3. nedjelja došašća – C
Opće ljudsko iskustvo govori kako čovjek, ako ne zna što je pravo i što je ispravno, ne može niti djelovati, već ostaje neodlučan i zbunjen, nesiguran što mu je poduzeti da dođe do svoga cilja. Nitko, naime, ne sjeda u auto da bi išao na put, a da prije toga ne zna kuda mu je ići do cilja, barem orjentativno. Što vrijedi u općem kontekstu života, vrijedi i u duhovnom životu bez kojega čovjek ne ostvaruje svoj stvarni sveobuhvatni cilj koji osmišljava život kao takav, a ne samo pojedine njegove isječke i dimenzije. Na to nas upućuje i logika vjerničke pripravu u došašću: Nakon što smo prošle dvije nedjelje promatrali kako čovjek teži prema uspravnom i ispravnom životu kojega nema bez osluškivanja Boga, današnja nedjeljna čitanja idu korak dalje i preko Ivana Krstitelja kazuju nam što nam je činiti nakon što smo se opredijelili za slušanje riječi Božje. U stvari, liturgija nam i ukazuje na pravi put, koji čovjek, na žalost, ne poštuje uvijek u svome životu, a bilo bi neophodno za vjerodostojno življenje.
Priprema za proslavu Kristova dolaska iziskuje od vjernika da shvate koliko je bitno biti dosljedan u djelovanju, što za sobom povlači nekoliko bitnih sadržaja. Čovjek, da bi se mogao nazvati tim imenom, ne bi smio razdijeliti riječi od dijela, niti bi trebao zanemariti i previdjeti činjenica da mu je Bog nešto govorio. Nakon što je Bog govorio, a čovjek slušao što Bog govori, dvoje je sigurno. Nakon Božjeg govora čovjek ima sigurnost što mu je činiti, te napokon može djelovati u miru, svjestan kako ga svaki učinjeni čin dovodi do cilja, kako mu pomaže da napravi korak dalje prema konačnom ostvarenju. Isto tako čovjeku je na prvi pogled jasno da ne može djelovati proizvoljno nakon što je primio sigurno samopriopćenje Božje. Više nije u situaciji poput one prije poznavanja Boga i njegove volje da može činiti što ga volja, već je dužan osluškivati upute koje mu šalje sam Bog dolazeći mu ususret. Zato je djelovanje kojem se uči vjernik upućeno na osluškivanje i provođenje Božje volje, a ne na život u samovolji.
Primjera za takvo iščekivanje spasitelja nudi nam u današnjem evanđeoskom tekstu lik Ivana Krstitelja, koji nakon što je proboravio u pustinji gdje je osluškivao riječ Božju, a i primio, započinje svoje javno djelovanje. Svaki onaj tko poput njega osluškuje Božji govor, te ga provodi u praksu, postaje navjestitelj radosne vijesti narodu, te zato i veli sveti Luka kako je Ivan „narodu navješćivao evanđelje“, premda se Isus još nije javno pokazao. Vidimo da je Ivanov nastup odlučan i jasan. Preteča Gospodinov je već svjestan svoje uloge, te zna što treba poručiti svakom čovjeku dobre volje, bez obzira kojeg profila bio, bez obzira bio pripadnik puka ili viših slojeva društva, bio siromah ili predstavnik vlasti. On ima riječ čak i za vojnike i za carinike, dvije kategorije ljudi koji nisu bili viđeni dobrim okom u židovstvu budući da nisu služili svome narodu.
Bit Ivanove poruke, koja postaje poruka i vjerniku današnjice, sastojala se u tome da upozori na dosljednost riječi i djelovanja. Onaj tko je prihvatio poziv na obraćenje, ne može se obratiti samo riječima, a djelima nastaviti stari život, već se mora obratiti potpuno, djelima pokazujući koliko mu je stalo do primljene riječi i do obraćenja. U tom duhu Ivan očekuje od onih koji ga slušaju da znaju podijeliti s drugima i jelo i piće, kao i haljine koje posjeduje, jer bi bilo nedosljedno govoriti o obraćenju i vjeri u Boga ukoliko se na konkretnom primjeru ne pokaže koliko nam je stalo biti vjernima i poslušnima Bogu koji ljubi čovjeka, te očekuje i od nas da ga ljubimo istom snagom i na isti način na koji ga on ljubi. Od vojnika i carinika traži poštenje i odgovornost prema drugima, te sposobnost samokontrole i krepost pravednost, jer i oni mogu u svojem okruženju pokazati da je moguće časno obavljati svaku časnu aktivnost koja postoji u društvu.
Ivanov primjer i iskreni nauk poticaj su i nama danas da na tragu njegova djelovanja i sami krenemo prema Božiću, ne samo pozivanjem na kršćansko ime i na stare predaje, ne samo riječima i dobrim odlukama, ne samo izvanjskom pojavnošću, već i dobrim djelima kojima s jedne strane pokazujemo da smo čuli glas Božji, a s druge da smo u iščekivanju budućeg događaja kojim će nas Bog konačno obdariti i ostvariti. Bez daljnjega ne možemo biti vjernici ako ne želimo i djelima pokazati radosnu vijest koju smo primili, te ostati u iščekivanju konačnog događaj po Isusu Kristu i njegovu dolasku među ljude koji će doći i pročistiti gumno sabirući žito a odbacujući pljevu. A da bi nas mogao sabrati u svoju žitnicu, neophodno je da nas nađe plodne i bremenite dobrim djelima, a ne samo hvastavim riječima. Stoga pođimo stopama Ivana Krstitelja, dajmo se na posao dobrih djela. Nedjelja karitasa nam je idealna prilika da provedemo u praksu dobre odluke, da stavimo u djela spremnost na obraćenje, te da onda otkrijemo kako nas je Krist Gospodin, svojim dolaskom, krstio Duhom Svetim i ognjem, za život vječni. Amen.

2. nedjelja došašća – C
Prva nedjelja došašća poručivala je čovjeku da podigne glavu put neba, jer samo tako može živjeti uspravno i dostojanstveno, bez obzira koju ulogu u društvu obnašao i koji bio njegov društveni status. Podići glavu k nebu znači osloboditi se rastresenosti ljudske u koju čovjeka uvode zemaljske brige i svjetovni interesi. Naprotiv, kad podigne glavu onda očekuje čuti i vidjeti od Boga što treba činiti i kako živjeti. Izvor i pravo mjerilo ljudskog života nisu ljudski, već božanski, ako čovjek želi ostvariti svoju istinsku bit i doživjeti puninu koja mu se daje u susretu sa živim Bogom. Ako želi uspjeti u svojoj nakani, ne preostaje mu drugo nego se izolirati od blagodati koje pruža zemlja, jer one odvlače pozornost s bitnoga, a ne mogu pružiti pravo ispunjenje. Usmjeravajući pogled na ljudsko i zemaljsko, čovjek bez daljnjega gubi stvarni cilj kojem bi trebao biti upravljen njegov život, iz čega razabire da svaki pogled nije autentičan, već ima i varljivih pogleda koji ne vode put neba, a onda niti dobrom upoznavanju otajstvene strane života.
Zato nas evanđeoski tekst druge nedjelje došašća poziva da idemo korak dalje predstavljajući nam lik Ivana Krstitelja, model čovjeka koji uzdignute glave iščekuje Božji dolazak i spasenje koje dolazi s njime. A Ivan je izabrao pustinju kao mjesto svog prebivališta, te mu riječ Božja dolazi u pustinji. Njegov boravak u pustinji kao da svjedoči da se radi o osobi koja zna da je čovjek prah i da će se u prah vratiti, kao što je svjestan da je to i zemlja po kojoj gazi. No to su ujedno uvjeti u kojima se može na autentičan način čuti Božji glas. U pustinji ne postoji nikakvo izvanjsko blještavilo, niti iskrivljena slika sama sebe i ljudskog života, koja bi ga udaljila s puta koji vodi Bogu, niti postoje zvukovi koji bi mu zaglušili uši da ne čuje Božji glas. Upravo jer se u pustinji može jasno čuti Božji glas, nepomiješan s drugim zvukovima, niti opterećen ljudskim brigama i ciljevima, Ivan ima prigodu upoznati koliko je bitno obraćenje na putu iščekivanja Božjeg dolaska, te započinje propovijedati obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.
