21. nedjelja kroz godinu – A
Proživjeti život uronjen u mnoštvo ljudskih dvojbi i problema, bez jasne svijesti o tome koji je cilj i smisao života, koji je poziv i poslanje, čovjeku bi bilo vrlo oskudno i nedostatno. Nedostajalo bi upravo ono što cijelom postojanju daje draž, ljepotu i ispunjenje. Proživjeti život poistovjećujući njegov cilj i smisao s ciljem i smislom tvarnoga svijeta, bilo bi prilično nerazumno i nerazborito. A da bismo upoznali sebe, svoj poziv i poslanje, nedovoljno je spoznati samo stvoreni svijet. Značilo bi odreći se najboljeg dijela sebe. Zato je istina da tek shvaćajući Onoga tko je uzrok i cilj svega stvorenoga, možemo spoznati i svoj poziv i poslanje. A činjenica je da ima mnoštvo ljudi, među njima i vjernika, koji još uvijek nisu razumjeli svoj poziv i prihvatili božansko poslanje u svijetu.
A kako bi trebalo biti glede toga, opisano je u događaju iz današnjeg Evanđelja. Isus najprije traži od učenika da se izjasne o tome tko je on, što ne čini radi sebe, već radi njih, jer on za se zna da je istinska objava Božjega lica, otisak slave i bića Očeva. Samo iz točne spoznaje Isusove osobnosti može proizići i točna svijest i odgovornost prema samome sebi, te prema svijetu i čovjeku. Dok ljudi govore o Isusu da je prorok ili drže da je neka druga velika i značajna osoba iz povijesti Izraelove, pred njim i apostoli mogu imati samo površna zemaljska mesijanska iščekivanja. U trenutku kad Petar ispovijeda Isusa Sinom Božjim, otvaraju se prava vrata spoznaje i Oca nebeskoga. Petrova izjava je toliko velika, značajna i nadnaravna stvarnost da Isus jasno veli da čovjek bez Božjeg nadahnuća nije mogao doći do takve spoznaje.
Nakon što Petar pokazuje da je bio otvoren Duhu Božjemu za ovaj prvi korak, Isus otkriva svoj plan s njime, koji je u stvari Božji plan s ljudima. Ne samo da čovjek želi doći do Boga, nego je mnogo važnija činjenica da Bog želi doći do čovjeka. Jer ako Bog ne dođe do čovjeka, uzaludan je, ili u najmanju ruku nedovoljan, svaki čovjekov pokušaj da dođe do Boga. A da bi Bog došao do čovjeka i da bi na zemlji ostvario svoje kraljevstvo, da bi čovjeka obasuo svojom slavom, potrebna mu je ljudska suradnja. Ne radi toga što bi bila neophodna ili što on ne bi mogao učiniti da bude i drukčije, nego što on ne želi bez ljudske suradnje. Potrebno mu je neko uporište na koje se može osloniti na zemlji, da bi uspio u svom naumu. Pravo uporište je bilo čovještvo njegova Sina Isusa, ali je osim njega bilo potrebno pronaći i druge uporišne točke na koje će on osloniti svoje poslanje. Takve uporišne točke traži u ljudima, želeći da svaki čovjek dođe do spoznanja istine, ali svaki čovjek ne prihvaća lako i ne podlaže se Božjem planu. Onaj tko želi biti uporište Božjoj prisutnosti na zemlji, mora najprije spoznati božansku trojstvenu bit, mora upoznati Oca i Sina i Duha Svetoga, mora poput Petra primiti Očevu objavu, da bi potom i sam znao što mu je činiti i na koji način se pred Bogom postaviti. Samo takav čovjek može spoznati Isusovo mesijanstvo u njegovim spasenjskim dimenzijama, a ne samo u društveno-političkim, kao što se dogodilo i apostolima dok nisu upoznali snagu Kristova uskrsnuća. Premda su hodili za Isusom, bili su nesvjesni svoga poziva sve dok se nisu odrekli svoga mišljenja o njemu i mišljenja ljudi. Tek kad su prihvatili nadahnuće i svjedočanstvo koje je o njemu dao Otac nebeski, što se dogodilo snagom njegova uskrsnuća, postali su sposobni prihvatiti Božju objavu u povijesti odvažno je svjedočeći svakom čovjeku.
Petrova ispovijest bila je tek prvi značajni ljudski korak koji je Bogu omogućio ostvariti svoje kraljevstvo – Crkvu na zemlji. Vjerojatno se i Petar čudio snazi i sadržaju izgovorenih riječi, jer takve riječi čovjek ne izgovara sam od sebe, budući da nisu uobičajene, nego nadahnute. A kako je bio spreman čuti nadahnuće Očevo glede Isusa Sina Božjega, tako je imao čast iz Isusovih usta čuti Božji milosni plan o čovjeku, te spoznati vlastito poslanje kao stijene na kojoj počiva Crkva i ključara Kraljevstva nebeskoga. Zbog otvorenosti Očevu nadahnuću, Isus mu iskazuje povjerenje postavljajući ga čvrstim i nesavladivim Božjim uporištem u svijetu i vremenu, stijeni koju ni vrata paklena ne će nadvladati, premda je sotoni upravo trn u oku toliko Božje povjerenje i oslonac na čovjeka.
Ono što je doživio Petar, vrijedi i za svakoga vjernika. Otac nebeski od svakog od nas očekuje da budemo njegovo uporište u svijetu, istinska stijena vjere, ugrađena u zdanje Crkve kojoj je Petar prvi oslonac. A to se može samo postojanim i nadahnutim shvaćanjem Isusova božanstva, te otvorenošću njegovoj snazi i riječi, da bismo u svjetlu te spoznaje otkrili svoj stvarni identitet i stekli svijest o poslanju, točnije da bismo dopustili Bogu da nam uputi poziv i otkrije poslanje. Neka nas Petrov primjer pouči i potakne da podmetnemo svoja leđa božanskim nadahnućima, da primimo spasonosne objave Božje i obećanja vjere predostojna koja daju ovom životu stabilnost, te nas vode u život vječni. Amen.

