‘Lajkati’ je suvremeni žargonski izraz,
napose rasprostranjen među mladima,
kovanica od engleskog glagola like ,
što znači sviđati se, dopadati se.
Ova riječ što ima svoj simbol
u vidu podignutog palca
postala je moderni način
izražavanja javne potpore,
pristanka i suglasja s tuđim stavovima
koje ‘lajkajući’ uzimamo kao svoje.

Možda nismo ni svjesni
da je sličan način pristanka
ili odobravanja ideja i uvjerenja
bio prisutan i u prvoj Crkvi.
Pa i kad oni jednostavni vjernici
nisu znali stručno obrazlagati
filozofske i teološke istine,
bili su pozvani dati pristanak
na sadržaje Božje objave.
Njihov ‘Amen’ bio je ‘lajk’
– znak pristanka na sadržaje vjere
kojima su bili poučavani,
ne bez razumijevanja njihove
bitne unutarnje dosljednosti.
I kad nisu profesorski tumačili,
znali su amenovati – potvrditi
sve ono što je Bog objavio
za njihovo vječno spasenje.

27. nedjelja kroz godinu – C

Osobe koje je oko sebe okupio i okupljao Gospodin Isus da budu njegovi učenici i navjestitelji radosne vijesti svijetu, bili su jednostavni ljudi iz židovskoga naroda koji su se, nedvojbeno, smatrali vjernicima, ali nisu bili poznavatelji vjere na ‘služben’ način kao što su to bili pismoznanci i farizeji, vjerski zastupnici židovskoga naroda. Stoga su sebe vjerojatno ocrtavali pojmom ‘obični vjernici’ za razliku od onih koji su sebe smatrali ‘velikim vjernicima’. Samim time što su se osjećali običnim ljudima, osjećali su se u podređenom položaju u odnosu na one koji su izučavali zakon, te su po svojoj službi slovili kao znalci i naučitelji vjere. Međutim, pohađajući duhovnu ‘školu’ uz Gospodina Isusa, to jest stječući autentično iskustvo promatrajući njegov primjer, osjetili su da je on onaj koji bi ih mogao uvesti u otajstvo vjere. Od njega su mogli naučiti koliko je osobna vjera u Boga važna, te se nisu mogli zadovoljiti samo onim elementarnim spoznajama o Bogu, a sve ostalo prepustiti ‘profesionalcima’ u vjeri koji su se njome bavili profesionalno. Zajedništvo s njime nagnalo ih je da ga zamole: Umnoži nam vjeru! No ova rečenica ima višestruko značenje, kako za njih tako i za nas. Oni u prvom redu priznaju potrebu da u vjeri odrastaju, te također otkrivaju da je Isus pravi ključ i pokretač mogućnosti rasta u vjeri.

Formulirajući takvu zamolbu apostoli su bili uvjereni da posjeduju barem zrnce vjere, te su onda tražili da im Gospodin dalje umnoži. No njemu je prvi cilj bio razuvjeriti ih, jer nije htio da vjeruju poput onih koji su se predstavljali službenim tumačima vjere, a u biti zadržavali su se na ljudskim saznanjima i vodili su se ljudskim mislima kad su razmišljali i govorili o Bogu. Vidjevši da apostoli u sebi nose takvo poimanje Boga, to jest takvu ‘vjeru’, on ih ispravlja potičući ih da teže radije k onom ispravnom zrncu vjere, nego da se preuzetno zavaravaju poput tolikih koji su se hvalili kako je imaju, a u biti nisu imali. Jer pred Gospodinom više vrijedi zrnce autentične vjere, nego hrpa krivih uvjerenja o Bogu koja nemaju ništa s vjerom. Više vrijedi zrno Božjeg sjemena vjere u srcu, nego hambar ljudskog sjemena od kojeg ne može niknuti božanski plod u duši.

Doista, apostoli su naišli na onoga koji je mogao umnožiti njihovu vjeru, jer je on bio izvor i jamstvo prave vjere, Božjeg iskona i jedine čvrste poveznice s Ocem. To je bio pravi razlog zašto su baš njega, a ne nekog drugog zamolili da im umnoži vjeru. Stoga i nama treba biti jasno da vjera nije neka ljudska proizvoljnost niti formalizam, da bismo se poigravali s njim, s Bogom i sa samim sobom. Ona je jedinstveno i neponovljivo pristajanje uz Boga kad dopuštamo da nas njegova snaga privuče i vodi. Vjera nije neka religiozna teorija ili ljudsko mišljenje o Bogu, nego istinsko zajedništvo s Ocem, jedinim i živim i vječnim Bogom koji je pristupio nama ljudima. Lako je čak izrađivati religiozne teorije i teze, no mnogo je teže dopustiti Bogu da uđe u naš život. Ljudi su uvijek imali određene ideje i promišljanja, pa i danas ih imaju, no redovito, sami zaslijepljeni svojim idejama o Bogu, zasljepljuju druge. Ne dopuštaju da se vidi da je sam Bog sišao k ljudima i njima uspostavio zajedništvo života. A on je objavljujući se preuzeo inicijativu, te očekuje odgovor vjere kao jedini prikladan i ispravan na tu ponudu s Božje strane.

