Sitnozor je moderna naprava,
kako mu i ime kaže,
za promatranje predmeta
koji su toliko maleni
da se ne mogu vidjeti prostim okom.
Njegova je korisnost nezamjenjiva
u suvremenoj znanosti,
napose medicini, kemiji i biologiji.
Ova nam korisna naprava
može biti poticaj da razvijemo
znanost pozornog promatranja
nevidljive stvarnosti oko sebe
koja se ne vidi golim okom.

Imajući vjeru mi posjedujemo
pravo sitnozorsko oko
kojim vidimo svijet oko sebe,
ali i onaj nutarnji u sebi.
Njime pak vidimo stvarnost
koja običnom ljudskom oku
nije dostupno u prvi mah
i na naravan tjelesni način.
Preko njega imamo savršen uvid
u one jednostavne duše oko sebe,
koje odišu evanđeoskom svetošću
jer su nadahnuti Božje prisutnosti.
Tim sitnozorom duha opažamo
mnoštvo nevidljivih djela ljubavi
koja iz njih zrače toplinom duše,
a prolaze nezapažena u svijetu
koji nema vremena otkrivati
nevidljivu prisutnost i tragove
u vlastitom vidokrugu i okruženju.

I da se sad vratim onoj temi radi koje sam ispripovjedio sve ovo što mi je navrlo u sjećanje kad se pojavio naš dični seoski učitelj  Željko (vidi ovdje). Pun zanosa i oduševljenja počeo je pričati o značajnim humanim pomacima u društvu, a napose u školi, koja napokon postaje mjesto odgoja, što odavno mnogi priželjkivahu kao i on sam. Napokon je škola dobila mjesto koje joj pripada u ovom društvu, ponosno se razmetao izjavama Željko, jer je time i njegova odgovornost znatno porasla. Škola je postala mjesto odgoja, a ne samo školovanja to jest obrazovanja. Napokon su se i društvene vlasti zauzele za cjelovit i sustavan odgoj u školi, mišljenja je učitelj, te će sada znatno olakšati roditeljima njihovu odgovornu zadaću, i umanjiti im brige i poteškoće. Napokon će svi biti jednako, univerzalno i na isti način odgojeni, sukladno svim kriterijima humanog naprednog društva. Neće više biti razlika u odgoju, neće više biti zaostalih i natražnih, nego će svi biti jednako tretirani i na istoj odgojnoj razini. Sada će odgoj svima jamčiti da imaju iste poglede na život, pa i na one pojedince koji su stršali kao crne ovce ili bijele vrane u društvu. Neće se više o sadržajima života suditi iz skučene vjerske perspektive, nego će se ukloniti vrijednosne stavove koji su stvarali podjele među ljudima, postajući tako povod razlikama, pa onda i osudama ponašanja pojedinaca. Napokon je društvo našlo načina osloboditi djecu od takvih spona koje su ih do sada sputavale, te će se svi odgojiti u duhu ovakve slobode i tolerancije kakvu zaslužuje suvremeni čovjek. Napokon nastupa nova era u kojoj neće biti mjesta za nestručnost i nekompetenciju roditelja, jer će glavnu riječi voditi stručnjaci i znanstvenici koji će podići kvalitetu odgoja do novih razina.

O totalitarističkom odgoju

I ja, stari did Mate, zanio sam se slušajući zanosni govor učitelja Željka. I divim mu se. Iz sebe izbacuje riječi o kojima nije razmišljao, nego ih je naučio, ali s toliko uvjerenja da je zapanjuje. Toliko djeluje nestvarno, te se stječe dojam da niti ne misli svojom glavom i ne izgovara svoje riječi, nego one ‘uzvišene’, one za koje zna da su dovoljno visoke da mu oni s vrha neće pronaći zamjerku. A sve je teklo tako glatko kao da iznosi unaprijed pripremljeno izviješće za partijski sastanak, a ne da razgovara s običnim seoskim starcem koji voli susresti ljude u njihovoj neposrednosti. No on očito nije znao biti neposredan, nego vještački namješten, a uza svu svoju školu, bojao se misliti svojom glavom, jer je cijeli život naučio zauzimati one službene stavove prema kojima je morao prilagođavati svoj život. Zbog toga se bojao spustiti na zemlju i biti čovjek u ljudskoj konkretnosti, pa je čudno kako je uopće bez te konkretnosti imao hrabrosti raditi u školi kao učitelj, jer mu je očito izmicala potpuna spoznaja čovjeka i ljudskoga.

Za početak saslušah ga pozorno, a onda mu sasvim mirno rekoh da me veseli to što je rekao, ako će to biti tako i ako je to ostvarivo, te nije utopistički san koji će se utopiti u stvarnosti života koja nije baš takva. Onda i ja njemu, sasvim otvoreno i iskreno iznesoh svoje dvojbe, sumnje i stavove glede rečenoga. Mučio me osjećaj u duši da ono što on nazva cjelovitošću i sustavnim odgojem nije ništa drugo doli odgoj koji je država pokušala nametnuti u mojoj mladosti, a on je to tako brzo zaboravio. Samo danas za onaj negdašnji odgoj koristimo druge riječi te velimo da je bio totalan ili totalitaran, upravo onakav kakvim ga je proizvelo socijalističko totalitarističko društvo. Totalitaristi se nisu pitali što misle roditelji o tom odgoju, niti su vodili računa o njihovim pravima, nego su htjeli odgojiti djecu gušeći u njima kućni odgoj i usađene vrijednosti. A sve se to činilo pod krinkom ljudskosti i očovječenja. A najvažniji trenutak očovječenja bio je da se stave postrani vjerske vrijednosti i da se roditelje isključi iz odgoja. Stoga je baš zanimljivo da on i njegovi nadređeni, kad već tako žarko žele pomoći  obiteljima u odgoju, nisu pošli od obitelji do obitelji pitati što bi bilo korisno i potrebno učiniti za svakoga od njih i za njihovu djecu. Doista je zanimljivo da su najednom postali tako uviđavni i humani, te su ih se sjetili sami od sebe i uz to im odlučili izići u susret. Zanimljivo samo da previdješe da je jedno od temeljnih prava roditelja i obitelji, pravo na odgoj djece.

Čudilo me za našeg učitelja da se on sam nije zapitao za svoju vlastitu djecu, koga prvenstveno trebaju slušati i tko je prvenstveno odgovoran za njih, njihov odgoj i njihovo dobro. Je li to ministar, predsjednik vlade ili države, ili je pak to on i njegova supruga Danica? Kome on do sada više duguje za odgoj svoje djece, svojoj samozatajnoj supruzi ili pak državnim strukturama? A kako bi se on osjećamo da mu je netko od vjerskim poglavara, rekao da su njegova djeca loše odgojene, kako bi se on osjećao i kako bi reagirao? Vjerojatno bi se uvrijedio, ali je ipak činjenica da ih je odgojio i prije i bez ovog novog revolucionarnog ministrova dekreta o odgoju, a naravno da bi ih držao solidno odgojenima. Jesu li onda svi oni koje su prije odgajali njihovi roditelji doista neodgojeni, pa će tek sada nastupiti pravo vrijeme odgoja i prava odgojna stega? Ako je to tako, neka sam kaže što je to bilo loše i štetno u odgoju koji je njegovoj djeci pružila supruga, ili pak što je to štetno što drugi roditelji čine za svoju djecu? Koga to vrijeđa i kome to smeta? Ako u dosadašnjem odgoju nema ništa štetnoga i lošega za djecu, kako se onda može diviti ministru koji potezom pera određuje da roditelji nisu sposobni odgajati djecu? Na temelju čega može to smatrati revolucionarnim napretkom, ako takva odluka ponižava svakog roditelja, pa i njega, seoskog učitelja, u njegovoj roditeljskoj zadaći, ma kakav god bio i uz čija uvjerenja pristajao? Zar bi roditelj trebao odgajati svoju djecu prema nečijim tuđim željama i uvjerenjima? A ja, stari neuki did Mate, i kad se nisam slagao s njegovim vjerskim stavovima i uvjerenjima, nikad nisam dvojio o kvaliteti ćudorednog temeljnog odgoja koji je sa svojom suprugom ipak usadio svojoj djeci, niti sam im uskraćivao pravo da svoju djecu odgoje u svom nazoru, kao što uostalom to svi čine. Pa ako meni osobno ne smeta njegov liberalni ili ateistički ili već ne znam koji odgojni nazor koji on primjenjuje na svoju djecu, premda ga ne dijelim, što njemu smeta odgoj onih koji drukčije odgajaju svoju djecu. A osim toga usput pokazuju da ga poštuju kad poštuju njegovo pravo na odgoj, i onda kad ne dijele njegovo mišljenje, jer znaju da će svaki roditelj svome djetetu usaditi minimum ljudskosti i poštivanja dugih, bez obzira koliko različita bila njihova uvjerenja.