Ivan je jasno čuo glas Božji, te nije mogao ne učiniti ono što taj glas od njega traži. Nije mogao ne posuditi glas samome Bogu, kao što su to učinili proroci, te je postao glasom Boga života kojim Bog viče ljudima njegova naraštaja da se priprave, jer je ušao u povijest na konačan i nepovratan način. Kao što je Bog pomogao njemu da u pustinji ukloni sve prepreke, tako je i on pozivao sunarodnjake u cijelom jordanskom kraju da uklone prepreke na putu kojim Bog treba doći do njihova srca.
Iskustvo i poruka Ivana Krstitelja ostaju poruka i današnjem naraštaju vjernika koji se u došašću priprema za proslavu blagdana Kristova rođenja. Tko želi doživjeti iskustvo koje je Ivana ispunilo Božjim glasom i prisutnošću, treba iznaći vremena za ozbiljno promišljanje svoga života, postajući iz dana u dan svjesniji činjenice da je ljudski život bez Boga samo pijesak. Jednako tako treba dovoljno radikalno uzeti u obzir da mu je Bog došao u susret, te da se treba ozbiljno pozabaviti činjenicom kako mu je upućena riječ Božja kao i Ivanu, te se od njega očekuje da dade glas toj riječi u vremenu i prostoru, u okolnostima i ambijentu u kojem živi. Činjenica je da se mora apsolutno susresti sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta stavljajući antene svoga srca i bića na drugu frekvenciju s koje odjekuje Božji glas. Tako će zacijelo osjetiti da se uzdiže u neponovljivo postojanje u kojem ljudski život, lišen svih nepotrebnih privjesaka zadobiva neograničenu vrijednost mjerenu božanskim životom.
Pođimo stoga i mi Ivanovim putem i za njegovim glasom, da bismo u pustinji ovoga života doživjeli radost Božjeg dolaska, čije utjelovljenje i našem tijelu jamči da će vidjeti spasenje Božje, sukladno onom što su proroci navijestili, a Ivan prihvatio vjerno živeći i naviještajući.

1. nedjelja došašća – C
Zvuči poticajno i utješno Isusova rečenica koju prenosi sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku, a glasi ovako: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Ovaj Isusov poziv višestruko je znakovit i značajan. Najprije nam govori o tome da je čovjek stvoren kao uspravno biće, te je pozvan živjeti uzdignute glave, ponosan na svijest o samom sebi i svojoj bogopripadnosti. Živjeti uspravno i uzdignute glave znači živjeti ispravno u duhovnom i moralnom smislu, što nije baš slučaj u svakodnevnici na pozornici suvremenoga svijeta. Proturječje ovoga svijeta je tim veće jer on nerijetko predstavlja Boga kao onoga koji, tražeći neupitnu i bezuvjetnu poslušnost svojim odredbama, traži od čovjeka da pred njim prigne glavu pokoravajući se bespogovorno. Iz takvog tumačenja Božje volje i njegovih odredbi iznikla je i ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane sve više svjestan sebe, sve više samostojni subjekt odlučivanja o svojoj sudbini, što je čovjek današnjice prihvatio bilo na razini teorije bilo na razini prakse. Postao je do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu prkosno se suprotstavljajući svome Stvoritelju, stavljajući u zapećak sinovski odnos, slijedeći primjer prvog čovjeka koji je davno već napravio takav slobodoumni iskorak u slobodu, te pao u jamu grijeha i propasti.
Zato ova Isusova rečenica potvrđuje u isto vrijeme i ovu činjenicu koju čovjek ne želi vidjeti kao posljedicu svoga izbora, nego je uvijek tumači greškom u pokušaju, tvrdeći da će jednom doći i do pravog ostvarenja bez greške. Takvo uvjerenje postaje samo varka kojom sile zla zavaravaju čovjeka da će, upravo kad se odvoji od Boga, postati kao Bog, no to se u stvarnosti ne događa. Isto tako suvremeni čovjek ne primjećuje da upravu u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede, duboko potonuo i nemoćan se sam iz toga izvući. Uvjeren kako je se uzdigao u slobodoumlje, ne vidi kako grca u zemaljskim požudama i blatu svoje strasti i grijeha, koji nemaju nikakve veze s uzvišenim ciljem i smislom života. Čovjek koji oholo diže glavu ne put Boga, nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti, već svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja prije ili poslije se pokaže velika iluzija i zabluda od koje je živio.
Zato je Isusov poziv pun aktualnosti i za ovo vrijeme, jer čovjek koji oholo diže glavu ne može ostvariti svoj cilj pred Bogom. Došašće kao iščekivanje Boga koji nam dolazi ususret prikladno je vrijeme da naučimo podizati glavu put neba shvaćajući da samo kad je podižemo prema Bogu, a ne protiv Boga, možemo ostvariti svoje istinsko dostojanstvo i održati se uspravnim usprkos svih nedaća svijeta i vremena, te umaći onoj neizbježnoj nevolji koja prijeti čovjeku vječnom propašću i ništavilom.
Isus nas poučava da Bog nije protiv ljudskog ponosa i dostojanstva, protiv njegove uzdignute glave, s time da mu je jasno da čovjek bez Boga ne može održati glavu uzdignutom. Ako već toliko želi uzdići glavu, sam Bog ga uči kako to postići i samo Bog mu može u tome pomoći. Samo onaj tko pred Bogom ponizno spušta glavu klanjajući se njegovoj svetoj prisutnosti, samo takav vidi Boga ispred sebe, bilo kad obori glavu prema zemlji, bilo kad je podigne put neba. Onaj tko u poniznosti prihvaća Božji dolazak, takav prepoznaje Boga i na zemlji, te mu zahvalno uzdiže glavu put neba, odakle iščekuje konačni zahvat Božje ljubavi i dobrote kojim će ostvariti konačni prijelaz na nebo.
Došašće nas potiče da se spremimo dočekati onoga koji se, premda Bog, ponizio i prignuo glavu prema čovjeku, da čovjeku dade utjehu na zemlji i kad mu je glava prignuta, a pleća opterećena tegobnim poslom, jer, bez daljnjega, mora biti okrenut i prema zemlji na kojoj živi i vrši svoje dužnosti. No taj Bog koji mu dolazi na zemlju, da bude pred njegovim pogledom, nadahnjuje ga da, dok vrši svoje zemljaske dužnosti, ne zaboravi živjeti duhovno, moralno i pošteno, istinski uzdignute glave, ne zaboravljajući svoga Boga. I dok živi prignut k zemlji, da ne zaboravi kako ne smije živjeti samo za zemlju, već srcem treba biti okrenut nebu. Samo takav, kome je srce okrenuto nebu, živi istinski ponosno uzdignute glave, pa i kad se u svojoj ljudskosti tegobno muči, no njegova je nagrada u tome da u svemu može prepoznati prst Božji i njegovu svetu prisutnost. Isus stoga i upozorava učenike da pripaze da im srca ne otežaju u pijanstvu, proždrljivosti i životnim brigama, jer čije srce je okrenuto k zemaljskome, ne može niti glave ponosno podići prema nebeskome i uzvišenome. Premda će svaki čovjek ustvrditi kako teži k uzvišenom životu uzdignute glave, ipak, onaj tko ne živi uzdižući glavu k Bogu, redovito ne živi uzdignute glave, već glave zabijene u pijesak zemaljskoga i prizemljenoga, jer nam srce oteža u životnim brigama i interesima ovoga svijeta, u slastima, nasladama i bezbrižnosti.
