Svetkovina Krista Kralja

Posljednja nedjelja liturgijskog ciklusa kruna je cijele godine, a liturgijska je godina slika cjelokupne ljudske povijesti. Zato je posljednja nedjelja liturgijske godine i slika konca povijesti koja će isto tako doći do svoga završetka to jest ispunjenja. Međutim, mi vjerujemo da povijest ne završava prestankom vremena, nego da je kruna cijele povijesti slavna proslava Krista Gospodina kao Kralja svega stvorenja, te ga danas i slavimo baš pod tim nazivom. Upravo zbog toga su i znakovita današnja biblijska čitanja koja nam donose razgovor Gospodina Isusa s Pilatom neposredno prije nego će Pilat osuditi Isusa na smrt. Dok će Pilat pokazivati svoju političku moć i silu, Gospodin će mu tumači da je, usprkos osudi, on ipak kralj. Isus, dosuše, nije shvaćao svoju kraljevsku službu poput zemaljskih kraljeva, nego joj daje posebno obilježje tvrdeći da za njega kraljevati znači svjedočiti za istinu. Zato će na Pilatov upit je li on doista kralj i odgovoriti: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.

On koji je došao iz slave i zajedništva Očeva na svijet želi nas poučiti životu u svijetu kako bismo i mi sami znali doći u istu slavu iz koje je on došao k nama. Ni Pilat svojim sumnjanjem u postojanje istine, ni njegovi tužitelji koji se izravno poslužiše lažima kako bi ga osudili, nisu umanjili njegova kraljevskoga dostojanstva, prema su ga natjerali da prođe kroz patnju, muku i smrt. Zato su oni, a ne on, ušli i u povijest ljudskoga roda kao izdajice istine, kao lašci i spletkari koje treba sažalijevati. Jedini je on ostao pravi kralj, čije je dostojanstvo svijetlilo pred njima dok su ga nevina sudili, ali isto tako im je ostalo i kao trajno povijesno svjedočanstvo o činjenici da istina uvijek pobjeđuje, te da je ljudi ne mogu zatrti na zemlji. Krist Gospodin nam je posvjedoočio da istinu nije moguće ukloniti sa zemlje, te da oni koji to pokušaju ostaju tek naličje povijesti. Takav je bio i Pilat koji je imao ispred sebe Istinu i slušao njezin glas, ali nije htio poslušati, nego je popustio pred naletom lažaca postavši dio njihove zlokobne pobune protiv Boga istine. Zato mu je pripalo nečasno mjesto i uloga u povijesti u trenutku kad su kršćani sačuvali njegov spomen u svome Vjerovanju, uslijed čega je i nastala izreka: Ući kao Pilat u Vjerovanje.

No ovo što se dogodilo Pilatu jer nije htio svjedočiti za istinu, događa se i danas svakome onom tko je na isti način odbacuje u ime svoje moći i društvenog položaja. Jer lašci poput Pilata se otkrivaju već u povijesti, dok će na koncu svijeta biti do kraja raskrinkani pred Kristom Kraljem. Tako da ako pozorno promatramo posljednja dva ili više desetljeća naše povijesti, možemo već sada uočiti koji su to ljudski kraljevi, to jest lažne veličine, završili na marginama povijesti, te ostaju trajno naličje života našega naroda, pa i onda kad ih neće stići ljudska pravosudna kazna, nego tek naša prosudba. Već nam je sada jasno koji su ljudi posljednjih desetljeća pokazali svu bijedu i naličje ljudskosti, jer nisu prihvaćali i poštivali istinu, nego su je htjeli prekrajati i stvarati neku svoju. Ali laž je uvijek kratkoga daha, kao što su u nje i kratke noge, pa je već sada jasno da će neki pojedinci ući u udžbenike naše povijesti na krivi način, isto onako nečasno kao što je ušao Pilat u vjerovanje. Svi koji su nasiljem i lažima pokušati uzeti važno mjesto u povijesti, nisu uspjeli i povijest ih je odbacila, jer laž u njoj nema trajnog spomena.

Zato iz svega rečenoga otkrivamo kakav treba biti stav nas kršćana pred poviješću. Gospodinov stav pred Pilatom za nas je jedini mjerodavan, jer nas poziva da živimo za istinu, da joj budemo dosljedni, te da se veselimo kad istina pobjeđuje nad laži. U povijest i u vječnost možemo ući samo slušajući glas istine, to jest ako živimo kao kraljevi poput svoga Gospodina, ne po mjerilima ovoga svijeta, niti po primjeru ljudskih veličina i kraljeva, nego ponizno služeći istini koja nas uzdiže do kraljevskoga veličanstva. Tko želi s Kristom kraljevati i ući i u povijest i u vječnost ne smije biti lažac ni krivotvoritelj povijesti, jer je pravi kralj onaj tko svjedoči za istinu, zaslužujući time primiti krunu iz ruku vječnoga Kralja.

