
pa zato nerijetko zaboravljamo
da se život kao takav
ne može izmjeriti tim mjerama
ni stjerati u zatvoreni sustav.
Život doista nadilazi i nadrasta
svaki pokušaj da ga se izmjeri
ograničenim zemaljskim mjerama.

Samo je jedan istinski metar
kojim se može mjeriti ljudski život,
njegova težina, protežnost i trajnost,
a to je Isus Krist – mjera svega,
Očev metar za mjeru ljudskog života.
Samo tim stvarateljskim metrom,
po kojemu je i za kojega je sve stvoreno,
mjeri se stvarna ljudska veličina,
a samim time i težina i trajnost.
Samo on je univerzalni metar
koji se mjeri i cjelinu života
kao i svaku pojedinu sastavnicu.
Jedino po njemu točno znamo
koliko stvarno težimo na zemlji,
do koje smo se veličine protegnuli
i koliko smo vremena dali životu.
Samo po njemu smo teži
od zemljine sile teže,
viši od zemaljskih visova,
veći od ljudskih veličina
i trajniji od tijeka vremena.

5. uskrsna nedjelja – A

Tekst današnjeg Evanđelja odiše ozračjem napetosti koje je vladalo među učenicima za vrijeme posljednje večere kad je Gospodin najavio svoj odlazak od njih, to jest povratak Ocu. Osjetivši njihovu uznemirenost, smiruje ih uvjeravanjem da odlazi, ne da bi ih napustio, nego kako bi njima pripravo mjesto u kući Očevoj. Želi im dati sigurnost budućeg zajedništva koje će kasnije dijeliti s njima na trajan i neponovljiv način. Nije mu bilo lako govoriti o svom odlasku te o zajedništvu vječnoga života u kojem će se kasnije pronaći, jer oni su još uvijek reagirali po ljudsku. Još su uvijek sve shvaćali iz svoje zemaljske perspektive, pa im on tumači stvari jednostavnim riječima, koje su ujedno i tako otajstvene, jer su ih uvodile u otajstva života vječnoga. Njemu je bilo teško govoriti onima čija pozornost nije bila usmjerena prema vječnosti i zajedništvu s Ocem, kao što je bila njegova. Stoga kad im reče da znaju put do mjesta na koje odlazi, oni izjaviše da ne znaju kamo odlazi, pa da tako ne znaju ni put.

Kao odgovor na njihovo neznanje i Filipov upit Gospodin je odgovorio: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kada sveti Ivan Zlatousti tumači ovaj tekst, onda će reći da Isusova izjava ‘Ja sam put’ nije ništa drugo nego tumačenje riječi: ‘Nitko ne dolazi Ocu osim po meni’, te da riječi: ‘Ja sam istina i život’ označavaju da će se nepogrešivo dogoditi sve što je prorekao. Zlatousti je uvjeren da je Isus svojim učenicima ovim riječima dao veliko jamstvo: Time što je rekao da je istina, zajamčio je da iz njegovih usta ne će izići nikakva laž, time što je život, zajamčio im je da ni smrt ne će moći nikoga od njih spriječiti da uđu u kuću Očevu, time što je put, dao im je sebe za vođu, te im ne treba drugi vodič. Prihvaćajući Isusa za put, shvatili su da on ima božansku moć sigurno ih odvesti u kuću Očevu, jer do kuće Očeve nema nijedan drugi put koji bi mogli slijediti.