Gospodin je znao da samo onaj tko srcem i umom promatra nebo, može primiti i najveći dar s neba, Sina Božjega, te nam vrijeme došašća treba poslužiti isključivo za tu nakanu. Tko ne živi svoj zemaljski život srca i uma uprta u nebo, ne može ni na zemlji ni na nebu prepoznati Sina Božjega koji nam dolazi u susret. A i utjelovio se da bismo ga vidjeli i kao plod zemlje koji je s neba sišao, da se naš pogled, i kad smo dužni prikovati ga uz zemlju, ne bi odvojio od njega, već nam dao prigodu da ga uvijek promatramo, te nam bude dodatni poticaj da podignemo potom glave nahranjeni njegovom utjelovljenom pojavom. Iskoristimo stoga prigodu koju nam Gospodin pruža, te se uspravimo i uzdignimo svoje glave iščekujući onoga koji ima doći da nas pohodi u našoj ljudskosti, te da je potom uzdigne do neba. Doista s njime se približilo naše spasenje.

Svetkovina Krista Kralja – B
U vremenu u kojem živimo svetkovina Krista Kralja svega svijeta može djelovati kao anakronizam u svijetu u kojemu kraljevstava gotovo više i nema, te kao takva bila bi lišena svoga sadržaja i aktualnog značenja za čovjeka. Nekome se također može činiti da Crkva svetkujući Krista kao kralja žali za nekim prošlim vremenima i priželjkuje ponovnu uspostavu monarhija, po uzoru i na svoje hijerarhijsko ustrojstvo. No u ovom blagdanu nije prisutno ništa od svega toga, već je njegov sadržaj sasvim različit od spomenutih mogućih tumačenja ili pretpostavki.
Međutim, ovaj blagdan ima daleko veće i dublje značenje od sociološkoga, pogotovo ako takvo mišljenje nastaje kao plod površinskog i površnog iščitavanja vjerskih sadržaja i istina. Jer ovim blagdanom Crkva ispovijeda Gospodstvo i vlast Krista Gospodina nad svjetskom poviješću, nad prostorom i vremenom, nad bićima i ljudima, jer sve je po njemu i za njega bilo stvoreno, te sve stoji u njemu, koji je ujedno i cilj i smisao svega. Zato ova svetkovina na koncu liturgijske godine nosi snažnu i aktualnu poruku vjernicima i svim ljudima koji traže razumjeti smisao i cilj života. Takvu aktualnost nam nudi sadržaj današnjeg Evanđelja koji prenosi dijalog Isusa i Pilata neposredno prije nepravedne osude koja će Isusa koštati života, a ljudskim rodu priskrbiti oslobođenje od robovanja grijehu i zatvorenosti u povijest.
U svom dijalogu raspravljaju o Isusovu kraljevstvu i kraljevanju, jer je bio predan Pilatu pod tom optužbom. Svatko od njih razmišlja u svojim kategorijama i shodno svojim preokupacijama. Tako Pilat kad pita Isusa o kraljevanju, uporno pomišlja na zemaljsko kraljevstvo i društvenu ulogu kralja, dok Isus naprotiv jasno daje do znanja da o istoj temi razmišlja iz drugih perspektiva, to jest da sebe smatra kraljem, ali ne na zemaljski i ljudski način, već da kraljuje i upravlja svijetom na božanski način. Stoga je mogao ustvrditi da kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta u kojemu se sučeljavaju i sukobljavaju ljudi različitih interesa i nazora. On je kralj kraljevstva u kojemu njegove sluge ne vode krvave ratove protiv neistomišljenika, pa niti u trenutku kad je njihov kralj svezan i nepravedno optuživan pred vlastodršcima zemlje.
Međutim, Isusovo kraljevstvo nije od sasvim drugoga svijeta, prostora i vremena, da ne bi zanimalo čovjeka i zemlju, da ga se ne bi ticalo i prema njemu bilo upućeno. Kraljevstvo nebesko ima veze sa zemljom i sa svakim čovjekom tko traži smisao i cilj svoga života, svjestan kako život nije samo ono što živi u okviru granica svoga kratkog života. A pristup u takvo kraljevstvo čovjek ostvaruje već na zemlji, a ne tek na nebu, u trenutku kad se pojavi na vratima nebeskog i vječnog kraljevstva. Isus je to jasno potvrdio kad Pilatu progovara o istini, a ona predstavlja ulaz i vrata kraljevstva Božjega na zemlji. Isus je nedvosmisleno htio potvrditi da se čovjek ne može ni ostvariti ni usrećiti samim zemaljskim stvarnostima, već da mora zadovoljiti svoju žeđ za istinom, koja je zapisana u dubinama bića. Pravi život, to jest otvaranje prostora srca kraljevstvu Božjemu događa se prihvaćanjem božanske istine o Bogu i čovjeku koju je navijestio Isus i za koju je posvjedočio svojom svetom krvlju. A takvu svijest o božanskoj istini o Bogu i samome sebi možemo nazvati bilo kojim imenom, no ona je stvarna kraljevska istina pomoću koje se postaje kralj i živi kraljevski i na ovoj zemlji, čemu je Isus nedostižni primjer. To se vidi iz njegova suverenog nastupa pred carskim namjesnikom Pilatom, koji nepravednom i okrutnom osudom nije mogao ugroziti njegovo dostojanstvo.
Ova istina na koju upućuje Isus postaje znakovita i aktualna i čovjeku današnjega vremena koji ne kraljuje na način nekadašnjih kraljeva, ali koji u sebi nosi, od početka do danas, težnju da živi život autonomno od Boga, ne tražeći pravu istinu o samome sebi. Time se odlučuje, poput Pilata i tolikih drugih, kraljevati na tronu izgrađenom od svojih okamenjenih stavova u kojima se ne zrcali Božja istina i govor nadnaravnoga, već kruto i ograničeno iskustvo ljudskoga i zemaljskoga. Pa i onda kad to ne naziva imenom kraljevstvo, već sloboda i samosvijest, to je uvijek građenje i ograđivanje nekog privatnog malog kraljevstva, koje ipak određeno za propast.
Međutim, svaki onaj koji je pošao tragom Isusa Krista znat će da nema nikakvog drugog stvarnog kraljevanja bez Božje istine, što je razvidno iz njegovih riječi: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Isus je došao na svijet ne da uspostavlja neku novu monarhiju, pravedniju od Rimskoga carstva, već da čovjeka povede putem božanske istine. Jer činjenica je da čovjek nije uvijek sposoban ni siguran izabrati put koji ga vodi prema nebeskom kraljevstvu, a najveća je tragedija ako ga ne pronađe, te ostaje na bespućima zemaljskoga. Zato je i svaki pokušaj bilo kojeg pojedinca ili društvenog sustava da se ostvari bez Božje istine jednak onom pilatovskom, te prije ili poslije potpiše nepravedne zakone i izvršava nepoštene osude.
Kraljevstvo Božje, naprotiv, nije konkurencija ljudskome kraljevstvu, već je stvarnost koja se izdiže iznad toga. I jedno i drugo se najprije stvara u srcu, a očituje se u odnosu prema istini. Ako čovjek, težeći zemaljskim ostvarenjima, izbaci istinu iz srca, onda se upustio u ljudsko kraljevanje mimo Boga i protiv Boga, a ukoliko je prihvatio Božju istinu, onda se opredijelio svom ljudskom iskustvu dati božansku i vječnu vrijednost. Istina je stoga da kad čovjek i svijet počnu prihvaćati božansku istinu o sebi na zemlju, u srcu čovjeka stvara se i raste kraljevstvo Božje. Kad se pak čovjek opire toj istini, kad razvija takozvanu autonomnu istinu, koja ga vodi prema isključivom rezoniranju unutar ljudskih kategorija i zakona, što podrazumijeva isključivanje božanskih, stvara se kraljevstvo ljudsko, protivno Božjem umu i naumu na zemlji. Utvrđen u svom prividu koji mu pruža lažnu sigurnost, čovjek ne razmišlja kako njegovo kraljevanje na takvom tronu neće biti vječno, već je određeno za propast, a i sam s njime, jer pravo i vječno kraljevstvo je samo ono Kristovo.