A kraljevati poput Krista i s Kristom može samo onaj tko je spreman vojevati za istinu. Nas kršćane Bog poziva da budemo čuvari povijesti i povijesnih sjećanja jer znamo da se naša povijest ulijeva u Božju vječnost, da naše zemaljsko kraljevstvo treba podložiti nebeskom cilju. Na taj način mi preuzimamo odgovornost za povijest, da ne dopustimo njezino lažiranje već sada na zemlji, jer budući naraštaji žive i od njezina ispravnog poimanja, kako bi se znali svjesnije i određenije upraviti prema Kristovu kraljevstvu.

Pa i onda kad znamo da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, to ne znači da naše zemaljsko življenje za istinu nije okrunjeno proslavom u Božjem kraljevstvu. Ta činjenica izmakla je Pilatu, te on zato nije mario za istinu, niti je znao što je istina. On nije poznavao cjelovitu istinu o zemlji i nebu, o čovjeku i Bogu, to jest o nebeskom određenju ljudskog života. Zato ga je povijest i opozvala, jer Krist nije dopustio da povijest pišu lašci, nego istinoljupci. Poput svoga Gospodina, budimo stoga svjedoci za istinu, da se ne dogodi da nam posljednju riječ u pisanju povijesti uzmu kojekakvi Pilati, skorojevići i lašci, nego neka posljednja i trajna riječ u svemu bude naše živo svjedočanstvo za istinu.

Naučili ljudi revno sabirati
zemaljska dobra i izvanjsko blago
u pripremljene riznice,
natječući se tko će imati više,
te čija će riznica biti veća i sigurnija.
No ne treba zaboraviti, međutim,
da su ove zemaljske riznice
samo slika one nebeske,
kojoj nisu niti sjena.
Prihvaćajući pak učiti
od onoga koji ih je pozvao
da grade duhovne riznice
od dobrih i kreposnih djela,
pristali su primiti ga u život.
I tada su spoznali
da su upravo oni sami
najveća i najdragocjenija riznica
u koju je on s ljubavlju položio
svoje neprocjenjivo blago.

33. nedjelja kroz godinu – B

U pretposljednju nedjelju ove liturgijske godine Gospodin Isus govori o scenariju posljednjih vremena vrlo živopisnim slikama. Cilj mu je našim ljudskim jezikom predočiti nama ljudima barem dio istina o onome što se ima zbiti o koncu svijeta. Ali ne samo o koncu povijesti, nego o koncu svijeta za nas, koji se događa kad prestane naš zemaljski život.

Tako Gospodin s jedne strane naviješta strašne i stravične događaje, a s druge strane ih potvrđuje kao nešto vrlo pouzdano što se ima dogoditi, da ne kažemo vrlo naravno. Zato se čudi da nam svijest o tome izmiče, kao što mnogim ljudima izmiče činjenica da će umrijeti, premda svi znaju da hoće. Tako vidimo, sudeći barem prema tome koliko kao ljudi mislimo na smrt i koliko se spremamo s njome suočiti, da zanemarujemo, previđamo i bježimo od te istine. Ako nam izmiče nešto što je tako blizu, neposredno i neminovno, koliko nam tek izmiče ono o čemu mislimo kao o nekoj dalekoj budućnosti.

A ono što se ima zbiti doista je silno. Gospodin to uspoređuje s pomrčinom sunca i mjeseca te ljuljanjem nebeskih tijela: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Gospodin govori dakle da će se dogoditi nešto takvih razmjera i intenziteta na što čovjek neće moći utjecati, jer to će izmicati njegovoj volji i moći. Najavljeni događaji ipak nisu konačna poruka koju Gospodin upućuje, nego su tek samo nagovještaj nečeg ozbiljnijega, to jest uvod u onaj središnji događaj, a to je njegov slavni dolazak: Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. Ako ozbiljno uzimamo Gospodinove riječi, onda ćemo razumjeti da je današnje Evanđelje prije svega riječ nade, a ne straha. Kršćani doista ne žive u strahu od budućih događaja koje nazivamo konačnima. Ne boje se razmišljati niti o koncu svoga života, niti o koncu ljudske povijesti kao takve, jer nisu usredotočeni na konac svijeta, nego na onaj život koji nema kraja, a koji započinje pogledom na Krista proslavljenoga. Zato je njima gotovo normalno ovo što Gospodin govori, jer je kršćanska zajednica od najstarijih vremena slavi sveto euharistijsko slavlje iščekujući s ljubavlju njegov drugi dolazak ponavljajući nakon poklika Tajna vjere: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Koliko bi u nama trebalo biti naravno upraviti svoj pogled prema budućim događanjima potvrđuje nam Gospodin i prispodobom o smokvi. On uočava kako mi ljudi lako čitamo znakove u prirodi, pa tako i po smokvinoj grani koja omekša i tjera lišće zaključujemo da je ljeto blizu. Kao što s naravnom lakoćom otkrivamo da je ljeto blizu, trebali bismo s isto takvom naravnom lakoćom, samo duhovnom, otkriti da je Gospodin blizu, da stoji na vratima. I kao što se smokva ne buni protiv svoje prirode, te iz nje lako iščitavamo što se ima zbiti, ne bunimo se niti protiv svoje prirode koja čezne za potpunim ostvarenjem života u Bogu. Ako nam u žilama teče božanska krv, ne možemo živjeti samo kao ljudi. Ako u nama struji Božja riječ, ne možemo ne prepoznavati Božji život u sebi dopuštajući da on prostruji, potjera lišće i donese nove plodove.

