„Vidiš ti, dite moje, što se događa“, započeo je svoj monolog did Mate, taj časni i mudri starac kojeg sam uvijek rado slušao upijajući svaku riječ iz njegovih usta punu životnog iskustva i mudrosti. „Vidiš kako je Bog velik i kako dopušta da ljudi sazrijevaju i da se obraćaju. Nisam nikad u životu pomišljao da ću i ovo doživjeti, što doživjeh danas. Ja sam ti inače dite onog vremena, onog vremena kad su postojale one prijašnje države. Još su mi živa sjećanja na priče o Austro-ugarskoj, a da ne spominjem dvije-tri Jugoslavije, kao i kratkotrajnu uspostavu NDH. Sve sam ja to popamtio i znam kako je bilo, kako se živjelo, te što sam pri tom osjećao i što živo priželjkivao.

Sad se divim kako je Bog velik i kako je u malo vremena napravio prave preokrete u ljudskim glavama i ljudskoj svijesti. U ono vrijeme, koje ti ne pamtiš dobro, živjeli smo pogleda uprtog u Zapad, puni nade da će se doći do nas dah slobode i demokracija koju si uživali oni na Zapadu. Živjeli samo za trenutak kad ćemo moći slobodno reći da vjerujemo i slobodno odlaziti Bogu se moliti, bez straha od progona i prozivanja. Živjeli smo za trenutak kad više nećemo morati strahovati od režima koji nas je gazio, te da ćemo izgraditi državu prava i sloboda po uzoru na zapadne. I da budem iskren nisam očekivao da će se to tako brzo dogoditi. Vjerovao sam da će morati proći mnogi naraštaji da se to zbude, a kad tamo, gle čuda, već i ja to doživjeh. I ne samo ja, nego i oni koji su bili pored mene i iznad mene. Oni koji su mi zabranjivali misliti, vjerovati i nadati se. Doživjeli su to i oni koji su podizali željeznu zavjesu kako ne bih mogao pogledati prema Zapadu koji mi je bio ideal. Doživjeli su to oni isti koji su nas zatvarali na Goli otok da im ne pobjegnemo i da ne doživimo ozračje slobode. Doživjeli su to oni isti koji su nas po Europi progonili i ubijali naše istaknute članove, da nam ne podižu svijest i moral u dolazak novoga i boljega vremena.

Ali ne samo da smo to doživjeli zajedno, u isto vrijeme, nego se dogodilo i pravo čudo. Sad svi gledamo u istom smjeru, veselimo se istim ciljevima, govorimo o istim vrijednostima. I da čudo bude veće, moram opaziti da su oni, čije sam batine na svojim leđima osjetio kad god sam spomenuo Zapad i Europu, sada čak glasniji od mene. Puna su im usta Europe, napretka, demokracije, ljudskih prava. Bog je velik i čini čuda, pa mu hvala da sam i to doživio, da oni s uvjerenjem, velikom galamom i radošću, postaju zagovornici onoga što su nekada progonili. I da čudo bude još veće, vidim da nas njihova djeca predvode na tom trnovitom putu. Djeca onih koji su nam 50 godina gradili željezne zavjese i otvarali Gole otoke, djeca onih koji su nas batinali, progonili, ubijali kad smo mislili o slobodi i kad smo je sanjali, sad nas uvode u Europu. Kako je velik Bog koji obraća ljude i koji preobražava njihove misli, srca i živote. Mislim da onaj moj dobri znanac batinaš, kao i njegovo društvo ključara Golog otoka i progonitelja naše inteligencije su još manje od mene mogli zamisliti da će njihova djeca biti predvodnicu ostvarenja one ideje koju su oni progonili. Mene bi samo zanimalo da znam što ono sada o tome svemu misle. Jesu li oni danas ponosni na svoje negdašnje ponašanje, a isto tako jesu li ponosni na sadašnje ponašanje svoje djece?

A ja sa svoje strane ne mogu reći da nisam zadivljen pred ovim čudom i preobrazbom koja se dogodila. Neka sam i to doživio da su počeli misliti europski djeca onih kojima je Europa gotovo 50 godina bila trn u oku i koji su nas 50 godina udaljili i unazadili od europskog zajedništva vodeći nas radije prema komunističkom ‘napretku’ i gušeći željeznom zavjesom i bodljikavom žicom naše snove o slobodi i samostalnosti. Kako sam zadivljen pred činjenicom da nas djeca onih koji su nas 50 godina terorizirali uskraćujući nam pravo na slobodno ispovijedanje vjere i udaljavajući nas od bilo kojeg ideala i ideje slobode i slobodne zemlje, sad uvode u Europu, kao za inat svojim roditeljima koji nisi bili ni toliko uviđavni ni toliko vidoviti. Veselim se da, kad oni moji vršnjaci nisi bili toliko napredni da nam dopuste slijediti europske standarde, imaju djecu koja su napravila odmak od njihovih ideja, te nas iz onog pedesetogodišnjeg nazadovanja napokon povedoše prema ostvarenju snova i željenog napretka.

