Druga korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Gospodnjem preobraženju na gori, gdje je Gospodin poveo sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Za njih trojicu ovo je bilo iznimno iskustvo, pri čemu su pokazali maksimum nesnalaženja. Umjesto da sudjeluju u Gospodnjem iskustvu molitve, njih je obuzeo san, tako da ih je prizor Gospodnjeg preobraženja potpuno iznenadio. Iznenađeni svime što se dogodilo, nisu znali što bi rekli, a kad je Petar progovorio dajući savjet da sagrade tri sjenice, sveti Luka veli da nije znao što govori. A kad se uz to nakon svega pojavio oblak koji ih je zasjenio, prestrašili su se. Stoga ne čudi da su o svemu šutjeli i da nikom ništa nisu kazivali, jer se ni njima nisu dojmovi slegli, pogotovo što nisu znali kako opisati događaj kojem su bili očevici. Iskustvo božanskog oblaka bilo je vrhunac objavljenja Boga koji se pred njihovim očima u tom trenutku otkrio koliko je mogao, a da ih njegovo objavljenje sasvim ne izbezumi.

Njihovo iskustvo je pokazatelj koliko je čovjeku teško i zahtjevno živjeti u Božjem oblaku, jer nam iskustvo uzvišenog Božjeg očitovanja samo pokazuje koliko smo mi pred Bogom maleni i neznatni, te nam pred njim najprimjereniji govor ipak ostaje šutnja. No osim što je po sebi doživljaj Boga smrtnome čovjeku uvijek zahtijevan i obavijen stanovitim velom, postoji nerijetko i izravno ljudsko protivljenje Božjem pokušaju da spusti na zemlju oblak svoje slave, svetosti i spoznanja. Jer čovjek naše civilizacije iz straha bježi od takvog života i doživljaja. Iskrivljuje istinu o Božjem oblaku, te ga tumači oblakom neznanja kojim Bog od ljudi skriva istine života, ne dopuštajući mu da ih se domogne i da njima gospodari. Čovjek, navodno, ne želi živjeti u sjeni, nego voli jasnoću i svjetlo dana. No upravo ovaj isti čovjek ne razlikuje božanski oblak koji nas ispunja slavom Božjom, od onog mračnog oblaka ljudske slave i taštine, oblaka navodnog znanja koje se odlikuje bezbožnošću, te nije drugo nego neznanje koje nam zaklanja nebo. Božja slava je dar neba na zemlji, pa i kad se spušta u oblaku, dok je ona ljudska koja se dože sa zemlje put neba uvijek štetna, te u stvari jedina zakiva nebo i dolazak čovjeku do stvarnog preobraženja i slave.

I kao što su trojica apostola znala da su nedostojni nebeske slave i ljepote koju su vidjeli na licu Kristovu, tako i nama svjedoče da postoji takva uzvišena Božja ljepota i slava, za koju se naš zemaljski život treba prije preobraziti, kako bi je postao dostojan. Naš ljudski život je, štoviše, pozvan primiti onu duhovnu ljepotu, a to može ako stupi u iskreno zajedništvo s Bogom. No onaj tko je poput apostola doživio Kristovu slavu i preobraženje spontano poželi da Bogu sagradi sjenicu na zemlji, kako bi nastavio živjeti pod njegovim okriljem. No Gospodin Isus nije prihvatio njihov prijedlog, ne samo zato što je imao bolju želju od njihove, nego i radi toga što svi ljudi nemaju tako dobre i pobožne želje. Umjesto da gradi sebi ljudsku sjenicu na zemlji, Gospodin je radije za njih gradio prebivalište na nebu, u koje su mogli ući nakon zemaljskog preobraženja. Takva Božja namjera da nas preobrazi svojom slavom na zemlji, kako bi nam podario prebivalište na nebesima, suprotna je onoj ljudskoj želji da uspostavi trajno prebivalište na zemlju, kao plod želje da uživa u prolaznim i privremenim blagodatima. Gospodin Isus je želio poštedjeti svoje učenike da troše svoje biće i sile oko takvih nastojanja, koja bi ih samo istrošila, a ne bi ih dovela nigdje.

Zato je ozbiljna pretpostavka našeg korizmenog hoda da izbjegavamo tamni oblak ljudskih želja i prohtjeva od kojeg ne vidimo nebo, a da se više posvetimo druženju s Gospodinom, uslijed čega nas osjenjuje Božja slava, koja nas ispunja istinskom duhovnom ljepotom koja nas preobražava. Tko se usredotoči na zemaljski i prolazno, taj doista ne vidi cilj i smisao života, te isto tako ne zna izabrati prava sredstva, kao što nisu znali ni apostoli, premda su imali plemeniti cilj uživati u Božjoj prisutnosti. Događaj Gospodinova preobraženja koji obogaćuje naš korizmeni hod, želi nas ohrabriti u traženju istinske ljepote života, koja počiva na duhovnom uzdizanju i na ćudorednom življenju, te onaj tko se ne druži s Božjom riječi, tko ne usvaja Zakon i Proroke, ne može znati što je duhovno bogatstvo i ljepota života. Idući za Gospodinom na brdo preobraženja i ove korizme, shvatit ćemo da se ljepota življenja ne nalazi u prolaznim i štetnim senzacijama koje iz svijeta bombardiraju naša osjetila, nego da se nalazi u životu pod Božjim oblakom i njegovom sjenom koja nas štiti ispunjavajući nas njegovom slavom, to jest osjećajem za njegovu svetost i prisutnost.