Neka nas stoga ova svetkovina potakne da krenemo putem Kristova svjedočenja za istinu i putem uspostavljanja takvog kraljevstva koje se ne očituje u izvanjskoj društvenoj ili gospodarskoj moći, već u moći koju nam pruža spoznata istina o Bogu i o sebi, da bismo mogli, bez obzira na sve nedaće i protivštine ovoga svijeta, živjeti suvereno svoje vjerničko postojanje, te jednog dana s Kristom u njegovu kraljevstvu istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – B
Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja pune su upozorenja i ozbiljnosti, gotovo ispunjene prijetnjom koja nije svojstvena Gospodinu. Stoga nam se upitati je li Gospodinu cilj utjerati strah svojim vjernicima, a posebno nevjernicima, pa kad već ne žele vjerovati milom, da ih barem na to dovede silom i strahom kada dođe u moći na oblacima. Služili se i on metodama kojima se služe redovito ljudi da bi držali druge u pokornosti ili pak njegove riječi imaju neki drugi prizvuk? Ma kako mogao njegov govor zvučati zastrašujući, držim ipak da Gospodinu nije cilj nikoga strašiti s namjerom da utjera strah i ishodu silom vjeru, već, prije svega, stalo mu je iznijeti jednu istinu koja se tiče čovjeka i ljudske povijesti. To je istina o konačnosti i koncu svega stvorenoga, pa tako i čovjeka na zemlji, o čemu ljudi uvijek ne vode računa, iako je tako očito.
Druga velika istina je da čovjek živi mnogo odgovornije i zauzetije u trenutku kad ga pritisne muka ili se nad njim nadvije opasnost. Kad je svjestan težine svoga stanja i situacije, onda prikuplja snage, grčevito se opire nedaćama koje mu prijete. Takva događanja prati i pamti, te mu postaju izvor iskustva i životne pouke. No ukoliko na obzorju života nije iskusio takvih tegobnih i mučnih trenutaka, u opasnosti je uljuljati se u život kao da je riječ o bezbrižnoj šetnji, bez obveza, obzira i odgovornosti. A oni koji su okusili život na način da su iskusili mnoge nevolje na obzorjima, postali su barem svjesni da postoje obzorja kao i stvarnost iza obzorja.
Tko nema takvo iskustvo, u opasnosti je da u njemu ugasne osjećaj za transcendenciju. I ne samo to, nego čovjek koji nije svjestan scenarija na obzorju života i povijesti, teško uočava i Božju prisutnost u sebi i pored sebe sve dok se ne dogodi neki izvanredni događaj i znak koji ga na to prisili. Zato nije slučajnost da čovjek zna čitati znakove prirode i svijeta oko sebe, dok ne zna čitati znakove prisutnosti Božje u sebi. Do te mjere je slijep da ne vidi da je Bog ušao u njegov život, dok se ne dogodi slavni i čudesni dolazak na razmeđima povijesti i vječnosti. Očito je čovjek u sebi zamračen, ili bi se moglo reći razdijeljen između potrebe za svjetlom i tame koja se spustila na njegova obzorja. Razdijeljen je između one unutarnje sigurnosti na obzorjima duše u kojoj spasenje stječe vjerom, i potrebe da primi sigurnost, dokaz i očitovanje izvanjskim znacima.
Ali kad znamo da je činjenica da Bog izvanjskim znakovima na obzorjima neba i zemlje ne izriče ništa što već nije glasnije rekao i jasnije zapisao čovjeku u duši od trenutka stvaranja i što nije vjerodostojno potvrdio svojim ulaskom u područje ljudskog vidokruga, onda nam takav ljudski zahtjev djeluje neozbiljno. Kad čovjek zaboravi da mu je u duši zapisana neprolazna riječ koja neće uminuti dok se sve ne zbude, te radije traži potvrdu znakovima na obzorju neba i zemlje, koji će i tako jednog dana minuti, onda je to znak da je usredotočen na krive sadržaje.
U tom duhu naša povijest kao vjernika na zemlji odvija se uvijek između onoga: Blizu je, na vratima; i onoga: A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Time nas je Gospodin htio upozoriti u kojem smjeru treba ići naša pozornost i nastojanje, jer je život satkan i od ovakve strepnje i nesigurnosti. Da se ne bismo uljuljali u povijest i život držali isključivo vremenitim i povijesnim događanjem, Isus nam predstavlja taj odsudni dan kao bliz, to jest da je trajno blizu i prisutan na obzorjima duše i srca. A da ne bismo gubili vrijeme u računanju,umjesto da budemo duhovno spremni, upozorava nas da nitko ne pozna točan čas kad se ima zbiti njegov konačni, eshatološki dolazak, već da se usredotočimo na ovaj unutarnji po vjeri, jer i tako on postaje presudan.
Isus nas upozorava da čitamo znakove vremena, pa i znakove u pojedinim naraštajima, jer ni naš naraštaj neće proći dok se sve to u njemu ne zbude. Svaki dan i iz dana u dan promatramo kako nebo i zemlja prolaze sa svime onim što se mijenja i oko nas prolazi. Sve prolazi s onima koji, jer su prolazni, prolaze napuštajući ovaj svijet, ali sve ostaje i traje s onima koji traju jer su primili klicu božanskog života i iz dana u dan žive sukladno primljenom daru.
Stoga je jao onome tko živi na ovoj zemlji, a da se na obzorjima njegova života ništa ne događa. Loše živi kao vjernik onaj tko ne uočava u sebi i oko sebe nevolju veliku koja se obrušila na ono što je Božje, što je Bog zasadio u svako srce i posijao na zemlji. Nije na pravi način svjestan života ni ljudske povijesti tko ne uočava pomračenje i padove koji se događaju na obzorju čovječanstva, a koje je prouzročio čovjek želeći oboriti sile nebeske, to jest želeći utemeljiti svoj život bez njih rušeći duhovna obzorja. Nije dovoljno dobro otvorio oči vjere onaj tko svaki dan ne vidi da mu na obzorju dolazi ususret Sin Čovječji i da je svaki dan sve bliži. Takav zacijelo ne razmišlja o bitnim stvarima života, niti se priprema na susrete koji daju pravo značenje vremenu. Doista, kad se prestane život događati na obzorjima duše, čovjek postaje slijep i za izvanjske znakove koji ga kao neminovna zbiljnost potiču na ozbiljnost.
Naučimo se i mi od znakova što nas okružuju, ne samo od smokve koja u svoje vrijeme omekša i tjera lišće, kako veli Gospodin, već se učimo na tragu njegovih neprolaznih riječi razmatrati njegov slavni dolazak u naš život, koji će se njegovim vjernima pretvoriti u dolazak oslobođenja od svih muka. Budimo mu vjerni da nas jednog dana njegovi anđeli mogu sabrati i uvesti u radost njegova kraljevstva. Amen.

32. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju evanđelist Marko Gospodina opisuje u jednoj čudnoj situaciju, u kojoj se mi ljudi nađemo gotovo svakodnevno, bez da razmišljamo koliko time propusta činimo. Situacija je tim više čudna za Gospodina, jer od njega ne bismo možda očekivali ono što sami sebi u slabosti priuštimo, te niti propitujemo kritički dok se u to upuštamo. Naime, radi se o tome da je Gospodin jednom prigodom sjeo nasuprot hramske riznice promatrati narod kako ubacuje sitniš u riznicu. Ne znamo što ga je na to ponukalo, no Evanđelist nas upozorava da je to učinio nakon jednog verbalnog sukoba s pismoznancima kojima je predbacio da se ponašaju oholo tražeći sebi prva sjedala i život na gozbama, te pod izlikom dugih molitava proždiru kuće udovičke. Ostaje nam stoga dužnost odgovoriti na neke upite: Zašto je Gospodin sjeo ispred riznice gledati kako ljudi ubacuju sitniš? Je li sjeo nasuprot riznice zavidan na ono što drugi imaju? Je li ga stvarno zanimalo koliko tko daje pa je htio i osobno provjeriti?
