Svetkovina Tijelova
Čovjek nije biće koje samo živi poput drugih bića, nego živi, nego živi postajući svjesno života. Poradi toga se može reći da čovjek ima život, jer barem jednim njegovim dijelom upravlja i gospodari životom. Ostaje mu, međutim, ona trajna poteškoća. Kolikogod se trudio posjedovati život i njime zagospodariti do kraja, ipak mora priznati da u tome ne uspijeva. Uočava, naime, da nema života u sebi, te osjeća da sve što ima i čime gospodari može u djeliću sekunde biti nepovratno izgubljeno. Kad pomnije propituje zašto je to tako, onda dolazi do jedinog smislenog zaključka i odgovora. Nije i ne može biti apsolutni gospodar života jer mu je život darovan. Došao je u postojanje iz ništa po stvarateljskom zahvatu, a ne radi toga što je sam to htio. Došao je u život kao darovan, a ne kao gospodar koji je odlučio kada, kako i koliko života imati.
Njegova težnja da bude gospodar života ipak mnogo govori. Svjedoči kako je biće koje nosi zakonito nastojanje, koje ako ne ostvari ostaje nesretan. Pa i kad polazi putem krivih ostvarenja, ona su odraz iste zakonite želje koja rječito govori o njemu samome. Među pogrešna ostvarenja ubraja se potreba da čovjek dominira nad drugim ljudima i da im bude gospodar, ili u najmanju ruku da im bude nadređen i nadmoćan. Nesnalaženje i kriva ostvarenja naznačuju, međutim, kako je pozvan tražiti prava, zakonita ostvarenja gospodarenja životom. Sve to mu služi kao izazov i poticaj da ne odustane dok ne pronađe pravi način, dok ne ostvari željeni cilj postajući potpunim gospodarom života i svoje sudbine.
Ovakve želje koje se rađaju i bujaju u ljudskome srcu može uslišiti i ispuniti sam Bog, onaj koji ima život u sebi i koji bića iz ničega poziva u postojanje. To je onaj koji smrtnim bićima daje poziv i dar da gospodare životima. Naravno, da gospodare na ispravan način, sukladno njegovu božanskom planu. Takav način je definirao sam Bog. Kao što je se je on pokazao gospodarom života jer je dao život kako bi druge oživio svojim životom, tako iz toga i čovjek uči da gospodari životom kad daje život za druge, a ne kad im ga oduzima. Gospodari životom onaj tko zna služiti životu, a ne onaj tko traži da mu drugi služe. Gospodari života smo kad poput Boga vraćamo i dajemo život tamo gdje je već nastupila bila smrt. Gospodari smo života kad u sebi imamo onaj i onakav život koji nam Boga daje, a ne ono što po svom nahođenju zovemo životom.
U ovom kontekstu razumijevamo današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus svojim slušateljima govori o sebi kao kruhu za život svijeta, to jest o tijelu za život svijeta. Ili pak kad veli kako nemaju života u sebi, otkriva kako je svjestan ove ljudske potrebe da dođe do takvog stupnja postojanja da može imati život u sebi. Ali osim što je uočio da svijet traži život ili da traži život u sebi, on sebe predstavlja rješenjem i ciljem takvog ljudskog traženja. Kad veli da je njegovo tijelo kruh za života svijeta, onda potvrđuje svoju božansku svemoć koja može zadovoljiti ne samo potrebe za životom nekog pojedinca, nego on u tolikoj mjeri posjeduje život da može dati život svijetu. Životnu moć koju čovjek pokušava steći trudeći se imati život u sebi, on mu omogućuje hranom koju daje čovjeku. Tako Gospodin Isus dolazi ususret ovoj nasušnoj ljudskoj potrebi. Dok čovjek želi, a ne uspijeva imati život u sebi, on mu daje sebe i svoj život, jer je u njegovu Tijelu i Krvi prisutno cijelo božanstvo koje je Život. Tako onaj tko blaguje Boga – Život, ima život u sebi. Imajući u sebi Boga, ima život u sebi, to jest on otada živi takvim životom da mu život nije stvarnost što izmiče iz ruku, nego dar kojega potpuno posjeduje i potpuno njime upravlja jer po daru Božjeg života posjeduje neumrli, trajni život.
Krist Gospodin kao Bog dolazi među ljude kako bi ih podario božanskim životom, jer imajući Boga u sebi, imaju neprolazni život koji im nitko ne može oduzeti. Gospodin je stoga vrlo kategoričan tvrdeći: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Neka nama vjernicima na današnju svetkovinu njegova Presvetog Tijela i Krvi Gospodin podari gorljivost da težimo imati život u sebi, to jest da nastojimo žarko blagovati otajstvo koje nam je on ostavio kao hranu života. Jer ovom otajstvenom hranom Isus nas dovodi do zajedništva života sa samim sobom, a otajstvo njegova božanskog života razotkriva se u zajedništvu s Ocem po kojemu on živi. Tko blaguje njegovo tijelo, primio je puno zajedništvo s Ocem po kojemu on živi kao jedinorođeni i vječni Sin. Tako po euharistijskom kruhu primamo onoga koji je počelo svakoga života, te imajući puno zajedništvo s Ocem po Sinu, imamo život u sebi, te naš život, obdaren darom vječnosti, poprima božanske obrise. Zato za se i kaže da je kruh koji je s neba sišao, jer blagujući njega, postajemo dionici njegove božanske naravi koju je s neba spustio na zemlju i ostavio nam kao hranu u euharistijskom kruhu. Otvorimo mu svoja srca i duše, kako bi nas, gladne života u sebi, mogao nahraniti životom vječnim, te i uskrisiti u posljednji dan.

Presveto Trojstvo – A
Kad upoznajemo ljude onda ne vrednujemo samo one suhe i suhoparne podatke koje znamo o njima, nego o njima stvaramo dojam koji je rezultat svih raspoloživih podataka, a isto tako izravnog susreta s njima. Pa i kad ne znamo uvijek oblikovati razumski sud ili ponuditi objašnjenje o nečijoj osobnosti, može se dogoditi da smo osjetili bilo njegove duše, te smo se njime našli zahvaćeni. Pa i kad ne znamo sve objasniti, može se dogoditi da osjetimo ozračje koje netko širi oko sebe, te onda s dotičnom osobom, i kad nemamo previše informacija, rado uspostavljamo prisan i srdačan odnos na temelju silnica dobrog raspoloženja i srdačnosti koje oko sebe spontano odašilje. Ozračje koje netko oko sebe stvara, ne može se odglumiti, niti može biti namješteno, nego naprotiv nešto je vrlo sukladno najdubljoj biti, budući da izlazi iz nutrine i širi se na druge kao odraz duše. Kao što sunce ne može ne sjati i ne obasjavati svijet svojim zrakama i grijati ga, tako je i čovjek stvoren kako bi oko sebe širio ozračje ljubavi, dobrote, mira, radosti i svih ostalih kreposti. Svaki drugi način života, koji bi odudarao ili bio protivan ovoj logici, bio bi kao kad bismo se pitali: Može li biti sunce koje ne sjaji ili ne grije?
A na poseban način smo mogli doživjeti vrlo intenzivno iskustvo i primjer takve vrste kad se nađemo ne samo s pojedincem, nego kad se nađemo među osobama koje se istinski vole i poštuju, kao što može biti u obitelji. Kako se tek u takvoj sredini osjeti zračenje i sveto ozračje kad se osjeti kako se svi iznimno vole i poštuju, kako imaju razumijevanja i skrbe jedni za druge, kako su složni u svim svojim nastojanjima. Tkogod se nađe u njihovom ozračju, htio ne htio, ostaje zahvaćen i prožet svime što oni međusobno ižaravaju. Istina je također, da kao što nas može obuzeti ono pozitivno i vrijedno, da se može dogoditi da pojedinac ili obiteljske zajednice, nisu pronašle pravi način života i izričaja, te da onda oko sebe šire nezadovoljstvo i mrzovolju, osjećaj nelagode koji nam se može uvlačiti u kosti. S takvima se nerado družimo i susrećemo jer smo svjesni kako takva destrukcije nije dio iskonskog životnog poslanja i smisla života.