I Bog poštuje roditeljsku zadaću

I sad kad smo kod toga, pokušah mu reći koliko je velika roditeljska odgovornost, pravo i dužnost, da ju je i sam Bog uredio svojom zapovijeđu. Tako ona četvrta, a prva od zapovijedi koje se tiču ljudi, traži od djece da poštuju svoje roditelje: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji! Pa kad Bog koji je neizmjeran traži od djece da slušaju roditelje, pitam se koja to ljudska vlast može sebi uzeti za pravo da od djece očekuju da ih ne slušaju? To može samo teški, prikraćeni ljudski totalitarizam. Da je slučajno negdje Bog odredio djeci da ne slušaju svoje roditelje, kako bi se onda mnogi čovjekoljupci podigli protiv njega i njegovih zapovijedi, držeći ih kršenjem temeljnih ljudskih prava. Ali kad to kaže ministar, kad on krši ta ista temeljna ljudska prava, onda to djeluje sasvim normalno i napredno, te se ovakvi slobodoumni intelektualci poput učitelja Željka ne usuđuju misliti i reći drukčije. Da je takvo što Bog naredio, onda bi se svi pobunili, ali kad to kaže ministar onda svi pokorno šute jer se boje mogućih ljudskih posljedica. A u ovoj zemlji svačiji autoritet može biti doveden u pitanje, pa i onaj Božji i onaj roditeljski, samo ne može biti upitan autoritet bezbožnog ministra i totalitarne vlasti koja prijetvorno, pod izlikom skrbi za djecu, uvodi odgoj koji dovodi u pitanje prava roditelja, njihovu ljubav za djecu kao najvažniju i najsnažniju metodu i sredstvo odgoja, a dovodi u pitanje i samo dobro djece. Kao da je dovoljan zakon na papiru da bi se nekoga rodilo, podiglo i odgojili!

I danas kad ministar na silu želi uvesti nekakav ‘zdravstveni’ odgoj, koji ne prihvaća da postoji i duhovna sastavnica zdravlja, onda on izravno traži od djece da ne poštuju svoje roditelje. Dok ih roditelji uče određenim vrijednostima, on ih svojim odredbama dovodi u pitanje i ruši. On tako unosi nemir i razdor u obiteljske odnose prisvajajući sebi prava koja ni Gospodin Bog nije uzeo. Ovo naravno i životno pravo roditelja takvo je da ga ni Gospodin nije osporio, nego osnažio svojom zapovijeđu, pa i onda kad su roditelji samo slabi, nesavršeni i ograničeni ljudi. Nezamjenjiva narav njihova poslanja je takva da ih nitko ne može zamijeniti. Isti taj ministar zaboravlja da roditelj šalje svoje dijete u školu, te ima pravo očekivati da škola bude ustanova u kojoj uči objektivne istine i sadržaje, u čemu mu društvo treba pomoći. Škola stoga nije mjesto ideološkog potkusurivanja, nego mjesto nepristranog učenja objektivnih istina i stvarnih vrijednosti, što nažalost već odavna nije upravo zbog takvih ideologa. A ako se gospodin ministar želi pokazati većim čovjekoljupcem od Boga, većim ljubiteljem humanog odgoja i ljubiteljem obitelji, jer im želi olakšati odgojnu odgovornost, neka se radije potrudi da im nabavi besplatne udžbenike, da im dadne povišene dječje doplatke ili nešto slično, a ne da na njihovoj djeci vježba svoju partijsku ideologiju. Prostora za takvu ideologiju ima u svojoj obitelji dovoljno, te može vježbati na vlastitoj djeci. Njemu nitko ne brani da svoju djecu odgaja kako mu dragu. Ako vjeruje da su nastala od majmuna, ima pravo odgajati ih sukladno toj životinjskoj vrsti, ali nema pravo vjernicima uskratiti pravo da svoju djecu odgajaju kao djecu Božju, jer vjeruju i znaju da njihova djeca to u stvari i jesu.

Ali ako ministar nastavi svojim ideološkim nasiljem, onda je samo pitanje kad će pokušati prisiliti vjernike da promijene i Božje zapovijedi, pa tako i četvrtu. Onda ona više ne će glasiti: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji!, nego će ju preoblikovati u: Slušaj svoga ministra, ako želiš uopće živjeti u ovoj zemlji! On je tvoj bog i njemu se klanjaj i njemu jedinom služi, jer bi ti on mogao oduzeti , onemogućiti ili otežati život. On ima drskosti i snage svojim odredbama o zdravstvenom odgoju dokidati četvrtu Božju zapovijed, te dovesti u pitanje odgovornost roditelja za djecu, dovesti u pitanje njihovu poslušnost roditeljskom odgoju, pa se nikad ne zna kad će preuzeti i kompetencije vjerskih vođa. Nismo ni znali koje moćno božanstvo u osobi ministra imamo danas. A nije ni čudo, jer valjda je njega tako odgajao njegov otac da se tako ponaša. Čudno je samo da je mišljenja kako obiteljski roditeljski odgoj ne vrijedi, a on se drži strogo partijskog odgoja u kojem je odgojen. Bilo bi stoga poželjnije da se on odrekne tog svog lošeg odgoja, nego da preodgaja čestite vjernike. Kamo sreće da je iz vlastitog odgoja došao do zaključka kako ljudski odgoj može biti ponekad iskrivljen, nego on do tog zaključka dolazi kad promatra one koji ispravno odgajaju. Po njemu sve može biti upito, osim njegovo partijske ideologije koju je upio u svojoj obitelji,ideologije koja ga nije učila da poštuje tuđe živote i obitelj, nego da državi daje ovlasti da ih krše, naravno dotle i kada je on i njemu slični ideolozi na vlasti.

Završne upute djeci

On i takvi nas će vjernike uvijek smatrati natražnima. Ali ja rado prihvaćam taj sud kad znam od koga dolazi, jer ne želim biti napredni poput ideologa koji ispred sebe ne vide i ne cijene osobe i obitelji, koji ne prepoznaju vrijednost obiteljskog odgoja i obiteljske skrbi kojom se podižu naraštaji. Zato ćemo se mi držati Božjih zapovijedi kao okosnice odgoja, koje oni kao naporedni čovjekoljupci odbaciše u ime svoje ideologije. Zato će nama biti važnije što nam reče Gospod kad kaže: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji, nego što nam naređuje ministar totalitarist, jer je roditeljska ljubav nezamjenjivo odgojno sredstvo i metoda koje ni  Gospodin nije htio zamijeniti nego poduprijeti, ukrijepiti i blagosloviti. Ta zapovijed je uvijek izbor obveza za djecu kad ih roditelji vode ispravnim putem. Izgleda da će Gospodin sada, kad ima na uvid nova saznanja i činjenice o suvremenom društvu i ljudima, trebati preinačiti tu svoju zapovijed u: Slušaj svoga ministra! Slušaj svoje političke vođe! Jer oni se u sve razumiju. Njima je dostupno sve znanje, te oni imaju uvid u bit ljudskoga života, stoga teško griješiš ako ne slušaš takve čovjekoljubive genije.