No dok izražavam svoju radost i veselim se glede svega što se oko nas događa, a napose glede svih tih preobrazbi i usklađivanja koje je trebalo provesti da steknemo pravo ulaska u EU, jer smo bili u civilizacijskom zaostatku od 50 godina. A kako stvari stoje nije trebalo preoblikovati i usklađivati samo zakone i pravosuđe, nego su se i cijeli mentalni sklopovi trebali promijeniti kako bi se sve ovo dogodilo. I moram ti priznati, dite moje, da me mori neka sumnja. Životno mi iskustvo veli da se ljudi teško mijenjaju. Korjenite promjene na putu prema Bogu i stvarnom boljitku polaze za rukom samo svecima, a sve drugo su samo prilagodbe. Nije naš narod bez razloga govorio: Krsti vuka, vuk u goru!

A sve to govorim i polazeći od sebe. Kad propitujem vlastiti život, ne vidim da sam ja tako puno radikalnih zaokreta napravio. Čak me iskustvo uči da su opasni ljudi koji se tako naglo mijenjaju i prave zaokrete, ako to nisu zaokreti svetaca prema Bogu. Za sebe znam da kao što sam od malena vjeran Bogu, tako sam i sada. Možda još i više. Kao što sam nekada vjerovao, i sada još čvršće vjerujem. Kao što sam nekad išao u crkvu, sada još češće. U vrijednosti koje sam nekad priznavao vrijednostima, danas samo u njih još uvjereniji. Kao što sam nekad govorio o pravima svoga naroda, sada govorim jednako. Kao što sam nekad bio za slobodu vjere u Boga i za svaku drugu autentičnu slobodu, sada sam još više. Kako vidiš, dite moje, nije se did tako često ni naglo mijenjao, pa ni onda kad je morao trpjeti za svoja uvjerenja.  Zato ne znam čine li to i drugi.

Ali da se razumijemo, ponosan sam što sam takav i što nisam mijenja svoja uvjerenja, niti ih prilagođavao dnevno-političkim potrebama i modama ovoga svijeta. Zato me pomalo strah od ove euforije koja se stvara u javnosti. Strah me da ona nije plod pravog obraćenja na putu prema Bogu, nego jeftine prilagodbe onih koji nemaju pravih vrijednosti, pa su se opredijeli za one pomodarske. Strah me da njihovo pristajanje uz EU doista nije plod autentične preobrazbe duha i misli, kako se navodno dalo naslutiti na tragu onih činjenica  na koje ukazah na početku, nego da su rezultat njihovih negdašnjih navika i uvriježenog ponašanja koje se ni za dlaku nije primijenilo. Mudar je bio narod kad je rekao: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Ili pak kad veli: Ne pada kruška daleko od stabla, niti se na trnju beru jagode. Tako nas danas djeca onih koji su nas klali kao vukovu, vode u EU kao umiljati janjci, samo me strah da nas ne odvedu kao janjad na klanje, kao nekada njivi očevi. Tako oni koji su bodljikavom žicom ograđivali našu slobodu, pozivaju nas slatkorječivo da beremo jagode na njihovim poljima. No razbora radi, trebali bismo dobro provjeriti, prije nego uđemo u to polje, jesu li njihova polja opasana istom bodljikavom žicom kojom su nas nekada vezivali i sputavali ideolozi i čuvari totalitarističkog režima.

I zato bih, dite moje, završio ovaj svoj monolog, postavljajući neke pretpostavke, u nemogućnosti iznijeti svoj konačni sud i ne znajući što doista misliti. Kao prvo, moguće da su se doista stvarno obratili, pa nas u EU vode čista obraza, pokajani za sve barijere prema EU koje su podizali njihovi očevi u 50 godina svoje strahovlade, te slaveći iskreno sve one vrijednosti koje su nekad gušili i zatirali njihovi očevi sa svojim suborcima. Druga mogućnost je da se nisu obratili, nego su kao vukovi navukli ovčje runo kao i njihovi preci mnogo puta do sada. I to bi moglo izići na dobro, ako će zavarati EU na korist svoga naroda, jer će s njima na čelu ovaj narod ipak ostvariti svoj dugo sanjani san, da bude priznat u svom civilizacijskom zapadnoeuropskom okruženju kao konstruktivan i jednakopravan. Ako bi i tako bilo, njihovo lukavstvo bi poslužilo da narod dođe do cilja, te im ne bih zamjerio ni onda ako bi oni sebi pripisali zasluge i izvukli osobne koristi iz toga.

A postoji i treća mogućnost, koja me baš ne bi veselila, ako bi se pokazala točnom. Strah me da EU nije ista ona koju sam gledao i kojoj sam se nadao prije 50 godina, kad sam snivao europski san svoga naroda i kad sam se nadao slobodi svoje zemlje. Strah me da to nije ona ista stvarnost koja je jamčila ostvarenje autentičnih prava, koja se gradila na vjeri u Boga poštujući kršćanske korijene i svetu baštinu europskog tla. Dojam mi je da to više nije ista civilizacija u koju sam nekada upirao pogled. Strah me da se dogodila preobrazba europskog društva, te da je se EU preobrazila u promicatelja bezboštva, poput onoga kojem smo nekada robovali u onom režimu i protiv čijih nepravdi smo se borili. Ako je to tako, onda je jasno zašto toliko oduševljenje ulaskom u EU onih koji su završili škole i izučili zanate kod svojih očeva koji su zdušno 50 godina podizali barijere protiv ondašnje EU. Onda je jasno zašto se tako dobro slažu, kako veli narod svojom mudrošću: Vrana vrani oči ne vadi.