Smokva nije mehanička naprava kojoj možemo isključiti dovod života koji joj struji kroz žile, nego ona sasvim prirodno doživljava to što se događa, ne opirući se snazi koju osjeća u sebi. Smokva zna da tom unutarnjom snagom može osmisliti svoje postojanje i doći do ploda, te se stoga i ne buni što je taj prirodni impuls jači od nje same. Da nije njega ne samo da njezin život ne bi imao smisla kao neplodan, nego je uopće upitno bi li ga imala uopće. Bilo bi suludo da ga pokuša odstraniti iz sebe, jer onda više ne bi bila to što jest.

No na žalost ljudi ne znaju nepogrešivo prepoznavati u sebi istinski život, te im ne preostaje nego ustanoviti da ih čak i smokva u tome nadmašuje prepuštajući da život u njoj djeluje iznutra naravnom snagom. Kamo sreće kad bi se to moglo reći za nas ljude da prepoznajemo Kristovu snagu u svojim venama kao naravnu silu što struji i što nas vodi u pravi život, za kojim onda čeznemo i prema kojem se usmjeravamo. Sam Bog je u nas usadio impuls i princip života, te griješimo i protiv sebe i protiv njega kad ga ne uočavamo ili ne čitamo njegovu poruku o tome koliko nam je Bog blizu, koliko je na vratima našega života i srca.

Danas je vrijeme da od smokve nešto naučimo. Hranimo se onom Božjom nevidljivom snagom koja nam struji s Kristova oltara, te živimo sukladno tom nutarnjem principu, sasvim slobodno i spontano, ne opirući se protiv njege prisutnosti u nama i protiv cilja i smisla kojem nas usmjerava. Samo tako ćemo, tom silom iznutra, zajamčiti sebi nepropadljivost i život vječni. Prepoznajmo način i vrijeme Božjeg pohođenja, te na nj odgovorimo sukladno zakonima svoje naravi Bogom ispunjene, te se tako nećemo osušiti i propasti pred onim što se ima dogoditi, nego ćemo to iščekivati puni radosti, širom otvorenih vrata Kristu Gospodinu.

Kako bi bez ronjenja otkrivali
što se krije u dubinama mora
ljudi su izumili uređaj zvan sonar.
Akustička je to naprava
koja služi za osluškivanje zvukova
ispod vodene površine,
te za određivanje udaljenosti
predmeta pod vodom
uz pomoć zvučnih valova.

Sličnom se metodom
poslužio i sam Bog
došavši u ljudsku povijest.
Želeći detaljno istražiti
dubine ljudskoga srca
upotrijebio je sonar svoje riječi
jer je to jedina naprava
za mjerenje njegovih dubina.
Tako riječ Krista Riječi
odzvanja u našim srcima
mjereći dubine i pličine
našeg odnosa s Bogom.

32. nedjelja kroz godinu – B

Današnjim Evanđeljem Gospodin Isus se osvrće na jednu pojavu u društvu svoga vremena koja je bila višestruko bolna. Osim što je bolna bila je i opasna, te se tako Isus izložio opasnosti iznoseći svoje tvrdnje. On je naime uočavao kako postoje velike nepravde koje se nanose nezaštićenim osobama kao što su udovice kojima se na podal način otimala imovina. Da stvar bude gora, to su radili vjerski poglavari koji su imali i određene civilne ovlasti i odgovornosti, ili su u najmanju ruku utjecali na javni život svoga društva. Isus im predbacuje ne samo socijalnu neosjetljivost na potrebe najslabijih, nego, štoviše, optužuje ih da ih na lukav način pljačkaju. Pismoznanci, naime, dok su se šepirili zbog svoga položaja u društvu, s druge pak strane beskrupulozno su otimali imovinu udovica, i to pod izlikom pobožnosti i molitava, kako veli Gospodin. Premda su u službi Božjoj ne libe se niti od najgnusnijih čina, a sve s ciljem da se domognu imovine onih koje nema tko zaštititi. Vjerojatno su ih uvjeravali kako, služeći se njihovom imovinom, skrbe za opće dobro naroda, ili su ih uvjeravali da tako služe Bogu i ostvarenju njegova kraljevstva, dok su s druge stane napasli sebe i nastojali isključivo oko ostvarenja svojih političkih planova i ambicija. Kako bi napunili svoju zemaljsku riznicu, nisu prezali od toga da gaze one malene, i to pod dobrom izlikom općeg dobra, svetosti i pobožnosti. Tako su pismoznanci, umjesto da štite pravo obespravljenih i nezaštićenih, kovali planove kako da se domognu njihovih dobara čime su se uvlačili u opasne političke igre, umjesto da skrbe za dobro svakog čovjeka.