Kako bi se zaštitili od posljedica
nagle i prejake struje,
koja najčešće nastaje
udarom munje ili kratkim spojem,
ljudi svoja zdanja i postrojenja
zaštićuju sustavom uzemljenja.
Uzemljenje se stvara
izravnim spajanjem vodiča i zemlje,
tako da zemlja ‘usiše’ i poništi
provedeni visoki napon
izjednačujući ga svom naponu.

Takvo uzemljenje
na spas ljudskoga roda
bio je i Gospodin Isus
koji je izložio svoj život
kako bi ‘uzemljio’
sve štetne sile zla.
Prihvatio je svojim tijelom
biti vodič koji privlači
razornu moć zlokobnih sila
koje su se obrušile na ljudski rod.
Tako je on svojom mukom
prihvatio udar zlog naboja,
a svojom smrću ga je odveo
u podzemlje, u svoj grob.
On je potom slavno ustao
dok je zlo ostale
pod zemljom ‘uzemljeno’,
neutralizirano i pokopano.

U novije doba se uspijeva
suvremenom tehnologijom stvoriti
trodimenzionalne filmove i slike.
Njihova posebnost je u tome
što na dvodimenzionalnom platnu ili ekranu
stvaraju privid i one treće dimenzije,
tako da se stječe dojam dubine,
premda se radi o ravnoj plohi.
I dok se ljudi dive moći tehnologije,
najčešće zaboravljaju da je i život
višedimenzionalna datost,
te zaboravljaju ili odbijaju živjeti
u svim njegovim dimenzijama.
Upravo nemarom prema vjeri
žive na plohi površnosti
odbacujući dimenziju dubine
za koju su stvoreni.
Upravo nju nam je dobri Bog
na poseban način utisnuo
uskrsnućem svoga Sina,
da ne budemo nemoćno roblje
pritisnuto zemaljskom spljoštenošću,
nego slobodna i ljubljena djeca
uzdignuta u novu dimenziju postojanja.

Osmoza je vrlo specifičan proces
ili sposobnost miješanja otopina
kroz polupropusnu membranu.
Ali otopine mogu prodirati
samo jedne strane na drugu,
dok se ne izjednači gustoća,
ali to nije slučaj i obrnuto.
Na svojevrsnom principu osmoze
Gospodin je zamislio svoju Crkvu.
Dao joj je zadaću da ide u svijet,
da prodorno naviješta istinu
i da mu udahnjuje Duha Svetoga.
S druge pak strane je htio
da ona bude nepropusna
za štetni utjecaj svijeta
i svjetovnog mentaliteta
na jasnoću spasenjske svijesti
i snagu božanskog žara.

