Približava se dan referenduma na kojem bi se građani Hrvatske trebali izjasniti žele li da u Ustav RH uđe odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca, a oko dida Mate uvijek bude onih seoskih provokatora, koji nekad dobronamjerno, a nekad zlonamjerno bockaju i žele vidjeti njegovu reakciju. Tako se dogodilo i sada povodom referenduma kad su dida Matu pitali je li čitao na internetu pismo jedne mame povodom referenduma o braku. Star je on da bi koristio suvremena komunikacijska sredstva, ali već kad su ga pitali za mišljenje i stav, nije mogao ne saslušati i reći što misli o tom pismu i o referendumu ako će mu ga oni pročitati. A njegovi vjerni provokatori su vjerojatno mislili da će ga malo prikliještiti i staviti leđima uza zid, dok on mirno sluša što sve piše u tom pismu što kruži ovim modernim poštama i mrežama, dostupno svima da ga pročitaju. Stjecajem tih okolnosti i did je Mate, evo, imao prigodu slušati što se to u javnosti raspravlja, te je i sam mogao osluhnuti koji se sve argumenti i ostali dokazni materijali rabe u međusobnim uvjeravanjima. A evo sadržaja tog pisma:
„Jednom davno, prije 4 godine dok smo još bili u prvom razredu, nakon prvog sastanka roditeljskog vijeća, oduševljeno sam došla doma ispričati mužu kako sam u neko doba ravnateljevog beskonačnog monologa, prekinula ga riječima ‘OK, dosta priče, što MI roditelji točno možemo napraviti kako bi izgradili školsku dvoranu za našu školu? Neki od nas imaju veze u politici, neki su poduzetnici, ako se udružimo, za čas će naši klinci trčkarati adekvatnim prostorom, a ne lomiti vratove između klupa po učionicama.’ Gospon suprug me pogledao onako kako samo supruzi stariji 13-ak godina od svojih odabranica mogu, nasmijao se i rekao: ‘Ljubavi, ta dvorana se gradi otkad sam ja bio u osnovnoj. Zaboravi. Neka trči po vrtu s psom ili ćemo mu naći neku sportsku aktivnost.’ Ništa se od onda nije promijenilo. Osim što bezbroj hrvatskih potomaka i dalje izvode ‘tjelesni’ u malim učionicama, osim što neki od njih ni nemaju adekvatne učionice, osim što je mnogo njih izgubilo bitke s opakim bolestima koje ne biraju dob i spol… Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što su režije narasle za x posto, cijene goriva mnoge natjerale na švercanje tramvajima… Bolnice su i dalje iste, ‘ambulante’ također, mjesta u vrtićima i staračkim domovima nema ni ‘za lijek’, dječji domovi i azili za životinje vrve jadnim, napuštenim dušama, u dućanima je sve više artikala zaštićeno plastičnim, neprobojnim kutijama, a sve više mladih, sve očajnije i iskrenije želi pobjeći odavde. Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što nam je zadnjih dana vrlo eksplicitno dokazano da ovom zemljom vladaju sebični mediokriteti, oportunisti i dupelizci, ta tisućljetna sekta koja oko sebe okuplja naivno i još naivnije stado podjednako sebičnih oportunista koji dalje od svog nosa ne žele, niti mogu vidjeti. 1. 12. ove godine, svjedočit ćemo valjda najvećem porazu humanosti ove nacije, najvećoj krizi morala i najvećem licemjernom oportunizmu. Za 47 milijuna kuna, koliko će sve nas stanovnike ove vukojebine koštati taj besmislen i nepotreban potez penkalom, u Ustav ćemo zapisati nešto što je samim činom rođenja garantirano svakoj osobi na ovom planetu, upravo Ustavom! Za 47 milijuna kuna, penkalom ćemo svima onima drukčijima od nas, referendumom reći: ‘Tko vas jebe tako poremećene, što se niste rodili ovako savršeni i vrijedni života i ljubavi kao ostatak civilizacije.’