I iz toga također uvijek izvlačimo poruku i pouku, kako je čovjek pozvan zračiti životom i dušom vrijedne sadržaje kojima može uljepšati i obogatiti tuđi život. Iz takvog poziva slijedi i odgovornost da skrbi za ono što ima i želi imati u duši. Jer sve što rekosmo, mogli bismo oblikovati kao duhovno pravilo: Što tko nosi u duši, to širi oko sebe. I ne samo da nitko ne može dati ono što nema, nego vrijedi to isto pravilo u pozitivnom smisli: Svatko daje ono što ima. Pri tome osjećamo kako nismo stvoreni kao prazne vreće, nego smo stvoreni okrenuti k Bogu i na nj upućeni, kako bismo se ostvarivali primajući od njegove punine i predajući ono što smo primili. Osjećamo kako smo stvoreni za darivanje drugima, a ne za čuvanje dara. Čovjek se ‘silom’ prirode daruje, jer u tome osjeća ispunjenje i smisao, dok bi svako uskraćivanje dara bio grijeh i protiv sebe i protiv drugoga.
Ono što vidimo kao pravilo prirode ili pravilo ljudskoga života, možemo primijeniti i na onoga koji je sve stvorio i koji je u sve usadio pravila takve logike i takvih odnosa, a to je sam Bog. U ovom kontekstu možemo iz našeg ljudskog iskustva pokušati malo bolje razumjeti današnji evanđeoski tekst, kao i otajstvo Presvetoga Trojstva čiju svetkovinu danas slavimo. Trojedini Bog je u sebi jedna velika obitelj koja se ljubi savršenom ljubavlju. Među osobama vlada takav savršeni sklad da oni jedan drugome daju sve što imaju. Bog je tako u sebi savršena ljubav i savršeni dar kojim se Trojica obdaruju. Zato i sveti Ivan u današnjem Evanđelju polazi od ozračja i činjenica koje je sam iskusio družeći se s Gospodinom, te ide prema daljnjim zaključcima pouzdajući se u istinitost njegove riječi i svjedočanstva o sebi. Kad Gospodin veli kako je Bog tako ljubio svijet, onda iz učinaka njegove ljubavi zaključujemo i na njegov unutarbožanski život. Ako je Bog toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina za svijet, kolika je tek onda ljubav koja postoji između Oca i Sina, a koja ima i svoje ime i zove se Duh Sveti. Ako je Bog toliko želio spasenje ljudskoga roda, to samo potvrđuje neizmjernost dara koji postoji među njima, jer su satkani od ljubavi i beskrajnog nesebičnog darivanja.
Tako u biti možemo kao ljudi donekle razumjeti otajstvo trojedinoga Boga polazeći od dinamizma koji postoji prema čovjeku kojemu dolazi u susret i kojega osposobljava za božanski život na zemlji. A pretpostavka mogućnosti odnosa vječnog i besmrtnog Boga prema vremenitom i smrtnom biću je ljubav. Samo ljubav je kadra prijeći granice nadprostornog i zakoračiti u prostor. Samo ljubav je kadra prijeći granice vječnosti i zakoračiti u vrijeme. Samo ljubav je kadra prijeći granicu života i svojevoljno doći u smrt. Samo ljubav je moćna prijeći granicu sebe i svoga života, te ući u tuđi postajući darom drugome. Samo ljubav je kadra iz neokrnjene nepropadljivosti doći u propadljivost podarujući život u vječnoj besmrtnosti. Samo Bog koji je u sebi ljubav, mogao je oko sebe širiti ozračje ljubavi i svoje djelovanje usmjeriti prema svemu stvorenju, a napose prema čovjeku kojeg je na poseban način ljubio. Stoga i nas današnja svetkovina poziva na dublje razumijevanje otajstva Trojedinoga Boga, dok iščitavamo ozračje koje je on stvorio oko sebe i na koje nas poziva. Promatrajući sve što je za nas učinio i upijajući ljubav koju oko sebe širi kako bi nas njome obogatio, pozvani smo i sami na odgovornost takve ljubavi kako bi smo njome nošeni došli do spasenja i do njezine punine u životu vječnome. Samo zahvaćeni trojstvenom ljubavlju, to jest živeći u ozračju Trojstva, možemo onda i mi prekoračiti granice vremena i prijeći u vječnost, iskoračiti iz granica prostora i uzići na nebo, izići iz okvira smrtnosti i ući u besmrtnost.

Duhovi 2011.
Jedna od bitnih dimenzija čovjeka je sloboda koju baštini kao razumsko biće. Sve darove koje posjeduje ostvaruje u slobodi i samo tada su stvarni darovi koji imaju neupitnu vrijednost. Nije stoga nikakvo čudo da se, prije svega čovjek bori za status slobode, pa tek onda izgrađuje sve ostale vrijednosti. Prije nego iskoristi darove razuma i volje, prije nego pokaže sve vještine kojima je obdaren, čovjek sebi želi osigurati slobodu, jer samo u slobodi može biti istinski stvaratelj i graditelj društva i budućnosti. Samo u slobodi oslobađa se velika količina genijalnosti i duhovni potencijal sposoban jamčiti dobrobit i razvoj društva.
No osim što je to načelno točno, postavlja se odmah drugo pitanje, a to je što je sloboda i kad se ostvaruje. Jer činjenica je da živimo u društvu koje je slobodno samo pod jednim vidom, to jest čovjeka našega vremena je naviknut govoriti o slobodi uglavnom pod prizmom društvene slobode, koja je, bez daljnjega, bitna i hvale vrijedna. Ali iza pojavnosti društvene slobode, postoji još jedna druga dimenzija osobne slobode koja se ne izražava samo socijalnim kategorijama, nego je isključivo unutarnja, duhovna sloboda. Radi se o slobodi čiste duše oslobođene grijeha i svih neurednih sklonosti, koje se često tako brzo gomilaju upravo u okolnostima društvene slobode. Upravo u okolnostima društvene slobode događa se da pojedinac prihvaća slobodne okolnosti samo kako bi u njima razvio neuredan način života i otklonio se od kreposti prepuštajući se neurednim sklonostima. U tom duhu smo skloni čak uspoređivati društva u kojima smo živjeli prije i u kojem smo sada, ili kad govorimo o društvu u koje tek trebamo doći kao što je ono Europske Unije. I čujemo s toliko strana i znamo sami od sebe kako je javni moral u totalitarističkom komunističkom režimu bio mnogo stroži i jasniji, nego što je to u današnjem društvu, a da se ne spominje ono društvo prema kojem su usmjerene sve političke i društvene snage. Nismo neupućeni da ne bismo znali kako se radi o preliberalnom društvu, te su mnogi misleći ljudi uvjerenja kako će nam uništiti moral i vrijednosti, te kako bismo mu se trebali oduprijeti odbacujući ulazak u spomenutu političku zajednicu zemalja.
Kako bilo da bilo u društvu oko nas, duhovski događaj koji danas slavimo je dokaz kako nas Gospodin nije odredio da ostanemo izolirani od svih tijekova povijesti čovječanstva, pa niti da kao kršćani živimo pod staklenim zvonom, nego u svijetu svjedočimo njegove vrijednosti. Uostalom, moral koji nameće društvena vlast i nije slobodno življeni moral, nego prisila koja nas ne izgrađuje i ne donosi nikakve zasluge. Današnjim slavljem se sjećamo događaja kad je Gospodin osnažio zajednicu svojih učenika i izveo ih u svijet da naviještaju. Duhovski događaj je bio trenutak kad ih je Gospodin oslobodio svakog straha i poslao ih u svijet koji ima svoje potrebe i zahtjeve. Nije im dao da provedu cijeli životu u dvorani posljednje večere, gdje bi sigurno bili zaštićeniji iza čvrstih vrata, nego ih je poslao u svijet da oni tom svijetu ponude navještaj slobode koju su iskusili uskrsnućem i za koju ih je osposobio Duh osloboditelj. Apostolska zajednica je uzor zajednica po kojoj bismo trebali živjeti i mi u današnjim okolnostima.
Stoga bi nama vjernicima danas trebalo biti jasno kako nijedan povijesni proces ne možemo i nismo pozvani prekidati nasilno, to jest ljudskim prisilama. A isto tako ni graditi. Društvo koje će biti po mjeri čovjeka ne stvaramo izvanjskim režimima i diktaturama, nego unutarnjim osposobljavanjem za vrijednosti i nesebičnim sebedarjem poput sebedarja koje učiniše apostoli na dan Pedesetnice i u ostatku života. Slobodno društvo koje se stvara po mjeri čovjeka, društvo je koje izgrađuje u nama i preko nas Duh Sveti. To je Duh koji nas uči kako samo u društvu ne možemo ostvariti stvarnu slobodu, nego da je ona stvarna unutarnja sloboda njegov dar koji nam se daje kad prihvaćamo biti oprani od grijeha. On nas uči kako je svaka sloboda bez unutarnjeg oslobođenja samo polusloboda od koje se ne može živjeti punim plućima. Snagom ovoga Duha pozvani smo izgrađivati unutarnju slobodu koja ne pozna prisile i koja je spremna na junaštvo mučeništva kao bi potvrdila sve što je ispravno i vrijedno. Jer ako mi kršćani vjerujemo u vrijednosti, bez obzira što zakoni dopuštali, mi ćemo živjeti sukladno uvjerenjima u kojima smo odgojeni i u kojima smo potvrđeni snagom Duha osloboditelja.