Ako i ne piše u Evanđelju što je točno Gospodina ponukalo na ovaj čin, ipak možemo pretpostaviti da ga je na to ponukalo ophođenje pismoznanaca i farizeja prema sirotinji, a ujedno i prema novcu kao takvome. Očito se radilo o račundžijama koji su dobro znali proračunati najprije svoj interes, a potom ga zamaskirati pobožnošću i velikodušnošću prema Hramu, a time i prema samom Gospodinu. I sami vrlo dobro znamo kako živimo u vremenu u kojem se tuđi novac stavlja pod povećalo i bode nam u oči. Skloni smo promatrati što tko ima, te tako brojati tuđi novac pitajući se što s njime radi onaj koji ga ima. Često i ne misleći, osuđujemo i prosuđujemo druge pitajući se kako su došli do tolikog novca, a opet bojimo se to reći naglas, jer tko ima novca, svakako je moćniji od onog tko nema, te znamo da se nije dobro takvima zamjeriti, pogotovo što se nikad ne zna kad mogu biti od pomoći.
Sudeći prema onome što znamo o sebi i o drugima, među onima koji su ubacivali bio je očito dio bogatih kojima bi se rado prigovorilo ili bi ih se upitalo odakle im novac kojim raspolažu, ali takvo pitanje nije bilo za javnost. Uostalom, nije bilo financijske policije da to istražuje u tančine. Osim toga mnogi od njih, premda dajući u hramsku riznicu, nisu davali s iskrenom namjerom. Davali su da ih se vidi kako daju i da se vidi kako imaju, a opet, davali su „sitniš“, kako kaže Evanđelist. I htjeli su da se taj ubačeni sitniš toliko vidi da bi ljudi pomislili, a i oni sami, kako Hram i hramski svećenici ne mogu bez njih i njihove „darežljive“ pomoći. Davali su teška srca, ali su morali davati da budu viđeni, te time steknu pokriće za život i opravdanje za bogatstvo. Htjeli su ostaviti dojam da su bogobojazni, te da ispovijedaju kako im je Gospodin dao obilje, te oni sada njemu obilato uzvraćaju za uzdarje. I dok im je tako teško padalo davati, te su prebrojavali svaki novčić koji daju, kad bi izišli iz riznice vjerojatno bi se hvastali kako su dali i veći iznos nego što su stvarno dali. Najbolje društvo takvima mogli su biti oni koji doista ne daju ništa, a broje koliko drugi daju, te iza leđa osuđuju i njih zbog njihova bogatstva, kao i svećenike koji primaju od njih, te se navodno bogate na njihov račun.
Ako je prosuđivati iz današnje perspektive ondašnju situaciju, onda bismo mogli reći da upravo takvi koji ne daju ništa navodno dobro znaju koliko se svećenicima obilato daje, te oni koji nikad ne dolaze u hram Božji najbolje znaju koliko je stvarno bogatstvo i obilje hrama. Oni bi vrlo rado uveli i dodatne poreze vjernicima, te prisilili i vjerske ustanove da se odreknu novca, jer, po njihovu mišljenju, taj novca je tuđi, otet, nezaslužen. Oni ne čine ništa drugo već broje tuđi novac i najradije bi da ga nitko nema osim njih, jer misle da svatko ima nezasluženo, i to velike količine novca. U vlastitim očima sebi se čine zakinutima jer ga nemaju dovoljno, te se trude pronaći dežurnog krivca.
Isus međutim, nije sjeo nasuprot riznice promatrati na takav način kako ljudi odvajaju svoje doprinose za hram, jer mu nije stalo brojiti tuđi novac kritizirajući i one što daju i one što ne daju, već je sjeo i promatrao da bi dežurnim kritičarima ukazao na što moraju gledati kao bitno u životu. Nije se bavio mišlju kako treba protiv hramskih službenika pokretati revoluciju, ili im oduzimati povlastice, ili im udariti PDV na dobit, niti ih kažnjavati sličnim stvarima. To bi napravile nadobudne socijalističko-humanističke glave suvremenog svijeta da su bile na Isusovu mjestu, pod izlikom zaštite sirotinje i sirotinjskih prava, a u stvari to bi učinili tražeći i štiteći vlastiti interes.
Zato danas i susrećemo tolike dežurne kritičare i po medijima, od kojih ponekad dođu neki i iz redova Crkve. I oni se pitaju koliko Crkva čini za sirotinju, a da sami nisu nikad posegnuli u džep, odvajajući za potrebne. Jer je mnogo lakše prozivati druge, nego činiti nešto konkretno za dobrobit čovjeka i društva. Najčešća je pojava da upravo oni koji nikad nisu ništa dali za Crkvu i svećenike misle kako svećenici zgrću novac lopatama, a ne znaju koliko tihog, skromnog i samozatajnog života stoji iza tolikih od onih koji naviještaju Evanđelje i svjedoče Božju prisutnost u svijetu. Velika je istina da upravo oni koji ne znaju dati od srca, niti odbiti dati iz uvjerenja, najčešće prebrojavaju koliko tko daje, da bi imali pokriće za svoj neutemeljeni stav. Gospodin pak ne broji novac, već gleda ljudska srca, te uči i one koji broje novac i koji novcem mjere sve u životu, da radije vrednuju srce i nakanu, nego novčanike i kartice. Nije ga zanimalo koliko tko ima, ali mu je neobično bilo stalo da se oni koji u Hram daju samo novac bez srca, ne predstavljaju najvećim dobrotvorima Hrama, dok u isto vrijeme lukavo pljačkaju sirotinju i proždiru kuće udovičke.
Gospodin nije bio poput radoznalaca kojima je bilo do stvaranja socijalne napetosti i podizanja kavgi ispraznim kritikama. Naprotiv, ovim događajem želi osposobiti sve nas, svoje vjernike da uočavamo potrebe sirotinje pored sebe, bez da nas na to upozoravaju dežurni kritičari. Isto tako Isus želi ukazati svakome u Crkvi da nema pravo udovičin novčić od kojega Crkva živi trošiti na svoj komoditet i luksuz, već je dužan privesti ga namjeni darovatelja. Isus nije htio brojiti tuđi novac, već je radije gledao u srce ljudima, te je u srcu siromašne udovice otkrio veliko bogatstvo ljubavi Božje iz koje je izvirala spremnost na odricanje i žrtvu u ime te iste ljubavi. Tako je ukazao onima koji su vjerovali u vrijednost novca, kako je takva vrijednost u Božjim očima beznačajna ukoliko ga ne prati vrijednost srca. Krist nas je ovim događajem htio poučiti da Hram može bez novca bogataša, ali ne može bez vjere i ljubavi skrivene u srcu skromne i samozatajne udovice.
Iz toga izvire istinska evanđeoska obveza za svakog službenika Crkve, a to je da svaki shvati kako Crkva i kako se u Crkvi živi od udovičina novčića, bez obzira dolazio on izravno od milostinje ili iz državnog proračuna kao naknada Crkvi za nevraćena dobra. Bez obzira koliko ga opravdano primali kao zasluženu nagradu, ipak ga nijedan službenik ne bi smio trošiti neodgovorno za vlastite užitke i raskoš. Ukoliko bi netko tako činio, taj bi se izjednačio s pismoznancima koji proždiru, kako kaže Isus, kuće udovičke. Molimo Gospodina da nam otvori pameti razumjeti ovo Evanđelje i srce da znamo uočavati i cijeniti ljude koji žive svoju vjeru u skladu s Božjim srcem, pa i onda kad se radi o sasvim neznatnim stvarima kao što je udovičin novčić. Amen.

Svetkovina Svih svetih – B
U današnjem svijetu, bilo na poslovnoj razini, bilo u suvremenom načinu komunikacije i izmjene informacija, vrlo je važna riječ profil. Postoje sustavi komunikacije putem web stranica i portala, koji služe za upoznavanja, razmjene misli, ideja i materijala koji su dostupni svima koji se žele učlaniti i aktivno sudjelovati u komunikaciji vlastitom prisutnošću i dostupnošću. Da bi netko bio član, te uživao veće povlastice i blagodati mora se registrirati i izraditi svoj profil, što uključuje davanje potrebnih informacija o samome sebi, svojim aktivnostima, te predmetima i područjima životnih zanimanja, uključujući fotografiju, životopise i potrebne opise. Svatko u svoj profil, zapisujući informacije, sebe stavlja na raspolaganje drugima i može biti predmet njihove potražnje, zanimanja ili potrebe. Na temelju profila može steći nova poznanstva i razmijeniti iskustva s drugima.