Ne mogu se načuditi koja je to nečuvena odvažnost i drskost. Koji je to državni totalitarizam koji ne služi ljudima, nego ideologijama svjetskih moćnika koje se žele nametnuti kao jedine ispravne čovjekolike o očovječujuće. Koje je to degradiranje države i zloporaba vlasti da djeluje protiv vlastite djece. U ovakvom odgojnom projektu nema prostora za Božje zapovijedi, jer se one kose sa zapovijeđu resornog ministra. Uostalom, što bi se tu Bog miješao u nešto što ministra ne samo da zna bolje od njega, nego bolje od svih. A dok se on političkim diktatom bori za napredno društvo i čovjeka, suvišne su razborite zapovijedi nekog natražnog Boga koji daje tolike ovlasti roditeljima kad nalaže njihovoj djeci da ih slušaju. Jer nijedna ljudska instanca ne može pružiti bolji odgoj od roditeljske ljubavi.

I za kraj ja, stari did Mate, radije bih njihove opasne namjere prerekao pučkim jezikom i poukom djeci, ujedno izražavajući svoje neslaganje s njima: Djeco, ne slušajte zle odgojitelje koji vas odvajaju od roditelja, jer oni su slijepi siledžije. Oni vas ne vole i ne znaju drugo nego kroz sustav nametnutog odgoja činiti nasilje nad vama i vašim savjestima. Oni ne poštuju one koji su vam dali život i osporavaju njihova temeljna prava, te stoga ne mogu biti vaši valjani odgojitelji. Oni nikad nisu skrbili za vas, niti su bili uz vas i njegovali vas kad ste bili bolesni i kad ste plakali, niti su vas hranili kad ste bili gladni i žedni, niti su vas odijevali kad vama je bilo hladno, niti su vas kupali i čistili kad ste dolazili doma izmazani, a sada bi vas htjeli preodgojiti bez vaših roditelja, pod izlikom da vas vole i da vam žele dobro. Zato bih vam radije još jednom naglasio: Djeco, slušajte svoje roditelje, jer vas bez njih ne bi bilo, niti biste bez njih rasli ni tjelesno, ni psihički ni duhovno, a bez ministra svakako bi. I ne zaboravite, vlasti i ministri prolaze, pa i kad su totalitaristi i kad misle da su nezamjenjivi, ali otac i majka su jedincati i jedinstveni. Samo oni su istinski nezamjenjivi bili za vaše rođenje, pa tako i za odgoj, pa se stoga stisnite k njima u topli zagrljaj, nakon čega će vam sve biti jasno.

32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje Gospodinovu raspravu sa skupinom saduceja, pripadnika jedne od značajnih židovskih sljedbi onoga vremena. Za njih sveti Luka kaže da su bili prepoznatljivi po tome što su nijekali uskrsnuće. Ono što na osobit način upada u oči, te je posebno proturječno, oni su pokriće za svoje stavove uzimali iz samoga Svetog pisma služeći se metodom banaliziranja Božje riječi koju nisu čitali u duhu i smislu vjere, nego na vrlo pristran i iskrivljen način, te su onda i dolazili do čudnih zaključaka, kao što je bio zaključak o ne postojanju uskrsnuća. Vjerojatno su svojim jeftinim smicalicama poput one iznesene u današnjem Evanđelju zbunjivali neuke i jednostavne vjernike, pa su isto pokušali i s Gospodinom Isusom, nesvjesni koliko je njegova učiteljska mudrost nadilazila njihove doskočice. Izvlačili su Mojsijeve odredbe iz konteksta, uvjereni kako oni ispravnije misle i znaju više o životu, nego je znao Mojsije ili pak neki drugi od svetih vođa, proroka i učitelja Božjeg naroda.

Osim toga pitanje koje upravljaju Gospodinu otkrilo je da njihovo izravno zajedništvo s Bogom nikakvo, premda su bili čuvari Hrama i hramskog bogoštovlja. Stoga su i govorili o Bogu ne živeći u sjaju njegove prisutnosti i ne polazeći od zajedništva života s njime, što je jedno veliko proturječje, kao da djeca govore o roditeljima zaboravljajući da su im oni dali život. Njima su nedostajali temelji poimanja Boga, a htjeli su se praviti mudrima i govoriti o božanskim stvarima kao što je život vječni, pa su tako i završili da su u Boga i u život vječni projicirali sebe i svoje neznanje. Kad se vidi ova činjenica onda je dvojbeno što su uopće oni mogli uzeti za svoje pravilo života, te kakvo je uopće moglo biti njihovo ćudoređe ili pak životna i vjerska motivacija. Dvojbena je njihova krepost i doprinos dobrobiti vlastitog naroda, jer je njihova vizija bezbožna, a perspektiva prizemna. Dvojbeno je kakvu su budućnost mogli ponuditi svome narodu, te u što su ga sve mogli uvući obećavajući socijalni boljitak, političku samostalnost i gospodarski napredak bez Boga i bez izgradnje čvrstih duhovnih uvjerenja kao bitnog uporišta i nezamjenjivog polazišta bez kojeg nema bolje budućnosti. Oni su bili ljudi koji su se opredijelili živjeti samo za ovaj svijet, držeći ga jedinim svijetom u kojem se događa ljudski početak i konačni svršetak.

Kao što je bilo saduceja u doba Gospodinovo, možemo reći da saducejskih tendencija ima i danas u suvremenom društvu, pa i u našem narodu. Kao što su se oni nekada suprotstavljali zdravom nauku, tako i danas postoji sukob takvih dviju koncepcija, samo što se danas zovu drugim imenima. Dok s jedne strane postoji ona vjernička koncepcija života, dotle s druge strane postoji ona bezbožna struja, to jest skupina onih koji ne vjeruju u Boga i tvrde da čovjek i društvo mogu i moraju bez njega. To su oni koji ga drže eventualno nekom silom, principom ili čudnim bićem koje se baš i ne miješa u ovaj naš život. To su oni koje možemo prepoznati pod imenom ateisti ili agnostici, te za njih govor o Bogu i Božjem životu nema nikakve važnosti. Neki od njih su čak uvjereni da Božje vrijednosti i njegov zakon nanose štetu ljudima i ograničavaju njihova prava. Bore se, navodno, za čovjeka, ali ne za onoga kojemu je konačno odredište život vječni, nego onoga čiji život završava tamom groba.

I danas je mnoštvo saduceja koji svoje stavove pravdaju lijepim riječima ili teološkim doskočicama, to jest onih koji obećavaju pravo ostvarenje čovjeka, a ne znaju da bez Boga nema ni čovjeka. Ovakav saduceizam je prisutan u široj javnosti koja govori o Bogu, ali bez svijesti o njegovoj živoj prisutnosti, koja drugima dijeli vjerske lekcije, ali bez vjere, koja ljude uči ljudskosti niječući u isto vrijeme uskrsnuće i život vječni, koja dijeli ćudoredne lekcije drugima, a zanemaruju Boga izvor ćudoređa. Ovaj saduceizam se provlači kroz javnost na način da ateistički medijski djelatnici i anticrkveni mediji postaju glavni tumači vjerskih tema i dileme, uvjerenja i događaja. Ovaj saduceizam je sličan onom negdašnjem, jer kao što su saduceji nekada citirali Sveto pismo da bi govorili protiv živoga Boga i uskrsnuća, tako i suvremeni saduceji navode, na primjer, izjave pape Franje da bi govorili protiv Crkve, ispravnih vrijednosti i stavova vjernika.