Učenicima ove Isusove riječi bijahu veliko jamstvo i utjeha, no ipak ne razumješe druge stvari koje im je govorio, te Zlatousti pokušava protumačiti njihovu zbunjenost, čuđenje i moguća proturječja: „Kako je dakle Isus Krist, nakon što je rekao ‘A kamo ja odlazim znate put’, potom dodao: Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajte i vidjeli ste ga’? U ovim riječima Gospodin ne iznosi proturječje: učenici su ga upoznali, ali ne kako ga je trebalo upoznati. Oni poznavahu Boga, ali ne poznavahu Oca. Oni su ga upoznali tek kasnije, kad im je Duh Sveti, sišavši nad njih, dao sve znanje. Uostalom, evo što želi reći Isus Krist: Ako biste vi upoznali moju bit i moje dostojanstvo, upoznali biste također i ono mog Oca. ‘I uskoro ćete upoznati, i već ste ga vidjeli’; što će reći: ‘Upoznat ćete ga’ potom, ‘već ste ga vidjeli’, vidite ga po meni i u meni koji ga vidim.“

Doista i nas Gospodin poziva da slijedom njega i njegov primjer, da idemo putem koji nam je on zacrtao, jer je to jedini sigurni put u kuću Očevu. Dok promatramo njega obdareni smo duhovnom vizijom života, te već sada spoznajemo kamo idemo. Zato i za nas vrijedi kao i za apostole da smo Oca već vidjeli, ako smo imali ovo intenzivno duhovno iskustvo njega koji je Put, Istina i Život. Dok njega slijedimo kao Put, dok ga promatramo kao Istinu, dok ga primamo kao Život, ostvarujemo zajedništvo s Ocem s kojim je on jedno. Pa i onda kad ni mi, poput apostola, ne možemo vidjeti Božju bit, ipak smo pozvani gledati ono što nam je dano vidjeti, kako nas i Zlatousti potiče: „Slušajte u kojoj mjeri su mogli vidjeti. On je govorio na način da razumijete da onaj koji ga je vidio, poznaje također Oca. Jednom riječju, učenici su ga vidjeli, ne u istini njegove čiste i jednostavne biti, nego zaogrnuta tijelom. I na jednom drugom mjestu Isus Krist naziva spoznaju gledanjem, kao kad kaže: ‘Blaženi čista srca, oni će Boga gledati!’ (Mt 5,8). Gospodin dakle zove čistima srcem ne samo one koji se uzdržavaju od preljuba, nego i one koji se uzdržavaju od svakog grijeha, jer svaki grijeh prlja dušu.“

I nama je u čistoći srca prihvatiti ove Gospodinove poticaje izabirući ga istinski za svoj Put prema Ocu. Istina njegova riječi kadra nas je prosvjetljivati na životnom putu i već sada, ako je primamo u čistoći srca, obdariti nas nebeskom vizijom budućeg života u koji nas je pozvao, a u kojem ćemo njega kao svoj Život slaviti u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim po sve vijeke vjekova. Amen.

Automatski pilot ili autopilot
uređaj je za automatsko upravljanje
raznim vrstama letjelica i plovila.
Potrebno je zadati ispravne koordinate
te uz dužni minimalni nadzor
uživati u sigurnom putovanju.
Tako ovaj korisni uređaj
otklanja mogućnost lutanja
i pouzdano je jamstvo do cilja.

U duhovnom životu vjera u Boga
je poput automatskog pilota
jer živome Bogu povjeravamo
upravljanje vlastitim životom.
Štoviše, dao nam je svoga Sina,
uskrslog Gospodina, kao živog pilota
kojem je najbolje poznata ruta
do vječnog odredišta u krilu Očevu
iz kojeg nam je došao ususret.
Pouzdajući se u njegovu preciznost
ne trebamo strahovati od lutanja –
on će nas sigurno usmjeriti
i nepogrešivo dovesti do cilja.

4. uskrsna nedjelja – A

Tekst današnjeg Evanđelja, nama koji ispovijedamo muku smrt i uskrsnuće Gospodinovo, nama koji vjerujemo u njegovo božanstvo, kao i u mesijansko poslanje, mnogo je jasniji nego njegovim učenicima u trenutku kad su ove riječi bile izgovorene. Isus je rado govorio slikovitim govorom, jednostavnim prispodobama koje su dolazile iz svakodnevnog života, no one su uvijek sadržavale i onu duboku istinu, tako da ne čudi što apostoli nisu uvijek znali razumjeti njegove riječ. Doista, on je najobičnijom slikom iz pastirskog života tumačio bit svoga poslanja među ljudima, kao i božanskog spasenjskog djela. Ali da bi se razumjelo ovu sliku, trebalo je poznavati starozavjetne proročke navještaje, jer je Isusova riječ bila odgovor na starozavjetna iščekivanja. Premda je bila apostolima nejasna, ona je bila jasan odjek na mesijanske nade izabranog naroda kojemu je Bog obećao podići pastira koji će pasti njegov narod kao svoje stado vodeći ga na pašnjake života.