U suvremenom svijetu
velike tjelesne pretilosti,
postoji i suprotna reakcija
na pretjerano gomilanje
viškova hrane u organizmu.
U čovjeku postoje apetiti
koje bi htio hranom zasititi,
no upravo time izaziva samo
suprotnu i štetnu pojavu.
Zato mnoge osobe,
misleći da su predebele,
sustavno se odbijaju hraniti,
obolijevajući od bolesti
zvane anoreksija.
Slično tome postoji
i duhovno oboljenje
kad čovjek odbija
hranu iz Očeve ruke.
Toj duhovnoj anoreksiji
podložan je svaki čovjek
uvjeren u duhovnu snagu
na tragu svoga ljudskog iskustva.
Smatrajući suvišnim
kruh i vino s Božjeg stola
ostaje bez bitnih sastojaka,
žrtva vlastite nedostatnosti.
A odbijajući nebesku ‘prehranu’,
jedinu u stanju nasititi
ljudsku glad za smislom,
dovodi sebe na rub smrti.
Čudan je rizik u koji ulazi,
a dovoljno je samo otvoriti ruku
i primiti jelo besmrtnosti.

Suvremena znanost
temelji svoje tumačenje
o nastanku svijeta
na teoriji velikog praska.
Svemir je se, naime,
počeo širiti iz točke
neizmjerne gustoće,
te nastavlja još uvijek svoj hod.

Ako je Gospodin i Stvoritelj
na taj način stvorio svijet,
onda ga je na identičan način
obnovio novim stvaranjem.
U Gospodinovu grobu
u uskrsno jutro
dogodio se veliki prasak života,
koji se još uvijek širi
i zahvaća cijeli svemir.
Oni koji ga razapeše mišljahu
kako se radi o točci tame i smrti,
ali je u Kristovu tijelu bila sakupljena
sva energija božanskog života
spremna za novi početak.
Tako je iz njega buknuo novi život
što svojim čudesnim sjajem
preporađa svako biće
čineći ga sastavnim dijelom
novog uskrsnog svemira.

Uslijed suženja ili začepljenja
koronarne arterije,
kad srce ne dobiva
dovoljnu količinu kisika
i hranjivih tvari,
liječnici pribjegavaju
zahvatu premošćenja
prije nego dođe
do kobnih posljedica
odumiranja srčanog mišića.

No ova medicinska tehnika
nije bila nepoznata
vrhovnom Liječniku ljudskoga roda.
Jer kad se je čovjeku
srce začepilo salom grijeha,
te više do njega nije stizao
redovitim ljudskim putem
kisik Božjeg Duha,
niti hranjivi sastojci njegova života,
on je izvršio isti zahvat.
Njegov Sin – Srce božanskog života,
ugradio je svetim križem
veliku premosnicu
spojivši srce čovjeka
izravno na svoje.
Sada ponovno ono ljudsko,
upokojeno i opskrbljeno
sastojcima života vječnoga,
kuca u ritmu božanskoga,
sukladno iskonskom Božjem planu.

Svibanj je mjesec kad priroda buja životom i već do punine cvijeta dovede izdanke sjemenja, bilja i stabala. U svibnju, kad sunce, pokazujući svoju snagu i blizinu sa zemljom, odnosi pobjedu nad zimom, kroz cvijet postaje vidljivo skriveno blago zemlje, koje u suradnji s nebom izlazi na površinu. Zato cvijet nije samo simbol ljepote, nego je simbol života i plodnosti, koje nema bez njegovih raširenih latica i spremnog darivanja životu. Stoga kada se bira dar za majku, onda se najčešće izabire cvijet, jer on višestruko podsjeća na nju. Ako išta miriše osebujnim mirisom, onda je to majčinstvo i majčinska skrb za djecu. Ako ima išta lijepo na svijetu, onda je to majčinska sebedarna ljubav i cjelovito predanje života. Zato je majkama posvećen svibanj – mjesec cvijeća.

Cvijet života

Mnogo je sličnosti između cvijeća i majke kao simbola života, jer je majčinsko krilo rasadnik stvarnog života koji je Stvoritelj udijelio čovjeku, da bi potom taj isti život povjerio majčinskoj skrbi. Ako ima uzvišenog poziva među ljudima, onda je to upravo roditeljski poziv, usko povezan s Božjom stvarateljskom moću i darom, jer je majci poziv cvjetati životom. Na poseban način to vrijedi za nebesku Majku Mariju, koja je svoju ljudsku plodnost potpuno podredila Bogu, te primila izravno od njega dar života u svoje krilo. Taj život koji je ona primila u krilo bio je Život, Svjetlo i Sunce ljudima. Kao što je najdublja istina o Bogu da je Otac svega stvorenoga, a napose Otac čovjeka, tako je najdublja istina za čovjeka i najuzvišenije zvanje koje postoji, da ljudsko biće postane majkom Bogu na ovome svijetu. Upravo to je učinila Marija, iskoristila je najizvrsnije mogućnosti koje je Bog upisao u čovjeka, te se opredijelila svojim bićem donijeti svijetu Boga kao plod svoje utrobe.
Zahvaljujući njezinoj budnosti pred Bogom, dogodilo se da je obamrla ljudska priroda ponovo počelo živjeti i davati svoj plod. Marija je bila novi nasad u vrtu čovječanstva, zasađen Božjom rukom, jer u njezinu biću nije bilo otrova grijeha koji je onečistio stabla Edenskog vrata. Zato je ona najljepši znak zemlje što izlazi iz zimskog sna grijeha i života daleko od Boga. Po njezinoj izvrsnoj plodnosti životne mogućnosti zemlje nisu ostale zakopane u podzemlju, nego je i zemlja dala svoj pristanak na spasenje i pružila je prema nebu svoj izdanak koji je donio novi život. Ako se zemljinu plodnost slikovito može usporediti s cvjetanjem, te se za plodan kraj kaže da u njemu sve cvjeta, onda je Marijina plodnost najizvrsnije cvjetanje ljudske naravi. Zato cvijet postaje najljepši dar kojim obdarujemo drage osobe, napose majke, jer cvijet je simbol života koji su one nosile i dale.