Ne preostaje nam stoga drugo nego moliti Gospodina da nas očuva od ovakvog saduceizma, da ne zarazi duše vjernika. Moliti nam je Gospodina da nas očuva od napasti da svoju vjerničku svijest oblikujemo uz pomoć stavova suvremenih saduceja, umjesto da se okrenemo jedinome Učitelju i Gospodinu Isusu Kristu čiji nauk počiva na svijesti o Bogu živomu i činjenici uskrsnuća. Neka nas, stoga, naš Gospodin obdari svojom snagom i sviješću kako bismo i sami mogli vjerovati u Boga u kojemu svi žive, kako bismo se i sami jednom našli u njemu o uskrsnuću mrtvih. Neka nam svijest o tome ražari odgovornost za ovaj sadašnji život, jer ne možemo biti dovoljno ljudi, a još manje zvati se vjernicima ako ne vjerujemo u živoga Boga, niti se možemo dovoljno dobro zalagati za dobrobit ovoga svijeta ako ne vjerujemo u onaj budući. Nastojmo, stoga, obdareni po Gospodinovu daru sviješću u uskrsnuće i život vječni, uspostaviti već sada istinsko zajedništvo s Bogom koji nam obećanjem života vječnoga daje jedinu ispravnu i najbolju motivaciju za ovaj život, kako bismo u onom životu primili nagradu da budemo jednaki anđelima njegovim i da budemo, kao sinovi uskrsnuća, neumrli sinovi Božji.

Kad se nađu pred životnim izazovom
ljudi različitim pothvatima
žele srušiti postavljene granice.
Pogotovo im je neodoljiv izazov
rušiti ili prelaziti granice
koje su postavili drugi ljudi.
Ne podnose i ne dopuštaju
da ih granice omeđuju ili pobjeđuju,
bilo da se radi o športskim rezultatima,
ili da je riječ o junačkim podvizima,
ili o drugim uspjesima i pustolovinama.
U svom prkosu prema granicama
svi oni prelaze određeni Rubikon,
kao što je nekoć odvažno učinio
slavni rimski vojskovođa Cezar,
prekršivši odredbu Rimskog senata.
Kao da svim takvim nastojanjima
žele pokazati da su stvoreni
puni žudnje k neograničenosti.
Ali prelazeći rubikone ovoga svijeta
ljudi zaboravljaju da postoji
onaj pravi nebeski Rubikon
koji je prijelaz iz smrti u život,
to jest sa zemlje do neba,
iz vremena do vječnosti.
Ovaj izazovni Rubikon se prelazi
prihvaćajući Božju snagu
i živeći dosljedno svoju vjere.
Tek u svjetlu vjere uočit ćemo
gdje su stvarni rubikoni života,
te da poradi vjernosti Bogu
doista ima smisla sve staviti na kocku,
odvažno kročeći naprijed.
Valja biti vjeran i ustrajan
pa i onda kada to pretpostavlja
hod u stanovitoj neizvjesnosti,
jer našu hrabrost vjere
Bog kruni nagradom života vječnoga.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje Gospodinov susret s nadcarinikom Zakejom koji se zbio prilikom Gospodinova dolaska u Jerihon. Dok se mnoštvo guralo oko Gospodina Isusa, središnji i ključni trenutak je rečenica koju je izgovorio susrećući jednog pojedinca u cijelom tom metežu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Iz spomenutoga odlomka razabiremo kako je Gospodin Isus zanemario mnoštvo koje se natiskivalo i guralo oko njega, svjesno izabirući Zakejevu kuću za svoje odredište, pa i pod cijenu da kritiziraju njegov potez, što su i činili mrmljajući. Jer njegov izbor Zakeja i njegove kuće mnoge je nukao da osporavaju njegov potez kao primjeren, jer je Zakej slovio za grješnika, što znači da su oni njegov potez tumačili kao potporu ovom grješniku. Vjerojatno su sebe smatrali dostojnijima da se k njima svrati, nego što je to mogao biti Zakej carinik, dok je Gospodin, na opće iznenađenje, izabrao čovjeka koji nije imao ni u dalekoj primisli da će Gospodin taj dan provesti baš kod njega u njegovoj kući.

Premda Zakej nije imao namjeru primiti Isusa u svoju kuću, kad se to pak dogodilo, onda je shvatio koji je dar primio, te se nije ustručavao iz toga izvući svaku blagodat i blagoslov Božji. Stoga bi i nama bilo vrlo korisno kad bismo propitali što je nama činiti da dođemo do iste blagodati i blagoslova koje se događa kad primimo Gospodina u svoju kuću. Jer nedvojbeno je da mi svi, manje ili više, imamo takvu nakanu ili želju koju je imala velika većina onoga mnoštva koje je pratilo Gospodina dok je ulazio u Jeruzalem. Takva namjera ili želja uopće po sebi nije loše, ali je mnogo korisnije imati Zakejov stav, jer je on iz ove situacije najviše naučio i najviše plodova primio. Dobro je onda vidjeti kako je njemu to pošlo za rukom.

Ponajprije Zakej nije unaprijed pravio računicu s Gospodinom, prilično svjestan svoje grješnosti i položaja koji je imao među svojim sunarodnjacima. Nije se prema Gospodinu odnosi kao prema nekome koga je trebalo iskoristi kako bi utvrdio vlastiti položaj u društvu ili sačuvao stečene društvene povlastice i ugled. Premda se popeo na stablo, nije to učinio kako bi Gospodina promatrao s visoko, nego, naprotiv, to je bio dokaz njegove naravnosti. Nije imao pretenzije ugrabiti dio slave i časti, pa se zato nije ni nagurivao s drugima kako bi pozvao znamenitog učitelja u svoju kuću. U njemu je bila isključivo želja da vidi tko je Isus, a ne da Isus vidi njega, i eventualnu njegovu moć, čast i bogatstvo kojima se ljudi redovito hvale pred drugima.

Nukan ovom željom previdio je samo jedno. Previdio je da će Učitelj podići glavu i da će se njihovi pogledi susresti, te da će mu taj pogled prodrijeti do duše. Do tada nije ni znao koliko može biti snažan i prodoran Božji pogled, a kad se to zbilo, osjetio je da postoji pogled koji spašava. Onaj tko želi okušati isto iskustvo tražeći blizinu s Gospodinom, ne može tvrditi da je s Gospodinom i da je Gospodin s njime, ako se međusobno izravno i neposredno gledaju u oči pogledom koji sve kazuje, pogledom koji spašava. Sve umijeće života je sadržano upravo u tome: susresti se s Bogom oči u oči, te dopustiti da stane vrijeme, zaboraviti sve druge brige i interese, a jedino spoznati sebe i njega. Samo tako je Zakej mogao Isusa pustiti u svoju kuću, kao što to i nama ostaje jedini blagoslovljeni način Gospodnjeg pohoda. U protivnom njegova prisutnost u nama i pored nas ostaje besplodina i beskorisna. On nam je nadohvat ruke, ali naš duhovni život ostaje isti, ostaje mlak i prazan, bezličan i suhoparan. Zato je potrebno težiti k tome da susretnemo njegov pogled, to jest dopustiti mu da nas pronikne pogledom do dna duše.