Neka nas zahvati snaga Duha Svetoga da budemo opijeni dahom božanske slobode koju trebamo njegovim zanosom drugima navijestiti, umjesto da se opijamo ljudskim idealima i nedorečenim slobodama. Neka nas opije i ispuni kako bismo postali nositelji istinske slobode koja nas čini slobodnima za pravi život, slobodnima sukladno svim vrijednostima kojima nas on uči. Pa ako će nas i danas kao nekad apostole držati pijanima, ne bojmo se svetog pijanstva po Duhu Svetome, nego radije se bojmo one trijezne ispraznosti u ime koje se diže umišljeni glas protiv neba i podižu barijere lažne slobode. Neka nas on očuva od opijenosti grijeha, oholosti, bezočnosti i površnosti, koje nas čine robovima prizemljena života, umjesto da nam dopusti sagledati pravi opseg slobode u neizmjernosti božanskih dimenzija. Neka njegov dah otjera od nas turbulencije svih štetnih vjetrova i svaki dah slobode koji ne dolazi od Boga, kojima se izaziva nevrijeme bunta i nereda u ljudskom životu. Neka odagna vjetrove lažnih sloboda ili polusloboda koji čovjeka strovaljuju u ropstvo grijeha. Budimo naraštaj slobodnih ljudi koje je Duh osloboditelj oslobodio svih zlokobnih spona grijeha, naraštaj kojemu je on proširio obzorja uzdižući nas u nebo.

7. uskrsna nedjelja – A
Vrijeme između Uzašašća u Duhova pruža vjernicima prigodu za intenzivno razmišljanje o dva ključna sadržaja. Kao prvo radi se o proslavi koju je naš Gospodin Isus doživio uzlazeći na nebo s desne Očeve, ali isto tako i nije bez značenja razmišljati o situaciji u kojoj smo se našli mi ovdje na zemlji nakon njegova uzašašća. Razmišljajući o njegovu životu i stanju kojem se nalazi, shvaćamo kako se proslava tiče prvenstveno njegove ljudske naravi koja je ušla u božansku slavu koju je on kao neizreciva Riječ Očeva baštinio odvijeka. Kao Jedinorođenac Očev posjedovao je vječnu slavu, a u vremenu, utjeloviši se i uskrsnuvši, njegova ljudska narav, po kojoj ga zovemo Prvorođencem od mrtvih, doživjela je istu nebesku proslavu. Uskrsnim otajstvom on koji je bio uvijek u zajedništvu s Ocem, pa premda utjelovljen na zemlji, prenio je u punini kakvoću svoga božanskog života na ljudsku narav, čije proslavljeno stanje nije više podlijegalo zemaljskim zakonitostima.
Razmatrajući, međutim, Isusov prolaz u nebo kao utjelovljenog i uskrslog Gospodina, prvorođenca od mrtvih, koji je sebi neraskidivo pridružio ljudsku narav, u njemu vidimo i vlastitu proslavu u nebu. U trenutku kad odlazi k Ocu, kad nije više među apostolima, ostavio im je ipak jasne upute što trebaju činiti, od čega živjeti, to jest kako se ponašati bez njega na zemlji. Te upute se odnose i na svakog vjernika koji će ostati nakon apostola svjedočiti apostolsku vjeru, te biti u zajedništvu s njime Uskrslim. Pa i kad nije više u svijetu na zemaljski način, on ih ne ostavlja, nego se moli za njih Ocu, da ih sačuva u svome imenu, kako bi mogli biti jedno kao što je on s Ocem. Obećanje da je s njima u sve dane do svršetka svijeta, te svijest kako nisu napuštena sirotinja. On se zalagao za njih i čuvao ih u svome imenu. Posvetio je sama sebe i svoj život i sve što je činio za svoje učenike i prijatelje. Predao im je Riječ Očevu i poslao ih u svijet da svjedoče njegovu uskrslu prisutnost. Ova Gospodnja inicijativa prema njima ostaje trajno djelovanje i prema nama, iz čega nam slijedi identična zadaća poput one koju su imali apostoli, te nam je stoga intenzivno promišljati kako odgovorno živjeti između zemlje i neba.
Premda Gospodin nije s nama na tjelesan način, prisutan je u nama uskrslom snagom kojom svakoga od nas sebi pritjelovljuje i želi sačuvati. Njegovo djelovanje na naš život, nije automatsko djelovanje, nego od nas zahtjeva punu suradnju na svakom planu. Stoga je ovo vrijeme osmišljeno našim duhovnim traženjem uporišta, poput traženja koje su iskusili apostoli s njime. Tražiti nam je u njemu jedincato uporište života, te da korjenito i ozbiljno shvatimo kako je Isus učinio za nas sve što je učinio u svome životu. Žrtvovao je sama sebe, kako bi posvetio nas, ali konačni čin posvete ne može biti bez nas.
Nama nije moguće izići iz svijeta prije nego kucne čas smrti, ali bilo bi značajno kad bismo mogli barem dijelom reći ono što je Gospodin rekao za se kad je odlazio iz ovoga svijeta, jer bismo tada mogli s mirom prijeći u blaženu vječnost. Kad bismo živjeli u svijetu pogleda uprtog u Oca i u onu buduću domovinu, onda bi ovaj svijet i nama i po nama sigurno bio mnogo ljepši, jer bi bio iznutra uljepšan našom duhovnom snagom. Kad bismo živjeli povjeravajući se Kristu Gospodinu i dajući mu da nas on čuva u svome imenu, onda bismo živjeli mnogo sigurnije nego što živimo tražeći druge sigurnosti u životu. Kad bismo živjeli od Gospodina onda bismo osjećali istinsku radost života, koja se doista može nazvati puninom radosti. Kad bismo živjeli od riječi koju nam je on dao, osjećali bismo snagu istine koja nas posvećuje. Kad bismo živjeli drukčije nego oni što žive od svijeta, bili bismo sačuvani od Zloga.
I kao što su apostoli imali nakon uzašašća Gospodinova živjeti na način izložen u današnjem evanđeoskom odlomku, tako je i na nama ista zadaća. Vrijeme koje provodimo u svijetu, nije samo kronologija života, nego bi trebalo poslužiti da se intenzivno posvećujemo u istini koju je Bog objavio o sebi. Ostajući u svijetu, čuvati nam je ono najveće blago koje nam je Bog priskrbio Isusovim djelovanjem, a to je blago spasenja i neprocjenjivi dar zajedništva s Bogom. Ostajući u svijetu čuvati nam se da ne koketiramo sa svijetom, nego se predajemo za neprolazna dobra i vrijednosti neba. Premda živešći u svijetu, ostvariti nam je iskonsko jedinstvo s Bogom, po kojem stiže svako dobro čovjeku i čovječanstvu. Čuvati nam se nedosljednosti i prijevara i izdaja poput one koju je učinio sin propasti koji je izdao Sina Božjega. A svaki naš grijeh i bijeg od istine, od riječi koju nam je dao, od posvećenja koje je izvršio, ravno je izdaji njegova života i uloge za nas. Neka nas na ovom putu svih naših kršćanskih nastojanja prati zaštita našega Gospodina koji je sebe predao za nas i posvetio se za nas kako bismo mi mogli biti posvećeni u istini.

6. uskrsna nedjelja – A
Svatko od nas je vjerojatno imao iskustvo nerazumijevanja s drugim ljudima, pa i onda kad nismo govorili stranim jezikom ili riječima koje traži uporabu rječnika stranih riječi ili specijaliziranih pojmova. Takvo iskustvo se potvrđuje kad se govori o najobičnijim temama kršćanske duhovnosti, ili kad govorimo o pojavama u društvu i Crkvi o kojima ljudi uglavnom imaju zaključke doneseni na temelju izvanjskog privida, nesposobni prodrijeti do biti stvari. I dok kad s nekim ljudima razgovaram imamo osjećaj da upijaju sve što kažemo i slijede nas u svemu što smo htjeli reći, ne tumačeći iskrivljeno ono što smo rekli, pa kad se i ne slažu, dotle s drugima imamo sasvim drukčije iskustvo. Štogod rekli imamo osjećaj da ne žele razumjeti što im govorimo, jer su slijepi za duhovnu dimenziju i nisu spremni za duhovni napor razumijevanja svoga sugovornika. Dok ima onih koji osjete i ono što se htjelo reći, a ostalo je neizrečeno, dotle drugi iskrivljuju i ono što je bilo oblikovano i izrečeno jasno i nedvosmisleno. Dok želite govoriti o božanskim temama bitnima za čovjeka, neki se uporno vraćaju na one ljudske, prizemljene i zemaljske teme, odbijajući stupiti u bilokakvo zajedništvo sa svojim sugovornikom, jer ne dijeli isto duhovno iskustvo.