Danas nailazimo na istovjetnu situaciju u današnjim društvima kad vlastodršci ovoga svijeta, željni zarade i vodeći se isključivo logikom kapitala, ne vode računa o čovjeku, napose onom malom i skromnom, te po njegovu životu gaze beskrupulozno. I danas u svijetu djeluje toliko grabežljivaca, ne samo onih koji druge otvoreno pljačkaju, nego one koji to čine pod izlikom zakona i propisanoga prava. To mogu biti uglađena gospoda u kravatama koji po svjetskim središtima moći ili bankama smišljaju koji potez povući kako bi izvukli što više novca od siromašnih pojedinaca i naroda, koje potom drže u šaci jer su u nemogućnosti vraćati dugove i isplatiti kredite. Oni su ujedno tvorci tržišnog i prestižnog gospodarstva koje se najčešće vodi logikom bespoštednog pobjeđivanja suparnika, koje ne vodi računa o ugroženim ljudskim sudbinama. Slični njima mogu biti i zakonodavci koji smišljaju koje sve poreze i namete nametnuti svojim građanima kako bi napunili državnu kasu, i ne misleći na moguće tragedije konkretnih ljudi koji će biti žrtve tih zakona.

Međutim, ako ćemo se držati istine koju Gospodin iznosi u Evanđelju, ne može se reći da skrbi za društvo i opće dobro onaj tko ne skrbi za konkretnog čovjeka i za njegove istinske vrijednosti. Skrb za opće dobro koja ne obuhvaća skrb za ugrožene i nezaštićene je samo apstrakcija i ‘dobra’ izlika koja može biti i prilično opasna kako za pojedince i društvo. To može jednostavno biti dobra izlika, kao što su pobožne molitve bile izgovor pismoznancima. A kao što je njih Gospodin raskrinkao, tako bi valjalo raskrinkavati i današnje pismoznance koji vuku poteze kojima zakonito pljačkaju nezaštićenu sirotinju. Valja se suprotstavljati onima koji se poigravaju neupućenošću i naivnošću ljudi kako bi sebi zgrtali kapital. Svakome je jasno što je kriminal i pljačka, ali je daleko pogubnije kad se otimanje sirotinji ozakoni pod izlikom općeg dobra, kad to izvode navodni zastupnici općeg dobra i dobrotvori ljudskog roda u ime napretka i socijalne pravde. To se događa kad državne vlasti idu na ruku raznim krediterima, bankama i poduzetnicima, kojima su ljudi samo brojke i radna snaga koju treba iskoristiti.

Gospodin Isus je proročkim pogledom dodirnuo jednu vruću temu, no nije se bojao prigovora da se miješa u vjersku i nacionalu politiku, premda se i ovakve neugodne izjave pridonijele kasnijoj brzoj osudi. Spreman stati u obranu siromašnih i nezaštićenih nije se dao zbuniti, nego je oštro kritizirao nepravdu, bez obzira na izlike onih koji su je činili. Štoviše, još se time žešće na njih obrušio, jer su pod izlikom svetoga i općeg dobra činili zlo. No da bi mogao prozivati nepravde i ispravljati nepravilnosti on sam je morao imati čist obraz pred svijetom, jer nije dovoljno samo drugima dijeliti lekcije. Štoviše, i nedopustivo je da pojedinac drugima dijeli lekcije ako sam ne živi sukladno Božjoj riječi poštujući čovjeka i njegovo dobro, bez obzira kojem socijalnom staležu dotični pripadao. Nikada nijedan naš potez nije Bogu mio, pa i kad iza njega stoji izlika općeg dobra, ako će kao posljedicu imati ugrožavanje prava onih nezaštićenih. A i bezvjerce i moćnike ovoga svijeta Bog će pitati kako su se odnosili prema sirotinji, te će biti strože suđeni ako su odgovorni za paklene planove otimanja sirotinjskih dobara.

Pozivajući nas da se čuvamo pismoznanaca koji proždiru kuće udovičke, Gospodin nas je upozorio da se pazimo da ne postanemo žrtve takve grabežljive politike i gospodarstva koja pojedince navlači na tanak led dok ne propadnu, ne brinući što će biti s njima i njihovim obiteljima. Gospodinovo upozorenje, osim toga, nas upućuje da se pazimo izopačenog mentaliteta, to jest da ne dopuštamo sebi postavljati ciljeve u ime kojih smo spremni gaziti po drugima, a to su redovito slabiji, kako bismo ih ostvarili. Neka nam stoga budu poticaj i vodič da izgrađujemo pravednije i čovjekoljubivije društvo u kojem će nam na prvome mjestu biti dobrobit čovjeka, a ne zarada, pogotovo ne ona prljava, kako bi nam time primarni cilj bio zaštita sirotih i ubogih.

Uopće nije važno
je li uzrok brodolomu
olujno more ili ljudska greška,
važan je dobar poučak
koji se iz toga izvuče.
Jer kad se ljudi jednom nađu
u valovlju morskom,
jedino na što misle
je goli život.
Tada prolazi kroz glavu
njegova vrijednost,
a svijest odbacuje suvišno –
nebitno što je s vremenom
bez razloga postalo prebitno.
Na površinu onda izvlači
dugo potiskivani i zaboravljeni
odnos prema životu,
rasterećen nepotrebnih tovara.
Tada je čovjek bliži sebi,
a time i Bogu kao izvoru,
očišćen i opran od svih natruha
ljudske površnosti i prolaznosti.