A kad se to već dogodi, drugo što trebamo učiniti je da žurno reagiramo na svaku Gospodinovu riječ, poput onoga što je učinio Zakej. Kad mu je Isus rekao da žurno siđe, Zakej je to i učinio. Ako i kad stvarno susrećemo Gospodina, onda doista žurnošću pokazujemo koliko nam je do toga stalo, koliko smo snažno doživjeli ulazak Boga u vlastitu dušu. Ako u vjerničkom životu doživljavamo mlakost, ako nemam žara za duhovna dobra, ako ne plamtimo željom da susretnemo Isusa i da on dođe k nama, onda je doista to pokazatelj kako uopće ne živimo kao oni koji susreću živoga Boga. Ako reagiramo s mlakošću i bezvoljnošću na duhovne poticaje, ako nemamo želje osloboditi se mana i nesavršenosti, ako ne osjećamo potrebu uhvatiti se u koštac s grijehom, zlom i strastima, onda je to samo potvrda da ne vjerujemo živo i ne ljubimo žarko samoga Boga, pa i onda kad se naguravamo u njegovoj blizini. Jer nije dovoljno naguravati se u njegovoj blizini, nego stati pred njega i dopustiti mu da nas pogleda, te ga potom ugostiti u svojoj kući, iznoseći pred njega svoj život.

Stoga nam je ovaj evanđeoski događaj da se preispitamo koliko je stvarno Gospodin Isus stanar naše kuće na način na koji je pohodio Zakeja. Dopustimo mu da nam pogledom prodre do dubina duše, te žurno se stavimo njemu na raspolaganje. Ne oklijevajmo i ne pravimo računice s njime, nego izvršimo što od nas traži, jer je za naše dobro da sve što imamo uložimo za spasenje. Ne proračunavajmo svoju korist od njega, jer bismo se mogli preračunati, nego radije slušajmo dok nas iznutra potiče na dobro velikodušnog darivanja. Primimo žurno Gospodina pod svoj krov, ali ne besplodno i formalno, nego žarko i s ljubavlju, jer to je nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi, kako bismo i sami čuli one neprocjenjive riječi: Danas je došlo spasenje ovoj kući!

Svetkovina svih svetih – C

Danas na svetkovinu svih svetih Crkva nam stavlja pred oči na vrlo upečatljiv način svetost i onih osoba koje nisu imali čast da ih se svečano proglasi svetima i počasti slavom oltara, ali su bez daljnjega sveti jer su sveto i neporočno živjeli i jer su svojim životom častili Boga, premda su ostali nepoznati drugima kao sveti. Ovoj skupini svetaca pripadaju toliki vjernici koji su skromnim i samozatajnim životom živjeli evanđeoske vrijednosti, a živjeli su u različitim slojevima društva ili su se bavili različitim životnim zanimanjima, ali su na mjestu gdje su bili živjeli na takav način da im je sam Bog pripravi mjesto u svojoj slavi. Možda bi netko mogao pomisliti kako im je učinjena povijesna nepravda time što ih se nije prepoznalo i proglasilo svetima kako bi ih se javno častilo. Možda bi netko mogao pomisliti kako im ovim slavljem mi vraćamo dug, te ih na neki način vraćamo iz anonimnosti i uzimamo ih zaboravu.

Ali tko bi tako mislio, krivo bi mislio, jer ova svetkovina nije poradi njih koji su u slavi Božjoj. Doista, ovo njihovo čašćenje na zemlji ne uvećava njihovu nebesku slavu, koja je savršena te joj naše čašćenje do dodaje ništa. Ova je svetkovina prije svega poradi nas, kako bismo mi znali da je svetost dostupna svim ljudima, pa i onima koji se osjećaju ‘malim ljudima’, to jest onima koji ne osjećaju da imaju ikakve posebne zasluge za Crkvu i za narod, za čovjeka i čovječanstvo. Ovaj je svetkovina poradi nas kako bismo mi osjetili da je svetost i nama dostupna, te da je ne smijemo promatrati kao čudnu i rijetku pojavu među vjernicima, nego kao redovito stanje kojim smo pozvani obdariti i vlastiti život. Stoga bez obzira tko kojem staležu pripadao, tko se kojim zanimanjem bavio, bez obzira bio obiteljski čovjek ili neoženjen, pozvan je izgrađivati ovu svijest pripadnosti Bogu i pozivu na svetost na koju nas Bog poziva. Zato je ova svetkovina za nas, da se ne bismo našli obeshrabreni pred izazovom svetosti, misleći kako do svetosti dolaze samo rijetki pojedinci koji su činili čudesna ili herojska djela. Ova je svetkovina za nas kako bismo mi imali istu odvažnost živjeti vjerno Bogu u malenosti svoga života i neznatnosti pred ljudima.

Upravo nam o takvom pristupu svetosti govore i današnja misna čitanja koja u prvi plan ističu mnoštvo onih običnih Bogu vjernih duša koje su se našle ugrožene u ovozemnom življenju, jer ih strukture ovoga svijeta nisu prihvaćale, te su ih najčešće ostavljali u zapećku velikih događanja, ako ne i otvoreno prezirale i progonile. Oni su se žrtvovali za dobrobit čovječanstva, ali su ostali neshvaćeni u svijetu i najčešće žrtve tog istog ‘humanog’ čovjeka i čovječanstva, čija se čovječnost sastoji u tome da odbacuje i prezire ono što je Božje. Dok su oni držali i životom ispovijedali da čovjek ne može bez Boga, dotle su ih odbacivali oni koji se otvoreno rugaju sa svetošću Božjom i odbacuje potrebu svetosti ljudske.

No njih je Bog smatrao zaslužnima jer su njegovu prisutnost znali otkriti u svakodnevnici života, te su je na takav način častili i bili joj vjerni u malim stvarima. Oni su za Boga bili velikodušni, te ih je on smatrao dostojnima svoje slave. Oni su podnijeli teret života noseći postojano svijet na svojim leđima, na način koji je bio većini ljudi neuočljiv, jer su to činili trpljenjem poradi Božje riječi. U tom duhu postaje jasno zašto Crkva danas uzima evanđeoski odlomak o blaženstvima, u kojemu nas Gospodin Isus poučava kako su u Božjim očima svete upravo određene kategorije jednostavnih obespravljenih ljudi. Blaženi su svi oni neznatni čije stavove nitko ne uvažava, nego ih se, štoviše, naziva ludima zato što vjeruju. Blaženi su oni čije vapaje nitko ne čuje dok im se nanosi nepravda i dovodi ih se do žalosti, te ih se uz to naziva nesposobnima da u zemaljskim dobrima pronađu utjehu od žalosti. Blaženi su oni koji ne gaze svoga bližnjega poradi zemaljskih dobara, pa i onda kad ih se tretira toliko bespomoćnima da im se otvoreno može oduzimati njihovo. Blaženi su oni koji su žrtve pravnih društava i sustava kojima je cilj da se namire najprije oni bogati i moćni, a oni ostaju željni pravde i pravednosti. Blaženi su oni koji su zapostavljani i šikanirani, oni koji gube svoje položaje, pa čak i radna mjesta, samo zato što vjeruju u Boga i što ne žele učiniti nikakvo zlo čovjek. Blaženi su oni čija se istina iskrivljuje i tumači kao izopačena, samo zato što nisu htjeli popustiti pod naletom ideologija, masa i pomodarskih tumačenja ljudskih vrijednosti, nego su se držali nauka svoga Gospodina, znajući da je to jedini nauk spasenja. Blaženi su oni koji nisu svoje vrijednosti prodali prejeftino, nego su odvažno živjeli radije za Božju plaću na nebesima.

Tako nas po blaženstvima Gospodin Isus uči da svetost promatramo iz ispravne perspektive, te da se u nju uronimo i vlastitim životom, tamo gdje nas je Bog pozvao da svjedočimo. Ako su toliki bezimeni sveci prije nas mogli tako svjedočiti, ako su oni mogli biti proroci prije nas, ne strašimo se ni mi ostaviti svjedočanstvo blaženoga života. Ne bojmo se živjeti za onu plaću na nebesima i budimo proroci u ovom svijetu koji progoni proroke. Odaberimo Boga i život po Bogu, ne bojmo se kad nas poradi Krista pogrđuju, progone i lažu protiv nas, jer će naša istina kad-tad zasvijetliti, a naš će život zablistati po svu vječnost neprolaznom slavom koja nam dolazi od Oca nebeskoga.