U istoj se poteškoći našao i Gospodin Isus sa svojim apostolima, koji su, dok je on govorio, bili usredotočeni na se i na svoje tumačenje njegovih riječi. I dok su dijelili s njime posljednje dana njegova boravka na zemlji, bili su u strahu, zabrinuti što će biti od njih nakon njegova odlaska k Ocu. Zbog svog straha nisi imali dovoljno snage sagledati sve što im je govorio, to jest nisu imali dovoljno pribranosti slijediti njegovo izlaganje, pa su onda izvodili svoje zaključke, umjesto da prihvaćaju sadržaj njegove pouke. Vidljivost njihova pogleda bila je ograničena samo na zemaljsko iskustvo. Iz toga je bilo razvidno kako, ako nas ne povezuje isti Duh iznutra, teško možemo sadržajno i dobro komunicirati na vani. Ako u nama nije ista prisutnost i snaga Duha Božjega, onda je sasvim izvjesno kako ćemo pogriješiti razinu i tonalitet svoga sugovornika. Ako razgovaramo s nekim tko nije zainteresiran čuti Božju istinu, onda se ne moramo čuditi da on ne razumije niti naš ljudski jezik, te zanemaruje božansku istinu o čovjeku. Ako nas iznutra ne raspoložuje Duh Sveti čuti istinu Božju, onda ćemo kao ljudi ići prema svojim nahođenjima. Ako ne čujemo Božju riječ iz dubine srca, kako nam kuca, onda je nemoguće i razgovarati o nečemu što je pripušteno izvanjskoj proizvoljnosti. Ako su naša srca posvećena svjetovnim interesima, onda će nam izmaći bitna poruka Božja koja se tiče spasenja i našeg vjerničkog života u Bogu.
Zato u današnjem Evanđelju Isus govori o Duhu kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Naše ljudske oči su previše zastrte zemaljskim, te ne vide duhovno, a time niti Duha o kojemu Isus govori. Uskrsli Gospodin je razdoblje nakon uskrsnuća posvetio poučavajući svoje učenike i osposobljavajući ih da vide Duha i da ga upoznaju, kako bi mogli primiti izljev njegove punine i ostati trajno s njime povezani. A svi oni koji odbijaju upoznati nauk Gospodnji i njegovo djelo, odbijaju otvoriti oči kako bi vidjeli i upoznali Duha, čime sebi nanose neprocjenjivu štetu jer u svijetu ostaju bez moćnoga Branitelja, koji je dostupan i vidljiv, samo što treba pročistiti vid i pamet kako bi ga se vidjelo. Isto tako, kao što govori apostolima o tome kako će vidjeti Duha, istim riječima im govori o tome kako će vidjeti njega, za razliku od svijeta koji ga više neće vidjeti. Njegov proslavljeni lik im je bio dostupan očima vjere i duha, te su preko njega imali pristup u spoznaju i Oca i Duha, čime je on potvrdio kako je njegovim uskrsnućem smrtnom čovjeku moguće vidjeti besmrtnoga Boga, kako je ograničenom tjelesnom biću dano vidjeti neograničenog i nevidljivog Duha. Govoreći o svijetu koji ne može primiti Duha Svetoga Isus je mislio također na tolike ideologije i demagogije suvremenoga društva koje zvuče tako logične i uvjerljive, primamljive i ispravne, koje čak imaju u rukama vrlo „opipljivih“ argumenata u svoju korist, ali im nedostaje jedno kako bi sagledali stvarnost cjelovito, te promatrali svijet kršćanskim očima. U njima je prisutan samo svjetski duh, a nema ništa od Duha Božjega. Oni vide sve, ali previđaju značenje i veličinu duhovne stvarnosti u čovjeku. U takve se ubrajaju ideolozi i demagozi koji u posljednje vrijeme, dok se priprema pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, pozivajući se na dobro naroda, uporno pitaju samo jedno: Koliko će koštati Papin pohod Hrvatskoj? Kao da se radi o uludo bačenom novcu, kao da duhovno dobro jednog naroda ne zavrjeđuje duhovnu okrjepu i potporu na putu svoje povijesti.
Ali srećom, uvjeren sam kako naš vjernički puk promatra stvarnost života onim okom kojim vidi prisutnost Duha Svetoga i uskrsloga Gospodina u svojoj sredini, te je poslušan apostolima koji su primili tog Duha, kao i njihovim nasljednicima koji ga prenose. Vjerujem u budućnost našeg vjerničkog naroda koji pogledom vjere i duha postaje prethodnica i onima kojima nedostaje takav pogled. Neka nas Duh Sveti događajem Papina dolaska koji nam predstoji, učvrsti u vjeri kako bismo mogli biti trajno i sve više zajedno u Kristu, koji nas kao Uskrsli poziva ostanemo u njemu i ljubavi njegovoj i Očevoj, kako bismo prispjeli u puninu života.

5. uskrsna nedjelja – A
Kao ljudi ne možemo ne osjetiti kako smo uronjeni u svijet površnosti u kojemu se trošimo na toliko nebitnih stvari u životu. I nije tragedija samo u tome što se trošimo na toliko nebitnih stvari, nego što onda ne vidimo što bi bilo doista bitno i što bi nam u životu trebalo dostajati. Kad relativiziramo svoj odnos prema onome koji je naš izvor, kad ne osjetimo životnu važnost njegove prisutnosti i spoznaje, onda ne možemo dovoljno duboko i kvalitetno niti živjeti svoj život. Stvarni smisao života sastoji se u tome da pronađemo odgovor na ono prvo i posljednje zašto, jer samo to nam može dostajati za miran život i blagoslovljeno postojanje na zemlji. A nasušna je potreba razumjeti kako ljudski život nije ispunjen, osmišljen, zadovoljan dok to ne sazna. Na žalost kad govorimo o Bogu onda govorimo s toliko mnogo apstrakcije i malo prisnosti, s mnogo teoretiziranja, a malo životnog iskustva, s mnogo ispraznog umovanja, a s malo konkretne ljubavi.
Naš Gospodin Isus, utjelovivši se napravio je korjenit zaokret. Došavši na svijet uzeo je sebi kao temeljnu zadaću navijestiti istinu o Ocu. Iz njegovih riječi razaznajemo kako Bog nije apstraktni princip, nego je Otac, živ, prisutan i zauzet u povijesti svijeta i svakog pojedinca. Bog je Otac koji svako svoje dijete željno čeka raširenih ruku, a budno prati svaki korak i sva ostvarenja u uvjetima zemaljskog života. Isus je takvim riječima svjedočio o Ocu svome i Ocu našemu da su apostoli shvatili da je najvažnija stvar upoznati njega. Zato je značajna rečenica koju je izustio sveti Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!
Današnje Evanđelje u kojem slušamo takve apostolske iskaze poziva nas da sa svom ozbiljnošću promišljamo uvjete i smisao svoga života na zemlji. A svako ozbiljno propitivanja dovest će nas do zaključka kako je istinito sve što je Isus navijestio i na što nas je potakao. Istina je kako uopće ne možemo osmisliti život ne misleći o onom konačnom ostvarenju u nebu. Upirući pogled u ono konačno ostvarenje koje se dogodi kad iz vremena uđem u vječnost, iz zemaljske u nebesku domovinu, za nas kršćane nije bijeg u iluziju, nego rezultat ozbiljnog sagledavanja stvarnosti koju nam je Isus objavio. Ne možemo se zadovoljiti polovičnim niti samo tehničkim rješenjima života, jer će i dalje ostati nezadovoljeni oni veliki upiti. Ako više ne težimo takvom ostvarenju koje nam zasićuje dušu, onda smo već zakinuti, osakaćeni i prikraćeni za bitnu dimenziju života.
Takvu bitnu dimenziju Isus je propovijedao svojim učenicima do mjere da ih je oduševio govoreći o Ocu. U njima se je rodila želja spoznati ga i doći u stanove koje je on pripravio svojoj djeci. Stoga bi spoznaja da Bog, naš Stvoritelj, nije samo apstraktni teoretski princip koji služi kako bi filozofi osmislili svoje postulate, nego je Otac pun skrbi i dobrote, trebala bi biti radikalna novost koju su kršćani usvojili od Isusa. Spoznavši tu neprocjenjivu istinu pozvani su o njoj dati dosljedno svjedočanstvo u svijetu. A strah me kako i mi kršćani s mnogo više oduševljenja govorimo o nasladama i užicima ovoga svijeta, o interesima i zemaljskim planovima, nego što govorimo o svome Ocu. Strah me da i mi mnogo bolje poznamo lice zemlje s njegovim zakonitostima, nego ljepotu lica Oca nebeskoga s preporukama koje nam dade.