Iz Gospodinova odgovora izvlačimo, doista, da se može umnožiti nešto što već postoji, dok ono nepostojeće se ne može umnožiti na nijedan način. To nadalje znači da iz krivog poimanja vjere, ne može niknuti ono ispravno, nego treba najprije doći do pročišćavanja ideja i stavova. Valja najprije prihvatiti ono zrnce Božje vjere i Božjeg dara, kako bi od njega nastalo razvijeno stablo zajedništva s njime. Zato nam se vjera i može i treba umnožiti, ali je bitno da zrnce vjere bude autentično zrnce, a ne neko ljudsko sjeme. Doista, ono treba biti Božje zrnce vjere, jer samo od Božjeg zrna vjere može nastati pravo stablo ili zdanje. To je ono zrnce koje dolazi od Boga u vidu Božje objave i ne poistovjećuje se s ljudskim znanjem ili ljudskim poimanjima.

Ovaj isti problem koji se pojavio kad su apostoli zamolili Gospodina da im umnoži vjeru pojavljuje se i danas. Ako nismo stekli i ne posjedujemo ono zrnce vjere, ali one prave iskonske po kojoj nam struji božanski život, onda nam se nema što uvećati ni umnožiti. Ako će i za nas vjernike vjera biti neko uopćeno poimanje Boga, onda je doista bolje da nam Gospodin to ne umnožava, jer po tome ne možemo doći u zajedništvo sa živim Bogom. Zato je mnogo ispravnije da takve stavove i ne zovemo vjerom, niti da se zadovoljavamo time kao nekim minimumom vjere, jer to s vjerom nema ništa zajedničkoga.

Dopustimo stoga da Gospodin u naša srca posije zrno vjere, kako bi i mi, obogaćeni tim čudesnim darom, stupili u neponovljivi odnos s Bogom. Zamolimo ga potom da nam uveća to što je posijao, kako bismo i sami iz dana u dan bili čvršći i snažniji u uvjerenjima koja dolaze od njega, te kako bismo imali obilje koje možemo i sami dijeliti s drugima. Neka Gospodin u nama uveća vjeru kako bismo poput apostola postali svjedoci i širitelji autentične vjere koja svoji ishod ima u Bogu živome, a ne sijači ljudskog kukolja na zemlji.

Radi se tek o komadu plastike
s nekoliko prikladnih ubodnih rupa
i s dužim ili kraćim komandom
plastične žice za provođenje struje.
Služe za one kućanske naprave
koje sa svoga mjesta same od sebe
ne mogu dohvatiti utičnicu
s neophodnim izvorom struje.
Tako ovaj jednostavni uređaj
posluži kao energetski most onima
kojima nije neposredno dostupno
napajanje električnom energijom.

Poput produžnog kabela su i kršćani
koji u svijetu prenose Božju ljubav
onima koji je ljudskim silama
sami od sebe ne mogu dohvatiti.
Zato je čovječanstvu neophodan
ovaj energetski most ljubavi
napose onima koji su rubni,
te Boga smatraju nedostupnim,
premda su u biti oni tromi pokrenuti se
i doći u kontakt s božanskim Izvorom
na kojem se crpi snaga i milost.

26. nedjelja kroz godinu – C

I današnjom prispodobom o siromašnom Lazaru i bogatašu, koju nam je u svome Evanđelju prenio sveti Evanđelist Luka, Gospodin Isus ostavlja snažnu poruku koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I ovom je prispodobom tematizirao jedan problem prisutan u društvu, ali nadasve u ljudskoj svijesti i ponašanju. Isus je, naime, uočavao da oni koji posjeduju zemaljska dobra se daju zarobiti raskošnim životom i užicima koje ova dobra pružaju, ne razvijajući u sebi osjećaj humanosti prema drugima. To ide dotle da nisu sposobni razviti niti onaj osnovni osjećaj sućuti prema ljudima u krajnjoj potrebi i bijedi, jer uvijek imaju primarnijih sadržaja u koje žele utrošiti stečeni novac. Zato Isus u ovoj prispodobi govori o bogatašu koji se odijevao u grimiz i tanani lan, te se danomice sjajno gostio, jer on predstavlja model luksuznog života. Takvome čovjeku obilje je bilo milije od vlastite ljudskosti, jer je više držao do svojih užitaka nego do dobrote i plemenitosti koju je mogao steći i iskazati siromahu Lazaru. A za siromaha Lazara Gospodin kaže da je ležao pred vratima, čime nam ukazuje na suprotnosti koje su postojale između onoga što se događa unutar vrata i onoga što je bilo vani pred vratima. Naravno, bogatašu je bilo važnije ono što je mogao uživati u svojoj kući, zatvoren od drugih, nesposoban podijeliti s potrebnima, ali ne žaleći potrošiti na spomenute užitke. Iza vrata se mogao zatvoriti od potencijalnih uljeza i sirotinje koja je bila opasnost za dobra kojima je obilovao. Tako se zatvarao iza vrata i od siromašnog i bolesnog Lazara koji je priželjkivao nasititi se ostacima s njegova stola. No, kako njegova vrata, tako i njegove oči i srce, bijahu tvrdo zatvoreni za potrebne. Nakon što mu se okamenila i svijest i savjest, nije mu bilo stalo da istinski sagleda situaciju u sebi i oko sebe.