Eto, dite moje, vrime će pokazati što je na stvari, premda me strah da je po srijedi ovo zadnje. Ali što bilo da bilo, ti slušaj riči svoga dida i drži se onog puta kojem te je on poučio. Poput njega drži i ti postojano one vrijednosti i ne mijenjaj svoja uvjerenja ako su utemeljena na vječnim Božjim odredbama, pa taman da to svi budu činili. Jer prošla je i Austro-ugarska monarhija, a ispratili smo i nekoliko Jugoslavija, kao i dvije samostalne hrvatske države, a proći će i EU. Samo ne će proći onaj čovjek i onaj narod koji vjeruje u Boga i koji se drži trajnih, neprolaznih vrijednosti.“

Eto, tako je umovao stari did Mate o ovim novim događanjima. Najradije svoja razmišljanja izmrmlja sebi u bradu, jer on nije ‘dovoljno pametan’ za ovaj mladi naraštaj koji danas živi prema nekim svojim mudrostima, ne slušajući previše iskustvenu mudrost života koja se nije prilagođavala društvenim nestalnim mijenama.

Poznata je velika važnost
ove bolničke naprave
za njegovanje nedonoščadi
i slabije novorođenčadi.
Izišavši iz majčina krila
djeca su još nesamostalna,
a mnoga i nemoćna
disati i hraniti se,
a da ne govorimo o tome
kako se zaštititi od zaraza.

Poput bolničkog inkubatora
postoji i duhovni inkubator
koji je Bog izgradio u srcu roditelja
dajući im vjeru u svojoj Obitelji,
da njome zaštite svoje,
a ujedno i njegovo, dijete
od zaraze ovoga svijeta.
Nezamjenjiva je njihova skrb
i inkubator obiteljskog doma
dok dijete ne očvrsne do kraja
i dok se samo ne uspije
snagom vlastite vjere odupirati
štetnim utjecajima okoline.
U ovom smo svijetu baš svi,
od najmanjega do najvećega,
doista prava nedonoščad
dok se vjerom ne osnažimo
i izgradimo za samostalan život
zrele i zdrave djece Božje.

13. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak nam svjedoči kako Gospodin Isus nije bio svugdje dobrodošao, nego je bilo situacija u kojima su mu uskraćivali gostoprimstvo u svojoj sredini. Tako nam sveti Luka opisuje kako su ga jednom zgodom, dok je putovao iz Galileje u Judeju, mještani jednog samarijskog sela odbili ugostiti zato jer je bio na putu prema Jeruzalemu. Kad su to vidjeli njegovi učenici Jakov i Ivan odmah su burno reagirali, do mjere da su čak htjeli zazvati oganj s neba na stanovnike tog mjesta. No Gospodin Isus nije dijelio njihov stav, te se nije niti osvrnuo na potez mještana tog samarijskog sela, nego je prekorio svoje učenike zbog takve uvrijeđene reakcije, da bi potom mirno nastavio svoj put prema drugom mjestu.

Događaj poput toga opisanoga nije rijetkost ni danas kad također mnogi pojedinci, mjesta ili društva uskraćuju Gospodinu gostoprimstvo i dobrodošlicu zbog nekog svoga uskogrudnog stava koji čak ne mora imati izravno veze s njime. Ima i danas ljudi koji su vođeni određenim prkosom i inatom prema vjeri i vjernicima, te za sebe odbijaju spasenjsku Kristovu prisutnost. Isto tako jedna od čestih pojava je da se Gospodina i sadržaj njegova navještaja odbacuje poradi nekih principa, vrlo neutemeljenih, poradi kojih oni koji se na njih pozivaju nisu u stanju razložno i staloženo razmišljati. I danas se i mi vjernici, poput onih samarijanaca, opiremo Božjem dolasku među nas i k nama, tražeći izlike za opravdanje vlastitog stava. Često se želimo predstaviti i vjernicima, ali vjernicima sa stavom, koji ne razmišljaju onako kako razmišljaju svi ostali, nego se želimo pokazati vjernicima sa stavom, bio on dobar ili loš, samo da pokažemo da imamo svoj stav. Pri tome uopće nismo sebi predočili ono bitno, a to je živi Krist Gospodin koji nam svojom prisutnošću donosi božanski život. Tako se događa da poradi sebičnih principa žrtvujemo dobro koje nam Bog šalje, kao što su i samarijanci odbili Isusa samo zato jer je išao u Jeruzalem, a oni nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima. Poradi vlastite tvrdoglavosti i sitničavosti, poradi jala i netrpeljivosti mi ljudi odbacujemo Božju milost, opirući se njegovim poticajima i dobroti i odlazeći na rubove vjere i crkvenoga života. Na žalost, i danas među nama, to jest u našem narodu, ima toliko onih koji su se makli na rub života vjere, vrlo kritični prema Crkvi i vjernicima, nesposobni prihvatiti dobrobit koju Bog šalje po svome Sinu i svojoj zajednici vjernika.