30. nedjelja kroz godinu – C

Prošle nedjelje, na temelju prispodobe o nepravednom sucu, mogli smo razmišljati o napasti da krivo razumijevamo Boga, kao nekoga tko nam ne želi učinti dobro, pa smo onda prisiljeni moliti ga i zazivati da nas usliši. Današnji tekst nam predstavlja drugi sličan izazov. Naime, u napasti smo promatrati Boga kao suvišnoga u našem unutarnjem životu oslobođenja od grijeha i od slabosti, a sve počinje od krive spoznaje samoga sebe. U tom kontekstu Gospodin Isus nam priča prispodobu o farizeju i cariniku koji su došli u Hram moliti, a sveti Luka nas već u samom uvodu u ovu prispodobu upozorava kako je Gospodin priča poradi ‘nekih koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu’. Ako je, dakle, temeljni prigovor Gospodinov ovima da se pouzdavahu u sebe da su pravednici, zapitati nam se trebamo li se onda odreći svakog pouzdanja u sebe, to jest svakog samopouzdanja?  Želi li Gospodin da mi vjernici gubimo samopouzdanje u današnjem svijetu u kojemu je ono toliko važno i u kojemu se drži da životni uspjeh u mnogome ovisi o samopouzdanju?

Upravo radi pitanja koja se nameću, a važna su u svijetu u kojemu živimo, neophodno je produbiti ovu temu, te otkriti što je Gospodin doista htio kad je predbacivao onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici. Kao prvo vidimo da kad Gospodin u Evanđelju govori o pouzdanju u sebe, ne misli pri tom na samopouzdanje u smislu svakodnevnog ljudskog djelovanja, nego u smislu pouzdanja u Boga u onim temeljnim datostima života kao što je spasenje i opravdanje pred Bogom. Međutim, ako i nije jedini oblik pouzdanja, onda je ovo ipak najvažnije pouzdanje koje čovjek treba imati, jer polazeći od pouzdanja u Boga koji skrbi o nama i naš život privodi spasenju može se izgraditi i svaki drugi oblik samopouzdanja i pouzdanja. Pouzdanje u Boga spasitelja doista je jedincato i nezamjenjivo, te bi bez njega svaki drugi oblik pouzdanja ili samopouzdanja bio manjkav i nedostatan, čega je svjestan Gospodin Isus, za razliku od farizeja koji to nisu uočavali. Stoga se ne može reći da pouzdanje u Boga nema veze i s konkretnim životom i svime što je ljudsko i u što svaki pojedinac treba uložiti dozu ljudskog samopouzdanja i odvažnosti.

Iz rečenoga proizlazi da je problem samopouzdanja problem razumijevanja čovjeka, ali on je prije svega problem krivog shvaćanja Boga, iz čega ne može proizići niti ispravno razumijevanje čovjeka. Kad ne poznamo Boga, onda ne poznamo dobro ni sami sebe, jer ne poznamo onu bitnu sastavnicu našega života, a to je ono naše biti pred Bogom. Zato nije problem farizeja što se pouzdavao u sebe, jer Gospodin i želi da izgradimo svaki oblik pouzdanja, pa i pouzdanje u sebe, nego je sporno ako izgradnja takvog pouzdanja ne ide preko iskustva Boga, nego samostalno od Boga. U tom slučaju dotični ne upoznaje niti sebe, niti Boga, a, naravno, niti prema svome bližnjemu može postupati ispravno. Nadalje, problem farizeja nije što se pouzdavao u sebe, nego što se pouzdavao isključivo u sebe, te je nakon toga postao isključiv. A njegova isključivost je bila dvostruka. Kao prvo ticala se razumijevanja uloge Boga u vlastitom životu, a kao drugo, ticala se odnosa prema drugima. Farizej pokazuje da ima određeni odnos i s Bogom i s drugima, ali postavljen sasvim na kriv način. Jer vidimo da on ne odbija Boga zazivati i njemu upravljati molitvu, kao da hoće time pokazati svoju podložnost njemu i njegovu zakonu, no u biti ga životom i praksom niječe. Isto tako on ima i stav prema bližnjemu, ali njegov stav nije stav brata i prijatelja koji pomaže, nego nekoga tko s visoka gleda i procjenjuje na neprimjeren način. Kad nismo dobro razumjeli što je Bog učinio i čini za nas, onda ne možemo dobro znati niti što je nama činiti pred drugima i za druge. Da je farizej to znao, ne bi sebe promatrao u tolikoj samodostatnosti. Onaj tko oholo diže glavu pred Bogom, još lakše se oholi pred ljudima uzdižući sama sebe. Onaj tko nije spreman ponizno priznati pred Bogom svoju slabost, bez problema je spreman poniziti druge u ime svoje veličine, u ime želje da se on pokaže velikim i ispravnim. Onaj tko nije upoznao Božje djelovanje u svom životu, nije prepoznao niti cijenu ljudskog života. Stoga nam samopouzdanje treba služiti kako bismo znali sve svoje sile i ufanje položiti u Boga, a ne kako bismo ga isključili iz vlastitoga života.

Zato pouzdanje u sebe o kojem je riječ u evanđeoskoj prispodobi ne bi trebalo biti neka vrsta psihološke tehnike jačanja vlastite volje i osobnosti, nego je sposobnost zajedništva s Bogom kao Ocem od kojega nam dolazi svako dobro i koji nas svojom snagom štiti od strahova i nedaća ovoga svijeta dajući nam čvrst karakter utemeljen na vjernosti prema njemu. Doista, nije dostatan trening samopouzdanje kako bismo sebe učinili odvažnim i odlučnim postići zacrtane ciljeve, nego je prije svega izgradnja samoga sebe ispravnom sviješću o sebi i svojemu životu pred Bogom. U tom duhu nas Gospodin poziva na izgradnju samosvijesti koja ne previđa njegovu ljubav za nas kojom nas je oprao od grijeha i spasio od ljudske slabosti.

Kao što je dijete, pa i odrastao čovjek, najsamosvjesnije kad zna čije je, kad zna kome pripada i tko se skrbi za njega, tako samo i mi najzaštićeniji kad smo s Bogom. Tada imamo najjaču svijest o sebi, te možemo imati samopouzdanje ako znamo tko smo. Slušajmo, stoga riječi svoga Gospodina, shvaćajući koliko je važno za ispravno samopouzdanje biti ponizni pred njim, kako bi nas on jednom uzvisio u slavu nebesku, jer smo ovdje na zemlji hodili putem nebeske pravednosti ne podcjenjujući druge ljude, nego im pomažući da otkriju Boga koji ih oslobađa grijeha i privodi spasenju. Imajmo pouzdanje u Boga živeći sukladno njegovim riječima i odredbama, kako bismo stekli opravdanje i kako bi nam se otvorila vrata budućnosti i života vječnoga.

29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem smo Evanđelju čitali jednu vrlo neobičnu prispodobu o nepravednom sucu i udovici kojoj je trebala njegova pomoć, a on je dugo odbijao dok napokon nije pristao da se riješi njezina navaljivanja. Kad na prvi pogled povučemo paralele, to jest kad je pokušamo primijeniti na vlastiti molitveni život i odnos s Bogom, onda bismo mogli steći krivi dojam. To jest mogli bismo sebe zamisliti kako sirotu i nezaštićenu udovicu koja traži od Boga pomoć, a on sporo reagira i odbija od prve učiniti što tražimo, da bi nam se smilovao tek naknadno na naše navaljivanje. Ako bismo tako mislili, onda bismo sigurno pogriješili noseći u glavi krivu predodžbu o Bogu, što ne mislim da je bio cilj Gospodinu Isusu. Isus je, naprotiv, vidio da se njegovi sunarodnjaci prema molitvi odnose legalistički kao prema nekoj nametnutoj obvezi, bez imalo žara. U mnogim slučajevima su molili samo da zadovolje izvanjsku formalnost, umjesto da žarko i životno Bogu vapiju. A kako su pred molitvom imali vlastita očekivanja, nije bila rijetkost da  se obeshrabre jer ispunjenje njihovih zahtjeva nije išlo zamišljenom brzinom.