Međutim ova priča ne opisuje samo stanje onoga vremena, nego je rječita i nama danas. I mi živimo u društvu u kojem nas nitko ne poučava o skrbi za one koji stoje pred vratima, nego nas se osposobljava za razne vrste napretka i stjecanja dobara, pri čemu nam čovjek pred vratima može biti balast ili pak konkurencija. I mi živimo u društvu koje ostavlja privid da će se sve riješiti ako se povise plaće i zarade, ako se podigne standard i poraste brutoproizvod. No očito da je Gospodin Isus mnogo bolje poznavao život i društvene pojave kad je izrazio sumnju u ispravnost takvog mehanizma. A i sami se možemo osvjedočiti u to, jer što je društvo bogatije, manje skrbi za potrebne, a više razvija sadržaje i načine zabave. Umjesto da se odgaja čovjeka kako da dijeli što može s onima koji nemaju, prioritet ostaju užici na koje se polaže zakonito pravo. Što je društvo bogatije, to čovjek većim ispraznostima ispunjava svoj život.

Opredjeljenje za kapital koji vlada u svijetu, opredjeljenje je za društvo u kojemu poradi materijalnog društvenog napretka čovjek ostaje pred vratima bez skrbi i zaštite. Društvo u kojemu je cilj stjecati više od drugih i u kojemu vladaju odnosi gospodarske konkurencije, ne vodi dovoljno računa i ne ostavlja dovoljno prostora za zajedništvo i ljepotu dijeljenja dobara. I ne samo društvo, nego takav način života ne ostavlja prostora da konkretni ljudi misle jedni na druge i da se pomažu. Dok trčimo za poslom i za standardnom, dok se zatvaramo u svoje domove i stanove, ne primjećujemo da ima i onih koji su nam pred vratima, te očekuju da ih uočimo i na čovječan način pomognemo. Doista, mnoge ostavljamo pred vratima svojega doma, to jest pred vratima srca, a nekada čak i vlastite ukućane, što se događa svaki put kad u središtu pozornosti nisu oni, nego obveze.

Gospodin Isus bi nas htio stoga upozoriti na našu sljepoću uslijed koje ne vidimo ljude oko sebe, a ni sami sebe. On ne želi da izgubimo ljudskost radi toga što nam društveni sustav nameće svoje kategorije vrijednosti i svoj ritam života. Gospodin zna da bi bila velika šteta za nas da, dok nastojimo oko uvećanja i uživanja svojih dobara, zaboravimo čovjeka pred vratima svoga života. Ma koliko bila velika opasnost i golem izazov društva, ne bismo si smjeli dopustiti luksuz da nam, dok smo zauzeti u obavljanju svojih poslova, čovjek ostane pred vratima. Jer to će biti dokaz da smo i sami sebi ostali pred vratima, da sebe ni svoje poslanje na svijetu nismo dobro razumjeli. Ako nemamo sućuti za ljude oko sebe, znači da nismo sebe prepoznali u njima, te da nismo dovoljno izgrađeni kao ljudi da otkrijemo kako nam je Bog ostavio zadaću da skrbimo o potrebnima. U tom slučaju smo i sami ostali u pred vratima života, što nam nije jasno dok smo na zemlji, jer nas privid zemaljskoga vara. Ali jednom kad dođemo do pune stvarnosti, otkrit će se koliko je Gospodin bio u pravu, kao što je to otkrio i bogataš iz prispodobe.

Stoga slušajmo s dužnom ozbiljnošću Gospodinovu riječ koja nas čini odgovornima prema čovjeku tako da nikoga ne ostavljamo pred vratima svoga života. Ona je istina koja nam tumači da nas bogatstvo i novac ne čine pozornijima prema čovjeku, nego da samo Bog ima snagu i prave razloge pozvati nas da otvorimo vrata čovjeku. Novac i zemaljska dobra su nerijetko uzrok da bližnjega ostavljamo pred vratima, dok je Božja prisutnost bogatstvo koje nam jamči dužnu pozornost prema njima. Budimo mu zahvalni što nam je već na zemlji otvorio obzorja duha, kako bismo već ovdje mogli proći kroz vrata života, te jednom u krilu Abrahamovu doživjeti puninu kojom će nas nagraditi po sve vijeke vjekova. Amen.