S druge pak strane oni koji su dio Crkve, a napose oni koji vode zajednice vjernika kao pastiri, prema takvima se onda ponašaju kruto i okrutno, udaljavajući ih još više svojim postupcima. Tako sliče Jakovu i Ivanu koji bi bili najsretniji da ih je progutao oganj s neba. Njih dvojica su slika crkvenih pastira koji bih odmah kažnjavali, zlorabeći duhovne ovlasti koje im je dao Gospodin, vraćajući milo za drago onima koji su povrijedili njihovu taštinu, a za izgovor uzimaju odbacivanje Gospodina. Nije rijetkost da prema onima koji odbijaju Gospodina i Crkvu, sa strane vjernika postoji osjećaj osvetoljubivosti, pa i zlurade radosti kad im se nešto zloga dogodi, te se odmah tumači kao Božja osveta i kazna. A ako već nama nije dano da ih kažnjavamo ognjem s neba, onda se veselimo da ih je stigla Božja kazna.

No u svemu tome pravi put nam pokazuje samo Gospodin Isus, koji s mirom onoga koji zna da nije došao radi sebe, nego radi ljudi, prekorava svoje učenike i odlazi u drugo mjesto. I njima je htio jasno dati do znanja da su i oni pozvani služiti ljudima, a ne svojoj taštini i umišljenoj veličini. Lako je osuditi i kazniti čovjeka, ali to nije bit njihova poslanja. Poslanje će ispuniti samo onda kad shvate da su pozvani privoditi ljude k Bogu, kad im bude žao što su ljudi sebe lišili Božjeg obilja, a ne kad se ravnaju prema svom povrijeđenom ponosu.

Isto vrijedi i u slučaju ideološkog odbacivanja vjere i Gospodina koje je danas vrlo često, jer je velik dio javnosti, medija i moćnika ovoga svijeta a priori protivan navještaju kršćanskih vrijednosti u društvu, ne pitajući se uopće koliko su one u sebi ljudske i ispravne. Ideolozi nemaju ni volje ni otvorenosti ni duha da sagledaju što Krist Gospodin daje društvu, koje blago i blagoslov Božji, ali to ne znači da Crkva prema njima treba nastupati jednako ideološki, na način Jakova i Ivana. Pa i onda kad ideolozi ne prihvaćaju kršćanske vrijednosti kao univerzalne, nego ih odbacuju kao parcijalne, to jest vrijednosti jednog Židova iz Nazareta ili neke kršćanske zajednice, to ne znači da je osuda i kazna prvo što im treba željeti i učiniti, nego treba usvojiti Gospodinove osjećaje i njegov način razmišljanja. Pa i kad naše društvo i mnogi pojedinci u njemu, to malo selo i jedno od svjetskih sela, odbacuje kršćanske vrijednosti, čineći sve da se dio ljudi pred njima zatvori, to jest cementira do mjere da ne uočava njihov sveopći domet i važnost, Gospodin nas poučava da umjesto povrijeđenog ponosa i taštine moramo prije misliti na štetu koju trpi sam čovjek kad odbacuje Boga koji mu dolazi u susret. I onda kad prema Bogu i Božjemu, prema Kristu i Crkvi, postoji toliko jala, ne znači da se službenici Crkve smiju voditi taštinom prema njima, nego Gospodinovom poniznošću i poukom.

Upravo zato Gospodin Isus izabire sebi one koje uči da budu velikodušni i nesebični, da ne traže svoj interes, nego da se odgajaju kako bi bili prikladni za kraljevstvo Božje, jer samo tako će otkriti da je njihovo prvotno poslanje donositi ljudima spasenje Božje. A i onda kad ih ljudi budu odbacivali nikada sebi ne će priuštiti da se ponašaju ideološki ni osvetoljubivo, nego će, pobjeđujući vlastitu taštinu, opraštati i onima koji su na njih jalni i kivni, strpljivo čekajući da sami shvate svoju zabludu i štetu koju su sebi nanijeli. U tom duhu svaki je vjernik pozvan ići pred Gospodinom kao njegov glasnik pripravljajući mjesta u srcima ljudi tihim radom i postojanim svjedočenjem, kako bi što više ljudi otkrilo ljepotu Božjeg dara i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji.

Putujući zemaljskim putovima
prema željenim odredištima
nije lako odrediti točan položaj,
a uslijed toga i smjer kretanja.
Zbog toga je suvremeni čovjek
izradio posebne GPS uređaje –
sustave za određivanja položaja.
Oni s velikom preciznošću
određuju mjesto i vrijeme,
brzinu i smjer kretanja
zahvaljujući kontaktu sa satelitima,
omogućujući tako siguran hod
do unaprijed zadanog cilja.

Slično tome postoje precizni,
u nas ljude ugrađeni,
duhovni navigacijski uređaji,
koji funkcioniraju za nas
kao pravi Božji GPS sustavi.
Uvijek kad želimo provjeriti
gdje smo i u kojem smjeru putujemo
možemo se bez straha osloniti
na ispravne duhovne koordinate
koje nam daje satelit Božjeg srca.
Nismo više u bespućima
i neznanju ćudorednih odluka,
nego nepogrešivo izabiremo
put povratka u kuću Očevu
vođeni silnicama njegove ljubavi.
Jer kad smo s njim povezani,
omogućuje nam odrediti
sigurnu i brzu rutu,
pa i onda kad je to uski put,
koja vodi do nebeskog cilja.