S Isusom se dogodilo upravo to, te njegove riječi u današnjem Evanđelju imaju upravo smisao ispunjenja danih obećanja. On se predstavlja zakonitim pastirom Božjeg stada koji ne preskače plota, nego ulazi na vrata. Nadalje on ima i prepoznatljiv glas to jest sadržaj pouke kojom hrani svoje ovce, tako da ga prepoznaju, slušaju i slijede. Kad papa sveti Grgur Veliki tumači ovaj odlomak, onda ističe da se Isus kao pravi pastir odlikuje i ljubavlju prema ovcama. Njegova ljubav prema ovcama nema mjere, te je on pastir koji daje svoj život za ovce, što i slavimo u uskrsnom otajstvu, te nam tako otajstvo uskrsa osvjetljuje ove riječi koje apostoli nisu razumjeli. Isus je doista pastir koji govori glasom Božjim, te ga zato njegove ovce prepoznaju, te među ovcama vrši volju Božju dajući vlastiti život za njih. On je pravi pastir, jer poznaje Oca i on je onaj kojeg Otac poznaje, te zato i daje život svoj za ovce svoje, pokazujući ljubavlju prema ovcama koliko ljubi Oca.

Gospodin im je ujedno omogućio da uđu k vjeri, te da izlaz k blaženom gledanju, kako bi jednom našli paše u vječnoj okrjepi, e čemu će sveti Grgur lijepo reći: „Dakle, njegove ovce nalaze pašu jer tko god njega slijedi u jednostavnosti srca, hrani se na vječno zelenu pašnjaku. Koja je pak paša tih ovaca ako ne unutarnja radost uvijek zelena raja? Paša je izabranika prisutno Božje lice. Dokle je duša promatra bez ikakve zapreke, neprestano je sita hrane života. Draga braćo, tražimo tu pašu i u njoj se radujmo u slavlju s tolikim građanima. Na to nas poziva sama svečanost onih koji se vesele. Oduševimo se, braćo! Neka opet živi naša vjera u ono što povjerovasmo. Neka se raspali naša želja za nebeskim stvarima. Na taj način ljubiti znači već putovati prema nebu.“

Isus je dakle pastir koji vodi svoje ovce na zelene poljane i tihane vrutke, to jest u sigurnost života vječnoga. No dok nas vodi ovom zemaljskom dolinom, potrebno je postojano ići za njim i slušati ga da ne odlutamo s njegova puta, te će stoga Grgur kao pravi pastir poticati stado Božje njemu povjereno da ustraje ostajući vjerno Bogu, jer se samo tako dolazi do vječne sreće: „Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti jer, ako netko i želi poći u neko određeno mjesto, njegovu želju ne će promijeniti ne znam kako težak put. Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zaboravlja putovati kamo je naumio.“

A da se i danas ne bi dogodilo da ovce lutaju, te da ostaju na bilo kojoj livadi, Dobri Pastir je postavio pastire, poput svetog Grgura, da ih vode ispravnim putem, da se pobrinu za pouzdana pojila i sigurna odmorišta na putu prema pašnjacima života. Kao što je nekad Grgur vapio i preklinjao pastire da budu pastiri poput Isusa, i mi danas, na Dan molitve za duhovna zvanja, upravimo molitvu Ocu nebeskome da podari svom narodu revnih pastira. A svi skupa osluhnimo poticajne riječi ovog velikog Pape dok se obraća svojim ovcama potičući ih na djelotvornu ljubav koja je odlika pravoga vjernika: „Draga braćo, budući da ste uočili našu opasnost, razmišljate o Gospodinovim riječima i o vašoj opasnosti. Razmislite jeste li njegove ovce, poznajete li ga, velim, ne samo po vjeri, nego i po ljubavi. Poznajete li ga ne samo po vjerovanju, nego i po djelovanju.“