Čarobno zvuči ova riječ
u suvremenom svijetu,
kao da je u njoj ključ problema
cijeloga ljudskog društva,
pogotovo ako je riječ
o obećavajućim stranim ulaganjima.
Zato ljudi ulažu svoje napore
u razna privlačna ulaganja,
a zaboravljaju uložiti u sebe
i svoj trajni duhovni rast.
Dok ulažu u izvanjska dobra
nerijetko troše vlastita dobra duše
kojima ih je obdarila Božja dobrota
obilato ih polažući u njih.
Bila bi stoga nasušna potreba,
i jedino jamstvo napretka,
prepoznati spasenjska ulaganja
Boga živoga u ljudski život
i otkriti kapitalni Božji ulog,
kojim je sebe dao za nas.
Samo na tom ulaganju,
istovremeno i njegovom i našem,
možemo ostvariti buduća obilja
spasenja i života vječnoga.

25. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti evanđelist Luka nam prenosi vrlo neobičnu Gospodinovu prispodobu. Riječ je, naime, o prispodobi o nepoštenom upravitelju čije je nepoštenje došlo do ušiju njegova gospodara, te ga je gospodar imanja pozvao na odgovornost. A upravitelj, kad se našao leđima pred zidom, umjesto da se pokaje tražeći umilostiviti gospodara, te da bar donekle ispravi pogrešku i podvale koje je činio, on se odlučio na daljnji ‘kreativni’ čin prevare i nepravde. Pozvao je gospodareve dužnike i samovoljom i vlašću koju je još imao, smanjio im je, to jest prepolovio dug. Učinio je to svjestan da će mu oni kasnije iz zahvalnosti pružiti utočište i uzvratiti uslugu koju im je učinio, a na štetu svoga gospodara i protiv svih pravila pravde i poštenja.

Kroz lik nepoštenog upravitelja Gospodin nam skreće pozornost na nešto što je bilo prisutno u svakome društvu, a čemu možemo i sami biti svjedoci u današnje vrijeme. Gospodin nam skreće pozornost na to što su kadri učiniti ljudi, sinovi ovoga svijeta, kako bi sačuvali određenu dobit i povlastice u ovome svijetu, ili pak kako bi lagodno i bezbrižno živjeli. Koliko je samo moćnika tijekom povijesti došlo na vlast u društvu kako bi, čak nepoštenim zakonima, reklo bi se snalažljivo, zaštitilo sebe i svoj zločin ili prljavi interes, pa i onda kad je to otvoreno bilo na štetu naroda. Ili, isto tako, koliko je samo moćnika ovoga svijeta bilo postavljeno na vodeće političke funkcije, kako bi zaštitilo svoje ideološke istomišljenike i promicatelje, prijatelje i rođake od zaslužene kazne i pravde koja bi ih trebala snaći. Koliko samo danas postoji lobija u svijetu koji štite prljave interese pojedinaca, skupina, pa čak i cijelih nacija, umjesto da se otkrije istina i prekine se sa zlom koje se čini. Toliki su moćnici bili poput nepoštenih upravitelja koji su na nepošten način znali steći zaštitu i političko zaleđe ili gospodarski kapital, zanemarujući poštenje i opće dobro, s ciljem da bi oni jednoć mogli živjeti mirno i zaštićeno. Tako je od jednoga zla nastajao cijeli lanac, koji je s vremenom postajao veći i čvršći, te je običnom čovjeku gotovo nemoguće i prekinuti ga.

Moglo bi se povući još mnoštvo paralela i s našim vremenom, ali nema potrebe više, jer je i već rečeno dovoljno kako bismo razumjeli što je Gospodin htio reći svojom prispodobom. Njegova riječ i ovih par navedenih situacija dovoljno je kako bismo si još jednom posvijestili kolika je napast bogatstvo i moć za čovjeka, a pogotovo kad njime ide prekrivati svoje nepoštenje, grijehe i pohlepu. Kad se čovjek dopusti uvući u mrežu zla, onda, kako bi ostvario svoj cilj, vrlo lako zaboravlja i Boga i sve ljudske vrijednosti. Doista, kako bi sačuvao sebe i svoje povlastice, zaboravlja vrlo lako i poštenje i opća načela ljudske savjesti, te ga nije briga kolika će dodatna šteta nastati iz njegovih poteza. Kad jednom krene krivim putem i ne želi se vratiti, to jest obratiti, onda sve dublje upada u grijeh i završi tako da svu svoju pozornost usmjeri na zataškavanje svoga zločina i skrivanje od lica pravde, čime se uvijek proizvode nove i veće nepravde. O tome zorno svjedoči i slučaj našeg budućeg blaženika Miroslava Bulešića, svećenika ubijena bez razloga i povoda kao da je bio razbojnik ili zločinac, dok su izvršitelji i nalogodavci bili zaštićeni silom moćne partije koja nije dopuštala niti da se kaže istina o tome što se dogodilo. Bio je ubijen jer je bezbožni materijalizam htio ukloniti Boga iz društva, a postojala je takva politička moć koja je štitila zločine, te je ujedno ideološkim podvalama i lažima nanosila nove nepravde izravnim žrtvama i cijelome narodu.