12. nedjelja kroz godinu – C

Sveti nam Luka u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje jedan događaj koji nam svjedoči kako je Gospodin Isus poučavao svoje učenike o svom identitetu i poslanju među ljudima. Svoju pouku Gospodin je započeo pitajući učenike da mu kažu što svijet govori o njemu. Apostoli su ga doista o tome izvijestili svjedočeći kako svijet o njemu ima, bez daljnjega, uzvišeno poimanje, jer ga prihvaćaju za nekog od proroka, tih duhovnih velikana Božjega naroda. No to Gospodinu nije bilo dosta, nego je od njih tražio da mu kažu što oni misle o njemu, na što je Petar ustvrdio da je on Krist – Pomazanik Božji. Iznenađuje potom što ovu istinu, to jest zaključak do kojeg je došao Petar, Gospodin Isus nije dopustio da kazuju drugima, jer se prije toga trebalo ispuniti veliko otajstvo otkupljenja, kako im je obznanio: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Idući korak dalje od ove evanđeoske scene, možemo uočiti i ustvrditi da se ona opetovala mnogo puta u tolikim situacijama tijekom povijesti ljudskoga roda. Mnogi su ljudi, naime, o Kristu Gospodinu toliko toga govorili u ovih dvije tisuće godina, kao što se i u našem vremenu o njemu toliki izjašnjavaju. Na žalost mnogo je onih što ne polaze od onoga što je on rekao o sebi, niti od njegova spasiteljskog djela, kao što je učinio Petar kad je došao do ispravnog zaključka, nego o Isusu stvaraju neko svoje mišljenje koje ne odgovara onim datostima koje je on o sebi objavio. Mnogi su uvjereni da je dovoljno imati mišljenje o Kristu kako bi se potvrdilo da ga poznaju dobro, a da se uopće ne pitaju imaju li ispravno mišljenje o njemu i kako bi mogli doći do toga da stvore takvo mišljenje.

Štoviše, valja naglasiti da ovdje ne uzimamo u obzir niti ona zlonamjerna mišljenja, nego samo dobronamjerna, kako su učinili i apostoli. Jer niti dobronamjernost neke izjave ili mišljenja nije jamstvo da je onaj koji ih iznosi pogodio bit stvari i da je izrekao istinu o Gospodinu Isusu. Isto tako ne govori se niti o nekim lošim mišljenjima, nego o prilično dobrim mišljenjima punima poštovanja i pozitivnog vrednovanja, a da su ipak daleko od biti Gospodinova identiteta. Radi se ponekada o najboljemu što je čovjek mogao reći o drugome čovjeku, poput onoga što je svijet tvrdio za Gospodina da je neki od proroka, a opet vidimo da je to bilo vrlo nedostatno, bez obzira što je onaj tko ih je oblikovao htio počastiti Gospodina Isusa tako uzvišenim nazivima. Uostalom, i sami su apostoli imali o njemu najprije samo takvo mišljenje kao o nekom izvrsnom čovjeku, te mu je trebalo dosta vremena da ih pouči istini o samome sebi, istini koju je Petar prvi počeo nazrijevati otvarajući se Božjem nadahnuću.

I bez obzira što svijet, pa čak ni apostoli, na prvi pogled nije znao pravu istinu o Isusu, njemu je ipak bilo od iznimne važnosti postaviti ovo pitanje: Što govori svijet, tko sam ja? Bilo je prevažno postaviti to pitanje, jer su se s tim pitanjem trebali suočiti apostoli, a u isto vrijeme ga je trebalo nadići. Njime je trebalo ukazati koliko je važno na to pitanje ispravno odgovoriti kako apostoli nekada, tako i mi danas. Odgovor na ovo pitanje pretpostavljao je dugu i temeljitu pouku koja je bila zahtijevan proces. A proces pouke je bio proces patnje, muke i smrti Gospodinove koja im je trebala biti najveći dokaz njegova božanskog poslanja i identiteta. Samo tako, promatrajući njegovu muku, smrti i uskrsnuće, mogli su se istinski osvjedočiti u njegovo božanstvo. Jer Gospodin nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama pripisujući mu isključivo ljudsko poslanje, nego da ga promatraju u otajstvu čovjeka koji pati i Boga koji otkupljuje. On koji je bio istinski utjelovljen uzevši ljudsku narav, nije bio sam čovjek,nego i Bog koji je svojim tijelom htio biti pomirnica i otkupljenje grešnoga čovjeka.

Zato on i nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama, nego kao Boga i Božjeg Pomazanika koji je ujedno i čovjek. Ali do ovako ispravnog zaključka trebalo je doista doći osvjedočivši se promatrajući njegovo slavno uskrsnuće, jer bi svaki pokušaj da ga se definira bez toga bio nedostatan da se ljudi uvjere u pravi utjelovljeni identitet i poslanje Bogočovjeka Isusa Krista. Znajući da ni apostoli još nisu do kraja sigurni i uvjereni, on ne želi niti da drugima otkrivaju njegov identitet, jer otajstvo njegova života ne bi znali ispravno prenijeti ni protumačiti, što im je postalo moguće tek kad su postali svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća. U tom duhu valja iščitati i njegov zahtjev kojim poziva onima koji hoće da idu za njim kad im veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Drugim riječima je htio reći: Hoće li me tko upoznati, neka promatra moj križ i neka ga potom prihvati kao svoj i neka ide za mnom.