47 000 000 kuna. 47 milijuna kuna. Četrdeset i sedam milijuna kuna. 47 bolnica. 47 vrtića. 47 škola. 47 staračkih domova. 47 dječjih parkova. 47 obrta. 47 firmi. Minimalno 47 načina za riješiti minimalno 47 problema koji se tiču cijele nacije. Međutim, hrvatska javnost će zaključno sa 1. 12. u vjetar baciti 47 milijuna kuna, 47 milijuna snova i 47 milijuna epiteta kojima bi mogli opisati što to opće čini čovjeka čovjekom, a narod narodom. Još jednom me beskrajno sram zemlje u kojoj živim, sram me i tužna sam zbog svih onih koji su dali život za zemlju kojom danas tako okrutno upravljaju oni kojima ljudski život ne znači ništa, a najviše me sram što moram pogledati svom djetetu u oči i reći mu, bez imalo patetike: ‘Bježi odavde, čim prije…’ 1. 12. 2013. PROTIV Maja Mačković i Tomislav Mačković. U ime našeg sina koji bi sutra mogao voljeti nekog ‘krivog’.“
Saslušao sve to did Mate prilično mirno, i ne da se zbuniti. A dok se čitalo sve nešto sebi u bradu mrmlja. Zna on dobro što su ljudske sudbine i zabrinutost za budućnost, jer je mnogo toga u životu prošao i tolikim se nevoljama nosio, pa tako iskreno dijeli i zabrinutost ove majke za budućnost njezina djeteta. Prošao je mnogo toga i sam, ali i s drugima podijelio mnogo jada, te ga baš zato i čudi ovakva uvredljiva retorika i rječnik koji ne priliče duhu jedne majke. Ne želi on raspravljati jer rasprave rijetko donesu nekakav pomak, ali ne boji se ni reći što misli, jer i sam to dopušta drugima. Stoga radije želi konstruktivno razmišljati i iznijeti stav, uvjerenja i iskustvo života. Najprije radi toga što on pamti štošta, što mladi ljudi još nisu iskusili a neki od starijih lako zaboravljaju. Danas kao da su svi prebrisali vlastitu memoriju i više vjeruju nekom Googleu, te radije njega pitaju o svemu što bi i sami trebali znati i pamtiti. A on je još sretan da njegovo staračko pamćenje nije toliko oguglalo da im ipak ne bi mogao štošta iz njega izvući i ponuditi na razmišljanje.
Kako stvari stoje iz pisma, mrmlja did Mate, očito smo mi vjernici krivi za sve. Izgleda da smo mi i na vlasti i upravljamo ovim narodom već tisućljećima, što mi je doista velika novosti. Uostalom najveći dio svoga života proživio sam pod vlašću komunističkih bezvjeraca, kojima su ovi sadašnji vlastodršci djeca i zakoniti nasljednici. A i onda kao i danas morao sam kao građani države podmirivati svoje obveze prema državi koja je nemilosrdno nametala svoje namete. A iz onog što reče ova majka moglo bi se pomisliti kao da smo mi vjernici povlašteni, kao da ne samo da mi ne plaćamo poreze, nego od bidnih malobrojnih nevjernika uzimamo njihov doprinos društvu koje oni izgrađuju svojim trudom i naporom, kako bismo ga kasnije koristili u svoje sebične svrhe, to jest rastočili do te mjere da je ona i njezina obitelj prisiljena bježati iz njega. Iz njezina se govora iščitava da smo mi vjernici krivi što se ova zemlja ne razvija i ne napreduje, što se ona jedna školska dvorana gradi već godinama, a da ne govorimo o onih drugih 46 koje treba izgraditi. Jer mi licemjerni katolici, kad god dođe riječ o napretku, kad god se napravi plan o gradnji tih 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta i 47 firmi, mi taj plan uništimo na izopačen način, jer onda pokrenemo referendum o nekakvim našim vrijednostima, tako da sva dobra nastojanja naših vlasti padnu u vodu. No to baš nije tako, uvjeren sam i odgovorno tvrdim.