Zadaća nas kršćana je pokazati da se ljepota sastoji prvenstveno u duhovnoj ljepoti, te da nam je korizma milosno vrijeme kad intenzivno skrbimo oko te ljepote. Život na zemlji je doista lijep ako se s Gospodinom penjemo na brdo preobraženja kako bismo živjeli u Božjoj sjeni, ali ne da nam nebo bude zastrto, nego upravo otkriveno i objavljeno. Korizma stoga ne dopušta da budemo zbunjeni ni izgubljeni poput apostola, nego da radije slušamo glas Očev koji nas potiče da slušamo njegova Sina Izabranika, koji nas vodi prema istinskom izlasku, a to je njegovo slavno uskrsnuće, kojim nam je otvorio put u vječne Očeve stanove pripravljene za nas od postanka svijeta.

U suvremenom svijetu
raširena je i unosna djelatnost
grana estetske medicine
zvana plastična kirurgija.
Ona pretpostavlja zahvate
koji se tiču uljepšanja,
to jest uklanjanja deformacija
nastalih naravnim putem,
protjecanjem vremena i nezgodama.
Velik je broj onih koji su spremni
za ljepši izgled izdvojiti
i pozamašne sume novca,
ali ne mogu zaustaviti vrijeme
koje prije ili poslije razgradi,
kako ljepotu, tako i zdravlje.

Poput plastičnog kirurga
Otac je nebeski izvršio zahvate
na izobličenom ljudskom biću.
No, ipak, dok brižno uklanja
površinske vidljive nedostatke,
ujedno oblikuje cijeloga čovjeka
vjerno motreći sliku svoga Sina.
Pod njegovom rukom nestaju
ne samo bore vremenitosti,
pretvorene u vječne zasluge,
nego očinskom rukom ispravlja
sva iščašenja, ožiljke i deformacije
podarujući nam neizrecivu ljepotu
i neprolaznost života vječnoga.

Prva korizmena nedjelja – C

Evanđelje prve korizmene nedjelje u kojem nam sveti Luka opisuje Gospodinove kušnje u pustinji, nudi ujedno veliku pouku poniznosti Sina Božjega. Osim što je došao među nas da uzme našu smrtnu ljudsku narav, on je do te mjere bio s nama solidaran da se u našem smrtnom tijelu izložio napasniku i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. U ovim trima Gospodnjim kušnjama sadržane su bitne kušnje kojima je izložen svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, te time i društvo u cjelini. No na žalost o tome ne razmišljamo tako često i intenzivno, previđajući ovaj vid života, te ga držeći nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A u biti je to prva đavolska predradnja: uvjeriti čovjeka da ne postoje nikakve sotonske kušnje, nego da je život jednostavna ljudska stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira radilo se dobrima ili zlima.

No za one koji tako razmišljaju, to jest koji su se dali uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći kako se sotonsko napastovanje redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, a pogotovo se sotona ne ukazuje u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci. Njegovo napastovanje se događa u ljudskoj nutrini na način da on ljudskoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti ljudsku volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tako uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.

Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus. Đavao se pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Isusu da afirmira svoje božanstvo: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isto tako kad kuša ljude, onda ih ne navodi odmah da idu protiv Boga, nego da se najprije uzoholi, da dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj kako ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune na Boga. Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, to jest da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i Božjih vrijednosti. Sotona za početak poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, da negdje isklizne iz Božjeg kolosijeka, a sve drugo kasnije ide samo od sebe. Zato i danas Sotona usredotočuje ljudsku pozornost na ono zemaljsko, jer tako otkloni ljudsku pozornost od Boga.

A kad jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi. Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. On hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se Sotona prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona Boga predstavlja kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga kako se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i vladati svijetom. No u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, to jest da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu, nego i Sotoni.

Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikaže sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kad Sotona uvjeri čovjeka da  gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad u društvu pridajemo minimalnu važnost duhovno-moralnim vrijednostima, pa čak ne uočavamo pogubnost kad ih se ruši, možemo biti sigurni da nam se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u ljudskoj svijesti.

Ali je, srećom, Gospodin Isus raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama kako bi nama otvorio oči i dao snagu da i sami pobijedimo. On nam svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega učimo i da budemo do kraja u to uvjereni. Zato nas korizma poziva da skromno hodimo za svojim Gospodinom putem vjere na kojem ćemo znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima nas Sotona navodi na sklizak teren. Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.

Stvoren od sapunice i dječjega daha

koji ga je ispuhivao kroz plastični obruč,

mali je balon od sapunice bio zabrinut

za vlastitu budućnost i sudbinu.

Hoće li proći poput prethodnih balončića

koji su odmah po ispuhivanju,

željni samostalnosti i slobode,

padali put zemlje u samouništenje,

rasprsnuvši se čim bi je dotakli,

a da nisu pravo ni zaživjeli?

Mislili su da krhka opna

može jamčiti cjelovitost njihova postojanja,

zanemarujući što svojom kratkotrajnošću

žaloste i onoga od čijeg su daha bili sazdani,

jer on se žarko želio diviti njihovoj čaroliji.