U Božjem vrtu

Cvijet u sebi nosi najljepšu i sadržajniju poruku kako ljepote tako i ostvarenja. Ljepota njegovih latica i opojnost mirisa rječito govori sama za sebe, a opet ne drži ih sebeljubno za se, nego ih daje drugima, to jest predaje je plodnosti. Da nije otvorenosti cvijeta životu, ne bi bilo ni kasnijeg ploda. Zato cvijet upućuje i na ljepotu majčinstva bez koje nema ploda života. Majka svu svoju ljepotu i plodnost podredi onome koji dolazi nakon nje kao plod njezina bića.
S tog naslova je Marija je s pravom istinska cvjećarka Božjeg zemaljskog vrata. Ne samo da je ona sačuvala neokrnjenom svoju ljepotu, nego je na zemlji rodila i ‘uzgojila’ najljepši cvijet, cvijet u kojem se susrelo ljudsko i nebesko. Krist gospodin je bio izdanak neba na zemlji, ali izdanak za koji je i Zemlja, po Mariji, dala svoj čisti doprinos. On je pravi izdanak iz panja Jišajeva, panja koji je po Mariji proklijao novim životom, te je onda nebeski život i nebeska ljepota došla na svijet u punom sjaju. Zato je on bio pravi nebeski Cvijet, najplodniji Cvijet koji je ikada zemlja vidjela, jer smo svi primili od punine njegove plodnosti milost spasenja. Njega je davno Psalmist predoznačio kad je rekao: Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat` iz zemlje, Pravda će gledat` s nebesa. Gospodin će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih (Ps 85, 11-14). Utjelovljeni Sin Božji je bio najljepši cvijet kojeg je i zemlja dala kao svoj autentični plod, pokazujući da je pozvana davati božanske plodove. Zahvaljujući Cvjećarici Božjeg vrta, Zemlja je doista postala Božji plodan vrt, u kojem smo se mogli i možemo diviti ovom najdivnijem plodu, koji je svojim uskrsnućem ostao trajno cvjetati, ne dopuštajući da ga smrt iskorijeni iz zemlje. On nam i danas omogućuje da on njegove plodnosti živimo, jer obilje koje on pruža doista je neprocjenjivo nebesko obilje i ljepota.
Diveći se njezinoj ulozi u djelu spasenja, i sami, stojeći pred Bogom pokušavamo otkriti svoju zadaću i prepoznati svoje mjesto u svijetu. U tome nam može najviše pomoći ona koja je prva ostvarila Božji plan, te kao savršena suradnica Boga živoga dopustila da iz ‘zemlje’, to jest njezina krila, se rodi sam Bog u ljudskom liku. A on ju je zbog toga dodatno blagoslovio i obdario, dajući da joj majčinsko krilo bude trajno svježe i da se po njezinu zagovoru Crkva donosi nove plodove spasenja u svojoj djeci.
Imajući u vidu njezinu umješnost, njezin Sin joj je povjerio da i dalje skrbi o perivoju svete Crkve, to jest da nas, svoju djecu, odgaja i njeguje brižno kao Božje cvijeće na zemlji. Tako je Marijino krilo trajno svježe i puno života kao krilo Majke koja rađa i čuva svoju djecu kao Majka Crkve. Ona koja je podigla božanski nasad moleći: Zakrili nasad desnice svoje, Sina kog za se odgoji, podiže i nasad Božje djece, te joj je najveća radost kad u tome uspije. A mi joj živeći vjerno i dosljedno svome kršćanskom pozivu, na najljepši način uzvraćamo i izričemo zahvalu cvijetom svoga bića, koje je najviše veseli.