Ali da ne biste mislili da je did Mate pristran i da govori bez argumenata, molio bih vas da i sami pokrenete svoje pamćenje ili okrenuti nekakav Google i provjerite jesam li u pravu. Rušimo li mi već desetljećima, svake godine, takve humane planove koje su imali naše narodne vlasti, te kočimo li razvoj ovoga društva? Istražite jesmo li mi tako okrutni i nehumani, pa onda k tome i besramni, te ne dopuštamo da oni koji misle drukčije od nas, svojim novcem grade što žele, nego im mi pokvarimo sve napredne planove i humane ideje. Ako je to tako, onda mislim da bi ovakve nehumane ljude kao što su licemjerni katolici doista trebalo staviti izvan zakona. Trebalo bi ih prisiliti da i oni počnu plaćati poreze, pa onda, za inat, od njihova novca, ne graditi onih 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta i 47 firmi, nego one postojeće zatrovati bezbožnom ideologijom koja će ih potom istrijebiti da ih ne bude u društvu. Treba uzeti njihove novce te u bolnice uvesti abortuse, u škole nećudoredni odgoj, u staračke domove eutanaziju, u parkove pustiti kućne ljubimce, u obrte i firme uvesti robovlasničku logiku, pa da ih se tako napokon istrijebi da ne budu kočnica ovome društvu. Bolje da takvih zaostalih kočničara napretka i nema među nama, jer su oni krivi za sve probleme ovoga društva. Idite provjeriti kako je to naše društvo onda cvjetalo kada oni između ’45. i ’90. nisu imali pristupa javnosti. Mislim da bi bilo dobro aktivirati sve one bolnice, škole, vrtiće i domove, parkove, obrte i firme koje su se tada sagradile kad je vjera bila potisnuta a Crkvi zabranjen utjecaj, a koje su kasnije bile zatvorene i zapuštene zbog ovih zatucanih vjernika. Samo vas molim da ih lokalizirate, da nam kažete gdje su, da bismo i mi spoznali koliko smo unazadili ovo društvu. Bilo bi dobro da nam pokažete napredak iz onih vremena kada mi vjernici katolici nismo mogli raspisivati referendume i utjecati na odluke zakonite vlasti i partijskih političara, kad nisu mogli kočiti razvoj i napredak čovječanstva i našega društva, pa predlažem da se vratimo u ta vremena u kojem je bio procvat škola i vrtića, znanosti i umjetnosti, civilizacije i kulture. Čudno samo kako se sami niste sjetili to napraviti, jer bi to bilo rješenje u današnjoj našoj kriznoj situaciji. Eto, dovoljno bi bili aktivirati te humane strukture koje su se podigle onda kad vjernici nisu mogli imati nikakvu riječ u društvu, niti su mogli raspolagati tuđim novcem (a ni svojim!), kad je u društvu cvjetao napredak i humanost. A ako ne znate gdje su te škole, vrtići, dvorane, igrališta, firme, zaguglajte pa ćete vjerojatno pronaći, jer, što se toga tiče, i moje staračko pamćenje tu staje, i ne mogu se sjetiti gdje se to sve tako izgradilo, a nisam mnogo putovao Lijepom našom, pa mi nije moglo ostati u pamćenju gdje su spomenute škole i vrtići. Sad se najednom u mnogim glavama rađa želja da se koješta izgradi, a ne pitaju se i nisu se pitali zašto se desetljećima prije toga to nije izgradilo kad nije bilo ‘katoličkih’ referenduma. Ili su možda bili, a meni neupućenom starcu promakoše. Sve mi se čini da netko od nas živi u virtualnom svijetu, te nije svjestan prave i konkretne stvarnosti.
Ako slučajno nakon ‘guglanja’ ne pronađete što ste tražili, onda zaguglajte po planovima naših vlasti koje postoje od uspostave naše države, pa barem vidite zašto se ovi novi planovi o 47 škola, vrtića, dvorana i obrta nije ostvarilo. Barem ih pronađite i predočite javnosti, uzmite u ruke i učinite sve da ih se realiziran. I ne dopustite nikad nazadnim katolicima da vam ih istrgnu iz ruke i da time društvo unazađuju, te ugrožavaju sirote majke koje skrbe o budućnosti svoje djece. A ako vam to ne pođe za rukom, ako vam ruke nakon tog guglanja budu prazne, onda je to znak da smo svi skupa ‘oguglali’ na istinsko stanje u narodu i državi, da smo oguglali na istinu i na poštenje, da smo oguglali na istinsko čovještvo i čovjekoljublje. Ali jedino nismo zakazali kad treba pronaći dežurnog krivca. Sad ga treba pretvoriti u žrtvenoga jarca. A što se mene starca, dida Mate, tiče, i koliko me sjećanje služi, čini mi se da do sada nisam nikad čuo na vijestima da je ijedna vlada najavljivala gradnju tolikih škola i vrtića i domova… A da se godišnje zatvori poneka škola zbog pada broja djece, o tome slušam doslovno svake godine. Vjerojatno su i za to krivi nazadni katolici koji promiču vrijednosti braka i obitelji, ironično je dodao did Mate.