Zato je upotrijebio sve svoje snage

da se vine visoko u zrak,

dopuštajući malome tvorcu

da pažljivo podmjesti ruku ispod njega

dok se lagano spuštao zemlji,

te da ga održi nekoliko trenutaka duže u životu.

On, sićušni proizvod,

satkan od daha svoga tvorca

i krhke opne, shvatio je koliko je ovisan

o ovoj maloj ruci na čiji se dlan nježno spustio.

Zahvaljujući njoj poživio je dovoljno dugo

da na svojoj opni osjeti toplinu i sjaj sunca,

i da se nevine razdragane oči

zacakle udivljene zbog njegove ljepote.

5. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje jedno od prvih Isusovih propovijedanja u Galileji, te čudesni ulov ribe koji je uslijedio. Oba ova događaja kulminiraju Petrovim zaključcima, to jest riječima. U prvom slučaju, nakon propovijedanja, na Gospodinov nalog da ide baciti mreže za ulov, Petar je uzvratio: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže. A nakon ulova, Petrov je zaključak bio sljedeći: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Petar izgovara ove dvije rečenice koje su odraz stanja njegova duha, do te mjere ushićena onim što je čuo, da je bio spreman napraviti neprofesionalni potez i učiniti nešto što nijedan ribar, pa niti amater, ne bi napravio. Ali pred Gospodinom Isusom, kojeg priznaje za učitelja, Petar je do kraja iskren i jednostavan čovjek, do mjere da reagira čak priprosto, ali iskreno. Svjestan je da ga kao čovjeka neizmjerno nadilazi ono što je čuo i vidio, te zato i moli Gospodina da ode od njega, koji je kao običan grješnik čuo neizrecive i neprolazne istine, te vidio Božja čudesna djela u obilnom ribolovu.

I premda ga je Petar zamolio da otiđe od njega jer je grešan, Isus to nije učinio, nego ga je, štoviše, izabrao da ide ‘loviti ljude’ u njegovo ime. Od tog trenutak je Petar, s manje ili više uspjeha, ‘lovio ljude’ naviještajući Božje kraljevstvo i svjedočeći kako je i sam bio ulovljen u Božje mreže Isusovim propovijedanjem i znamenjima. Srećom da je Gospodin Isus tako odlučio, jer da je izabirao samo pravednike, onda nikome od nas danas ne bi bilo navješteno evanđelje – radosna vijest Božje prisutnosti među nama. Doista je velika radost da se Gospodin nije udaljio od nas grešnika, nego nam je dao prigodu za spasenje i oslobođenje od vlastite grešnosti.

U tom duhu su Petar i njegovi suradnici i nasljednici, donijeli i našem narodu radosnu vijest spasenja, te smo i mi od stoljeća sedmog jedan grešni narod koji je ušao u Crkvu Božju, očistivši se svetom vjerom i krštenjem. Tako smo i sami, premda smo bili neuki grešnici, primili prosvjetljenje svetog krsta i postom stoljećima upijali navještaj Božje riječi željno ga slušajući od Božjih propovjednika, koji, sigurno je, ne bijahu manji grešnici od Petra. I ma koliko nedostojni, održali su plamen  vjere u narodu, s kojim su dijelili istu sudbinu, te stoljećima bili uza nj od kolijevke pa do groba, i u radostima i žalostima. Bilo bi nepošteno zaboraviti da nam je Gospodin donio, ne samo ono duhovno, nego i znanje i pismenost, i civilizaciju i kulturu. Ali nadasve, donio nam je svetu vjeru i obasjao nas sjajem nebeske istine, premda smo bili grešnici kao i drugi ljudi. Donio nam je Boga i pokazao nam smisao života, kao što je pokazao Petru i njegovim prijateljima, i tolikim iskrenim srcima koja su Boga tražila. Obogatio nas je civilizacijom duha i dao nam da budemo plodni dobrim djelima vječnosti. Htio je da, poput Petra, budemo njegov ulov, u mrežama ljubavi, istine i pravde.

Ali danas u ovim turobnim vremenima, nadati se da nas Gospodin neće napustiti niti se od nas udaljiti, kao što se nije udaljio niti od Petra. Doduše, danas je situacija nešto drukčija. Nekoć je Petar u strahopoštovanju i poniznosti izgovorio one riječi, svjestan nedostojnosti da stoji pred Bogom. Danas pak, ovaj narod tvrde šije, sam odbacuje Isusa, zaključujući kako mu više ne treba. Danas je ovo narod ogrezao u svojoj sljepoći, što grca u grijesima, ali ne zna prignuti glavu pred Spasiteljem koji je došao grijehe opraštati. Danas je ovo narod što niti sluša niti podnosi ono što je Božje, te pošto poto želi ukloniti svaki Božji trag iz svoje sredine. Narod je ovo koji nema niti minimum one Petrove duhovne veličine, premda Petar ne bijaše u trenutku poziva nešto posebno duhovno velik i jak. Ovo je narod koji odbija priznati svoju grešnost, pa čak odbija govoriti o grijehu, te optužuje jedinog Gospodina i Učitelja da je pogriješio, da je zastario, da nam je donio kompleks grešnosti. I sada se ovaj narod ‘oslobađa’, tražeći vrlo glasno od Boga da odstupi iz njegove sredine, jer ga ne želi prihvatiti kao osloboditelja od svih ropstava i učitelja neprolaznih istina i vrijednosti. A kako bi nesmetano nastavio živjeti u blatu nemorala, optužuje Boga za nametanje svojih vrijednosti čovjeku i bjesomučno se trudeći ukloniti ga iz svoga vidokruga. Ovaj slijepi narod izabire radije slijediti ideologe koji mu nikada u povijesti nisu donijeli ništa dobra, koji svoje opake ideje i mračne nazore skrivaju iza paravana ‘znanstvenoga’, te ih silom zakona utjeruju kao neupitne istine.