Život nije uvijek uzbudljiv i zanimljiv,
niti je uvijek u trajnom usponu i rastu,
nego ima umrtvljenosti i padova,
te naposljetku i neminovnog zalaza.
Često smo žrtve uhodanosti
koju zovemo kolotečinom života,
jednoličnošću što prelazi u zamor,
dosadi kojoj se teško oduprijeti.
Ponavljamo radnje iz dana u dan
pritisnuti nametnutim ritmom obveza,
postajući hladnima i automatiziranima.

A život nije dan da bude kolotečina,
nego put svijesti, žara i nadahnuća.
Život nije dan da se ludo trati
na utrtim stazama otrcane ljudskosti,
nego neponovljivi i živi dar
za doživljaj iskonske ljepote.
Zato nas Bog uskrsnom snagom
izbacuje iz uobičajene kolotečine
i vodi na trag stopa Gospodinovih
koje ne stvoriše kolotečinu
premda ostaviše neizbrisive otiske.

Doista put za njim nije rutina,
nego svjesni hod nasljedovanja.
Jer na Kalvariju ne vodi kolotečina,
nego neizbrisivi trag krvavih stopa
i urezana brazda svetoga križa.
U tom duhu put za njim nije rutina,
niti prepuštanje ni opuštanje.
To je put svetosti i mira,
na kojem nas tek korak
dijeli od nebeskih visina.

Jer nebo nikom nije tako blizu
kao putniku koji odvažno hodi
tragom uskrslog Spasitelja
koji je i sam prošao zemljom
čineći dobro i noseći spasenje.

3. uskrsna nedjelja – A

Od četvorice Evanđelista samo sveti Luka opisuje iskustvo razočaranja dvojice Isusovih učenika, koji na sam dan uskrsnuća, ne znajući što se sve dogodilo u uskrsno jutro, odlučiše napustiti Jeruzalem. Grad koji je čuvao nade Izraelove, postao je za njih mjesto razočaranja, prava grobnica jer su na Kalvariji s njihovim Učiteljem dva dana prije toga bile pokopane sve njihove nade. I dok su razmišljali o vlastitoj naivnosti i razočaranju koje ih je zadesilo, nisu niti bili svjesni vlastite sljepoće, poradi koje nisu bili u stanju ispravno sagledati što se sve dogodilo i što su im do tog trenutka navijestile žene i apostoli koji bijahu na grobu. Njihov pogled je bio zastrt ljudskim nadanjima i zamućen zemaljskim očekivanjima, te je odbijao svaki navještaj uskrsnuća.

Na jednom mjestu (Tumačenju Ps 118,23) sveti će Ambrozije upravo u tom duhu tumačiti svojim vjernicima ovaj evanđeoski odlomak. Svjestan da ne samo dvojica učenika iz Emausa, nego svaki čovjek ima povoj na očima duha, neku vrstu vela koji mu prekriva lice i pogled srca, jasno će ustvrditi kako je neophodno dopustiti Uskrslome da nas izliječi od te pogubne mrene – sljepoće duha: „Imaš sad način kako otkloniti taj veo koji ostaje na očima tvoga srca. Obrati se Gospodinu i veo će pasti. Pavao se obratio na Ananijin blagoslov i kao neke ljuske padoše s njegovih očiju, te je progledao onaj koji tri dana nije vidio. A kao što se liječi tjelesno oko, tako se liječi i oko duše, jer mu je pokazao lijek onaj nebeski liječnik o kojom je napisano: Riječ svoju je poslao, i ozdravio ih je, oslobodio ih je svih njihovih slabosti (usp. Ps 107,20). Taj liječnik koji liječi sve bolesti, te ozdravlja sve narode nije sa zemlje. Pošalji dakle, Oče, tog liječnika. Neka dođe Riječ tvoja, neka otvori oči moje. I oči apostola bijahu zatvorene, dok ih Isus nije otvorio. Naposljetku dvojici od njih dok su išli u selo koje se zove Emaus, što znači Pismo, upravo kad ih blagoslovi: Otvoriše se, reče, oči njihove, i prepoznaše ga. Dakle, da nam Isus nije otvorio oči, nitko ne bi vidio. Da Isus nije otklonio veo, nikome milost Evanđelja ne bi zasjala.“