Stoga skromno držim kako su ovoj mami, uz dužno poštovanje, neki ljudi koji razmišljaju ideološki a nastupaju demagoški, za razliku od ovih mojih skromnih i iskrenih razmišljanja, ukrali razumijevanje onog biti mama. A kad ona ne razumije što znači biti mama, onda je teško da će je potom i društvene ustanove poštivati i pomoći da vrši svoje poslanje, te joj sagraditi ono što treba njezinoj obitelji. Kamo sreće kad bi državne i narodne vlasti htjele iskoristiti spomenuti novac kako bi njime izgradili tako humane sadržaje i imali prave projekte, jer onda sigurno do ovakvog stanja u društvu ne bi došlo. Ali jer je ova mama slijepa kad ne vidi da vlast uzima novac ne da bi podizala dvoranu, školu i druge prikladne sadržaje, nego kako bi u postojećoj školi i dvorani kvarila njezino dijete, onda ne spočitava vlastima što rastočiše toliki novac dajući ga ‘humanim’ udrugama koje isisaju iz državne blagajne mnogo više od 47 milijuna kuna. A što je najžalosnije, mnoge od njih koriste taj novac poreznih obveznika, među kojima je slučajno velika većina katolika, kako bi obezvrjeđivale život, brak i obitelji, onda začuđuje kako nije osjetila za shodno podići svoj glas da država prestane rasipati taj dio proračuna, dok je žučno i polemično prozvala ‘oportunizam tisućljetne sekte’, za koju ne vidi da se ipak istinski zalaže za jednaka prava svih ljudi, uz dužno razlikovanje onoga što je vrijedno, od zlonamjernih podvala, smicalica i izopačenja.
Osim toga, privodio je did Mate kraju svoj monolog, ako njezin sin ‘nađe nekog krivog’, kako ona veli, onda mu doista ne trebaju ni škola ni vrtić, ni igralište ni dvorana, ni radno mjesto za njegovo dijete. Zato je njezin strah od najezde netolerantnih katolika bezrazložan, te joj neće moći ugroziti budućnost. Jer ako njezin sin ne ‘nađe nekog krivog’, onda će joj ova građanska inicijativa i referendum dobro doći da zaštite njegovo dostojanstvo, kad već ona nije razumjela ni znala. Ova inicijativa će zaštiti pravo njezina sina da ima obitelj, da bude roditelj i da odgaja svoju djecu, te će se pred i u društvu boriti da to svoje pravo ostvari. Boriti će se za njegovo pravo da mu država iziđe u susret u svakom pogledu i da mu pomaže odgajati vlastitu djecu, što pretpostavlja i izgradnju vrtića i škola i dvorana. Tako će ova referendumska inicijativa biti inicijativa koja se bori za prava njezina sina kojeg je sama u startu obespravila pod izlikom straha da bi se mogao zaljubiti u nekoga krivoga. Tako na žalost ona pokazuje da ne vidi dalje od vlastitog nosa i malo zemaljskog interesa.