Zato danas iskreno zamolimo Gospodina da ostane s nama, premda ga nismo dostojni. Premda smo ga danas manje dostojni nego ikada u svojoj povijesti. Jer bez obzira na one što ocrnjuju našu svetu vjeru, mi dobro znamo da nas on nije učio vremenitim i prolaznim istinama, te da nijedna njegova riječ nije za ropotarnicu povijesti, nego riječ od koje živi iskrena ljudska duša. Zamolimo ga da nas ne napušta, premda ga odbacujemo, jer jedino nas on i danas može poučiti onoj vječnoj neprolaznoj istini, zbog čega je njegova riječ punina smisla i života u vremenu. Ištimo da ostane s nama, jer vrijednosti koje od njega učimo su jedinstvene i neponovljive, bez obzira što ljudi misle da su ih nadišli tehnološkim napretkom i grešnim ‘novotarijama’, vraćajući se tako u pijanstvo staroga grijeha i poganstva. Neka ostane s nama, a mi koji mu vjerujemo, poput Petra i Andrije, Jakova i Ivana, ostavimo sve i pođimo za njim, kako bismo svome narodu donijeli blagovijest spasenja.

Istini za volju,
čudila se samoj sebi.
Osjećala se tako bespomoćnom,
neuglednom i nezgrapnom,
te je imala mnoštvo prigovara
na svoj izobličeni stas.
Nije znala odakle joj
taj izduženi tanki vrat,
vrlo neskladan i nerazmjeran
sa zaobljenim širokim tijelom.
Osim toga od vrha do dna
provučene su bile nekakve žice,
i, što je najgore, nejednake debljine,
kao da nijedna nije imala veze
ni išta zajedničko s drugom.
A kad ju je dohvatila ruka
vještog virtuoznog glazbenika,
najprije se prestrašila.
Nije je samo brižno gladio,
nego joj je počeo žice zatezati.
Pomislila je najprije
da će joj puknuti vrat od natezanja
ili srce od tuge i boli,
ali se nije dogodilo ništa od toga.
Čim je potom uslijedio lagani dodir
osjetila je ugodne trnce po tijelu.
Doista, gitaristova ruka je
maestralno znala svoj posao.
Nijedna prečka na dugom vratu
nije mu bila suvišna,
niti žica neodgovarajuća.
Pa čak je i ona praznina u utrobi
najednom prestala biti prazna,
ispunjena milozvučnim zvukovima
što su se ‘zarazno’ širili prostorijom.

Tako se i naša prazna ljudskost
u rukama nebeskog Umjetnika
ispunja jekom njegovih tonova,
prenoseći radoznalim slušateljima
opojne zvukove evanđeoske radosti.

Četvrta nedjelja kroz godinu –  C

Nakon što je Gospodin Isus predstavio sebe svojim sumještanima u nazaretskoj sinagogi kao ispunjenje mesijanskih nagovještaja, nakon početnog oduševljenja došlo je do vrlo oštre reakcije s njihove strane. Povlađivali su mu dok su se divili sposobnosti, znanju i govorničkoj vještini, ali kad je usmjerio govor na njihove propuste i suprotstavljanje snazi Božjoj, kad im je progovorio o onome što oni trebaju napraviti da bi bili bliži i draži Bogu, otvoreno su mu se suprotstavili pokazujući neočekivani otpor. Sveti Luka je zapisao kako su se svi u sinagogi do te mjere napunili gnjeva da su ga izveli vani, odveli na rub brijega da ga strmoglave. Toliko je bila velika njihova taština koja ih je zasljepljivala, da nisu bili voljni čuti Božju poruku za vlastiti život, jer im je odgovaralo samo kad oni Božju riječ primjenjuju na druge. Kad je on progovorio da je došao osloboditi njih od njih samih, a ne od zavojevača, tu je nastao problem. Kad ih je želio poučiti onoj stvarnoj slobodi duha, koja je sloboda od grijeha i vlastite zloće, nisu htjeli slušati. Rado bi ga bili slušali i povlađivali mu da je htio govoriti o političkoj slobodi od Rimljana, ali kad im je htio skrenuti pozornost da i oni jedni druge tlače zbog oholosti, pohlepe i duhovne sljepoće, onda su ga htjeli pogubiti. Jer ih je htio ozdraviti i odgojiti za zdrav život, proglasili su ga bolesnim.