A kako nam život ne bi bio tužan i siromašan, kako ne bismo bili uskraćeni za najbitniji sadržaj među nas je stigao Isus kao Put spoznaje Oca. Kako ne bismo sličili siročadi koja za života nisu imali prigodu upoznati roditelje, bio je s nama kao savršena slika Očeva, kako bi svaki onaj koji vidi njega vidio i Oca. Kako ne bismo bili poput unesrećene djece odrasle bez roditeljske ljubavi, došao je među nas i razlio u naša srca ljubav Očevu. Ostao je među nama kao uskrsli Gospodin kako bi svaki onaj koji je gladan života mogao blagovati njega, te preko njega primiti život Očev. Kako ne bismo lutali u tami, on nam prethodi kao prvorođenac svjetleći nam kao Istina istinu o ljudskom i božanskom životu.
Svjesni svega što Gospodin za nas učini kako bi nas nasitio spoznajom Oca nebeskoga, na nama je krenuti putem koji nam je zacrtao on kao Put. Slijediti nam je istinu koju nam je objavio kao Istina i živjeti nam je životom koji izvire iz Života. Ne možemo sebi dopustiti biti u svijetu poput siročića, što svjesno izabiru život udaljen od Oca, a imamo mogućnost doživjeti zajedništvo s njime, po Isusu koji je u Ocu i u kojemu je Otac. U susretu s Uskrslim nama se oduševiti za božanski život koji nam je darovao Otac. Oduševiti nam se za spoznaju Oca kao najveću istinu sposobnu osvijetliti naš život i dostajati nam za drukčije, punije, smislenije postojanje. Jer poslanje koje je imao Gospodin Isus prenio je na nas kršćane. Kao što je on oduševio apostole za traženje lica Očeva i nama je oduševiti svijet naviještajući njegovu dobrotu i ljubav, što možemo izvesti najučinkovitije ako svijetu ukažemo na Uskrsloga, Put, Istinu i Život bez kojeg se ne može ni spoznati Oca, niti doći k Ocu.

4. uskrsna nedjelja – A
Danas nitko neće poreći kako je vrijeme u kojemu živimo vrijeme krize crkvenih službenika, premda glede toga vremena nikad nisu bila idealna. Takvo stanje je uvjetovano ljudskom radoznalošću željnom skandaloznih novosti, koju mediji uredno hrane željenom hranom koja stvara ovisnike. Isto tako to ne znači da pojedini crkveni službenici, nedorasli svojoj službi, ne daju vrlo pikantnog materijala kao hranu za bolesnike gladne skandala, kao što valja imati u vidu i ideološku suprotstavljenost medijskih krugova Crkvi koji ciljano traže i iznose sporne događaje. Četvrta uskrsna nedjelja, nazvana i nedjeljom Dobrog Pastira, svjedoči o tome koliko je odgoj dobrih pastira životno bitan za Crkvu, pa i da nema skandaloznih pojava i loših primjera. Misnim čitanjima Crkva nas danas ne poziva samo razmišljati o Kristovoj pastirskoj službi, to jest o njegovu svećeništvu među nama, nego i o službi onih koji su preuzeli na se obveze njegove službe. Razmišljati o liku Krista Dobrog Pastira treba cijeloj Crkvi biti melem na rane koje pojedinci stvaraju na tkivu Crkve, a zlobnici ih povećavaju stavljajući zlonamjerno u njih prst.
U Evanđelju Gospodin, uzimajući sliku iz pastirskog života onog vremena, govori o ispravnom odnosu duhovnih pastira prema vjernicima, kao i vjernicima prema pastirima, čime u konačnici čine dobro ili zlo samima sebi. Točnije Gospodin govori u prvom redu o sebi kao pravom pastiru, što je ujedno primjenjivo na sve one koji vrše njegovu službe i ispunjavaju poslanje. Osim toga sebe naziva i vratima ovčinjaka, dok će sve koji nezakonito dolaze u ovčinjak preskačući plot nazvati kradljivcima i razbojnicima. Kad govori o vrataru koji je iznutra te otvara vrata pastiru, onda Gospodin vjerojatno ima u vidu unutarnji duhovni mehanizam kojim osoba prepoznaje ispravni glas koji dolazi izvana. Vrataru je zadaća prepoznavati i razlikovati glas dobrote i ljubavi od dvoličnog glasa i pokušaja napasnika da prodre na prijevaru u ovčinjak i domogne se lakog plijena. Ali ako vratar ne bi znao prepoznati autentični pastirov glas od prijetvornog glasa kradljivaca, nego bi svakome tko bi se predstavio kao pastir olako otvarao vrata, bio bi nepromišljen i neoprezan, nevrijedan da stoji na vratima ovčinjaka i da se zove vratarom. U ovom kontekstu vratar može biti Zakon, krepost ili strogoća, svaka sila koja dušu drži „pod ključem“ da ne padne kao lak plijen i žrtva krvoločnih grabežljivaca. Ali ipak duša još uvijek nije sigurna da se to neće dogoditi dokle god ne dođe pastir koji jedini daje sigurnost ovcama.
Danas na žalost živimo u svijetu koji uči ljude jednom novom obrascu i slici, različitom od evanđeoske slike koju nam je danas Gospodin ponudio. Tako suvremeni mentalitet uvjerava čovjeka kako biti ovca zvuči pogrdno i nedoraslo. Takav naziv bi, navodno, bio primjeren samo glupima, a ljudi to više nisu, jer je danas čovjek postao pravi i zreli čovjek kojega nitko ne treba vodati kao pastir ovcu. Zato suvremeni čovjek, time što drži da nije više nedorasla ovca, sebe uvjerava kako ne treba niti biti „pod ključem“, to jest kako mu ne treba vratar – pazikuća, isto kao što mu ne treba ni pastir. Ovakav pojedinac se uspijeva osamostaliti do mjere odbacivanja svakog tutorstva nad sobom, a u isto vrijeme neće shvatiti kako je prihvatio život bez tutorstva, jer je imao tutore savjetnike koji su ga prema tome usmjerili. Preričući to u jezik kojim se služio Gospodinu u današnjem Evanđelju, mogli bismo reći kako postaje samosvjesna ovca koja se odlučila na neovisnost od pastira. Međutim, povijest nam govori što se dogodi s takvim ovcama koje se udalje od pastira. Izvitopere se da ne budu više ovce, nego jedna prema drugoj vukovi, o čemu rječito govore ideologije i ratovi koji su se i na svjetskoj razini vodili u 20. stoljeću, u vrijeme takozvanog zrelog suvremenog čovjeka. Tako se ne samo vuk maskira u janjeću kožu, nego se ovca ovci preobražava u okrutnog vuka koji nemilosrdno kolje one pored sebe. Osim što ovca ovci postaje vuk, ona međutim i dalje ostaje lak plijen pravih vukova, kojima je bio cilj izvući je iz njezina ovčinjaka i odvesti je do ponora zla i propasti. Zato, ma kako čovjek sebe smatrao velikim i moćnim, gledano u kategorijama ljudskosti, nikada neće biti takav da mu ne bi trebala Božja pomoć i zaštita. Pred ne može se zaštititi od osobnih opasnosti ni moću, ni novcem, ni tehnologijom, ni ikojim drugim ljudskim sredstvom. Jedina mu je prava zaštita ipak dobar ovčinjak, a prava perspektiva je pastir.
U duhu ovakvih životnih potreba za sigurnošću svakoga čovjeka, potrebno je danas govoriti o Kristovoj pastirskoj službi, kao i službi onih koji je u Crkvi obnašaju, a to su biskupi i svećenici. Kristova pastirska služba je jedincata i nezamjenjiva, te je na takav vjerodostojan način trebaju vršiti i oni koji su pastiri u njegovo ime. Premda su samo ljudi i nisu dostojni službe pastira koju obnašaju, ipak valja znati da su oni pastiri njegovom voljom i snagom. Ne bi smjeli biti samo vratari, činovnici i moralizatori, nego trebaju biti sposobni činiti ono što je činio Krist. A to znači ulaziti na vrata, i ne preskakati preko plota, što će reći živjeti časno i čestito, stječući duhovno iskustvo po mjeri dara Kristova. Njihov svakodnevni trud i napor treba smjerati tome da budu slika i odraz Kristov, jer njegovu službu vrše. Stoga nas današnja nedjelja kao vjernike poziva moliti za sve službenike, kako bi bili dostojni ključeva ovčinjaka koje im je Gospodin stavio u ruke. Tek tada, stječući izvorni doživljaj prisutnosti Krista uskrsloga, moći će, na zadovoljstvo svoje, na spas svojih vjernika i na slavu Bogu, pravim autoritetom i potrebnom duhovnom snagom izvoditi stado na pašnjake života vječnoga.