Svjetioničarka

Bog je čisto svjetlo i sjaj koji je čovjeku nemoguće podnijeti, te je se stoga kao grešnik morao približavati tom svjetlu s oprezom da ne nastrada od njegova sjaja. No zbog ljudske grešnosti Bog nije odustajao od namjere da svijet obaspe svojim svjetlom, da ga privede u puninu svoga sjaja. Ali je za svoj projekt trebao suradnju ljudskog bića koje je moglo stati pred sjaj njegova lica, te je također moglo poslužiti kao stabilna podloga njegovu božanskom svjetlu.

Marija prosvijetljena
Taj netko, Bogu poželjan, da bi mogao prihvatiti iskonsko Božje Svjetlo, trebao je najprije biti pro-svijetljen tim istim Božjim svjetlom. Božji izabranik, kako bi bio očišćen, urešen i Boga dostojan, nije se mogao prosvijetliti na ljudski način, nego se trebao prepustiti božanskom zahvati. Bog je trebao prosvijetli krhko ljudsko biće čistim božanskim sjajem kako bi ga bilo dostojno. Doista, taj dar je Gospodin udijelio Mariji kad ju je oslobodio grijeha, te je tako mogla blistati iskonskim svjetlom, spremna primiti ono nerukotvoreno Svjetlo, Sina Božjega.
Zato u svetopisamskoj slici žene obasjane suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi kruna od 12 zvijezda, razaznajemo Marijin lik, te je sebi i predočavamo u takvom svjetlosnom kontekstu. Ivanova vizija iz Otkrivenja izražava sjaj njezina bića i ljepotu duše koja je odsijevala Bogom živim. Nebeska Majka je mogla biti opisana spomenutom slikom, uspoređena sa suncem, mjesecom i zvijezdama, kraljica sa svjetlosnom krunom, jer njezin sjaj je takav da se sjaj nijednog stvorenog bića ni tijela u prirodi ne može usporediti s njezinim. Pa niti sjaj onih čistih duhovnih bića koje nazivamo anđelima ne može se usporediti s njezinim sjajem, te joj se stoga i oni klanjaju kao svojoj kraljici potpuno prožetoj Božjim sjajem premda je ljudsko biće. Jer nju obasjava sam Bog svojim svjetlom, Isusom Kristom Gospodinom našim, onim koji je bio tvorac svih svjetlosnih tijela, a dopustio da mu ona bude roditeljka na zemlji.
Stoga dok se Krist Gospodin očitovao nakon rođenja kao Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Marija je stajala s njim i pored njega kao njegova nositeljica, jer ni njega ne bi bilo na zemlji u ljudskom obliku, da nije bilo nje. U svojoj skromnosti svjedočila je kako ljudsko biće može i treba biti prosvijetljeno živim Bogom, podlažući svoj život potpuno njegovu. Time je sebe učinila potpuno prozračnom Božjem svjetlu, ne želeći ničim ljudskim zasjeniti njegov sjaj, u čemu je potpuno uspjela.