No dok nam je pričao prispodobu o nepoštenom upravitelju, Gospodinu Isusu nije bio cilj da i nas navede da činimo isto što i bezakonici i nepoštenjaci ovoga svijeta, da im vraćamo zločin za zločin, nego da nas upozori na opasnost krivoga odnosa prema dobrima ovoga svijeta, gdje započinje prvi odmak od Boga. Takav nepošten odnos rađa je izopačio mnoge ljude i izazvao tolika nepoštenja, koja su išla do granica bestijalnih zločina. Kod mnogih ljudi to je bio uzrok da im se pomrači um do te mjere da ne žele prekinuti lanac zla, nego radije traže način kako ga sačuvati, uvjereni da se radi o sidru njihova spasenja. S druge strane, premda Gospodin to nije rekao izričito, ipak je jasno da istina pobjeđuje, te da svaki nepošteni upravitelj prije ili poslije dođe pred lice pravde, na ovaj ili onaj način. To nam potvrđuje i slučaj i našeg novog blaženika Miroslava, čija je mučenička krv zasjala i čije je svjedočanstvo progovorilo tako rječito i pobijedilo u ove naše dane protiv sila mraka koje su ga svojedobno ubile i koje su ga htjele na silu obaviti šutnjom. Njegova mučenička krv je u Lanišću doista raskinula lanac zla, jer je bio vjerni učenik svoga Učitelja koji je praštao svojim progoniteljima, kao što reče: Moja osveta je oprost. A danas, njegovim uzdizanjem na čast oltara pokazuje se kako je mučenička krv raskrinkala nepoštene upravitelje koji su svoje bezboštvo i zločine prikrivali silom i lažima. Jasno nam svjedoči kako je jedini pravi put onaj koji nam je naznačio Gospodin, a to je put istine i križa kojim se jedino može raskinuti lance zla u svijetu.

Slušajmo stoga svoga Gospodina i Učitelja, koji nas poziva, ne da nasljedujemo bezakonike, bezbožnike i nepoštenjake, nego da se trudimo mi sami imati jednako, ako ne i više, gorljivosti za Božju stvar, kao što oni imaju gorljivosti, drskosti i odvažnosti za svoje bezakonje i snalaženje u nepoštenju. Isus ne želi da mi vjernici hlepimo za onim za čime oni hlepe, nego da težimo za istinskim vrijednostima onim žarom i kreativnošću kojim oni teže svojem vlastitom interesu. Samo tako, iskrenom i potpunom vjernošću Bogu, mi vjernici možemo raskinuti lance zla kojima bezakonici ovoga svijeta obavijaju svijet u svoje mreže i drže ga u svojim kandžama. Neka nas u tome prati i zagovor  budućeg blaženika Miroslava, koji je služi jedino Bogu, te je raskinuo okove kojima su ga htjeli sputati. Budimo vjerni u malim stvarima, kako bi nas Bog nagradio velikom nagradom, budimo vjerni u ovom zemaljskom, kako bi nam Bog podario nebesko, budimo vjerni u vremenitom, kako bi nas Bog uveo u vječne šatore svoga Kraljevstva.

U svemiru postoje crne rupe,
to jest prostor u kojem je velika masa
zbijena u malom prostoru.
Njihova je gravitacijska sila tolika,
poradi brzine kojom se kreću,
da joj se ništa ne može otrgnuti,
pa ni sunčeva svjetlost.

I u ljudskom životu postoje
opasne slične crne rupe
koje usisavaju ljudske duše
vodeći ih prema totalnom uništenju,
a to su crne rupe grijeha.
Grijeh je doista najveća crna rupa,
veća i od onih svemirskih,
jer zarobljuje i tijela i duše,
svodeći ljudsko postojanje
na proturječno ništavilo.
Čovjeka protegnuta neizmjernosti
i otvorena božanskoj veličini
grijeh zbija na ovozemni prostor
gušeći mu iskonsku veličinu.

No ta crna rupa ljudskog života
ipak nije moćnija od Božjeg Svjetla
koje je ušlo u ljudski svijet i život.
Ono je bilo kadro otrgnuti se
sili njezine gravitacije i zagrljaju mraka
donoseći čovjeku uskrsnu pobjedu.
A brzina mu je brzina vječnosti,
tako da ga crna rupa grijeha
nije mogla usisati i ispiti,
odbaciti i svesti na dimenzije
manje od dimenzija neizmjernosti.
Zato je on svojim zrakama
poremetio njezinu putanju
i raspršio gustu mrklu tamu
kojom je obavijala ljudski život.