Treća uskrsna nedjelja – A
Kao ljudi u svom povijesnom hodu i doživljavanju razapeti smo između krute stvarnosti i zamišljenog svijeta. Svi maštamo i priželjkujemo idealne uvjete življenja i pozitivan razvoj događanja i budućnosti, a onda nas tragični i bolni događaji vrate u stvarnost i trgnu nas iz naših sanja. Toliko puta smo se to osvjedočili u osobnom životu, ali isto tako promatrajući nacionalna i svjetska događanja. Nigdje se pomaci ne događaju pravocrtno, prema utvrđenom planu, nego se uvijek daljnji pomak i napredak događa uz veliki napor, žrtvu i odricanje. Pogotovo ako se radi o razvoju vrijednosti i cjelovitom ljudskom napretku. Kliziti nizbrdo može se zakonom inercije, ali ići naprijed, savladavati uspone i prijevoje ovoga svijeta, kako bi se ostvario napredak, a pogotovo ako taj napredak treba imati vrijednost neponovljive vječnosti, ne može se bez iznimnog ljudskog ulaganja, koji se ne poistovjećuje s novčanim gospodarskim ulaganjem. Potrebna je žrtva, znoj i trud čovjeka koji će svoju ljudskost uložiti u budućnost.
Toj logici se podredio i sam Gospodin Isus cijelim svojim životom koji je imao jedinstven program: dati se za spasenje svijeta, kako bi čovjeku i čovječanstvu omogućio vjerodostojni napredak bio je veoma svjestan kako stoje stvari u ljudskoj povijesti. Znao je da je potrebna žrtva njegova božanskog života koji je htio ugraditi u temelje bolje budućnosti čovječanstva. Ali kako bi svojim apostolima i učenicima objasnio o čemu se radi, trebalo je proći dosta vremena, to jest trebao je umrijeti na križu i uskrsnuti, kako bi oni shvatili njegovo poslanje i značenje božanske prisutnosti u svijetu. Tako u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako su dvojica od njegovih učenika na dan uskrsnuća napuštala Jeruzalem, razočarani svime što se dogodilo. Oni su se nadali kako će on osloboditi Izraela, a on je umro kao žrtva spletke domaćih slugu i politikanata koji su ga predali u ruke tuđinskoj vlasti. Jer nisu razumjeli dobro Božji život i Božje proročke nagovještaje, onda nisu niti znali pročitati sve što se dogodilo. Nije zato čudo da ih je uhvatilo razočaranje i beznađe, tužni zbog sloma njihovih nada. Nisu shvaćali kako su se oni vrtjeli u krugu, jer su njihova nadanja bila prezemaljska i preljudska. Nisu bili zahvaćeni Božjim nadanjima, jer i Bog je imao svoje nade prema čovječanstvu, koje je ostvarivao po svome Sinu. Promatrali su i razumijevali događaje samo na izvanjskoj razini, a to je uvijek zbunjujući, kao što je za njih bila zbunjujuća Isusova smrt. Zato ih je tako zbunila kruta stvarnost križa koja je pokopala sve njihove nade.
Pridružujući im se na putu u Emaus, Isus ih uvodi u dublje tumačenje života i svih događaja. Uči ih da se povijest ne može čitati samo ljudskim očima, nego je treba čitati i Božjim očima. U povijesti ne postoje samo ljudska nastojanja, nego i ona Božja. Božji način promatranja stvari otkrivamo u Svetom pismu u kojem nam je objavio svoju volju i božanski plan. Razmatrajući Sveto pismo, promatramo stvarnost oko sebe intenzivnije, dublje i potpunije. U Pismu otkrivamo također one vjerodostojne svjedoke Božje prisutnosti koji su vidjeli bolje i dublje, te nas oni uče i u križu Gospodinovu vidjeti otajstveni Božji plan. Oni uzdižu našu nadu prema Bogu i ne dopuštaju da nas kruta realnost ljudskoga života opustoši i osiromaši u duši, nego da usprkos svega zadržimo iskonsku svježinu i žar duha. Približavajući se po njima Bogu, prestajemo bježati od ljudi i udaljavati se od njih, nego odvažno idemo k njima noseći im radosni navještaj, toplinu i žar srca.
Upravo to se dogodilo dvojici učenika koji su se udaljavali od Jeruzalema prema Emausu, kad ih je sustigao Isus. Prije nego im se potpuno razotkrio, najprije im je protumačio sva događanja koja su ih obeshrabrila na sceni povijesti. I ne samo da im je protumačio, nego ih je doveo do toga da i sami u tim događanjima vide prst Božji. Tumači im je stvari na način da je u njima zapalio srce dok su ga slušali, te su se najprije u srcu, iznutra, osvjedočili o istinitosti svega što je govorio. Shvatili su da je problem bio u njima i njihovu razumijevanju, a ne u krutoj stvarnosti križa koja je pokopala njihove nade. Bili su bezumni i spora srca da bi povjerovali Bogu, da bi iznutra otkrili kako je Bog u pravu i koliko je moćan, te da trebaju neograničeno vjerovati njemu u svemu što im kaže. Božje djelo u povijesti u cjelovitosti se utkalo u samu bit postojanja svijeta, a nadasve čovjeka. Zato su oni trebali otkriti njegovu duhovnu prisutnost u srcima, kako bi unutarnjom snagom razumjeli događaj križa, a onda i uskrsnuća. Trebali su prepoznati ne samo Uskrsloga izvanjskim očima, nego nadasve očima duha i vjere od kojih srce gori novim žarom. Uskrsli Krist se svojim uskrsnućem utkao u svakog čovjeka na diskretan, nevidljiv, a opet tako snažan i djelotvoran način, te je trebalo otkriti njegovu silu kojom djeluje iznutra. Po njemu se moglo osjetiti kako je Bog uložio svoj život u naš ljudski, polažući u nas klicu nadnaravne nade, koja uz dužni duhovni napor postaje cijelo stablo na kojemu rastu plodovi budućega života.
Stoga i nas uskrsli Krist poziva razumjeti uskrsnuće kao događaj Božjeg djelovanja za spas čovjeka. Razumjeti nam je kako je Bog tim činom uložio napor kako bi posrnulom čovjeku pružio prigodu da ustane iz blata grijeha i smrti, te da hodi odvažno putem života vječnoga. Dvojica učenika su to razumjeli u Emausu, te su se žurno vratili nazad u Jeruzalem podijeliti sa svojim kolegama radost koju su spoznali. Neka i nas Gospodin osposobi za takvo razumijevanje njegova djelovanja u ljudskoj povijesti kojoj Kristovo uskrsnuće postaje glavna pokretačka snaga.

2. uskrsna nedjelja – A
Premda živimo u svijetu globalne komunikacije i povezanosti, u okruženju i mentalitetu koji se može nazvati mentalitetom mase, ipak s druge strane naš svijet je obilježen i pojavom individualizma. Pojava kao takva ne bi bila zabrinjavajuća kad bi se radilo o naporu da se pojedinca zaštiti od globalnih interesa i od bezličnosti u svijetu mase, nego se radi o mrvljenju svijesti i osjećaja zajedništva koji se izgrađuje i može se izgrađivati isključivo kao zajedništvo istih vrijednosti. Na žalost, u mnogočemu dijelimo zajedništvo, i prostora i jezika i načina života, pa i zajedničkih običaja, no kad se radi o temeljnim moralnim i duhovnim vrijednostima, onda se tako razilazimo. Ne samo to, nego se stvara ozračje u kojemu svatko polaže pravo imati svoje mišljenje i odlučivati o sebi i svojim izborima i vrijednostima. Takav se mentalitet uvriježio u naše duše i srce, a i svesrdno se potiče u suvremenom društvu koje ne pronalazi unutarnjih duhovnih vrijednosti kao jamstvo sigurnosti, čvrstoće i zajedništva.