Tako nam iz Gospodinovih riječi i zahtijeva proizlazi višestruko znakovita poruka. Kao prvo, nitko ne može dobro poznavati Krista, ako ga ne poznaje kao patnika koji je dao svoj život za čovjeka. Nadalje, nitko ga ne može upoznati dobro ako ne kroz dimenziju patnje, križa i muke. Ako je to vrijedilo za apostole koji su spoznali njegovo božanstvo ne neopoziv način tek nakon uskrsnuća, onda to vrijedi i za nas koji živimo svoju vjeru između njegova križa i uskrsnuća. I na nama se očituje da nitko ne može dobro upoznati Gospodina nego samo putem križa koji je pravo sredstvo upoznavanja. Doista, njega možemo prepoznati samo na temelju svjedočanstva njegova križa na kojem je pobijedio smrt. Štoviše, njega mogu dobro prepoznati i upoznati samo oni koji nose svoj križ, to jest dopuste da ih njegov križ obilježi. Jer samo kad je ljudski život obilježen tim svetim znakom, onda u rukama imamo istinsko identifikacijsko sredstvo po kojem spoznajemo Kristovu božansku prisutnost. Samo ako se iz dana u dan razapinjemo na križu i gubimo svoj život, spašavamo se, jer nam je Krist Gospodin iz dana u dan jasniji pred očima i bliži u srcu. Prihvatimo križ Gospodinov da nas po njemu Gospodin obasja slavom svoga spoznanja.

11. nedjelja kroz godinu – C

Jedno od umijeća života je sposobnost upoznavanja ljudi, što pretpostavlja da ih znamo ispravno procijeniti, to jest dobro prosuditi. Ispravna procjena ljudi koje upoznajemo i susrećemo dragocjen je dar i velika milost, dok loša procjena može biti vrlo pogubna, pa čak donijeti razočaranje u ljude, kao i štetu, kako duhovnu tako i materijalnu. Dobra procjena može nas spasiti od podvala i prijevara kojih smo, gotovo pa svakodnevno, svjedoci i u naše vrijeme. No s druge strana prevelike mjere predostrožnosti mogu nas udaljiti od ljudi, te da onda napravimo i nepravdu ako se kod pristupa ljudima vodimo logikom straha i bijega, te se zatvaramo zajedništvu s njima, jer ih držimo mogućom opasnosti i protivnicima. Tako nije rijetkost da ljude, umjesto da ih prosudimo, mi ih osudimo, umjesto da ih procijenimo, mi ih podcijenimo. Zato se postavlja pitanje što je potrebno učiniti kako bismo sebe zaštitili, a drugima ne učinili nepravdu, kao što bi bilo u slučaju da nekoga procijenimo kao zloga, a on to ne bude. Kako naučiti procjenjivati ljude i kojim se kriterijima voditi da nam to bude duhovno iskustvo i obogaćenje pri svakom susretu i upoznavanju, pri svakoj prosudbi i procjeni? A postavlja se pitanje i kako se nositi s lošim procjenama koje ljudi iznose na naš račun, to jest s prosudbama koje nam ugrožavaju ugled i dovode u pitanje dobar glas.

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku može nam pomoći da nađemo takve odgovore. Evanđelist sveti Luka opisuje Isusov odlazak u goste u kuću jednog farizeja imenom Šimun. Kad pozorno pratimo sve što se dogodilo, vidimo da je Gospodinov domaćin nastojao procijeniti kako Gospodina, tako i svoje sustolnike, ali isto tako i nenadanu gošću – ženu grešnicu koja je nepozvana došla na ovu gozbu. Tako se i ponašao sukladno svojim procjenama: Isusa je procijenio gostom osrednje važnosti, te mu nije iskazao niti uobičajeno gostoprimstvo. Ponašajući se oportunistički mnogo više je držao do toga da ne izazove kritike javnog mnijenja – druge sustolnike, a bojao se da bi se to moglo dogoditi ako bi Isusa počastio kao izuzetnog gosta. Ženu koja je došla nepozvana procijenio je kao grešnicu, ali je ujedno podcijenio njezinu sposobnost i mogućnost da se oslobodi svoje grešne prošlosti i da zaživi novim životom. Dok je prosuđivao njezin život i postupke, on ju je ujedno osuđivao, ne pokušavajući niti ući joj u dušu, te osjetiti muku koja ju je mučila i bol što ju je razdirala.

S druge pak strane i Gospodin Isus je imao procjenu i prosudbu svoga domaćina, kao i svih ostalih sudionika ovog događaja, ali na mnogo drukčiji način nego je to učinio farizej Šimun. No on je pokazao da je imao mnogo bolju procjenu, jer je dobro procijenio njihova srca i skrivene misli i želje, dok je se njegov domaćin vodio samo izvanjskim nahođenjem, ljudskim obzirima i osobnim interesima. Tako je Gospodin Isus pokazao da nije sporno što moramo ljude upoznavati i procjenjivati, s njima se družiti i prosuđivati, ali je vrlo bitno da to znamo činiti na pravi način. No ono što postaje problematično, a i neizbježno, mi ljude ne možemo nego procjenjivati očima svoje duše i metrom svojih vrijednosti. Problem je u tome što naša duša može biti prljava, a mjera iskrivljena, te onda nemamo ispravnu predodžbu ljudi koji su ispred nas.