24. nedjelja kroz godinu – C

Naviještajući kraljevstvo Božje i Božju blizinu ljudima Gospodin Isus nije oko sebe gradio zidove kako bi se ogradio od ljudi, nego je takve zidove rušio. A najgori od svih zidova su oni duhovni, nevidljivi zidovi koje ljudi podižu predrasudama jedni protiv drugih. A da Gospodin nije imao nikakvih zidova ni rezervi pred nikim, svjedoči sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Dakle, Isus se ne ograđuje od tih ljudi od kojih se ograđivahu moralni čistunci onog vremena. A da su se oni ograđivali od grešnika, pa i od Isusa zato što se družio s takvima, i to potvrđuje Evanđelist: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike i blaguje s njima.’ No bez obzira na sve, vidimo da je Gospodin Isus iskoristio njihovo mrmljanje da ispriča neke od svojih najljepših prispodoba: prispodobu o zalutaloj ovci, o izgubljenoj drahmi, te o dobrom ocu i izgubljenom sinu.

Vidjevši mrmljanje farizeja i pismoznanaca, kao i nesposobnost da se istinski raduju tuđem duhovnom dobru, Gospodin Isus je jasno istaknuo, pričajući ove prispodobe, u kolikoj su zabludi. Obraćenje grešnika je toliko velika stvar da mu čak i nebo raduje kao najizvrsnijem čudu, te je Gospodinu Isusu žao da ljudi to ne prepoznaju i da se ne znaju radovati neusporedivoj radosti svoje braće. Eto zašto Gospodin, nakon prispodobe o zalutaloj ovci, veli: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje. Slično ističe i nakon prispodobe o izgubljenoj drahmi: Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika. Ova Gospodinova pohvala nebeskoj radosti zbog obraćenja grešnika tjera nas da se danas upitamo i sami: Znamo li se istinski radovati poradi sebe i poradi drugih? Čemu se mi to danas radujemo? Znamo li radost dijeliti s drugima, kao što vidimo da se događa na nebu, ili pak mrmljamo protiv tuđe sreće i zavidimo na tuđoj radosti?

Redovito kad pokušamo dati iskrene odgovore na ova pitanja, vidimo da se većina nas raduje nekim izvanjskim uspjesima i ostvarenjima, među koje ubrajamo najprije one poslovne i stručne. Njima se jedni drugima hvalimo, da im predstavimo što smo to u životu ostvarili, na što smo ponosni hoteći da i oni budu dionici našeg uspjeha. Čak i Gospodin Isus kad priča ove prispodobe uočava to. Jer što je drugo kad netko pronađe zalutalu ovcu ili izgubljenu drahmu, nego neka vrsta uspjeha u poslu kojim se bavio ili uspjeha oko očuvanja vlastitog imetka? Promatrajući ljudsku radost oko zemaljskih stvari, Gospodin je preslikava da bi nam razumljivom prispodobom dočarao i nebesku radost.

Razlika je, međutim, što se nebeska radost ne događa zbog neke zemaljske dobiti, nego se na nebu raduju anđeli i sveci obraćenju grešnika na zemlji i njihovu povratku u Očevu kući ili u Očev ovčinjak. Isus nam želi dočarati kako se sam Bog i cijelo nebo raduju našem duhovnom napretku i rastu koji se očituje kroz obraćenje, pa i onda kad to ljudi gledaju podozrivo i skeptično, kad tome ne pridaju nikakve važnosti u životu. Takav rast doživljavali su carinici i grešnici slušajući Isusa, pa su se zato i okupljali oko njega. Radovali su se što su po Isusu shvatili da ih Bog nije ni zaboravio ni odbacio, nego ih je potražio i izvukao iz grijeha u kojem su bili sputani. Zato je u njima bila istinska radost jer su pronašli put prema izgubljenom nebu, dok se, s druge strane, njihova subraća po vjeri i krvi nisu znala radovati njihovu povratku u zajedništvo s Bogom. Pismoznanci i farizeju nisu bili sposobni doživjeti njihovo obraćenje kao događaj neba u njihovim životima, niti su bili sposobni promatrati njihov život iz perspektive neba, pa su stoga s dozom žalosti i gorčine promatrali radost grešnika koja se širila oko Gospodina Isusa.