Kako čovjeku pojedincu,
tako i društvu u cjelini,
neophodan je, na žalost,
upravo dobar brodolom
kako bi shvatio svoje lutanje
i uočio da njegov brod
ne vodi pravoj luci sreće.

31. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje dotiče jednu od nosivih tema kršćanske vjere, a to je odnos nas ljudi prema Bogu. Postavlja se pitanje kako se čovjek treba odnositi prema tome najuzvišenijem biću koje je uzrok našega postojanja. Koju vrstu osjećaja treba prema njemu pokazati ili pak što sve učiniti a da bude dostojno njega? Kao odgovor na to pitanje židovski je narod imao obrede i žrtve kojima mu je pokušao iskazati čast prinoseći ih u prvome redu u jeruzalemskome hramu. Mnogi su bili uvjereni da najviše što mogu učiniti da Bogu iskažu štovanje i zahvalnost je upravo određeni bogoštovni čin za koji su vjerovali da odgovara božanskoj volji.

No očito da takav odgovor nije bio krajnji domet, te se onda tražilo i druge moguće odgovore. Odgovoriti na pitanje ispravnog odnosa prema Bogu, ma koliko može biti jednostavno, postaje ipak vrlo problematično. Da nije bio problematično riješiti spomenute upite i da se o tome nije raspravljalo, onda ni pismoznanac iz današnjeg Evanđelja ne bi ni postavio Gospodinu pitanje o najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Ali jer su se pismoznanci oko toga sporili, pokazatelj je da se nisu svi slagali oko toga što bi trebalo biti najvažnije u Zakonu. Gospodinov odgovor je vrlo jasan i nedvosmislen, te ne ostavlja prostora manipulacijama i drukčijim tumačenjima. Najvažnija i prva zapovijed od svih je ljubiti Gospodina Boga iz svega srca, iz sve duše i iz sveg uma svoga. No premda Gospodin ne ostavlja prostora dvojbi, ipak nam se s pravom nameću neka pitanja na koja valja tražiti odgovor. Kao prvo valja se upitati zašto Bog od čovjeka traži baš ljubav? Zašto bi to morala biti najveća zapovijed? Zašto se ne zadovoljava našom poslušnošću? Zašto nije dovoljna vjernost zapovijedima? Zašto se ne zadovoljava činima bogoštovlja? Zašto se ne bismo i mi, poput tolikih koji Boga ne priznaju, zadovoljiti da kažemo kako smo humani i činimo dobro, te da uopće sebi ne postavljamo pitanje ljubavi prema Bogu? Osim toga valja se upitati i s kojim pravom traži ljubav? Može li se uopće nekome zapovjediti da nekoga ljubi?

Premda prihvaćamo samorazumljivim da Bog zapovijeda ljubav, ipak valja znati da takva zapovijed nije samorazumljiva jer se ljubav ne može zapovjediti. Tko bi drugome htio zapovjediti da ljubi ili mu nametnuti ljubav, ispao bi smiješan. Doista nitko to i ne pokušava, jer se ljubav prije svega događa među osobama. Prava ljubav stoga pretpostavlja uzajamnost, te je kvalitetna onoliko koliko se osobe mogu pratiti u tom uzajamnom odnosu. Uzajamnost je važnija od zapovijedi, jer nitko do sada nije drugoga natjerao na ljubav, ali ga je mogao svojom ljubavlju privući i potaknuti da ljubi. Zato do kraja ostvarena ljubav pretpostavlja ostvarenje osobnog međusobnog zajedništva. Ako ovo vrijedi i za Boga, a vrijedi, onda se s prvom moramo čuditi da je Bog zapovjedio ljubav, te se onda naši upiti sasvim opravdani.

Bog od čovjeka traži ljubav, jer je ljubav najsvetiji sadržaj života, sadržaj kojim se život osmišljava i dolazi punini sreće, a Bog se ne može zadovoljiti primajući od čovjeka nešto usputno i sporedno, nego upravo ono središnje i najuzvišenije. Samo ostvarenjem ljubavi se osmišljava život i dolazi k punini sreće, te ona predstavlja mnogo više od bilo kojeg drugog uspjeha u životu. Da se u odnosu prema Bogu zadovoljimo samo time da nismo činili nikakvo zlo, to može biti eventualno iskaz straha i pokornosti, te ne govori samo po sebi ništa o ljubavi. Dok s druge strane je samorazumljivo da onaj koji ljubi ne čini zlo drugome, ali je ujedno upućen na drugoga i svojom sposobnošću da čini dobro. Ljubiti stoga znači aktivno željeti dobro drugome, te sve činiti da drugi ostvari svoje dobro.