Zato im je on i iznio dva vrlo poznata primjera iz nacionalne prošlosti na temelju kojih je bilo očito da Bog nije pristran, nego da računa i na ljude iz drugih naroda, te im također dijeli svoju milost i darove. Time je polako postajalo jasno kako Bog oslobađa svakog čovjeka dobre volje od njegovih poteškoća, kao što je Naamana oslobodio gube, a sirotu udovicu oslobodio od patnje siromaštva sve vrijeme dok je skrbila za proroka Iliju. No kako udovica iz Serfate Sidonske, tako i Naaman Sirac imali su prigodu ne samo primiti zemaljsku dobrobit, nego iskusiti na djelu snagu Boga Izraelova koji ih je oslobodio za novi život i spoznaje. U tom osloboditeljskom duhu djelovao je i Gospodin Isus, svjestan da Božje milosno djelovanje može ograničiti samo ljudska sloboda i mrzovolja, pa i onda kad pripadaju narodu Božjemu. Isto tako mu se može otvoriti svaki dobronamjerni čovjek, bez obzira kojem narodu pripadao, ako slijedi Božje poticaje dane u savjesti, nakon čega s lakoćom prihvaća i poruke Božjih poslanika, a kao krunu svega i samog Božjeg Sina.

Zanimljivo da slične paralele možemo povući i danas u našem svijetu, pa i konkretnom hrvatskom društvu. I ovo naše društvo puni se gnjevom na Boga živoga, što iščitavamo iz gnjeva koji se diže na Crkvu Katoličku. A diže se gnjev na Crkvu i njezine pastire najviše radi toga što naučavaju Božju istinu o spasenju i Spasitelju i što se usude izreći je javno i otvoreno svojim sunarodnjacima. Diže se buka bezbožne svjetine protiv Boga čije vrijednosti naviješta sveta Crkva, jer žele radije biti roblje moćnika i svojih grijeha, nego slobodna djeca Božja. Napunilo se gnjevom naše društvo na Crkvu Božju jer se usudila štititi narod od moćnika koji ga žele učiniti robljem. Pune se gnjevom svi oni kojima ne odgovara da Crkva poučava narod Božjim autoritetom, jer se po vjerodostojnom navještaju i sam Bog uprisutnjuje u svome puku. Gnjevni su svi oni koji ne žele čuti da postoji neprevarljiva Božja istina o čovjeku i Bogu, te bi je rado htjeli ukloniti iz društva. Puni su gnjeva svi oni koji i danas radije vjeruju bezbošcima i huškačima protiv Božje istine koji ljude jeftino zavode, nego da vjeruju onima koji im govore u ime Božje. Puni su gnjeva oni koji ne dopuštaju Crkvi da iznese svoj stav, utemeljen na Božjoj istini i sukladan razumu, o onome što je zdravo, a što bolesno.

Djeluje proturječno, ali upravo ovakva situacija nas treba ispuniti mirom i povjerenjem u Boga. Kad s mirom, želeći dobro svakome čovjeku, Crkva naviješta Božju istinu, onda znamo da smo na Kristovu putu. Ta i njega su progonili, te su ga njegovi najbliži izbacili iz sinagoge, kao što i danas naši najbliži odbacuju vjeru i stav Crkve koja im naviješta slobodu, te štiti prava protiv suvremenog totalitarizma i vrijednosti protiv bezakonika. Tragično je da danas ovaj narod odbacuje vjeru u Boga, bez koje ga sigurno ne bi bilo.

I kao što je bilo nekada, tako je i sada. Da je glas Krista Gospodina bio samo jedan od ljudskih glasova, onda bi ga otrpjeli njegovi sumještani. Da je glas Crkve samo jedan od ljudskih glasova, onda bi prema njemu bio snošljiv suvremeni bezbožni totalitarizam. Ali jer se radi o glasu Boga živoga koji razbuđuje savjesti, onda ga svim silama želi zagušiti. Zato je ovo prigoda da usprkos svega mi kršćani dopustimo Bogu da nas vodi i da nas oslobodi, jer jedno je sigurno. Ako se budemo dali ljudima da nas vode, napose onima bez vrijednosti i poštivanja Boga, onda nam je od početka jasno da nas neće dovesti nikamo, nego će nas doista strovaliti u provaliju propasti, kao što su probali i s Gospodinom. Ako imalo razmišljamo, onda ćemo kao vjernici znati da je nevjerniku prvotni cilj zavesti nas s pravoga puta i odvesti daleko od Boga, a da nikada nećemo razumjeti zašto njima više smeta naša vjera, nego nama njihova nevjera.

Usprkos svega nama kršćanima je obveza biti stoga još vjerniji i revniji, da protivnici vrijednosti i istinske slobode ne izbace Krista Gospodina iz našega društva. On je poslan skrbiti oko nas ubogih i izliječiti nas od bolesti i tegoba, samo treba povjerovati da se po njemu za nas ispunilo spasenje na zemlji. Umjesto da Bogu i njegovim istinama dijelimo lekcije, poput onih koji su Bogu bili spremni reći ‘Liječniče, izliječi samoga sebe’, radije prihvatimo ponuđeno oslobođenje i zdrav život koji nam navijesti Liječnik ljudskoga roda Krist Gospodin.

Nakon što je u njezinu izgradnju
uloženo mnogo znanja,
dužnog truda i sredstava,
trebalo je još pristupiti lansiranju,
s ništa manje ozbiljnom preciznošću.
Jer bilo je dovoljno napraviti
mali otklon od ispravnih koordinata,
pa da raketa ne dođe do cilja.
Otklon je to oku nevidljiv
u trenutku lansiranja,
ali sve uočljiviji i upadniji
kako raketa odmiče.
Koliko je koban i poguban
shvaća se tek kasnije,
ako raketa promaši cilj,
umjesto da posluži svrsi.
Tako s njome propadaju
sve uložene energije i sredstva.