Zato im se i je ukazao Uskrsli, jer je samo on mogao izliječiti pogled ljudskog duha za jasnu spoznaju i pomoći nam da otkrijemo pravu stvarnost oko sebe, stvarnost u kojoj nam sjaji događaj uskrsnuća. Ako ne osjećamo i ne uočavamo njegovu prisutnost, onda smo doista slijepi, te nama, kao i dvojici učenika iz Emausa, treba ozbiljna liječnička pomoć. Osim toga, ako u sebi nemamo žara ljubavi, onda nas nije dobro zahvatila njegova riječ i sveta prisutnost koju blagujemo. U tom će duhu u jednom drugom svom djelu (De Issac et Anima) sveti Ambrozije slikovito i poetski, govoreći o snazi ljubavi koja je jaka kao smrt, kako kaže Pjesma nad pjesmama, ustvrditi da ljubav ima ognjena krila: „Dobra ljubav ima dakle ognjena krila kojima leti kroz grudi i srca svetih, te spaljuje štogod je materijalno i zemaljsko, a štogod je doista iskreno, kuša. I štogod dotiče, svojom vatrom popravlja. Tu vatru je na zemlju bacio Gospodin Isus, te je zasjala vjera, upalila se pobožnost, prosvijetljena je ljubav, zablistala je pravednost. Tom je vatrom zapalio srca svojih učenika, kao što svjedoči Kleofa govoreći: Nije li gorjelo srce u nama, dok nam je tumačio Pisma? Ognjena krila plamenovi su božanskog Pisma. Naposljetku, tumačio je Pisma, a vatra je izlazila i prodirala u srca slušatelja. Doista, to su prava ognjena krila, jer Božje su riječi, riječi čiste, srebro vatrom kušano. Kad je Krist sebi uzimao Pavla, vidio je Pavao iznad sebe i onih što bijahu s njim svjetlo, te je pao u strahu, a ustao je prokušaniji. Čak je i apostolom postao onaj koji je dolazio kao progonitelj. I Duh je Sveti sišao, i napunio je cijelu kuću u kojoj su bili okupljeni mnogi, te su se iznad njih pokazali razdijeljeni plameni jezici. Dobra krila ljubavi su istinska krila koja su letjela po ustima apostola i plamena krila koja su izgovarala pročišćen govor.“

Poželimo i mi sebi ova ognjena krila ljubavi i sjaj vjere koji razgoni tmine našeg uma i duha, koja je Uskrsli podario dvojici učenika iz Emausa, kako bismo ga i mi jasno susreli, te zahvaćeni njegovim sjajem i žarom svjedočili vjeru u ljubavi prema braći. Otklonimo sljepoću srca sjajem njegova uskrsnuća, te kao navjestitelji puni ljubavi idimo ususret drugima razbijajući mrak neznanja i hladnoću sebeljublja ovoga svijeta.