Upravo ova istina ne bi nam smjela dopustiti da svoj odnos s Bogom živimo u duhu ljudske površnosti, polazeći od onih minimalističkih pretpostavki. Nije dovoljno ne činiti zlo, pa da budemo u miru s Bogom, jer je velika razlika između tog ‘biti u miru s Bogom’ i onog bitnog životnog cilja i imperativa ‘ljubiti Boga’, na koji nas i Gospodin Isus poziva. U miru možemo i trebamo biti i s nekim koga ne poznamo, ali dok dođemo do toga da možemo reći da ga volimo, potreban je dug proces koji se brusi u konkretnom odnosu.

Stoga i prema Bogu, nije dovoljno to što mu nismo protivni ili što ne kršimo njegove zapovijedi, kako bismo rekli da smo u zajedništvu s njima i da ga volimo. Istinska ljubav pretpostavlja svakodnevni rast u dobru, u zajedništvu i razumijevanju. Ljubav je proces darivanja u kojem nemamo zadrške ni dvolične računice, nego potpuno predanje, što je mnogo zahtjevnije od nekog izvanjskog bogoštovnog čina, te je ujedno nešto najčasnije čime možemo iskazati štovanje Bogu živomu. Pogotovo što on ne traži od nas ljubav, a da nam je nije prije dao. Naprotiv, on je nas prvi ljubio, te stoga s pravom očekuje da mu uzvratimo, kako bismo ostvarili uzajamnost zajedništva. U protivnom, bila bi doista besmislena njegova zapovijed da ga ljubimo.

U biti kad nam zapovijeda da ga ljubimo, prije svega nas poziva da se dademo ljubiti, to jest da prije primimo njegovu neizmjernu ljubav koja je jedina kadra učiniti da uzvratimo. On nas tako ne tjera na ljubav nekom zapovijedi, nego nas svojom ljubavi privlači da  mu uzvratimo za neizmjernu ljubav kojom nas je ljubio i otkupio poslavši svoga Sina da nas spasi od grijeha. Onaj pismoznanac koji zna da je najvažnija zapovijed upravo zapovijed ljubavi prema Bogu, još uvijek nije dionik kraljevstva Božjega, prema je vrlo blizu, dok smo mi, spoznavši Božju ljubav za nas u Kristu, već postali djeca Božja i baštinici njegova kraljevstva. Prihvatimo njegovu ljubav, te kao djeca uzvratimo mu stoga iskrenom i dubokom ljubavlju, kako njegova ljubav za nas ne bi ostala jednosmjerna, nego se ostvarila u potpunom zajedništvu i prihvaćanju, u uzajamnosti i međuovisnosti. Uzvratimo mu žarkom ljubavlju na taj nezasluženi dar, jer ljubav se može samo ljubavlju uzvratiti.

Svetkovina Svih svetih

Svetkovinom Svih svetih Crkva danas uzdiže naše poglede prema onima koji su doživjeli puninu radosti vječnoga života, a ne častimo ih javno jer se za njih nikada nije pokrenuo postupak za proglašenje blaženim i svetim. No time što nisu službeno proglašeni svetima ne znači da su manje bitni u Božjim očima, ili da bi trebali biti nama manje važni kao svjedoci vjere i uzori življenja. Naprotiv, trebalo bi biti baš suprotno, te činjenica da je postojalo mnoštvo vjernih tihih Božjih svjedoka u svijetu trebala bi osnažiti našu vjeru i potaknuti želju za svjedočenjem, ali ne samo u okolnostima izuzetnih zahtjeva, nego u običnim malim stvarima svagdanjeg života.

Zato spoznaja da ima toliko neproglašenih svetica i svetaca i nama je dodatni poticaj da se ne bojimo opredjeljenja za svetost i kad smo svjesni da se ne možemo podičiti nekim osobitim junačkim kreposnim djelima, jer se iz dana u dan trebamo susretati i nositi sa svojom slabošću. Sveci su nam nadahnuće da dodatno razmislimo o svom životnom stilu i vrijednostima koje izabiremo u svakodnevnici, jer se svetost ostvaruje isključivo kroz konkretno opredjeljenje za Božje vrijednosti. Zato su sveci poticaj da i sami dar vjere koji nam je dan od Boga konkretiziramo u svojoj svakodnevnici, jer svetost ne pretpostavlja neophodno i čudotvorstvo, nego prije svega jasnoću i snagu odrediti se pred Bogom i pred svijetom, to jest spram Boga i spram svijeta.

No svaki svetac koji je došao u kraljevstvo Božje danas bi nam potvrdio da ključ proslave leži u tome što je u svojim konkretnim prilikama u svijetu živio posebnim intenzitetom duhovnog života, to jest da nije želio proživjeti nijednu životnu situaciju a da ujedno ne zauzme stav prema Bogu. Tako se većina svetih ne može podičiti nekim velebnim djelima na temelju kojih bi im se trebali divit i niti pljeskati, ali se mogu podičiti darom vjere koju su primili od Gospodina. Svaki od njih koji sada u nebu slave Gospodina posvjedočio bi da je živio svetost u svijetu i poradi spasenja svijeta, ne dopuštajući se zavarati njegovom svjetovnom pojavnošću, nego težeći prema dužnoj dubini na koju Bog poziva svakog čovjeka. Živio je u svijetu svjedočeći da svijet nije prepušten samome sebi, nego da u svijetu postoji i Božja prisutnost koja ljude poziva na poseban stav prema životu. Svetac je stoga onaj tko živi u svijetu, ali ne prema zakonima svijeta, nego prema zakonom vjere u Boga koji se objavio kao Otac koji ljubi svijet, kako nam to veli sveti Ivan u današnjem drugom čitanju. Zato je za prve kršćane riječ svet i svetac bila sinonim za riječ vjernik, te su sebe nazivali kako vjernicima, tako i svetima.