Isto se događa i u poslovnom svijetu. Naime, svaki poduzetnik ili poduzeće koje traži nove zaposlenike ili poslovne partnere, najprije će izraditi profil osobe koja mu treba i može zadovoljiti očekivanja. Svaki otvoreni natječaj, ukoliko se poštuje zakoniti postupak a ne ide se preko veze i poznanstva, opisuje što koji zaposlenik treba zadovoljavati da bi njegova zamolba došla u obzir i da bi mogao biti uzet u ozbiljan suradnički poslovni odnos. I ukoliko se prijavi više ljudi za jedno mjesto, tada se traži tko bolje odgovara zadanom profilu i njega se uzima u radni odnos na dotično mjesto. Bez obzira što se svatko od nas ljudi uvijek želi predstaviti u boljem svjetlu od onoga što jest, ali uvijek bi morao odgovarati onaj osnovni dio naših kompetencija i kvaliteta zadanom, to jest traženom profilu, u protivnom se prekida komunikacija i odustaje od moguće suradnje.
Možemo reći da je nešto slično napravi i Gospodin Isus svojim naviještanjem kraljevstva Božjega među ljudima. Propovijedanjem obraćenja i pokore kao da je raspisao natječaj i pozvao ljude da se učlane i da pristupe u njegovo kraljevstvo. Međutim, onaj tko pristupa njemu i želi biti dio njegova vječnog kraljevstva i života pozvan je izraditi vlastiti profil osobnosti, jer pristup u kraljevstvo svetih ne može se dobiti samo po sebi, niti preko neke veze, već se svatko mora posebno potruditi da bićem i životom odgovara potrebnom opisu. To je neka vrsta imperativa koji se traži svuda, pa i u profilu kraljevstva Božjega. Taj imperativ je u Svetom pismu zapisan i riječima: Sveti budite jer sam ja svet! Zadanih načela držali su se sveci, znani i neznani, koji su primljeni u nebo, te za nagradu promatraju njegovo sveto lice, a mi danas slavimo njihovu svetkovinu, želeći i sami nasljedovati primjer.
Tko od nas želi ući u kraljevstvo Božje i vječni život, treba se poput svetaca za života truditi od sebe izraditi profil koji Isus traži od svakoga, a izložen je u današnjem Evanđelju koje govori o blaženstvima. Gospodin Isus doista nudi pomalo čudan profil onima koji žele ući u njegovo kraljevstvo. Ne traži od njih da budu plemenite krvi, niti iznimnog bogatstva ili pak visokog društvenog staleža, kao što bi tražili vlastodršci ovoga svijeta. Ne očekuje da budu posjednici ili veleposjednici, niti ljudi dokazane uspješnosti što se hrane za obilnim stolom. Oni čiji profil odgovara njegovu traženju nisu niti vječito nasmijani niti ljudi koji se do te mjere bore za pravednost da istjeruju pravdu s drugim ljudima, nemilosrdno i beskrupulozno gazeći po njihovim životima.
Naprotiv, Isus je odredio da mu se mogu javiti i dobiti vječni smiraj upravo oni koji se ne mogu pohvaliti ničim od toga, već su na ovom svijetu i u odnosima koji njime vladaju ugroženi iz mnogih perspektiva. Istina, ne traži one koji su plemićke krvi, ali traže one koji su plemići jer su njegovi sinovi, a to su mirotvorci što zemljom pronose njegov mir. Ako i ne traži vlastodršce i bogataše, ljude iz visokog staleža, on traži one koji u duši nose blago kraljevstva nebeskog, ljude koji su njega, svoga Boga, neprestano i uvijek više gladni, i ne mogavši ga se nasititi na zemlji, teže za njegovom puninom u vjeri i nadi blažene vječnosti. U društvu svetih su oni koji se ne mogu pohvaliti nikakvim uspjehom, osim da su primili milost Božju i obilje božanskog života. Zadanim karakteristikama zadovoljavaju i oni kojima je zamro osmijeh na licu zbog žalosti, jer su promatrali prazninu i pustoš u kojoj korača i grca ovaj svijet, te su bili spremni podnijeti i nepravde poradi Božje istine, svjedočeći ljudima kako je Božja ljubav i prisutnost na zemlji jedini pravi put čovjeku.
Molimo stoga danas zagovor svih svetih da se odvažimo gledati prema nebu promatrajući njihovu pobjedu, da se odvažimo izraditi profil života svetosti i zaslužimo ući u slavu nebesku poput njih. Jer to što Krist Gospodin od nas očekuje u svom Evanđelju u isto je vrijeme svakom dostupno i prilično teško, te se prema tome ne odlučujemo rado i dragovoljnog. Molimo zagovor svih svetih da, promatrajući i njihov primjer, otkrijemo kako su Učiteljeve riječi istina, te da ih poslušamo u poniznosti, jer samo tako može biti velika plaća naša na nebesima, gdje ćemo uživati neprolaznu radost i klicanje u njihovu društvu po sve vijeke vjekova. Amen.

30. nedjelja kroz godine – B
Nedvojbeno je da se današnji čovjek trudi biti u tijeku događanja u društvu oko sebe, jer je to pretpostavka snalaženja i orijentacije u prostoru i vremenu. Tko je u tijeku događanja ima uvijek informaciju više, i u pravi čas, da se može snaći ili okoristiti povlasticama i pogodnostima trenutka, a tko nije u tijeku, vječito negdje kasni i ispašta zbog toga u svakodnevnici. Zato je čovjek jednostavno prisiljen biti u tijeku, da ne bi tijekovi ili tijek života prošao pored njega, tjerajući ga da se onda kaje za propušteno. U svom grčevitom nastojanju da bude u tijeku, napravio je i ljestvicu važnosti, te se ponaša sukladno njoj. Postavio je sadržaje o kojima mora biti bez daljnjega informiran i spreman brzo reagirati, kao što ima toliko sadržaja koje je na svojoj ljestvici stavio vrlo nisko, tako da mu se ne čine važnima. Ovi potonji nikad ne dođu na red, budući da je on upućen na toliko toga što smatra da stvarno ne smije propustiti.
Zbog toliko dobre volje da se bude u tijeku, malo tko će priznati svoju sljepoću, ali svjetlo Evanđelja i vjere kad zasja čovjeku u duši, pomognu mu da uoči da je bio slijep za stvarne tijekove života i stvarne vrijednosti. Slijep i za sam život. Dogodilo mu se da mu je život prošao, dok se bavio mnoštvom drugih stvari. Konačni zaključak bi mogao biti da je sjedio pored krivih tokova života koji ga nisu odveli u život vječni, dok je mislio kako je bio na samom izvoru dok je tražio biti u tijeku svjetovnih i svjetskih događanja. Tek kad Krist čovjeka obasja, onda tek vidi koliko važnih stvari propustio time što je vjeru i skrb za dušu stavljao na neko sporedno mjesto u životu, tek onda vidi koliko je bio slijep i nije uočavao važno u životu. Zbog toga nije mogao biti u tijeku sa životom, jer je bio neupućen u vjeru i nemaran u skrbi oko svoje duše. Zato će tek naknadno saznati, dolaskom pred lice Božje, koliko je samo bio u tijeku pogrješnih i suvišnih događanja, a premalo u onim važnim odsudnim događanjima gdje se odlučuje o životu i smrti, o biti ili ne biti.