Riječ rekognicija dolazi od latinske riječi
i znači raspoznavanje, prepoznavanje,

a odnosi se na utvrđivanje istovjetnosti osobe,
stvari ili spisa za ono što se izdaje.
Rekognicijom se utvrđuje identitet
napose tamo gdje postoje dvojbe o njemu.
Tako u slučaju tragičnih preminuća,
kad je lice i tijelo izobličeno

i neprepoznatljivo od rana i udaraca,
vrši rekognicija mrtvih.
Poziva se na raspoznavanje one
koji mogu po nekom detalju
utvrditi identitet zemnih ostataka.
Tko je poznavao osobu cjelovito
mogao je eventualno i po detalju
utvrditi o kome je riječ.

No nakon Kristova uskrsnuća
dogodila se neobična rekognicija,

jedinstvena u povijesti svijeta.

Trebalo je prepoznati onoga
tko je prešao iz smrti u život,

iz patnje u savršenstvo postojanja.
Upravo to je potvrđivala reakcija
Gospodinova apostola Tome

koji je Živoga htio prepoznavati po smrti,
Uskrsloga po ranama i udarcima,

Savršenoga po izobličenju i ožiljcima
Vječnoga po raspadljivom tijelu.

Toliko je bio pogođen njegovom smrću

da ni svojim očima ni prijateljima

nije htio vjerovati da je živi i neumrli.

A onaj koji krotak radi nas umrije,

podvrgnu se tom prepoznavanju
pokazujući svoje svete rane.

Time neopozivo ureza uskrsli život
u njihovo vjerničko postojanje,
čime taj najveći Božji zahvat
ostaje trajno prisutan
kao najstvarniji događaj

cijele ljudske povijesti.

2. uskrsna nedjelja – A

Još za vrijeme svoga javnog djelovanja, Isus je pozivao one koji su bili s njime i koji su se okupljali oko njega, da vjeruju u njega, što je bilo bremenito porukom. Onaj tko ga je želio upoznati, trebao ga je upoznati i vjerom, jer da bi znao o njemu sve nije bilo dostatno da se s njim druži i da ga sluša, da s njim hoda, putuje, jede i pije. Nije bilo dovoljno s njime provoditi vrijeme i doticati ga, nego je trebalo povjerovati da je on Bog, da nije samo ono što se okom vidi i rukom dotiče, nego da je utjelovljeni Božji Sin. Isto se dogodilo i nakon uskrsnuća, s time da su ovaj put učenici bili radikalno suočeni s ovom činjenicom koju im je naviještao i o kojoj im Isus je govorio još mnogo prije. Jer božanstvo se nije moglo dotaknuti rukom, nego ga je trebalo spoznati vjerom. No nevjera je bila vjerni njihov pratitelj, jer još nisu doživjeli snagu uskrsnuća.

A i nakon uskrsnuća evanđeoski izvještaji svjedoče koliko je bila krhka vjera apostola i prve zajednice, čemu je vrlo zoran primjer upravo sveti Toma. On je odbijao povjerovati onima koji su mu svjedočili da je Gospodin uskrsnuo. Protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio se boriti dodirom, te je zato i rekao da ne će vjerovati ako ne vidi na Gospodinovim rukama biljeg čavala i ako ne stavi svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov probodeni bok. Isus je prihvatio ovaj izazov, te mu je osam dana nakon toga omogućio da se i osobno, pogledom i dodirom osvjedoči u stvarnost uskrsnuća.

Sveti Augustin, tumačeći ovaj odlomak Ivanova Evanđelja, tvrdi kako je za Tomu to bio trenutak milosti u kojem je s osjetilne spoznaje Isusova ljudskog života prešao u spoznaju njegova božanstva, za što mu je bila neophodna vjera: „Gledao je i doticao čovjeka, a ispovijedao je Boga kojeg nije mogao vidjeti niti dotaknuti. Ali na temelju ovoga što je gledao i doticao, to drugo je vjerovao nakon što mu je otklonjena sumnja. Zato mu je Isus rekao: ‘Jer si me vidio, povjerovao si’. Ne reče mu: dotaknuo si me, nego vidio si me, jer je na neki način vid opći osjet. Naime, običava se i za druga četiri osjeta koristiti ovaj izraz, kao kad kažemo: Čuj i vidi kako dobro zvuči; pomiriši i vidi kako lijepo miriše; kušaj i vidi koji dobar okus, dotakni i vidi kako je toplo. Uvijek se kaže ‘vidi’, iako je vid vlastit očima. Stoga kad Gospodin reče: ‘Prinesi prst svoj ovdje i pogledaj mi ruke’, što to znači nego: Dotakni i vidi?, premda doista Toma nije imao oči u prstu. Dakle, kad Gospodin kaže ‘Jer si me vidio, povjerovao si’, odnosi se bilo na sposobnost da vidi bilo da dotakne.“