Pa čak i u pitanjima vjere mnogi se nazivaju vjernicima i dolaze na misu, primaju sakramente, a opet, s druge strane, polažu pravo neslagati se s nekim istinama vjere ili s katoličkim moralnim naukom. U mnogočemu fanatično slijedimo druge osim u stjecanju vjerskih uvjerenja i stavova. Zadržavaju pravo imati svoje mišljenje o određenim sadržajima, o kojima vjerojatno nikada nisu temeljito čitali, niti se uputili u njih. Takav površan pristup stvarima je vrlo raširena pojava koja je zahvatila i vjernike, jer se na poseban način tiče kršćanskih vrijednosti i moralnih izbora. U takvom kontekstu dolazi i do izjava: Krist da, Crkva ne! Ili pak: Ja mogu vjerovati i bez Crkve!
U ozračju takvog individualističkog mentaliteta kretao i se i sveti Toma apostol. Kako osobno nije bio u trenutku prvog Gospodinova ukazanja učenicima nakon uskrsnuća, odbio je vjerovati u događaj o kojem su mu pričali prijatelji i kolege. Bio je vrlo odrješit govoreći: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Nisu mu vjerovali vjerodostojnima, pa je htio samostalno se uvjeriti u istinitost tako iznimnog događaja. Htio je vidjeti i rukom provjeriti o čemu se u stvari radi. Pitajući se što je bolje, vjerovati ili provjeriti, nije imao nikakve dileme. Odlučio se provjeravati usprkos svih uvjeravanja. Nasuprot onog: Vidjeli smo Gospodina!, on je postavio svoj: Neću vjerovati ako ja ne vidim. Time se opredijelio za nepovjerenje i za krajnji individualizam. Doveo se u situaciju da mu Gospodin kasnije kaže: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.
Međutim, Tomin prigovor, ma kako bio pogrešan u tom trenutku, ipak nije beskoristan nama danas, ako ga ispravno shvatimo i u njemu nađemo poticaj. Jer on na apostolsko svjedočanstvo: Vidjeli smo Gospodina, uzvraća: Ako i ja ne vidim…neću vjerovati. Kako vidimo iz njihova odnosa, za istinsku vjeru treba uskladiti dva kriterija. S jedne strane postoji element vjere zajednice, jer se Gospodin ukazao zajednici, a s druge strane potreba da i svaki pojedinac, unutar zajednice, dođe do istih uvjerenja. Jer vjera se ne može razumjeti samo kao: Mi povjerovasmo. Ona uvijek traži i ono osobno: Ja vjerujem. Zajednička vjera bez osobne, doista bi bila neprepoznatljiva i bezlična, a osobna bez zajedničke prazna i neuvjerljiva. Zato se Gospodin svojim apostolima nakon uskrsnuća ukazivao kao zajednici, te je dao prigodu Tomi da kaže: Ja vjerujem, ali u zajedništvu sa svojim kolegama.
Premda se Toma postavio kao nadobudni i samosvjesni pojedinac nasuprot svjedočanstvu zajednice, Gospodin ga je poučio u zajednici, pokazujući kako vjera mora biti odraz zajedništva, jer se o vjeri može govoriti samo u zajednici u kojoj se Gospodin objavio. No isto tako, nitko se u toj istoj zajednici vjernika ne bi smio zadovoljiti pasivnom prisutnošću u zajednici, nego intenzivno poput Tome tražiti razloge i dokaze za vlastiti stav vjere. Kako vidimo iz Evanđelja i iz povijesti spasenja, Gospodin želi da gradimo svoje stavove, da proživljavamo svoje iskustvo vjere u apostolskoj zajednici, kao što je trebao učiniti i Toma. Samo gradeći autentično zajedništvo Crkve, možemo doći do vrijednih motiva i postati vjerodostojan znak vremenu. Jer vjera nije privatna stvar, niti pojedinac može usvojiti sve Božje darovane sadržaje i objavljene istine. Bog je, naprotiv, u zajednici Crkve ostavio polog svog života i spasonosne istine.
Stoga i mi danas trebamo poći tim istim putem na koji je bio pozvan Toma. Usvojiti nam je istine vjere u zajednici Crkva, kao i sve ostale vrijednosne životne stavove i uvjerenja. Nemamo se razloga strašiti vjere Crkve, jer bez Crkve uopće ne bi bilo vjere. A isto tako, uz svaku istinu koju Bog poučava u Crkvi i po Crkvi, ako želimo biti zreli vjernici, trebamo pristajati osobno i do kraja, pa ako trebamo biti i sumnjičavi poput Tome. No na svoju sumnjičavost i nepovjerenje imamo pravo samo unutar Crkve, a ne udaljeni od nje ili izvan nje. Tako će Crkva postati s jedne strane zajednica onih koji istinski, do kraja i gorljivo traže kako bi potom, stječući iskustvo Uskrsloga, mogla uvjerljivo naviještati novi život svijetu.
Zato i rečenica koju Gospodin reče Tomi: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju, ne znači kako je dovoljno vjerovati, a ne tražiti razloge, kao što je Toma učinio. Nego je Gospodin htio da tražimo vidjeti, ali ne samo tjelesnim očima, nego da tražimo vidjeti duhovnim očima. Onaj tko vjeruje, doista vidi na duhovan način, služeći se, bez daljnjega, i vjerodostojnim svjedočanstvom zajednice. Dao Gospodin da u Crkvi bude što više onih koji će se uključiti u radikalno propitivanja razloga svoje vjere, kako bismo imali što više svjedoka osnaženih Kristovim uskrsnuće, koji će u današnjem društvu sumnjičavaca individualaca širiti ozračje Kristove uskrsne pobjede.

Noć smrti i života

Uskrsno bdijenje
Uskrsno bdijenje slavlje je koje za kršćane ima posebno značenje i posebnu snagu. Radi se ne samo o sjećanju na Kristovo uskrsnuće, nego i o proslavi najznačajnijeg događaja ljudskog života. Jer njegovo slavno uskrsnuće nije bio pojedinačna i ograničena pobjeda nad zlom i grijehom, smrću i sotonom, nego je u njegovoj pobjedi prisutna silna snaga koju je dao nama, te po njegovoj pobjedi i mi pobjeđujemo, po njegovoj proslavi i mi smo proslavljeni. Doživljavajući otajstvenu snagu ove večeri, iz obreda i molitava razaznajemo kako je ovo večer pobjede ognja koji je Bog neopozivo i nepovratno zapalio na zemlji svojim utjelovljenjem.
Ovo je noć pobjede ognja koji je čovjek želio ugasiti osuđujući na smrt onoga koji je odsjaj slave i otisak bića Božjega, ali njegov život nije se dao ugasiti, te je stoga božanski oganj u ovoj noći zaplamsao jače nego ikada. Oganj Gospodinova života nad ljudskom osudom pobijedio je hladnoću smrti koja je prijetila globalnim zahlađenjem čovječanstva, već polusmrznutog u svojim grijesima i izgubljenog u tami odbacivanja Boga. Ovo je večer živog ognja koji smrt i hladnoća groba nisu mogli ugasiti u Isusovom ljudskom tijelu, jer je ono bilo neraskidivo združeno s božanstvom Riječ Božje, Sina Božjega. Oganj božanske vatre koji je prožimao ljudsku narav uzetu utjelovljenjem nije dopustio pristup smrti u njegov grob, te on nastavlja i dalje gorjeti među nama kao živi i uskrsli Gospodin. Njegovim uskrsnućem božanski oganj je zapaljen i u nama, čime nam je Gospodin dao dar i izborio povlasticu na neugasivi božanski život.
Noć uskrsnog bdijenja noć je svjetla koje sjaji jače nego je ikad ijedno svjetlo svijetlilo u ljudskom životu i obasjavalo ljudsku povijest. Ovo je noć svjetla koje jamči da tama ne može pobijediti u ljudskom životu, jer je savladana u grobu – tom najmračnijem mjestu ljudskog života. U ovom slavlju slavimo stoga Svjetlo istinsko koje je došla na svijet, u tamu ljudskog postojanja, kako bi čovjeka izvuklo iz tame koju sam po sebi ne može raspršiti iz svoga postojanja.
Ovo je čudesna noć našeg preporođenja, jer je sva snaga vatre i svjetla uronjena u krsnu vodu po kojoj smo mi postali djeca Božja. Snage milosne vode oprala je nas krštenike darom kojim nas je Krist Gospodin obdario ove noći, tako da smo ne samo oprani od nečistoće grijeha, nego i zapaljeni živom vatrom i prosvijetljenim svjetlom koje nema zalaza. Tako u ovoj noći i mi postajemo buktinja Božje ljubavi u svijetu, što ne dopušta hladnoći postojanja i tami zablude da nadvlada Božju dobrotu. U ovoj noći Gospodin nam je dao moć, pobjeđujući u isto vrijeme i tamu i hladnoću groba, da budemo pobjednici zajedno s njime. Ova sveta noć je noć svjetla u kojoj nam postaje očito kako je Božja noć svjetlija nego ljudski dan.