Gospodin Isus, koji je imao čistu dušu i božansku mjeru procjene, dobro je poznavao svačiju dušu, te stoga nije imao predrasude prema ljudima. Nije bio opterećen prljavštinom grijeha ni iskrivljenim pogledom oholosti, nego je ljude procjenjivao pogledom dobrote i željom da ih privede spasenju i punom zajedništvo s Bogom. Zato i nas danas uči da je za procjenu ljudi potrebna doza zdravog realizma – svijest da znamo da je svaki čovjek grješnik, ali ujedno i Božje dijete pozvano na spasenje. No ta doza realizma ne isključuje, nego uključuje nas same, pretpostavljajući svijest da smo pred Bogom mi prvi grješnici. Da je toga bio svjestan Šimun, sigurno bi se drukčije odnosio prema ženi koja je Isusu pomazala noge.

Zato se od nas iziskuje izniman duhovni napor da pročistimo pogled svoje duše, kako ne bismo prljavim pogledom promatrali i procjenjivali druge, jer onda je procjena neminovno pogrešna. Doista treba pročistiti pogled srca da naša prosuda ne bude osuda čovjeka, nego razumijevanje kojim ga možemo dovesti do spasenja. Svaka naša procjena doista treba biti u korist spasenja i izgradnje ljudskosti onih koje procjenjujemo, a svaka prosudba trebala bi biti i oslobađajuća presuda, to jest takva da oslobađa grješnika tereta njegova grijeha i svih loših posljedica, kako nam je pokazao Gospodin Isus. Stoga si ne možemo niti umišljati da dobro poznajemo druge ljude ako ih procjenjujemo ljudskim pogledom, a ne Božjim, jer samo njegovim pogledom možemo otkriti stvarnu vrijednost ljudskoga života za koju se valja boriti da ga dovedemo k spasenju.

Samo ako smo u sebi neopterećeni ohološću kao duhovnom dvoličnošću, ako smo neopterećeni ljudskim obzirima, onda ćemo prema drugima nastupati poput Gospodina Isusa – otvorena srca, noseći im radosnu vijest koja je s jedne strane vijest oslobođenja od grijeha, a s druge dar Božje blizine, što Šimun nije prepoznao jer se držao nadmoćnijim od Isusa. Samo ako smo svjesni Božje prisutnosti, onda ni tuđa loša procjena ne će utjecati na stanje našega duha i na naša raspoloženja, jer će nam biti jasan cilj poradi kojega ljude procjenjujemo i što želimo time postići. Tako je i Gospodin Isus prešao preko neiskazanog poštovanja, ali je ipak znao dobro prosuditi ponašanje i žene grješnice i farizeja Šimuna, ukazujući Šimunu da je grješnica bolje znala iskoristiti njegovu spasenjsku prisutnost.

Tako Gospodin Isus – Pravednik i nas uči kako da ljude procjenjujemo, a da ih ne podcjenjujemo, nego im pomažemo da i sami postanu svjesni cijene svoga života, te da njegovu vrijednost više ne razbacuju u bescjenje vlastitim grijesima, kako je činila grješnica, te da to isto ne čine s tuđim životima vlastitom ohološću, kako je to činio Šimun. Nastojmo iz ovog događaja izvući poučak ljubavi, jer samo ako budemo Boga i ljude ljubili, onda ćemo znati dobro procjenjivati svoju braću ljude, njima i nama na spasenje.

Kad se ljudi upoznaju
onda traže sebi nekoga
sličnih nazora i uvjerenja,
sličnog odgoja i stavova.
S osobom kojom postoji
velika duhovna bliskost
može se najlakše sporazumjeti
i pronaći zajednički nazivnik,
očekivati poticaj i pomoć,
ostvariti životne planove.
Moderna psihologija je sklona
govoriti o takvim prijateljstvima
kao o srodnim dušama
koje se traže kroz prostor i vrijeme
određene za čarobni susret
i pripadnost jedne drugoj.

No naš ljudski život
nije fantastična fikcija
nego konkretna stvarnost blizine
sukladno onim vrijednostima
koje nam je Bog usadio.
Tako da nam je srodna duša
svaka osoba koja vjeruje
što i sami vjerujemo,
koja se nada ispunjenju
Božjih neprolaznih obećanja,
koja ljubi Božjom ljubavlju
sve što jesmo i želimo biti
sukladno Božjem planu.
Tako se potvrđuje istina
da nam je prava srodna duša
jedino živi i milostivi Bog
koji se u naš život utkao
utjelovljenjem svoga Sina
koji uze našu ljudsku narav.
Tim činom nam je postao
srodnikom i srodnom dušom
kako bi nam darovao život
srodan svojoj božanskoj naravi.

10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.

U povijesti ljudske misli mnogi su se filozofi, da bi opisali ljudski život sa svim njegovim izazovima i opasnostima, služili slikom plovidbe preko mora, što su ostavili u naslijeđe i kršćanskim piscima i misliocima poput svetog Augustina. Želeći otkriti pravi smisao i doći do cilja, tvrdili su da je život uzburkano more koje treba preploviti kako bi se došlo u luku spasenja. Ujedno su uočavali kako većina ljudi životu pristupa olako i površno, ne skrbeći oko toga da otkriju trajne vrijednosti, nego bezbrižno uživaju u zemaljskim slastima i porocima. Zamjerali su im što više hlepe za slavom i častima, nego da se vježbaju u kreposnom načinu življenja, trudeći se tako otkrivati intelektualne istine koje uzdižu dušu. Predbacivali su im da im je više stalo do materijalnog obilja nego do ispravnih razumskih zaključaka koji postaje neotuđiva svojina, ispravni temelj i najčvršći oslonac u životu.