No nasuprot jalnog odnosa farizeja i pismoznanaca prema vlastitoj braći, nama je poslušati i usvojiti pouku koju nam upućuje Gospodin. Kao prvo, on i nas danas poziva da se naučimo radovati duhovnom rastu i napretku više nego ijednom drugom uspjehu u životu. A budući da je obraćenje uzrok nebeske radosti, danas nas poziva da učinimo jednu dobru stvar, a to je da i mi obradujemo nebo. To ćemo najlakše učiniti ako obraćenjem pomognemo nekom grešniku da se vrati u puno zajedništvo s Bogom. No da ne bismo mnogo lutali i tražili takve oko sebe, dobro bi bilo da pođemo od sebe samih, jer nam je to najneophodnije. Umjesto da farizejski sudimo druge i mjerimo tko je koliko grešan, uvjereni kako je mnogo onih grešnijh od nas, bilo bi mnogo korisnije da priznamo svoju grešnost, lutanja i zablude, te da se vratimo u kuću Očevu i u Očev zagrljaj. Onaj tko misli da mu to ne treba, ili da je to već napravio, držim da se vara. Jer uvijek možemo i moramo tražiti intenzivniju povezanost s Bogom, doista nemamo što više čekati, niti se imamo čime izgovarati. Naše zajedništvo sa živim Bogom toliko je nedostatno i nedorečeno, da se imamo za što kajati i od čega obraćati k Bogu.

Ako na takav način pristupimo svom duhovnom životu i rastu, u nas će se vratiti Božja radost, jer ćemo se naučiti radovati i samima sebi u Bogu od trenutka kad smo ga prepoznali i kad smo se počeli intenzivnije s njim družiti. Ne dopustimo da nas život tako osuši i iscijedi pa da se zaboravimo radovati. A to će se dogoditi ako naša radost ne bude unutarnja, te ako ne izvire iz zajedništva s Bogom, kako nas je Gospodin Isus poučio. Radujmo se, prije svega, što nam je živi Bog omogućio da se družimo s njegovim Sinom na zemlji, i ne propuštajmo darovanu milosnu priliku, jer nas samo to zajedništvo može odvesti u nebo u vječnu radost s Ocem nebeskim. Potom dijelimo radost svoga obraćenja s drugima, ne samo kao neki izvanjski uspjeh kojim se hvalimo da bismo se među njima istaknuli, nego  kako bismo im prenijeli iskustvo milosti Božje potičući ih da je i sami dožive u radosti obraćenja.

U suvremenom svijetu ima dosta
nadobudnih i slobodoumnih kršćana,
koji ne žele biti ‘nasilni’
prema svojoj djeci,
pa ih ne poučavaju vjeri.
Pitanje vjerskog opredjeljenja
ostavljaju djeci na slobodan izbor
kad dođu u dob punoljetnosti.

Time pokazuju da sami nisu spoznali
Boga kao svoga stvarnog Oca
i Oca djece koju im daje.
Pokazuj da ne znaju
da su oni samo primatelji života,
slično kao što u rodilištu primalja,
pomažući pri porodu, prihvaća
novorođenče na svoje ruke.
Roditelj koji uskraćuje svome djetetu
da upozna Oca nebeskoga,
bio bi poput primalje
koja više ne bi htjela majci i ocu
pokazati i dati novorođenče,
pod izlikom da će ga ostaviti
da se kao punoljetno samo opredijeli
hoće li ih upoznati i priznati.
Doista je ozbiljno pitanje
bi li takvo dijete ostalo dijete,
ili bi postalo janjičar.

23. nedjelja kroz godinu

Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja zvuče prilično oporo i čudno. Mnoštvu koje ga je slijedilo on postavlja uvjete: tko želi biti njegov učenik treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, nakon čega također treba uzeti svoj križ i ići za njim. Očito je imao dobar razlog za tako neobičnu reakciju, jer izgovoriti takve riječi nije bilo lako, pogotovo za nekoga tko je potrošio svoj život učeći ljude kako će ljubiti uvijek više i ispravnije. Gospodin Isus je vjerojatno osjetio da mnoštvo koje ga je slijedilo kako bi slušalo njegove pouke ima svoje ljudske računice, što nije pomirljivo s njegovim stavom i poimanjem života i vjere. Dolazili su s mnoštvom svojih težnji i potraživanja, pa onda Božja riječ nije u njima mogla biti djelotvorna na način na koji je on želio da bude. Tako je dobar dio ljudi koji je slušao Gospodina imao neke svoje računice dok ga je slijedio, a on je htio da oni za Bogom idu isključivo iz želje za Bogom, a ne poradi računica koje su stvarali pred njim.

Gospodin je dobro znao da su ljudi skloni praviti računice u životu, jer, uostalom, bez nekih temeljnih izračuna koji se tiču naše zemaljske stvarnosti i nije moguće živjeti. O tome svjedoče i dvije prispodobe što ih ispriča: ona o čovjeku koji gradi kulu pa mora izračunati može li dovršiti i ona o kralju koji mora dobro vidjeti ima li dovoljno vojske kako bi se suprotstavio svome neprijatelju. Isus navodi ova dva primjera kako bi pokazao da ljudi imaju i trebaju imati određene računice u životu. Ali i onda kad moraju računati, nije dobro da im to prijeđe u naviku, te da postanu proračunati, ni prema ljudima, a još manje pred Bogom. Jer proračunatost pak rađa strah od drugih i strah od gubitka dobara koja posjeduje i na koja je navezan. Proračunat čovjek se boji da ne će primiti onoliko koliko je uložio, te se ne upušta u rizike s ljudima. On ide na siguran dobitak.