Toma se, kako vidimo, protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio boriti dodirom Gospodinovih rana, što mu je Gospodin i omogućio, ne propustivši pri tom ukoriti ga sasvim otvoreno zbog nevjere. U susretu s Uskrslim pobijedio je svoje sumnje i učvrstio vjeru, a i Gospodin je htio da mu se ureže u pamet kako nije dostatno dodirnuti njegovo ljudsko tijelo, nego da treba napraviti i korak vjere prema spoznaji njegova božanstva. Toma je ostao zatečen tim darom i prigodom koju mu je iskazao Uskrsli, te je u poniznosti, priznajući propust, ispovjedio vjeru izgovarajući kratku vjeroispovijest: ‘Gospodin moj i Bog moj!’

U tom smislu sveti Augustin veli da se Toma nije više odvažio, niti je imao potrebe, dotaknuti Gospodina. Osim toga zapazit će da je u Isusovim riječima izbor glagolskih vremena vrlo neobičan, jer se služi glagolima u prošlom vremenu, kako bi govorio o nečemu što se tek ima dogoditi u budućnosti: „Ipak se može reći da se učenik nije odvažio dotaknuti, premda ga je Gospodin pozvao da to učini. Doista, nije zapisano: I dotaknu Toma. Ali bilo da je samo promatrao bilo da je dotaknuo, vidio je i povjerovao, a ono što slijedi prije svega upućuje i hvali buduću vjeru poganskih naroda: Blaženi koji ne vidješe a povjerovali su. Koristio se riječima u prošlom vremenu, kao onaj koji je poznavao u svome predodređenju ono što će biti u budućnosti kao već ostvareno.“ (121,5)

Gospodin je doista poznavao one koji su njegovi i koji će povjerovati u njega, te ih je proglasio blaženima što ne traže dokaz opipa i pogleda, nego dokaz vjere koja je jedina kadra provjeriti što se dogodilo u događaju uskrsnuća. Tako je Tomina sumnjičavost poslužila Gospodinu da izgovori blaženstvo nad svima koji će vjerovati bez ‘opipljivih’ dokaza, a tako onda i nad nama. Na nama je da ne propustimo milosnu prigodu, nego da, zahvalni Bogu za dar blaženstva po vjeri, još više je učvršćujemo, živeći u sadašnjosti blaženstvo koje je Gospodin nekoć svojim riječima predskazao za nas.

Za otposlati raketu u svemir
neophodna je lansirna rampa
s koje će se vinuti put neba.
Ona omogućuje raketi da prebrodi
onaj kritični prvi trenutak odvajanja,
te da zadrži ispravan pravac
dok se ne otisne u visine,
nakon čega je sve mnogo lakše.

Isto vrijedi i za ljude
koji se otiskuju u visine.
Kako bi uspjeli u naumu
i uzdigli se put neba
u uzvišeni duhovni let
neophodna im je lansirna rampa.

Sam Isus ostavi nam primjer
izabirući križ sredstvom uzvišenja
i jedinstvenom lansirnom rampom
s koje se digao u nebeske visine.
I nama stoga križ ostaje
jedino pomagalo uzvišenja
usmjereno prema uskrsnuću.
Po njemu polazimo na put
u željenu budućnost,
precizno usmjereni
u onu sretnu vječnost,
u koju je ušao Uskrsli
pripremit i nama stan
kod Oca nebeskoga.