Marija prosvjetiteljica
U tom duhu i kontekstu se može iščitati i događaj Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo i drugim imenom Svijećnica. Svjetlo svijeta koje je primila od Oca nebeskoga, Marija prikazuje Ocu, naznačujući tim činom da je bila samo prihvatiteljica njegova dara, a ne gospodarica ni stvoriteljica. No dok ona nosi svoje čedo na prikazanje Gospodinu, njegovo svjetlo ne može ne sjati otkrivajući svoj sjaj svetim dušama kojima Duh Sveti daje oko za njegovu otajstvenu prisutnost.
Tako je Marija, noseći u naručju Sina Božjega kako bi ga prikazala Ocu nebeskome, od kojeg ga je dobila na dar, njega ne samo prikazala Ocu, nego ga je i pokazala svijetu. On je bio Svjetlo koje dolazi na svijet i koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a Marija je, noseći ga u krilu i naručju, darovala svijetu i svakom čovjeku željnom prosvjetljenja, o čemu je posvjedočio starac Šimun pjevajući mu kao svjetlu na prosvjetljenje narodâ u trenutku kad ga je primio u svoje naručje. Njegov sjaj ne samo da nije smio ostati nezamijećen, nego, štoviše, trebao je biti podaren svakom čovjeku koji njime obdaruje svoje postojanje pred Bogom. Ako nas je on sam poučio da se svjetiljka na užiže kako bi se stavila pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući, Marija je od samog početka bila toga svjesna. Njezin Sin je bio svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, te ga je ona izložila svim narodima. Njezin pojavak u Hramu nije mogao proći neopaženo, jer Božji ljudi vide Božje Svijetlo koje ona nosi u naručju, kao što svjetionik u mraku ne može biti neopažen.
Mariju zato možemo nazvati Božjom svjetioničarkom, koja je na nemirnom moru ljudskog življenja zapalila Božje svjetlo, to jest dopustila da Bog u njoj zapali svoje svjetlo utjelovljenjem svoga Sina. Donoseći na svijet Boga u svome krilu i noseći ga u naručju, bila je prava svjetioničarka i svjetionik s kojeg sjaj Božjeg Svjetla razbija tmine ovoga svijeta. Po njoj je došlo na svijet i pokazano svijetu svjetlo nove i jedinstvene spoznaje Boga, Svjetlo kakvo svijet prije toga nije vidio. Njegov sjaj je bio tako intenzivan i jak da prosvjetljuje ne samo jednog čovjeka, nego svakog čovjeka; ne samo jedan narod, nego sve narode. Sada po Mariji svijet ima svjetlo koje nema zalaza, te može trajno hoditi kao po danu, ne posrćući korakom svoga duha.
Marija je tako postala svjetioničarka svima onima koji brode morem života, a ne žele se nasukati na hridi, na Scile i Haribde zemaljskih tjesnaca, onima koji ne žele ostati robovi pličina, nego sigurno putovati prema luci vječnoga spasenja. Isturena na rtu samoće, uronjena u more ljudske nesigurnosti, oslonjena je bila samo na Boga, združena prvenstveno s njim, sigurna pod njegovom zaštitom. Zato je mogla svakom mornaru biti pouzdan putokaz k luci spasenja, u moru nestabilnosti i nemira, dok je nebo zastrto mrakom i oblacima. Svevišnji ju je izabrao da bude svjetioničarka i svjetionik s kojeg svijetli njegovo vječno Svjetlo, a ona je tu svoju zadaću od samog početa revno vršila. Njezinom vjernošću, čistoćom i sjajem svijetu je podareno Svjetlo istinsko u ljudskom liku. Izgovarajući svoj ‘da’ Marija je zapalila Božje svjetlo na zemlji, svjetlo neugasivo koje tama ne može zasjeniti. Zapalivši njezino biće svojom Vatrom, Duhom Svetim, čovječanstvu je podareno Svjetlo svijeta, čime je zapaljena neugasiva vatra koja je zahvatila cijeli svijet. Njezin sjaj i nama danas svijetli, a plam nas grije, pa mu se izložimo i prikažimo cijelim bićem, kao što je i on bio za nas izložen i prikazan u Hramu.

Sveti Augustin i Benedikt XVI.

Teško je praviti usporedbe među ljudima, napose kad se radi o orginalnim osobnostima koje dijeli vremenska udaljenost od 16 stoljeća. Upravo takva udaljenost dijeli sveca iz Hipona, Aurelija Augustina, i današnjeg papu Bendikta XVI. Kako u stanovitom smislu ipak sam Bog briše granice među ljudima, onda nam dopušta premostiti jaz vremena, te promatrati blizima i one koji nisu bili tako blizu. Nadalje, Bog izokreće kriterije prostora i vremena, te onda, zahvaljujući tome, možemo danas razmišljati o Augustinovoj aktualnosti, kao što je bilo onih koji su se o Bendiktu XVI. izjašnjavali kao o crkvenom ocu. Nismo u mogućnosti u ovom kratkom prikazu govoriti o svim teološkim sadržajima koji vežu Augustina i papu Benedikta XVI., a nije niti neophodno. Mnogo je važnije od svega ukazati na zajedničke teološke principe koje prepoznajemo kod obojice i za koje se papa Benedikt nije ustručavao reći da ih je preuzeo od Augustina, oca, sveca i naučitelja, jednog od najplodnijih autora koje je dala Katolička Crkva. Pa ako je Benedikt smatrao shodnim nazvati Augustina svojim učiteljem, onda nema razloga da i mi to ne prihvatimo i ne ukažemo na glavne elemente pouke koje je Augustin dao Benediktu kao učeniku.