Slijepac iz današnjeg Evanđelja, što sjedi pokraj puta, nadomak Jerihona, može nas stoga naučiti koječemu, dok i sami kao vjernici dijelimo sudbinu suvremenoga čovjeka u našim Jerihonima, to jest gradovima. Možda smo čak i uvjereni da smo u samom središtu ili izvoru života gdje se događa mnogo toga, pa ne dopuštamo da nam išta promakne, za razliku od onih koji sjede izvan ove životne strke i zbrke, po predgradskim i prigradskim naseljima, uz ceste i putove. Slijepac nas želi poučiti da smo uvijek jednako slijepi i izvan tijekova života ukoliko Krista nismo upoznali i dopustili mu da nas prosvijetli. Kao što je njega izliječila vjera u Isusa, Sina Davidova, oslobodivši ga sljepoće, tako i nama danas poruka je više nego jasna: postoji sljepoća od koje nas može osloboditi samo vjera, kao što nam zorno predočuje primjer ovog slijepca što slijedi pokraj puta u prašini. Sljepoća koja nas u suvremenom svijetu muči jest sljepoća za vjeru, sljepoća za Krista što je temeljni problem našega svijeta i vremena u kojemu čovjek živi prateći tijekove i trendove, a da pritom ne dotakne i ne doživi samo otajstvo života koje mu je u Kristu i Crkvi došlo ususret.
Kamo sreće kad bismo i sami znali pristupiti Isusu na način na koji mu je pristupio Jerihonski slijepac tražeći ozdravljenje, da bi nam Isus kao i njemu mogao reći: Vjera te tvoja spasila. Ne preostaje nam drugo nego otkriti kako živimo u društvu, uronjeni u toliki svjetovni mentalitet da ne vidimo svoju sljepoću, a to je sljepoća grijeha i života u grijehu kojem se olako prepuštamo previđajući ili zanemarujući njegovu razornu moć. Živimo tako površno da ne vidimo svoje propuste, niti vidimo Krista ispred sebe, niti čujemo njegov glas. Zbog toga ne možemo niti doživjeti život u njegovoj punini, već smo se odlučili prositi pokraj puta, pokraj tijekova života zabarikadirani u sljepoću svoje tame, umišljeni u ispravnost i značaj tijekova života koji su ipak samo promašeni tijekovi. A u konačnici sramotno je od života tražiti mrvice i milostinju, kad nam je Bog u isto vrijeme dao mogućnost baštiniti neizmjerno obilje milosti i nadnaravnih darova. Žalosno je hvatati se ostataka, a istodobno ne željeti primiti iz Božje ruke dar i hranu koju je Providnost priredila za nas. Nije dobro da propuštamo bitno i glavno trošeći se u svjetovnim aktivnostima, koje još uvijek nismo kadri prepoznati kao sjeđenje pokraj puta, u prašini, pokraj tijekova života, trošeći se u onome što ne daje život niti ga može dati. Štoviše, može ga samo dodatno istrošiti.
Ne preostaje nam drugo nego, nakon pokajanja za sljepoću u kojoj živimo, naučiti vikati u tišini svoga srca: Sine Davidov, smiluj mi se. A kao što je slijepca Isus izliječio od sljepoće zahvaljujući svjetlu vjere što mu je zasjalo u duši, i nama se nadati takvom oslobađajućem zahvatu koji će nas sa stranputica i bespuća života na koje nas je odvela sljepoća vratiti na put nasljedovanja Krista kojim se uputio i jerihonski slijepac.

29. nedjelja kroz godinu – B
Postoji jedna životna uzrečica da nekog možeš upoznati u pravom svjetlu tek kad mu dadeš vlast, jer on tek tada pokaže svoje pravo lice. Ne zna se zašto je to tako, ali se ovo pravilo u životu vrlo često pokaže istinitim, a najčešće je to negativno iskustvo u kojem otkrijemo tuđe prikrivene strane i namjere. Činjenica je da mnogo od onih koji teže vlasti to ne iznose u javnost, a svoje podsvjesne želje najčešće prikrivaju lažnom poniznošću i prijetvornošću dok ne ostvare svoj plan. A kad su došli do moći, nakon toga odbace sve one koji im više ne trebaju da se održe na vlasti koristeći sve blagodati i povlastice koje položaj pruža. I onda onaj koji je tražio potporu naroda da bi služio tim istim ljudima koji mu daju vjerodostojnost želeći ga na vlasti, sada najednom gotovo da više ne treba narod, nego ukoliko može njime gospodovati i upravljati.
Bilo takva iskustvena istina koju svakodnevno imamo pred očima, bilo današnje Evanđelje u kojem čitamo izvještaj o tome kako se i Isusovi učenici bore za vlast, potvrda je da u svakom čovjeku, ma kako bio blizak Bogu, postoji želja za vlašću. Tko bi htio propitivati njene izvore ili uzroke, otkrio bi da oni sežu do iskona, do samih početaka ljudskog života, te bi mu postalo jasno da je čovjeku takva potreba ili nagon dan samom prirodom, premda može biti da je dana u manjem ili višem intenzitetu, u ovom ili onom obliku. Nedvojbeno je dakle da u čovjeku postoji želja za vladanjem i moću, da postoje također određene sposobnosti i upućenost na takvo što. Međutim, takva se želja javlja jer čovjek u sebi osjeća i postojanje određenih životnih sila, a svaku silu treba upravljati i iskoristiti na prikladan način, treba je znati dominirati da bi bila privedena svrsi, u protivnom može biti sila propasti. Tko ne bi znao upravljati darovane sile, bio bi sličan čovjeku koji sjeda za volan auta, a da ne zna voziti, te, što bi auto bilo snažnije, lakše otišao u propast.
Međutim, tko nije svjestan svojih osobnih i životnih sila i moći, tko nije naučio njima vladati i tko nije otkrio nasušnu potrebu i iznimnu ljepotu u time, takav onda traži svoje ostvarenje u onoj izvanjskoj moći, o moći koja mu je dana od drugih i nad drugima. Želja da vlada nad drugim najčešće se stoga budi u onima koji nemaju volje učiti se vladati nad samim sobom. Zato, ukoliko netko svoju želju za vlašću, koja nikoga ne mimoilazi, od običnih ljudi do ljudi koji imaj veliku vlast i ovlasti, ne primjenjuje na sebi, želeći ovladati sobom i svojim željama, takva se želja može izroditi, a napose kod onih koji su već okusili strast i slast vlasti, te su ogrezli u njoj shvaćajući vlastite prednosti od toga.
A Gospodin Isus, moćni i vječni Bog, došao je na svijet da pouči svoje vjernike istini prave vlasti i da u njima razbudi želju za njom, dajući ujedno primjer svojim životom. Zato reče: Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi. Prava vlast je vlast nad samim sobom. A vladati nad samim sobom znači do te mjere ovladati samim sobom da sebe izlažem za drugoga služeći mu. Služiti drugome znači staviti drugoga i njegovo dobro na prvo mjesto. I tko je to napravio ne brine se za svoj položaj i status, ne traži veću vlast i ovlast, nego iskreno i ponizno služi dobrobiti ljudi oko sebe. Tko pak sebe stavi u središte, a da pod tim nije mislio da stevi sebe sebi pod kontrolu, da ovlada svojim mislima i željama, silama i strastima, taj će onda na ovaj ili onaj način drugoga stavljati sebi pod noge ili ispod sebe. Želja za vlašću nad drugim samo je bijeg od sebe, od suočavanja sa svojom nutrinom, te nikad ne vodi pravom ostvarenju osobe.
To je razlog zašto Isus uči svoje učenike da stave dobro drugoga u središte svojih nastojanja, a sebe samo onda kad se trude ovladati sobom i svojim činima. Samo idući putem služenje može se ostvariti prava veličina, koju i narodna mudrost izrazi riječima: Nije velik tko nad drugim vlada, već je velik tko sam sebe svlada. Neka pouka našeg Učitelja u nama rodi željom za vlašću, ali vlašću nad samim sobom, da bismo onda, gospodareći svojim silama, mogli davati život kao otkupninu za druge privodeći ih u život vječni. Amen.

28. nedjelja kroz godinu – B
Malo tko se od nas danas može pohvaliti da su mu strane socijalne teme, da ne razmišlja i ne razgovara o socijalnoj pravdi i nepravdi, o pravima i prevarama, o bogatima i siromašnima. Rado govorimo o tome tko što i koliko ima, koliko vrijedi čije bogatstvo i čija porezna kartica, te o svemu imamo svoj sud. Oštro i polemično nastupamo kad nam netko ugrozi zaradu, to jest neka naša prava i mogućnosti, te time pokazujemo koliko nam znači materijalna sigurnost. Vjerojatno mnogo polemičnije i žučljivije nastupamo kad se borimo za veću plaću ili zaradu još neke kune, nego što ćemo se truditi upoznati Boga, produbiti vjeru, potaknuti ljubav prema njemu. Kad raspravljamo o dodatnim porezima, kriznim mjerama i potezima vlasti, lako se ražestimo, govorimo o nametima i haračima, a redovito neprimjerenim tonom i rječnikom.