Isto vrijedi i za ljudski život
u koji se od samog početka
ulaže neopisivo mnogo
ljubavi, nesebičnosti i dobrote,
usmjeravajući ga vječnome cilju.
Ali ako se ne pazi da i on sam,
kad se zaputi prema cilju,
u startu krene dobro utvrđenim
i znalački zacrtanim koordinatama,
lako promaši cilj i smisao postojanja.
Početni odgojni otklon
od stvarnog vječnog cilja,
ma kako djelovao neznatnim,
može biti tragičan
za putovanje na duge staze
kao što je ljudski život.

Treća nedjelja kroz godinu – C

Kad promatramo starozavjetnu povijest, ali i uopće povijest naroda, dolazimo do zaključka da je lakše živjeti bez slobode nego u slobodi. Za čovjeka bi se moglo reći da je poput ptice u krletci. Dok nema slobode, onda ima samo jedan cilj, a to je izići iz krletke. No kad iziđe iz krletke, tek onda nastaju pravi problemi. Tek tada se treba znati odrediti prema stvarnom cilju i odredištu života. Ako ne zna kamo, kako i kada letjeti, onda na nj vrebaju stvarne opasnosti. Iz ove usporedbe o ptici u krletci, možemo izvući pouku i za ljudski život. Dvije su opasne krajnosti koje bi valjalo izbjegavati, a jedna i druga čovjeku pružaju privid slobode i sigurnosti, no i jedna i druga bi ga učinile pravom žrtvom u trenutku kad bi povjerovao u ponuđeni privid. Prva krajnost bi bila da se tješi kako je krletka sigurna nastamba, u kojoj mu protivnici raznih vrsta ne mogu nauditi. Druga krajnost bi bila da onaj vanjski svijet proglasi mirnim i ugodnim okruženjem u kojem nema nikakvih životnih prijetnji. Ove dvije krajnosti se sučeljavaju otkako je čovjeka i svijeta. To su dvije suprotne ideologije, ali koje se u biti dotiču jer im je cilj i rezultat isti. Cilj im je koristiti čovjekovu stvarnu slobodu, onu življenu u odgovornosti koja mu pruža sigurnost života i moć samoodređenja. I jedan i drugi sustav su u suprotnosti s Božjim darom slobode, jer samo prava duhovna sloboda može biti jamstvo i zalog svakoj drugoj slobodi.

Između takvih ekstrema živio je i Božji narod koji je, ili padao u političko ropstvo snažnijih i moćnijih naroda ili je postajao žrtva vlastite nesposobnosti biranja prave slobode pred Bogom. Najčešće je to išlo jedno s drugim, a da toga narod nije ni bio svjestan. Odmak od slobode i od Boga padom u grijeh, redovito je bio uzrok pada i u društveno ropstvo, ili pak u međusobno porobljavanje. Jer narod bez duhovnog i ćudorednog života je lak plijen porobljivačima i silama zla. Uslijed takvih okolnosti čekali su Mesiju, ali, jer bijahu neupućeni u pravu slobodu, želje im ne bijahu sukladne Božjim željama. Dok su oni čekali političkog osloboditelja, on je trebao osloboditi sužnje ljudske zloće, ali prije svega sužnje grijeha kojim čovjek sama sebe stavlja u ropstvo. Prvotna mu je zadaća bila osloboditi one sužnje koji sami sebi nisu mogli podariti slobodu, to jest sužnje iz ropstva siromštva i potlačenosti. Ali isto tako je oslobodio slijepe od njihove tame i sljepoće. No njegov narod  je odbija priznati da je sužanj grijeha i da je slijep zbog vlastite oholosti. Ali njihov problem nije bio samo u tome što bijahu slijepi, nego i u tome što nisu vidjeli vlastitu sljepoću.

Isto se događa i nama danas kad prema Bogu gajimo nepovjerenje, te dopuštamo da nas bezbožni i izopačeni ljudi ‘vode’, to jest odvode od Boga živoga. Oni nas dovode do toga da ne vidimo njegove prisutnosti u svom životu, da ne smatramo važnim poslušati što nam on govori. Kao da radije želimo biti roblje ovoga svijeta nego slobodna djeca Božja, kao da nas više ispunja ljudska ispraznost, nego Božja milosna punina. Radije se pookoravamo ljudima, prihvaćamo njihovu volju, oduševljavamo se za njihove ideje, umjesto da tražimo i vršimo volju Božju u svom životu. A ako živimo tako otpadnički i odmetnički od Boga, onda nas ne treba čuditi što nema pomaka na bolje u životu, što nema prave budućnosti, jer u biti i ne živimo za takvu budućnost, nego smo dopustili da nas ljudi ‘osloboditelji’ vode u krug zloporabeći našu slobodu i manipulirajući našim potrebama. Ako nam nije problem to što živimo u duhovnoj pustoši i bijedi, te se ne trudimo otkriti i primiti obilje Božje, onda se nemamo pravo ni žaliti na vlastiti položaj, jer sami nismo stvorili pretpostavke boljitka.