Tražitelji istine

Upravo uočavajući kako Ratzinger slijedi iste teološke principa, koji onda postaju zajednički i jednome i drugome, može se među njima govoriti u terminima učenik-učitelj. Da se radi o autentičnom odnosu učenika i učitelja, potvrđuju i Ratzingerovi profesori i prijatelji iz studijskog razdoblja, kao što je Alfred Läpple, koji tvrdi kako je Ratzinger s mnogo strasti čitao Augustinovu teologiju još od sjemenišnih dana. Kod Augustina ga je privlačilo to što je bio originalan u odnosu na sve ostale intelektualne genije i ljude od pera koji su živjeli prije njega, jer se nije bavio teologijom pišući u trećem licu, nego u prvom. Ma koliko bio svjestan objektivnosti istine koju u intelektualnom procesu spoznaje i koja ga kao takva privlači i hrani, s njom je uspostavljao odnos koji nije bio samo intelektualni. Uočio je kako se je Augustin, upoznavši kršćanstvo i Boga objave, doživio osobno odgovoran pred tom istinom, koja je pred njim stala u osobi kršćanskoga Boga. Osobno i slobodno je primajući svjetlo istine, osjetio je kako treba uzvratiti osobnim odgovorom. Tako je Augustin pred tom Istinom prvi progovorio u prvom licu, opisujući svoja lutanja i iznoseći na svjetlo dana svoj dijalog s njime i način na koji je nadišao skepticizam. Istim putem je pošao i Ratzinger, uvjeren kako ga traženje istine obuhvaća u cjelovitosti osobe, a ne samo na razini intelektualnog traženja.
Takav pristup traženju istine nepovratno je oduševio mladog Ratzingera za Augustinovo svjedočanstvo i veličinu, te mu je cijeloga života ostao vjeran. Baveći se potom teologijom, trudio se poput Augustina život staviti na kolosijek osobnog prianjanja uz istinu, koju je na poseban način primao Božjim darom vjere. Preuočljivo je bilo Augustinovo svjedočanstvo da ne bi uočio kako istina nikad nije toliko snažna i uvjerljiva kao onda kad je životom izgovoreno svjedočanstvo u prvome licu. Istina tako za njih nije samo objektivna, nego je i subjektivna, jer od vjernika i teologa očekuje da uspostave istinski dijalog s njom i da se za njezino širenje i razumijevanje zauzimaju u prvome licu kao gorljivi tražitelji i navjestitelji. Zahvaljujući Augustinu kojega intenzivno proučava, istina za mladog Ratzingera postaje egzistencijalna strast. Tražeći istinu spoznali su kako dolaze do Istine koja im daje smisao životu. U tom duhu je razumljivo i biskupsko geslo koje zadržava i kao papa: Cooperatores Veritatis – Suradnici istine, naznačivši tako temeljni cilj svojih pastoralnih nastojanja, u čemu ponovno imam mnogo sličnosti s Hiponskim biskupom. Kao što je Augustin od profesora, filozofa i monaha postao potom biskup, od njega se tražilo da sav svoj intelektualno-teološki potencijal ugradi u pastoralo djelovanje, tak je i Ratzinger od profesora teologije postao biskupom. Pri tome je razumijevao svoje biskupsko služenje kao suradničko zanimanje u odnosu prema Bogu Istini.