Izazovi plovidbe

Ni ovo naše vrijeme nije nimalo različito od vremena kad su grčki filozofi pokušavali odrediti ljudima ispravne koordinate pouzdane plovidbe između Scila i Haribda koju su hvatale neoprezne i neiskusne moreplovce u svoje zamke. I danas većina ljudi traži zadovoljenje svojih potreba samo odajući se častima i nasladama ovoga života, tako da niti ne vide opasnosti plovidbe morem života, niti traže siguran način plovidbe. Mnogi doživljavaju život tako idiličnim da i ne misle na sve izazove, a mnogi i ne vide ono svoje krajnje odredište prema kojem bi trebali upraviti brod života, te ostaju žrtve površnosti i samodopadnosti. Mnogi potom ne znaju odrediti ispravne duhovne i ćudoredne orijentire, dajući se voditi i zavoditi ljudskim ciljevima, poput moreplovca koji luta ne znajući dobro kuda mu je ploviti, nesposoban procijeniti snagu valova i jačinu vjetra.

Štoviše danas se za mnoge ljude može ustanoviti da nemaju pouzdanih navigacijskih uređaja duha, pa se kaže da su doista izgubili busolu. Stječe se dojam da među ljudima ima i takvih moreplovaca kojima svaka olupina ili prazna kanta koja pluta morem služi kao orijentir, umjesto da im bude znak upozorenja na opasnost. Umjesto da traže čvrstu uporišnu točku pomoću koje odrediti vlastiti položaj i cilj putovanja, oni uporno nastavljaju po svome srljajući u sve veće rizike. Doista mnogi su izgubili busolu ćudoredna življenja, te ne znaju kamo idu, niti sebi postavljaju problem što žive u tolikim bezočnim grijesima, ili pak što se odaju zlima i duhovnom neredu, što uzima toliko maha da je čak mnogo toga proglasio danas normalnim, pa čak traži i njihovo ozakonjenje.

Ploviti put neba

Ono što čovjek nije mogao sam po sebi, htio mu je omogućiti Bog. Htio ga je sigurnim putem i pouzdanom lađom dovesti do luke spasenja. Zato mu je uz navigacijske sposobnosti razuma dao još i busolu vjere kojom se može nepogrešivo orijentirati na nemirnom moru života, želeći tako potkrijepiti i ukrijepiti krhku ljudsku savjest koja se zna pokolebati usred bura i oluja. A busola vjere je doista nepogrešivo pokazivala smjer božanskog života i onu jasnu duhovnu i moralnu vertikalu oko koje se treba kretati i kojom se treba voditi život. Bila je to i jest busola koja čovjeku trajno pokazuje smjer neba. Zato je navještaj kršćanske vjere u prvom redu dao potporu nesigurnom razumu za one valjane zaključke o životu i ponašanju do kojih su veliki umovi čovječanstva znali doći, a masa ih je u praksi opozivala. No kršćanin koji se služio busolom vjere, znajući da ima nepogrešivi detektor vječnih vrijednosti, pokazuje da poznaje točan put do luke vječnoga spasenja, sukladno riječi i nauku Gospodina Isusa.

Imajući busolu vjere ne dopušta sebi izgubiti dobru savjest, jer bi onda to bio i krah vjere, kako se često događa u životu. U tom duhu je i sveti Pavao poticao svoga učenika Timoteja da bije boj plemeniti „imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1,19). U tom duhu nas je i sveti otac Benedikt XVI. pozvao, najavljujući Godinu vjere, da kao članovi Crkve brodimo u ovom novom tisućljeću, sa sigurnošću koju nam pruža vjera, vođeni naukom Drugog vatikanskog sabora kao pravom busolom u današnjem svijetu (usp. Porta fidei 5). Naša snaga i iskusni kapetan u ovoj plovidbi je naš Gospodin Isus Krist, koji je ponukan Očevom ljubavlju, iz solidarnosti prema nama, došao iz vječnog zajedništva s Ocem u ljudski život, prebrodivši nepregledno more koje odvaja vječnost i vrijeme. A ostvarujući svoje poslanje otkupljenja ljudskoga roda, te želeći pokazati ljudima put sigurne plovidbe prema Bogu, kako bi nas obdario busolom vjere, zabrodio je kroz patnju, muku i smrt otvarajući nam prolaz prema Ocu. Naše je poći za njim služeći se darovanom busolom kojom možemo vjerno slijediti njegov trag!

Ulazeći u mračnu prostoriju
prvo što je potrebno učiniti,
tako uhodano i vrlo spontano,
je da potražimo prekidač od struje.
Dovoljan tek jedan mali klik
da dopustimo da nas obasja
svjetlo iz užarene žarulje
koja je tu da posluži svrsi.

Vrlo često suvremeni čovjek
ne pozna i ne primjenjuje
ovu jednostavnu tehniku
i ne dopušta sebi ‘prosvjetljenje’.
On se ne sjeti pritisnuti prekidač
otvoreno uvjeravajući sebe
kako je i u mraku sasvim vidljivo
kad se na nj navikne.
Osim toga tješi se da pokazuje
i vrlo humano lice,
solidaran sa svima onima
koji su izabrali biti u tami.
Ne shvaća i ne prihvaća
da bi bilo mnogo korisnije
da one koji su u mraku
radije pouči živjeti u svjetlu
umjesto da se solidarizira
s tamom njihova života.