Nadalje pokazala je svojim opredjeljenjem ‘Protiv’ da se sama svrstala uz one kojima ljudski život ne znači ništa, a predbacuje nama da smo mi takvi. Pokazala je da joj bračno zajedništvo i obiteljski život kojim je dala dar života svome sinu ne znači mnogo, te nije svjesna da bi njezin sin, ako bi se ‘krivo zaljubio’, nanio uvredu upravo tom svetom mjestu darivanja života, koji ne može drukčije ni nastati osim od muškarca i žene. Svojim Protiv na ovom referendumu ona je protiv onih koji poštuju njezin brak i obitelj. U isto vrijeme je za one koji do toga ne drže i čine sve da njezin sin ne dođe u prigodu da ostvari svoj život na takav način. Žalosno ali istinito kako radi protiv sebe. Lijepo je da ona brine da njezin sin ima snove, samo ne znam je li se ti snovi ostvaruju samo po onih 47 spornih milijuna, to jest ne vjerujem da smo mu mi vjernici odnijeli snove i spriječili budućnost. Ona sama svom djetetu uskraćuje snove i onemogućuje budućnost kad ne zna da ljudski snovi nisu apstrakcija, nego konkretna ljubav u obitelji, da su snovi život u zajedništvu s ocem i majkom, da nastaju u zahvalnosti konkretnim roditeljima od kojih su primili život, te se onda protežu prema budućnosti sukladno iskonskoj vrijednosti života koji su dobili kao prvi i temeljni dar.
Onima koji zastupaju ideološki pogled na čovjeka, kojima je svejedno zaljubili se ‘pravo ili krivo’, njima ne trebaju ni škole ni vrtići, ni igrališta ni dvorane. Njima je dovoljno groblje i mrtvačnica da pokopaju ovaj naraštaj koji živi, jer nije ih briga hoće li netko nakon njih živjeti. Možda ih zato vlast i podržava, jer oni su jeftinija opcija. Manji je trošak njih pokopati, nego se misliti kako za njihovu djecu graditi vrtiće, škole i dvorane. Samo bilo bi dobro da to otvoreno kažu, a ne da nama vjernicima dvolično predbacuju da mi kočimo razvoj ovoga društva, jer mi znamo da razvoja nema ako ne bude života. Jer premda je did Mate star, i to prilično, u njegovu pamćenju se svega nakupilo, ali mu nije poznato da se iz spolnog odnosa onih krivo zaljubljenih netko rodio, pa ukoliko društvo ide prema tome da im ‘blagoslovi’ takav život i da ga uzdigne na razinu bračnoga, onda nam u budućnosti doista neće trebati ni škola ni vrtića ni domova ni igrališta. Ako ne bude muškaraca i žena koji će se ljubiti i ulaziti u brak, za čiju djecu bi trebalo graditi škole i igrališta? Zato ova mama ne bi trebala dizati paniku zbog tih 47 milijuna kuna. I tako nam ne će trebati ništa od toga. Osim ukoliko nam ne bi djecu donosile rode, a ja se ne sjećam da se što takvoga dogodilo, no možda me Google opozove. A ako doista to rode rade, onda bismo ih mogli zamoliti da nam donesu već odraslu, školovanu i odgojenu djecu, pa opet ne će trebati ne samo škola, nego ne će trebati ni roditelja, očeva i majki, pa ćemo ih moći povjeriti bilo kome. A za koordinaciju cijelog tog projekta bit će dostatan nekakav nadobudni ministar grobarstva i nekoliko licemjernih udruga sastavljenih, da parafraziram ovu mamu, od ‘mediokriteta, oportunista i dupelizaca’. Tada će nam sigurno sve procvjetati, a budućnost će se sama od sebe ostvariti, a ona će imati kome povjeriti budućnost svoga sina.
Did Mate je u zanosu podigao malo i glas, dok su se njegovi slušatelji malo pokunjili. Čudio se da njegovi provokatori nisu prije i sami shvatili obične istine života za čiju spoznaju ne treba doktorat znanosti, te da im on starac mora objašnjavati tako jednostavne i logične stvari. A svi se diče kako imaju više razreda škola od onih njegovih šest koje je prošao još za onoga vakta. Žalosno je da sve te mlade i učene glave moraju od jednog starca čuti nešto što je tako naravno i ljudsko, jer im očito ove današnje suvremene mame nisu u stanju to posvjedočiti. Nakon njegova monologa svi se šutke raziđoše, postiđeni zbog svoje naivnosti i površnosti, kad im tako jednostavne stvari izmiču ispred nosa. Did Mate se samo iskreno ponadao da će nakon ovog razgovora u njima ipak porasti poštovanje prema njihovim majkama, pa i onda kad ga one same ne znaju potaknuti.