No Gospodin Isus je došao kao Božji Pomazanik kako bi bio nama siromasima navijestio blagu vijest obilja Božjega, kako bi nama sužnjima proglasio oslobođenje, pa i pod cijenu svoga života. Došao je kao liječnik osloboditelj koji nas oslobađa naše sljepoće za Boga i pustio nas na slobodu od naših tlačitelja koji nas tako podlo i lukavo tlače. On nam je proglasio godinu milosti Gospodnje, a na nama je da je istinski i odvažno živimo. Trgnimo se i otrgnimo se iz ropstva ljudskoga i pođimo u slobodu koju nam Bog podaruje po svome Sinu, jer je jedino on pravi osloboditelj čovjeka. Otvorimo oči duha svjetlu Božjemu da nas prosvijetli, te nam podari vid. Uprimo pogled u Krista Gospodina jer se i za nas ispunilo Pismo, jer je i za nas u ime Boga došao kao osloboditelj. Držimo se njegove riječi, prihvaćajmo njegovo poslanje i djelo spasenja, te mu dopustimo da nas oslobodi svih nesloboda koje nam nameće čovjek. Neka nas on štiti na našem životnom putu, a vodi istinskom cilju za koji smo stvoreni, kako bi naša sloboda mogla zablistati jednom zasvagda kad prispijemo u kraljevstvo nebesko. Dopustimo mu da nas danas oslobodi, kako bi onda ‘danas’ našega oslobođenja mogao postati trajan i prerasti u onaj vječni ‘danas’ svetog i neprolaznog života kroz svu vječnost.

Pojam’vjerovati’ vrlo je slojevit i složen, bremenit i zahtijevan pojam. Upotrebljava se u redovitom svakodnevnom životu, ali i kao stručni tehnički teološki pojam. Ne razumijevaju ga uvijek do kraja dobro oni koji ga rabe, pogotovo što se isprepleću razine njegova značenja. Neophodno je stoga dobro ga razumjeti, te ga i koristiti u teologiji, ali i u svakodnevnici vjere, s onim značenjem koje on u stvari pretpostavlja. On je prigoda vjernicima, koji nose i ime upravo po ovom pojmu, da malo dublje propitaju svoj vjernički identitet u svjetlu njegova značenja.

Komunikacijska snaga pojma ‘vjerovati’

Prvi problem koji uočavamo kad govorimo o vjeri i vjerovanju je taj što ovaj pojam ima lepezu značenja. U svakodnevnom govoru njegovo uobičajeno i najčešće značenje nije istovjetno s onim značenjem koje ima u kršćanskoj objavi i teologiji. Tako se danas u našem jeziku pojam ‘vjerovati’ može upotrijebiti kako bismo izrazili svoje mišljenje, za koje čak unaprijed ne tvrdimo da je ispravno, nego ostavljamo mogućnost da je u pravu i netko drugi. Primjer za to je izraz ‘vjerujem da’, koji u biti znači ‘mislim da’. U trenutku kad pojmom vjerovati izražavamo mišljenje ili osobni stav koji ne mora neophodno biti čvrst, pouzdan, objektivan ili istinit, taj pojam nam postaje paravan iza kojeg se skriva vlastita nesigurnost i neuvjerenost.

Nekada, međutim, taj se pojam nije rabio kao izričaj za nesigurnost stavova, nego je služio da se njime izreče neupitna sigurnost i nepokolebivost uvjerenja. Kako u biblijskoj objavi  tako i u teološkoj tradiciji i Istoka (grč. imenica pistis ili glagoli pisteuo i peitho) i Zapada (credere) njegovo značenje govori o procesu uvjeravanja. Vjerovati je značilo dati povjerenja i pristanka na nešto ili nekome, to jest držati nešto istinitim. Teološki gledano, pojam ‘vjerovati’ nikad nije imao značenje mišljenja, nego je štoviše bio suprotan i suprotstavljen nesigurnostima i pretpostavkama. Stoga je za prve kršćane označavao snagu žive i prave istine u odnosu na zabludi ljudskih filozofskih mišljenja o najvažnijim životnim pitanjima. Pojmom vjerovati kršćani su komunicirali sigurnost koju su imali u Božju objavljenu istinu, koja je potom upravljala njihove živote sigurnim putem prema pravom cilju.

Relacijski domet pojma ‘vjerovati’

Drugi problem je što danas u suvremenom društvu mnogi vjeru drže znanjem niže vrste, nedoraslu razumskim istinama, što postaje izazov teolozima da, usprkos svega, ipak dokažu njezinu noetičku vrijednost i snagu. No tim premještanjem naglaska na spoznajnu dimenziju, to jest na dokazivanje kako vjera kao skup objavljenih istina može parirati razumskoj istini, te dovesti čovjeka do Boga – Istine, izgubilo se iz vida njezino sveobuhvatno značenje.  Previdjelo se da vjera za čovjeka ne predstavlja samo spoznajno-intelektualni odnos prema Bogu, nego mnogo širi i sveobuhvatniji.

O vjeri se ne može, međutim, govoriti ako ne postoji živa svijest o živome Bogu koji ljubi kao roditelj, a ne ponaša se samo kao učitelj i sudac. Zato po vjeri odnos prema Bogu nije samo intelektualan, nego zahtijeva da čovjek cijelim životom stupi u zajedništvo s njime, koji je i sam tako nastupio prema čovjeku. U protivnom se ne može govoriti o pravoj vjeri, nego samo o iskrivljenom poimanju ili karikaturi vjere. Iz svega rečenoga uočavamo da pojam vjere, osim što ima svoju komunikacijsku snagu, ima također i svoj relacijski domet, koji pretpostavlja međuosobni dijalog i međusobni susret Boga i čovjeka. Zato vjerovati znači također vjerovati nekome, bez barijera i ograničenja međusobnog povjerenja.