Doista je velika devijacija ako ljudi takav stav primjene i na odnos s Bogom, to jest ako prema njemu nastupaju na proračunat način. Ne znaju se potpuno Bogu predati, ne znaju ga tražiti radi njega samoga, nego ga traže radi sebe i svojih potreba, te idu za njim samo ako imaju neke materijalne koristi. Mnogo je onih koji ga slijede tražeći od njega da im očuva ili uveća postojeća zemaljska dobra, a da im u biti nije ozbiljno stalo ni do Boga ni do toga da sami žive božanskim životom. Tako ljudi bit svoga života rascjepkaju na dijelove, od kojih jedan dio se ostavlja za Boga, drugi dio za ljude, treći za obveze i stvari, itd. Ne shvaćaju koliko je to pogrešno, pogotovo prema Bogu, koji, komunicirajući s nama osobno, očekuje da i naš stav prema njemu bude osoban, to jest sveobuhvatan. On ne želi da mi budemo podijeljeni malo na njega i malo na svoje ukućane, niti da tražimo njega samo poradi izvanjskog dobra svojih ukućana. Prije svega on očekuje od nas potpuno predanje, što će se kasnije pokazati kao najveći dar kojim možemo obdariti i svoje bližnje, jer ćemo od Boga naučiti bezrezervnu ljubav i predanje i za njih.

Zato možemo reći da Gospodin od svojih slušatelja traži da dobro računaju kakav stav pred Bogom zauzeti. Prava računica koju on zastupa veli da se Bogu treba potpuno predati, a ljudska proračunata računica potiče ljude da od Boga stalno nešto traže za jednostavniji zemaljski život. Evanđeoska računica oslobađa ljude od proračunatosti, jer ih uči da ne budu proračunati kao drugi ljudi, nego da ostave sve i pođu za Isusom ne tražeći neki drugi interes za se. Duhovna evanđeoska računica tjera nas da napustimo ljudske računice i da se prepustimo Božjem načinu razmišljanja u životu. Zato je jedina prava računica pred Bogom neproračunatost, to jest ona da ne budemo proračunati na ljudski način, to jest vezani zemaljskim interesima i potraživanjima. Isus bi doista htio da ljudi nauče ići za Bogom korjenito i temeljito, ne samo kao za nekom usputnom mogućnošću, a još manje kao stvarnošću koja služi za servisiranje zemaljskog života.

Pouka koju nam Isus daje vrijedi i za nas danas, kada uočavamo da mnogi kršćani nisu ozbiljno sračunali da biti kršćanin znači biti neproračunat pred Bogom. Na žalost vidimo da mnogi kršćani žive proračunati na način kojem se Gospodin suprotstavlja u Evanđelju, te tako zlorabe i iskrivljuju vjeru. Mnogi se pod krinkom duhovnosti približavaju Bogu, no u biti to čine redovito poradi one ‘duhovnoj proračunatosti’ koja se Bogom služi za dobrobiti ovoga života i od Boga ima potraživanja, umjesto da traži način kako da mu se prepusti i daruje. Zato nas Gospodinova riječ usmjerava prema onoj pravoj evanđeoskoj računici koja nam ne dopušta da sjedimo na dvije stolice, to jest da se nazivamo kršćanima, a živimo u velikom kompromisu sa svijetom. Na osobit način nam ne dopušta da Boga zazivamo da nam pomogne živjeti na takav kompromisan i kompromitirajući način.

Isus doista želi da sjednemo i da razmislimo, pa da potom napravimo dobar izračun, to jest računicu bez proračunatosti, jer proračunatost se događa kao plod zlih nagnuća i navezanosti na ovaj svijet u dubinama bića. Ako i možemo zavarati ljude, pa pod krinkom duhovnosti imati zemaljsku računicu, Boga sigurno ne možemo zavarati niti od njega možemo skriti ni najdublje misli. Bog dobro čita ima li u nama proračunatosti ili pak razmišljamo na tragu kršćanske jednostavnosti kojoj nas uči Gospodin Isus. Stoga znati duhovno računati znači ne praviti s Bogom račun bez krčmara, znači ne biti prema njemu proračunat, jer za takvo što nema ni potrebe ni razloga. Znati duhovno računati znači opredijeliti se slijediti Isusa, bez obzira čega se trebali odreći i što u to uložiti, kako nam sugerira njegova sveta riječ: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Za takvo što potrebna je velika hrabrost, ali tko se na to odvaži ne će se prevariti, jer Bog mu daje novi pogled na život i otvara jedan novi svijet.