Ovo je noć u kojoj nam se otkrivaju najveće tajne Božjega života, te ne smijemo pred ovim događajima stajati nepomični. Primiti nam je u grudi božansku vatru što gori, upiti je svjetlo kako bismo i sami postali do kraja prosvijetljeni i svjetlonoše što svjetlom vatrom uskrsnuća griju, a svjetlom obasjavaju svijet. Po Kristovoj pobjedi stječemo bolji uvidu u vlastiti život i budućnost, te tako grob nije više mjesto propasti i raspadanja, nego odlaganja staroga čovjeka, kako bi novi preobraženi zasjao u punom sjaju. Poradi Krista, i njegovom snagom, odložiti nam je starog čovjeka grešnika sa svojim slabostima i strastima, osloboditi nam se tereta koji nas pritišće u vodi zemaljskog interesa i okrenutosti zemlji.
Slaveći noć u kojoj je Gospodar života i smrti usmrtio smrt, a nama smrtnicima podario neprolazni život pretvorivši nas u besmrtnike, i samima nam je uskrsnom snagom uništiti sve što je grešno u nama. Slaveći noć prolaza kroz Crveno more do obećane vječne domovine, potopiti nam je stare grešne navike, a živjeti isključivo po sili uskrsnuća. Potopiti nam je grijeh i zlo, odložiti sve spone robovanja, odbaciti svaku laž i nepravdu, razobličiti svako izobličenje ljudskosti, svaku opakost i propadljivost.
U ovom otajstvenom slavlju Kristov grob je dokaz kako se istina ne može poslati u smrt, niti zapečatiti u grobu. Njegov grob nam svjedoči da se Božju prisutnost u svijetu ne može nadvladati oružjem. Njegov prazni grob, ispunjen snagom uskrsne pobjede, jamstvo nam je da i sami možemo ići u grob puni spokoja i mira, prožeti vjerom i dobrim djelima. Uzdignuti čvrstom vjerom u njegovo uskrsnuće nećemo u grob sići prazne duše opustošene grijehom, jer bismo tako postali lak plijen smrti. Ucijepljeni u njegovo uskrsnuće pobjeđujemo strah od smrti koji sputava naš život.
Ovo je noć u kojoj je Gospodin Isus dao novi smisao i smjer ljudskome životu, te nam je odvažno poći za njim. Nakon njegova uskrsnuća ljudski život se više ne ulijeva u grob kao u jamu bez dna, nego iz groba izlazi i hiti prema vječnom Božjem kraljevstvu. Otkako je on kao Život izišao iz groba, otada znamo i sami da smrt i grob nisu zadnja riječ za čovjeka, nego da nam predstoji onaj života koji nema kraja, za koji nas je on oslobodio i osposobio. Neka je stoga njemu, našem Kralju, Gospodaru života i pobjedniku smrti, svaka čast i neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen.

Osloboditi se sputanosti

Uskrs – danja misa
U nama ljudima postoji i tinja želja za nesputanim i neograničenim životom. Odraz takve želje i stremljenja očituje se svakodnevno u ljudskom nastojanju da bude slobodan i od Boga i od objave, riječi i zakona koje nam je propisao. Na žalost, doživljavamo ih kao sputavanje slobode i neograničenih mogućnosti, te ih se onda želim osloboditi. U takvim nastojanjima prednjači današnji svijet u kojem se čovjek svjesno udaljio od Boga držeći ga kočničarom ljudskog razvoja. Međutim sloboda od Boga i njegovih spona nije jedina sloboda koju suvremeni čovjek traži. On se želi osloboditi odgovornosti i prema drugome. Ne želi žrtvovati slobodu kako bi se darovao drugome, jer svaki dar i svaka relacija s drugim ujedno nas ograničava. Danas se ljudi ne žele „vezati“ na drugoga, pa onda niti ući u brak, te stvoriti obitelj i rađati djecu, jer sve to na neki način „sputava“. Žele se također osloboditi autoriteta držeći ih za nepotrebne tutore koji im ne dopuštaju sazreti i odrasti. Isto tako dio ljudi se razuzdanošću nastoji osloboditi sputanosti i ograničenja koje preda nj postavlja Božji zakon ili ljudske norme ponašanja. Mnogi su uvjereni kako su raspojasanim životom napravili revolucionaran korak prema slobodi, te onda postaju uzori i idoli mladima u današnjem svijetu, kojima se društvena i medijska javnost hvali stavljajući ih u prvi plan za svjedočanstvo ljudima.
Tako čovjek niže „slobodni“ izbor za izborom, misleći kako će se osloboditi svega, a ne vidi da sputava sebe samoga sebeljubljem, užicima i nasladama poradi kojih izabire takvu vrstu slobode. Izabirući živjeti samo za ovaj svijet, izabiru samo prividno slobodan život, dok se s druge strane sputavaju tolikim sponama smrti. Uostalom, znak je životne mudrosti uočiti kako postoje ograničenja koja valja prihvatiti i u kojima se kretati, ako ne želimo biti opasni po okruženje u kojem se nalazimo, ili pak i sami nastradati kao žrtva naivnosti i neprihvaćanja takvih očevidnosti.
A u današnjem Evanđelju čitamo kako je Krist pobijedio smrt, te je izišao slavno iz groba ostavivši povoje iza sebe za svjedočanstvo onima koji su došli na grob, da onaj koji je bio tu nije ukraden, nego da je sam izišao iz povoja u kojima ga je smrt htjela omotati. Ostavio ih je iza sebe kao znak pobjede koju je u miru izvojevao, postavši time prvorođenac od mrtvih, prvi čovjek koji je postavši zreo u pravom smislu riječi nadišao povoje ljudskosti i potpun se zaogrnuo haljinom božanstva. Promatrajući njega vidimo istinski model čovjeka. Samo čovjek preobražen uskrsnućem postaje pravi, zreli čovjek kojem ne treba dječjih povoja. U ljudskom životu povoji mogu biti dvojaki: oni u koje se povijaju djeca, te označavaju stanje nejakosti i nedozrelosti prije nego dijete odraste i prijeđe u samostalan život. A isto tako povoji označavaju stanje ljudske nemoći i smrtnosti koja također ovija čovjeka ne dopuštajući mi potpuno i zrelo ostvarenje.
Kristova uskrsna pobjeda je događaj oslobođenja od svih spona koje priječe čovjekovo temeljno ostvarenje. Na tom tragu se nalazi i Marija Magdalena čija je ljubav bila toliko jaka da ju je oslobodila spona straha i mraka groba.
Kao što se Krist Gospodin oslobodio spona i povoja smrtnosti, tako se i mi najprije moramo osloboditi spona grijeha, kako bi s nas spali povoji nezreloga, smrtnoga i propadljivoga života. Nakon što se oslobodimo spona grijeha, moramo se osloboditi i spona lažne slobode, koja se sastoji u slobodi od Boga i odbacivanju dara njegova života. Osloboditi nam se tih spona što sputavaju ljudski život na tragičan način, držeći ga sputanim pred istinskim životom vječnim. Jer ma koliko brzo trčao, ako nije povezan s Bogom, ljudski život i korak samo su kruženje u beznađu ovozemaljštine. I Petar i Ivan prije uskrsnuća, to jest u razdoblju od velikog petka do uskrsnog jutra, bili su slobodni od njegove prisutnosti, uvjereni kako ih je smrt odijelila. Upravo jer su izgubili njegovu prisutnost, bili su sputani i zbunjeni. Nisu znali što im je činiti ni kuda im je ići. Tek kad su mogli za se reći kako ‘vidješe i povjerovaše’, kako ‘razumješe Pisma’, onda su se oslobodili za cjelovit ljudski napredak i rast.
Krenimo stoga i mi za svojim uskrslim Gospodinom. On je jedne povoje ljudskoga života i ljudskih ograničenja prihvatio dragovoljno, što je podrazumijevalo prihvaćanja i povoja smrti. Nije ih, međutim, prihvatio kako bi se pomirio s njihovom ograničenošću, nego kako bi čovjeka oslobodio istih. Prihvatio je dragovoljno i povoje utjelovljenja, kako bi se mogao suočiti s povojima smrtnosti. Prihvatio je dragovoljno i povoje smrti i umiranja, kako bi čovjeku dao život nesputan smrtnošću i propadljivošću. Obucimo se i mi snagom njegova uskrsnuća i budimo novi ljudi, oživljeni njegovim životom i oblikovani po uzoru koji imamu u našem Gospodinu, prvorođencu od mrtvih koji nam je svojim uskrsnućem podario besmrtni život.