U vrijeme individualizma u kojemu živimo, kad se sve više izoliramo jer gubimo povjerenje u konkretne ljude s kojima živimo, jer ih doživljavamo kao prijetnju za vlastiti interes, teže otkrivamo i snagu onog osobnog Bogu izgovorenog: Vjerujem tebi! Vjerujem u te! Ali upravo u tom izravnom i osobnom odnosu s Bogom vjera dolazi k svome vrhuncu. Činom vjere se uspostavlja zajedništvo s Bogom, čime se očituje bit i prava snaga vjere. A jer se izriče svoj osobni ‘Vjerujem’ Onome u čiju dobrotu i ljubav se ne može uopće posumnjati, postajemo svjesni neizmjernosti njezine snage, nedostižne čvrstoće veza i neupitne sigurnosti. Bog doista ne može prevariti ni prevaren biti, a kao sama Dobrota ne taji svoje istine od čovjeka, niti, kao neizmjerna Ljubav, usteže svoje ruke od njega. Bog je to očitovao u svome Sinu Isusu Kristu, neizrecivoj riječi svoje komunikacije čovjeku, najočitijem znaku i savršenom sredstvu jedinstvenog odnosa Boga i čovjeka.

Zato je Bog očekivao od čovjeka da uzvrati bezuvjetnim činom vjere na čin Božjeg bezuvjetnog i besplatnog sebedarja. Na iskazano neograničeno povjerenje, trebao je uzvratiti činom vjere, te i sam prijeći granicu ograničenja. Sam Bog ga je beskrajnom pažnjom na to motivirao, jer je on ne samo biće koje po sebi pretpostavlja vjerodostojnost, nego je čovjeku putem saveza nudio dodatna jamstva vjerodostojnosti. A najveće jamstvo i kruna svih saveza bio je trenutak kad Bog žrtvuje svoga Sina za ljudsko spasenje.

Vjerovati danas u Hrvatskoj

Svu ovu dinamiku i problematiku vjere možemo sagledati i u našem vjerničkom puku, te je također primijeniti kao školu života. Među vjernicima u Crkvi u hrvatskom narodu uočavamo problem nedostatnog shvaćanja pojma vjere. Mnogo je onih koji se zovu vjernicima, ali ne prijeđu cijeli put vjere koji im se nudi i ne uspostavljaju vjerom zajedništvo sa samim Bogom, nego se zadovoljavaju zadovoljiti religiozne potrebe i ostati na razini folklorističko-tradicionalnoga. Oni onda ne uspostavljaju odnos s Bogom istovjetan odnosu koji on uspostavlja s čovjekom.

Ako bi naši vjernici htjeli učiti od iskustva prve Crkve, onda bi razumjeli zašto je kršćanstvo sebi radije htjelo rezervirati naziv vjere, a ne religije. Naučili bismo onda da je religioznost ljudski put prema Bogu, dok u vjeri prihvaćamo Boga koji nam je prvi došao ususret i jasno nam progovorio o sebi. Vjerski formalizam i svaki drugi oblik svođenja vjere na religiju je doista velika rak rana velikog dijela kršćana u našem društvu i narodu kojim se degradira bit vjere mlakošću vjerskoga života, osobito odbijajući inicijativu Boga objavitelja bijegom od životvornog čina zajedništva.

Umjesto zaključka

Bog je srušio sve barijere i ograničenja koji su se ispriječili na putu sprječavajući zajedništvo ljudi s njime. Premostio je i jezičnu poteškoću, koja postoji zbog razlika naravi, progovorivši našim ljudskim jezikom da ne ostane nejasno ili dvosmisleno što je za nas učinio, da ne bi ostalo neizraženo i našim jezikom koliko nas je ljubio i koliko nam je time povjerenje iskazao. Ni pukotina grijeha duboka kao bezdan nije mu bila zapreka da ne izgradi zajedništvo s čovjekom, pa i onda kad je on razapeo vlastiti život kao most kojim čovjek može sigurno prijeći na obalu vječnoga života.

Razvidno je stoga da kad Bog stupa s čovjekom u proces vjere, onda jamči svojim životom i daje sigurnost za sve istine koje je izgovorio i čine koje je učinio. Za nj vjera nije samo izgovorena riječ, nego ona prelazi u djela, kako bi čovjek vidio da on stoji iza njih. A koliko je Bog ozbiljno mislio potvrđeno je i savezima koje je sklapao s ljudima, jer je vjera tako dobila prigodu postati čovjekov životni stav i odnos s Bogom neprocjenjive stabilnosti i nezamjenjive čvrstoće. No ne treba smetnuti s uma da naš čin vjere treba biti ispunjen i oblikovan ljubavlju, jer je i čin Boga koji je ljubav, učinjen isključivo s ljubavlju i poradi ljubavi. I za kraj možemo reći da sve što je Bog učinio za čovjeka svjedoči o tome koliko je vjerovao u njega. Ne preostaje stoga vjerniku nego da gorljivim činom vjere opravda iskazano povjerenje.

(objavljenjo u Vjesnik biskupa Langa 125, godina XLIII (2013.), str. 13-14.)