Kao što nekada svetopisci upozoravahu, tako bismo i mi danas trebali znati da svijet u kojemu živimo nije ni idealan ni idiličan, nego se vodi nekom logikom samostalnog postojanja i postupnog odvajanja od Boga, tako da je sveti Ivan morao zaključiti kako svijet ne pozna Boga. A posljedica nepoznavanja Boga je potom i nepoznavanje i odbacivanje kršćana. Svijet koji reagira tako ratoborno prema Bogu i Božjim vrijednostima srlja u propast, te je potreban stoga dužni napor kako bi ga se proželo darom nove svijesti. Potrebno je navijestiti mu Božje vrijednosti kako bi se svijet humaniziralo, jer samo ljudske vrijednosti nisu dostatne. A taj proces obogaćenje svijeta Božjim vrijednostima ne događa se sam po sebi, nego žrtvom onih koji posvećuju sebe toj svetoj zadaći. Točnije rečeno taj se proces događa po svecima koji unose Boga u svijet svetošću života, u protivnom svijet bi ostao svjetovan, a čovjek s njime i u njemu posvjetovnjačen, umjesto pobožanstvenjen.

Zato se svetost pokazuje prvenstveno kao stvarnost živoga odnosa prema ljudima, ali odnosu koji izvire iz zajedništva s Bogom. Na žalost mi ljudi se češće opredjeljujemo za svjetovnost nego za svetost. Jer svijet i svjetovnost nas od bića usmjerena na susret s čovjekom kao bratom vodi prema tome da smo usmjereni prema stvarima. Upravo zato su oko nas mnogi obespravljeni, zaplakani, neutješeni, jer neki ne znaju regulirati svoju želju za stvarima, pa su čak spremni preko tuđih leđa ostvariti svoje potrebe. Da nije takve zle ljudske želje koja pravi taj veliki raskorak i odmak od pravih vrijednosti, svijet bi bio mnogo plemenitiji i ispravniji.

Sveci su oni koji znaju tako živjeti u svijetu da ne gube Boga iz vida. Svjesni su da je ljudski život nešto više od zemaljske pojavnosti, a to nešto više nam je dano na dar. Upravo zato se i ne očekuje da svetac mora činiti nadljudska djela i čudesne zahvate, nego najobičnijem životu dati novu dimenziju zajedništva s Bogom. Zato nas Bog poziva na svetost odnosa, kako bi nam odnos prema njemu zajamčio i odnos prema ljudima u svoj snazi njegova dara, čime onda slijedi ostvarenje svih mogućnosti kojima je čovjek zadan. Na žalost kod mnogih je ljudi prisutnija težnja prema zemaljskoj dobrobiti, nego prema ljudskom dobru. Ali sveci ne dopuštaju sebi da im svijet izmijeni kriterije, nego se uporno bore za provoditi u život ono čemu ih je Bog poučio. Zato prihvaćaju najprije za sebe blaženstva na način na koji ih je Gospodin Isus izložio, pri čemu je uočljivo odricanje od zemaljskih interesa, te prianjanje uz vječna dobra. Takvim stavom ostvaruju istinski odnos prema Bogu, ali isto tako i prema ljudima kojima ostavljaju svoj život kao svjedočanstvo i svojevrsnu žrtvu. Neka nas stoga primjer svetaca nadahnjuje da se i sami opredjeljujemo za svetost života umjesto da dopuštamo da nas svijet posvjetovnjači.

Mnoštvo ljudi se slijevalo
u raskošnu koncertnu dvoranu
kako bi čulo svjetski poznatog tenora
i uživalo u iznimnom koncertu
prepušteni ljepoti njegova glasa.
Ali treba također reći
da je i publika izvrsno reagirala.
Kao pravi glazbeni znalci
i ‘sladokusci’ dobroga glasa
i uzvišenih opernih arija
svi prisutni su bez daha
vrlo pozorno slušali,
opijeni opojnim glasom
koji ih je dizao u nebeske visine.

Misao odluta spontano
na stanje u društvu
koje najčešće ne pozna odnos
kakav vlada na koncertu.
U javnosti se ne sluša
glas onih koji imaju što reći,
kao što publika na koncertu
sluša omiljenog pjevača.
U društvu se snaga glasa
mjeri kriterijem mase
i logikom bukača.
Istini za volju,
bukači mogu biti glasniji
od vrsnog pjevača,
ali ne i otpjevati
skladnu ariju života
od koje duša živi.

30. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje daje nam uvid u vjeru jednog slijepog čovjeka iz Jerihona koji je živio proseći, jer poradi sljepoće nije uspijevao drukčije skrbiti za život. Sveti Marko mu spominje čak i ime, izvještavajući nas da se radilo o Bartimeju, sinu Timejevu. Ovaj čovjek, kad je čuo da u blizini prolazi Gospodin Isus, bio je na svome uobičajenom mjestu, pokraj puta na izlazu iz grada, gdje je iščekivao milostinju prolaznika. Očito nije bio neupućen u aktualna duhovna zbivanja, nego je dobro poznavao tko je Isus kad nije dopustio da Isus prođe, a da on sam ostane pored puta. Premda je samo sjedio i prosjačio, ali nije bio gluh da ne bi slušao o događanjima u svom kraju i narodu. Ako i nije vidio očima, vidio je duhom i vjerom da se približilo vrijeme da dođe obećani Mesija – Sin Davidov. Nije mogao šutjeti jer je to bila jedinstvena prilika za susret s onim u kojega je već u srcu bio povjerovao. A vjerovao je da mu taj koji mu je upali u srcu svjetlo vjere i spoznaje može dati i očinji vid koji mu je nedostajao. Zato je, kad je čuo da se radi o Isusu, počeo glasno vikati i zazivati: Sine Davidov, smiluj mi se! Pa i onda kad su ga ušutkivali, on je još glasnije vikao i vapio.

A njegova upornost se isplatila. Usprkos velikog meteža, galame i buke koja se zbog mnoštva stvarala oko Isusa, on je, kako vidimo, ipak uspio doći do spasonosne informacije o tome tko tuda prolazi. Ali i Isus je uspio čuti njega i vapaj njegove vjere kojom je vapio za pomoći. Zato je ovaj susret bio susret vjere koji je nadvladao sve nedaće koje su postojale u okolini zaglušujući govor vjere i onemogućujući njihov susret. Gospodinova reakcija je pokazatelj koliko mu je stalo do glasa vjernika koji vapi za pomoći. Isus ga ne ostavlja, niti prolazi nagluh za njegov vapaj, nego se zaustavlja i poziva slijepca, kako bi ga nakon kratkog razgovora iscijelio.

U društvu u kojem živimo i sami se navikavamo da se glas vapeće vjere prigušuje mnoštvom drugih, nerijetko nesklonih i protivnih glasova. Ne otkrivamo uvijek ljepotu i snagu ovog glasa, nego se radije osvrćemo na količinu, to jest broj drugih glasova koji se javljaju u društvu i pred njima se povijamo. Tako postaje presudan broj, a ne kakvoća glasa u sebi. Na žalost to je kao da kažemo da 100 bukača bolje pjeva od vrsnog opernog pjevača samo zato što ih je više pa ga mogu bukom nadglasati.

Ali umjesto da samo kritiziramo dežurne bukače, valja nam poći i od nas samih, u našem konkretnom društvu i situaciji. Čuje se također često kako mi kršćani nismo dovoljno glasni, s čime se uistinu valja složiti. Doista nismo glasni niti u odnosu na broj, niti u odnosu na inicijative, maštovitost i poduzetnost. Kao da nas je još uvijek strah reći svoje mišljenje i zauzeti stav u javnosti. Kao da nas je strah glasno braniti svoje vrijednosti na način na koji to čine drugi, pa i oni koji potiču nevrijednosti. No, očito da je to samo posljedica, a da uzrok treba potražiti negdje drugdje. Uzrok takvog stava je duhovne naravi i leži u nama samima.

Ako smo u društvu pretihi, to je zato što ni pred Gospodinom Isusom nismo uvjereni ni glasni, i to je ono što zabrinjava. Naš glas je pred njim do te mjere tih da je nezamjetan. I ne  samo glas s usana, nego još više glas srca i života. Mi kršćani bismo trebali biti doista glasni, to jest imati živu vjeru koja dopire do Božjih ušiju, poput one Bartimejeve, a onda bismo se lako nosili i sa glasnoću u društvu. Preslabo je i pretiho naše osobno svjedočanstvo, naše uvjerenje u vjeri, naše zajedništvo s Bogom. Da smo mi vjernici uvjereniji u svojoj vjeri, onda bismo nadglasali buku svjetine, onda bismo oduševili druge za istinu i Božje vrijednosti.

Budimo stoga poput Bartimeja i dajmo Isusu prigodu da se očituje kao pravi i moćni Bog, koji na molbe naše vjere uslišava naše zazive otvarajući nam oči da progledamo. Zamislimo koliku je sreću imao Bartimej jer je prvo lice koje je ugledao bilo lice Sina Božjega, svoga stvoritelja i otkupitelja, svoga liječnika i učitelja. Vidio je prvo onoga čiju je prisutnost jasno osjetio u srcu, te i nas poziva da idemo istim putem vjere u ovoj Godini vjere, časteći svoga Gospodina u srcu, kako bismo doživjeli iste radosti gledajući lice njegovo. Neka glas našega srca bude glasan, a onaj duše neka bude oduševljen, kako bismo mogli ovom svijetu glasno navijestiti radost svjetla i ozdravljenog vida, kao što ju je osjetio Bartimej.