O tome koliko nam se podudaraju ulazi i izlazi, ovisit će koliko rado i veselo dolazimo i u crkvu priznajući se vjernicima. Dapače, ukoliko nam posao ide od ruke očekivat ćemo da nam status vjernika pomogne očuvati ono što smo pošteno stekli, te ćemo radi toga još rađe i srdačnije dolaziti, uvjereni kako imamo dokaz da Bog misli na nas, jer nam daje ono što nam treba, što zaželimo i zatražimo.

No da nas Gospodin malo „dotakne“ i ugrozi „naš imetak“, tko zna bismo li bili jednako ponosni na vjeru koju ispovijedamo, ili bismo svoje stanje pred Bogom tumačili kao kaznu koja nam se dogodila iz neznanih razloga. Pogotovo ako bismo se držali ćudorednima i poštenima, za razliku od nekih drugih koji su na nepošten način stekli svoje bogatstvo ili imetak. Imali bismo osjećaj da je naš imetak Božja nagrada, te da je samom Gospodinu dužnost da nam to očuva. Osim što bismo imali zaleđe materijalne sigurnosti, mogli bismo se hvaliti ćudorednom neporočnošću, držeći je preduvjetom poradi kojega nam je Gospodin i udijelio sve što imamo.
Tako i ovaj Isusov sugovornik iz Evanđelja, uvjeren da je na dobrom putu, odlučuje se pokazati pred Isusom kao pošten i moralan čovjek. Htio je istaknuti kako je bio neporočan od svoje mladosti, vjerojatno zato što je oko njega bilo mnogo onih koji nisu bili baš takvi i u odnosu prema kojima se osjećao izuzetno ponosan. Hvale je vrijedno da pitanje svoje neporočnosti nije ostavljao za starije dane, za razdoblje kad ne bude više imao snage činiti propuste, griješiti, kao što radi toliki drugi. Sigurno je očekivao više pohvala, a doživio je u stvari suprotno, da ga je Isus razoružao i doveo pred izbor, ili vjera ili bogatstvo ukoliko je želio učiniti sljedeći bitni duhovni korak. Njegov zanos je naglo splasnuo, jer je bio hranjen samohvalom i ponosom na vlastite čine, a nije bio usmjeren prema Bogu, niti je dopuštao daljnja Božja nadahnuća. No ne treba se čuditi njemu, nego promatrati sebe kroz njega i njegov slučaj, jer malo bi tko i danas drukčije reagirao, te poslušao Isusovu riječ. Barem se ne susreće često takvih primjera u svakodnevnici, pa i onda kad živimo neporočno i ćudoredno ili kad susrećemo osobe koje se ponose kako žive prema Božjim zapovijedima, usprkos tolikih napasti koje vjernika odvlače od vjernosti Božjim odredbama.
Moralna neporočnost je, bez daljnjega, dobra i potrebna, ali je još uvijek daleko od evanđeoskog života i punine onoga što možemo od Boga primiti da mu se prepustimo da nas vodi njegova riječ izvan okvira i granica našeg ljudskog poimanja. Ćudoredni život može biti dobar i zdrav preduvjet – temelj na kojim se može graditi, isto kao što može biti prepreka u hodu prema evanđeoskim vrijednostima ukoliko se pojedinac počne diviti samome sebi i svojoj životnoj situaciji. Tako se dogodilo i ovom mladiću koji je živio neporočno održavajući Božje zapovijedi, ali nije živio od pouzdanja u Boga, već od sigurnosti koju su mu pružala dobra ovoga svijeta koja je posjedovao. Zato nije bio sposoban usmjeriti pogled na Boga diveći se njegovoj dobroti, te živjeti od povjerenja u njegovu providnost, potpuno posvećen i usredotočen na njegovo kraljevstvo, to jest prepušten Isusovu vodstvu. Nije bio kadar dopustiti Bogu da mu otvori srce prema većim vrijednostima od ćudoredne neporočnosti i materijalne sigurnosti.
Isus, međutim, svjestan u čemu se sastoji stvarna vrijednost života ukazuje na sasvim nove potrebe i mogućnosti odnosa prema Bogu koji se više ne mjeri ljudskim već božanskim kategorijama. Lako je razumijevati Boga dok ga uklapamo u svoju logiku i funkcioniranje svoga života, ali doživjeti Boga i uspostaviti odnos s njime kada on mijenja kategorije našeg poimanja prilagođavajući ih svome, to već nije lako. Nije nimalo lagano ni lagodno dopustiti Bogu da on nas suobliči logici svoga života, što je istinski smisao prave vjere i odnosa s Bogom. Jer ovaj mladić iz Evanđelja je mogao znati i sam o Bogu zakona i zapovijedi, o tome što Bog naučava o ćudorednom i poštenom življenju, što je pokazao u dijalogu s Isusom. Ali ako je došao pred Isusa iskreno tražeći intenzivniji put koji bi se sastojao u posvemašnjoj otvorenosti i predanju Bogu, koji bi bio posvećen isključivo traženju njegova a ne svoga lica, od života koji nadvisuje obični ljudski put, ljudska poimanja i očekivanja, onda je trebao krenuti za Isusom na tragu evanđeoskog života.
Ovaj mladić za to nije bio sposoban. Draža mu je bila njegova sigurnost nego ona koju je mogao steći upoznajući pobliže Boga. Nužni preduvjet duhovnog rasta je, kako jasno pokazuje Isus, otvorenost Evanđelju, a ne moralna neporočnost koju je ovaj čovjek imao. Premda je bio čovjek koji, kako ustvrdi, nije krao, te je očito sve legalno stekao svojim radom, Isus mu je ipak rekao da će teško imućnici u kraljevstvo Božje, jer je bio otvrdnut u svom poimanju Boga i života, uvjeren kako imetkom može izgraditi budućnost bolje nego siromaštvom.
Krist Gospodin, naprotiv, vjeruje u snagu siromaštva i jednostavnosti. Kad se živi skromno i siromašno ne samo da se nema što izgubiti, nego se živi slobodno, opušteno i nenavezano, zahvalno primajući osnovno za život. Tko živi skromno i siromašno, predan traženju Boga i njegova kraljevstva, ne živi u strahu poput bogataša koji se boje da ne izgube ono što imaju, te tako uistinu ne znaju živjeti, jer nikad ne žive neopterećeno. Tko iskreno ide za Isusom doživljavajući iz dana u dan bogatstvu koje mu Isus polaže u dušu, bogatstvo za koje ne mora strahovati jer je nepropadljivo i neuništivo, sasvim mu je lako odreći se svih ostalih interesa, te svoja dobra staviti u službi braći ljudima, napose siromašnima.
Stoga nam je ova Isusova poruka kao kruh nasušni, jer danas živimo u mnogo većem grču i strahu nego nekada, zagušeni potrebom da imamo, stječemo i zarađujemo, u strahu od teškog i nesigurnog života. Živimo u društvu i vremenu u kojemu nitko više gotovo ne vjeruje da je siromaštvo krepost i snaga, pa niti oni koji se zavjetovaše živjeti siromašno ili pak oni koji služe Bogu i propovijedaju njegovu riječ. Neka nas Isusova riječ prodrma i potakne da je shvatimo ozbiljno, jer ostaviti sve i poći za njim iznimno je iskustvo vjere, te siromasima i cijelom svijetu dokaz Božje prisutnosti. Pričajući samo o vjeri, a ne čineći ono što je Isus činio i na što nas poziva, ostajemo slika i prilika onog bogatog mladića, koji se drži svojih sigurnosti, a time postajemo karikatura kršćanina koji bi inače trebao živjeti od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.