Vjerni Crkvi i Predaji
S mnogo teološke strasti učeći od Augustina, usmjeravan i vrsnim profesorima, mladi je Ratzinger, odlučivši se upisati doktorski studij iz teologije, odabrao za temu upravo Augustinovu ekleziologiju, iz čega je nastao doktorat naslovljen „Narod Božji i Kuća Božja u misli svetog Augustina“. Povod takvom istraživanju je bila enciklika Pia XII. Mystici Corpori, što je ponukalo Ratzingera i njegove profesore istražiti i druge slike i definicije Crkve, pri čemu im je Augustin pružio obilje materijala. Uočiti će kako na mnogo mjesta Augustin govori o Crkvi kao narodu Božjemu, ne suprotstavljajući tu ideju, međutim, definiciji Mističnog tijela, nego ih integrirajući. Valja samo napomenuti kako je upravo definicija Crkve kao naroda Božjega mnogo prisutnija u dokumentima Drugog vatikanskog sabora od definicije Mističnog tijela. Istraživanjem o Augustinovoj ekleziologiji Ratzinger će pokazati svoju sklonost prema ekleziološkim temama, zainteresiran za dobro razumijevanje otajstva Crkve, slično kako je činio i Augustin u okolnostima Afričke Crkve koja se cijelo jedno stoljeće borila s problemom donatizma. Ratzinger je sve dublje i bolje razumijevao katolicitet Crkve, kao i potrebu njezinoga jedinstva, poput Hiponskog učitelja koji je o tim temama iznimno mnogo pisao i na čemu je radio dobar dio svoga pastirskog djelovanja.
Ali Ratzinger nije od Augustina naučio samo razumijevati Crkvu u svojem unutarnjem otajstvu, nego je iz Hipončevih stavova zaključio kakav treba biti odnos Crkve i svijeta, što će biti jedna od vrlo čestih njegovih tema, jer Crkva i u današnjem svijetu nailazi na nerazumijevanja kao što je nailazila i u ondašnjem svijetu Rimskoga carstva. Augustin je bio vrstan učitelj koji ga je naučio kako Crkvu ne treba poimati kao snagu suprotstavljenu političkom i kulturnom redu društva, koje se nakon francuske revolucije više ne predstavlja u svom kršćanskom ruhu. Ratzinger je bio oduševljen Augustinovim oštroumnim razlučivanjem. Hiponac se nije a priori borio protiv svjetovnih institucija, nego ih poštuje u granicama njihove autonomije, s time da im iz jednog specifičnog kuta relativizira važnost, jer samo Crkva može imati apsolutnu važnost za pojedinca, jer mu nudi sveobuhvatni projekt života vječnoga. Prepoznajući njihovu korisnost za uvjete društvenog života, razlikuje uvijek nedostatnost samo takve korisnosti, suprotstavljajući mesijansko-eshatološku perspektivu prema kojoj čovjek treba usmjeriti sav svoj život nadilazeći ono zemaljsko. Uvjeren kako Augustin ne teži Državu ‘pocrkveniti’, to jest učiniti je sredstvom Crkve, isto tako ne zastupa ideju ‘podržavnjenja’ Crkve, svodeći je na slugu državne vlasti. Po njemu svjetovni red treba ostati svjetovni, a Crkva koja na svojoj zemaljskoj dionici živi i djeluje u svijetu, teži ukazati na novu silu vjere u jedinstvo ljudi u Tijelu Kristovu, koji teže svom potpunom ostvarenju, milosnim Božjim zahvatom, u Kraljevstvu Božjem kad povijest dođe svome kraju.
Druga velika sličnost glede teme definirane naslovom ovog poglavlja sastoji se u promatranju crkvene Predaje. Ratzingeru je od početka, uz ekleziološke teme, u središtu pozornosti bilo i pitanje Svetoga pisma i egzegeze, kao što je to bio primarni interes kako Hiponca tako i ostalih svetih otaca. Stoga ulaže golemi napor u ispravno razumijevanje Božje riječi, znajući kako postoje različite tehnike i metode tumačenja. Razumjeti Božju riječ je od primarnog interesa, jer od nje živi Crkva, njome se hrani vjera i njome ravna svako teološko istraživanje. Kao što je i prva Crkva, u čemu je također bio angažiran Augustin, trebala tražiti ispravne principe tumačenja Pisma protiv krivovjeraca, tako je i Ratzinger uložio mnogo napora u razumijevanje i obrazlaganje katoličkih principa tumačenja Pisma. U razdoblju kad se razvijaju značajni egzegetski pokreti, te egzegeza dolazi u središte teološke pozornosti napose zahvaljujući protestantskim teolozima, Ratzinger pomno traži svoj put glede egzegetskih principa i metoda. Služeći se povijesno-kritičkom metodom, ostao je vjeran principu koji je naučio od Afričkog učitelja, a to je da se Pismo valjano može i treba tumačiti samo u Crkvi u kojoj kao kriterij postoji živa predaja – Traditio vivens, to jest tumačenje koje je Crkva stekla stoljećima rada zahvaljujući naporu otaca. U konačnici, kao što je i Augustin govorio da u Crkvi treba slušati ono što živi Krist veli, to jest da tumačenje Pisma polazi od Krista i ne može se ostvariti bez njega, tako je i Ratzinger usvojio isti ovaj princip. Svaka druga metoda bez Traditio vivens i Christus vivus ne bi bila dostatna za ispravno tumačenje Božje riječi.

Ljubitelji Boga i čovjeka

Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski ključ prisutan u Ratzingerovim spisima još od najranijih dana je ljubav, što se očitovalo i u papinskom učiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teološkom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, međutim, nikako nije moglo biti bez onog praktičnog vida u kojem je znao da ga ljubav može nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, što će sažeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i čini što hoćeš.
No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktične primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdržava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje počelo i izvor, ali je konačni naslovnik ljubavi čovjek. Te stoga ne može postojati nijedan ljudski čin koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni čin spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema bližnjemu, čemu će i Augustin dati primat u kronološkom redu, dok će u redu važnosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi kršćanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajući obvezu cijeloj Crkvi da sa svom ozbiljnošću svjedoči gorljivo i radikalno, suprotstavljajući se svakom pokušaju relativiziranja kako Božje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio čovjeku.

Objavljeno u: Vjesnik biskupa Langa, 41 (2011.) 122, 29-32.