Kako je bilo nekada u Gospodinovo vrijeme, tako i danas ima onih koji imaju svojevrsnu napast razmišljati o Bogu kao o oporom i strogom na darivanje darova, pa ga onda treba umilostiviti, na način na koji udovica ide umilostiviti nepravednog suca. Isto kao što je mnoštvo onih koji drže kako oni istinski i iskreno mole, ali Bog nije tako velikodušan u darivanju, pa se obeshrabre. Kao što ima i onih koji mole samo na mahove, kad ih pritisne kakva životna nevolja, što potvrđuje da takvi uopće nemaju duh postojane molitve, nego se za molitvu opredjeljuju prigodno i interesno. Toliko je onih koji su uvjereni kako oni uporno mole i vape, pa se onda i pitaju i čude kako Bog nije uslišio njihove molitve, nakon čega se polako hlade i odustaju od molitve kao beskorisne i uzaludne aktivnosti. A mnogi koji molitvi pristupaju povremeno i parcijalno, ne pronalaze vremena za molitvu, jer molitva nije postala njihova života aktivnost, niti ih bitno dotiče. Ima i onih koji drže da molitva nije u stanju značajnije poboljšati život i izmijeniti životne okolnosti, te se radije pouzdaju u druga ljudska sredstva, nego da se okreću Bogu koji i tako ili ne čuje ili slabo čuje, a još slabije uslišava.

A kad se vratimo ovoj prispodobi, skoro pa da možemo zaključiti da nas Gospodin uvjerava kako nas Bog moli da ga molimo, kad vidi da smo nepostojani i udaljeni od njega. To u nama proizvodi nove nedoumice i potiče nas na nova pitanja. Doista bismo se onda mogli upitati zašto nas moli da ga molimo. Zašto nam ne da odmah to što zna da nam treba, nego hoće da ga molimo? Zar nas želi prije ponižavati, pa nam tek onda dati to što nam treba? Ili pak želi da se trajno osjećamo u dugu prema njemu kako bi nas mogao držati u pokornosti? Ovakva pitanja se vrte često ne samo u glavama zbunjenih vjernika, nego i mnogih drugih koji, u duhu prosvjetiteljskog humanizma, traže izgovor da budu daleko od Boga, jer ga ne drže dobrim prema ljudima.

A da Gospodin Isus nije imao namjeru prenijeti nam sliku o Bogu kao nepravednom sucu kod kojega teško pronalazimo smilovanje, jasno je već iz načina na koji nas sveti Luka uvodi u ovu prispodobu. Već u prvoj rečenici objašnjava koji je bio Gospodinov cilj kad poučava svoje učenike: Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati. Gospodinu je, dakle, pozornost bila usredotočena na to da svojim učenicima skrene pozornost kakav stav oni trebaju zauzeti pred Bogom, ne dovodeći u pitanje Božji stav prema ljudima glede darivanja svojih darova. Zato je bit njegove poruke sasvim drukčija. Sama činjenica da je on došao među nas kao Božji Sin kojeg je Otac zadužio da nas nauči moliti i da nas potiče da molimo svagda i da ne sustajemo nikada, svjedoči o Božjoj skrbi za nas i o želji da nam učini što je moguće više dobročinstava. Time što nas je poučavao molitvi i poticao da molimo svagda pokazao nam je jedno proturječje, ako ne i više njih. Time doista svjedoči da je Bogu više stalo do toga da mi molimo, nego nama samima, kojima u stvari molitva donosi određenu dobrobit.

Zato je doista čudno da mi kojima molitva treba kako bismo uspostavili zajedništvo s Bogom i primili milosne darove, molimo samo povremeno i prigodno, umjesto da uvijek budemo u molitvi. Isus nam ovom prispodobom pokazuje da je Bogu više stalo do toga da molimo, nego što je to nama samima koji smo spremni moliti na mahove, samo povremeno i prigodno. Gospodin nas ovom prispodobom želi poučiti kako naše biće mora biti uvijek otvoreno, kako Boga uvijek trebamo željom tražiti. Jer molitva ne služi kako bismo mi Boga umilostivili, nego kako bismo u molitvi mi pripremili mjesto kako njemu da uđe u naš život i naše srce. Bog nam želi dati svoje milosne darove, darove svoje ljubavi i dobrote, a to je nemoguće izvesti ako mi za njih ne osiguramo dostojno mjesto gdje ih može odložiti. Molitva služi upravo za to kako bismo se mi pobrinuli da nas Bog ne nađe zauzete i zatrpane, jer u protivnom ako u nama ne bude mjesta za njegovu prisutnost i dar punine njegova života, on ne može ući i ne može u nas ući kao ispunjenje molitve.

Gospodin Isus nas potiče da ne čekamo da dođemo u bezizlaznu situaciju da bismo molili, jer će takvih situacija biti i samih od sebe, i kad ih ne čekamo i ne želimo. Gospodin želi da mi trajno budemo duhom u molitvi, jer samo ako smo duhom spremni kroz molitvu, možemo dočekati takve neželjene, sporne i bolne situacije koje nam život donosi. I kao što se ljudi, kad se nađu u takvim situacijama poput one udovice iz prispodobe, koja nije odustala od traženja, grčevito drže i za slamku spasa, te teško odustaju jer ih nevolja tjera na ustrajnost, takva bi trebala biti i kršćanska molitva u svakom trenutku. Jer ako ne molimo ne možemo primiti, jer naše biće ne će biti spremno za Boga. Ako ne molimo svojim stavom ćemo pokazati da nam Bog ne treba, te je onda i nemoguće da primimo dragocjene Božje darove.

Poslušajmo stoga našeg Gospodin i potrudimo se steći takav duh postojane molitve na koji nas je potakao ovom prispodobom. Nastojmo steći takvu postojanost koja obraća i svoju i tuđu tvrdokornost, kao što je udovica pobijedila tvrdokornost suca koji se nije bojao Boga i koji nije mario za ljude. Jer molitva služi upravo da pobijedimo našu ljudsku tvrdokornost koja postaje zapreka i samome Bogu, kako bismo jednom, Bogu potpuno predani i otvoreni, primili obilje njegova života i milosti.

Svaki čovjek po naravi bježi od
unaprijed zadanih okvira i ograničenja.
Smatra ih nepodnošljivim okovima
i neprihvatljivim stereotipima,
dok sam živi u potrazi
za autentičnim i originalnim životom.
Jednostavno ne želi biti kopija
kao serijski industrijski proizvod
proizveden preko kalupa ili odljeva,
nego sasvim posebno biće.
U bijegu od takvih kalupa
od kojih zazire tražeći samostojnost,
često pribjegava neposluhu Bogu,
držeći kako ga Bog  želi otisnuti
kao kopiju u svom kalupu.
U ime toga, i ne uočavajući jasno,
postaje sljedbenik ljudi
koji ga pretvaraju u svoju kopiju,
navodnog samosvjesnog čovjeka
koji i ne vidi koliko su otrcane
njegove ideje, stavovi i ponašanje.
A samo onaj tko se stavi
u okvire Božjeg kalupa,
primio je život bez ograničenja,
kao što je i Božji život.
Jer Bog je za svakoga namijenio
jedincat i neponovljiv život
na sliku svoga ljubljenoga Sina,
koji je otisak bića njegova.
Svaki koji ga nasljeduje nije kopija
jer nije ograničen i sputan
kalupima grijeha i ljudskih spona
nego je odraz Božje neograničenosti.
Samo ako slijedi Boga živoga,
nasljedujući Krista Gospodina
onda ljudski život razbija okvire
ljudske ukalupljenosti i ustajalosti,
stremeći prema iskonskim oblicima
i nedostižnim nebeskim vrhuncima.

28. nedjelja kroz godinu – C

U događaju ozdravljanja desetorice gubavaca, opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku, sveti Luka ističe nezahvalnost devetorice i zahvalnost Samarijanca koji je, nakon ozdravljenja, držao prikladnim vratiti se i zahvaliti Isusu za dar ozdravljenja. A jer je Gospodin Isus bolje i dublje protumačio sve što se dogodilo, dao je i nama prigodu razmišljati o samoj biti događaja. Dok je ove ljude životna nevolja ponukala da od Isusa zatraže pomoć, s druge pak strane Gospodin nam je otkrio da je ovaj zahvalni Samarijanac imao nakon toga i unutarnji poticaj vjere da se vrati i zahvali autoru čuda za sve što se dogodilo. Kad je vidio da je ozdravio, shvatio je da je ozdravljen Božjom moću, nakon čega je dopustio da ga ta ista Božja moć zahvati i iznutra darujući mu svjetlo vjere u čijem sjaju i jasnoći je dodatno sagledao događaj vlastitog ozdravljanja, što ga je ponukalo na drukčije djelovanje u odnosu na devetoricu svojih gubavih kolega. Sveti Luka bilježi da se vratio slaveći Boga u sav glas, dok mu je sam Isus upravio vrlo znakovite riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila! Tako nam je Gospodin Isus protumačio da je vjera bila uzrok koji ga je iznutra pokrenuo da počne slaviti Boga i da dođe zahvaliti svome iscjelitelju.

No u ovom trenutku mogli bismo se upitati što je Gospodin svojom izjavom htio reći.  Što znači izjava da ga je vjera spasila? Kako je samo ovog gubavca vjera spasila kad su se sva desetorica spasila od iste pogubne i neizlječive bolesti? Što je ovaj deseti primio više od ostale devetorice? A valja se upitati ima li to ikakve veze i s našim kršćanskim životom. Doista, što se tiče ozdravljenja svi su primili isto, ali što se tiče duhovnog unutarnjeg dara, tu postoji razlika. Samo je ovaj posljednji otvorio svoje srce Bogu do mjere da nije bio usredotočen na sebe i svoje ozdravljenje, nego je u svemu tome vidio Božji znak i Božji prst. Zato je imao unutarnju radost i zahvalnost kad je spoznao tu veliku istinu, koju mu je Bog po vjeri podario, premda je bio tuđinac koji po židovskim kriterijima nije imao prave vjere. No Bog je pokazao da vjerom zahvaća srca i mimo ljudskih kriterija, te da vjera nije ustaljeni odnos između Boga i ljudi, nego živi odnos koji je sposoban promijeniti biće unutarnjom duhovnom snagom.

Zato ovaj čovjek i nama svjedoči kako imati vjeru znači u svemu prepoznati prst Božji i Božje djelovanje. Ona devetorica koji su pripadali vjerničkom Božjem narodu nisu doživjeli ovu radost da im Gospodin Isus kaže kako ih je vjera spasila, jer su bili usredotočeni na sebe i na svoje ozdravljenje, a ne na Božju prisutnost. Samarijanac je pak povezao Božje djelovanje s onim što je učinio Isus, te dok slavi Boga vraća se onome po čijim se djelima Bog proslavio na najizvrsniji način. Ovaj očišćeni gubavac je dopustio da ga Bog zahvati, te je povjerovao, primivši tako dar koji nije tražio, ali koji je postao neizbježan kako bi mogao sagledati događaj ozdravljenja iz one najdublje perspektive.

Slično se događa i u našem životu. Otvarajući se vjeri i mi prepoznajemo da nas Bog spasenjski zahvaća do najdublje biti života, što nam je potrebno kako onda kad smo bolesni, tako i onda kad smo zdravi. Dopuštajući da nas Bog zahvati, mi prepoznajemo i učimo čitati i tumačiti znakove Božje i znakove vremena, što nije dano onima koji ne propituju svijet živom vjerom. Tako naš naraštaj sliči ovoj desetorici gubavaca: svi jednako primamo znakove Božje dobrote, a samo pojedinci ih znaju tumačiti i spasiti se vjerom, poput Samarijanca koji je znao uočiti Božje djelovanje u svom životu. Doista samo pojedinci uspijevaju uočiti i ispravo tumačiti znakove vremena i Božje zahvate u svijetu. Samo oni koji vjerom promatraju povijest spasenja mogu prepoznati da je Isus djelovao božanskom snagom, te uočavaju njegova djela i sada među nama u sakramentalnoj prisutnosti i na ostale milosne načine. Samo oni koji vjeruju otkrivaju da u svijetu nisu napušteni i ostavljeni, nego da ih čuva i providnošću prati sam Bog, te puni poštovanja dolaze mu izraziti zahvalnost, po Kristu Gospodinu po kojemu nas je zadužio čudima svoje ljubavi.

Tako vjera postaje nositeljica spasenja, jer čini da spoznamo Boga, te da mu se sa zahvalnošću ‘odužimo’ za dobrotu i ljubav, u čemu nam zahvalni gubavac služi kao primjer i poticaj. Vjera ga je dovela do nogu Isusovih, do nogu onoga koji je uzrok divnih Božjih čudesa u svijetu, te začetnik i dovršitelj naše vjere. Upravo na tragu ovog događaja možemo razumjeti proces nastanka vjere, koja nije isto što i ozdravljenje, pa je ne možemo s njime ni poistovjetiti. Za vjeru nije primarno zemaljsko i tjelesno dobročinstvo, jer, kako vidimo, ono ne mora neophodno voditi k izgradnji vjere. Mnoštvo je oni koji su zdravi, ali zdravlje ne prihvaćaju kao čudesni Božji dar, dok vjera nastaje kada postajemo svjesni da Bog vodi sve događaje našega života, te da se svime služi za svoju slavu, bilo zdravljem bilo bolešću.

Iz svega rečenoga jasno je da vjera spašava, jer nas privodi u zajedništvo i stavlja u zahvalan odnos prema Bogu, te da stoga ozdravljenje nije isto što i spasenje. Iz toga također zaključujemo da uloga vjere nije medicinska, nego spasenjska, to jest uloga vjere je da čovjeka dovede do spoznaje Boga i njegove prisutnosti u svijetu i životu pojedinca. No promatrajući ljude oko sebe vidimo da mnogi to previđaju, te žive kao nezahvalnici ne uočavajući Božju dobrotu, ne samo u onim redovitim svakodnevnim pojavama i svakodnevnom življenju, nego ni u onim izvanrednim zahvatima kojih je pun svijet i ovo naše vrijeme. Da je to tako potvrđuje toliki broj nezahvalnika, pa i među kršćanima, koji su poput one devetorice gubavaca, nesvjesni Božjeg djelovanja u vlastitom životu. Onaj koga je vjera doista zahvatila iznutra, osjeća da je svaki djelić vremena i svaki drugi dar izravno od Boga, te da po Kristu Isusu možemo kušati plodove spasenja na zemlji.

Stoga nas istinska vjera nuka na pravu zahvalnost i klanjanje Bogu na zemlji, najprije Kristu Gospodinu, a po njemu Ocu nebeskome koji nas je po svome Sinu obdario spasenjem. Euharistijsko nedjeljno slavlje je izuzetna prigoda da Bogu uzvratimo za vjeru i spasenje, kao i za sva druga dobročinstva koja nam je iskazao, pa ne propustimo to učiniti nadahnuti primjerom zahvalnog gubavca, kako bismo i sami čuli utješne i poticajne Gospodinove riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!