Kako bi gradio mostove i vijadukte,
visoke zgrade i nebodere,
čovjek je uočio jednu zanimljivost:
lakše mu je sagraditi
ako uspije spustiti iz visine
potrebne dijelove konstrukcija.
Domislio stoga naprave zvane dizalice,
zahvatom čije čelične ruke
podižu se nezamislivi tereti.
Djeluje gotovo nevjerojatno
da je krhka konstrukcija
sposobna izvršiti pothvat
koji tisuće ruku ne može
izvesti dižući sa zemlje.
Istim se zakonitostima davno
poslužio sam Otac nebeski.
Najprije je pripravio drvo križa
na koje je uzdignut sa zemlje
njegov preljubljeni Sin,
kako bi potom Raspeti
snagom uskrsnuća
sve ljude privukao sebi!

U suvremenim medicinskim institutima
vrše se intenzivna znanstvena istraživanja
o mogućnostima regeneriranja ljudskih stanica.
Ljudi time teže ostvarenju drevnih snova,
ne samo za dugovječnošću,
nego se nadaju otkriti formulu
vječnog života na zemlji.
Uslijed svojih zemaljskih sanja
i dalje su slijepi povjerovati onome
koji je prije dvije tisuće godina
propovijedao o takvom otkriću.
Tvrdio je kako postoji regenerator
– vjera koja obavlja biće
rađajući ga iznova odozgo.
Zbog onih koji su s nevjericom,
u laboratorijima ljudske sumnjičavosti,
tražili dokaz o istinitosti njegovih riječi,
slobodno se podložio umiranju.
Pobijedivši smrt uskrsnućem,
svojim uskrslim tijelom
kojeg nije zahvatila trulež groba,
ostavio je dodatni zalog
onima koji ozbiljno računaju
vjerom doći do vječnosti.

 
Mnogo ljudi se odnosi prema životu
kao da se radi o pomičnim stepenicama
u robnoj kući ili trgovačkom centru.
Držimo kako je dovoljno na njih stati,
a dalje sve ide samo od sebe.
Bez imalo truda i napora
vode nas do željenog cilja i prave visine.
Život je, međutim, drukčiji,
pun nepravocrtnih i nepredviđenih kretanja,
koji zahtijevaju napor umjesto stajanja u mjestu,
a nisu isključena usporavanja i ubrzanja,
kao što ne prođe bez padova i ustajanja.
Tko želi doći do cilja,
bolje mu je ne zamišljati život
poput pomičnih stepenica,
nego se pripremiti za izazove.
Jer za smislen hod naprijed
i penjanje prema visinama ljudskosti,
neophodna je velika doza snage,
te ‘penjačkog’ umijeća i iskustva.
To nam je otkrio i penjanju poučio
onaj koji se na križ popeo,
kako bi našu ljudskost uzvisio
do neprolazne slave uskrsnuća,
okrunjene besmrtnošću života vječnoga.

 
Kako bi se kretao u željenom pravcu
i bez lutanja dolazio na svoja odredišta,
čovjeku su bile neophodne
pouzdane orijentacijske naprave.
U tu svrhu je izumio busole
koje s iznimnom preciznošću
i velikom lakoćom otkrivaju sjever,
privučene njegovim magnetskim polom.
Ljudski život, međutim, nije smješten
samo na plohi površnog življenja
ovozemne dvodimenzionalne površnosti,
nego ima i treću dimenziju prostornosti.
Nije dostatno prepoznati samo
četiri strane oplošja zemaljskoga,
nego mu treba precizna busola
sposobna pokazati okomicu
koja ga vodi put neba.
Na žalost mnogi radije pužu po zemlji,
umjesto da hode uspravno i uzvišeno
slijedeći neprevarljivu busolu
koju je sagradio Krist Gospodin.
Njegov križ je bio magnetska igla,
što nepogrešivo upućuje
na smjer božanske vertikale.
Jer privlači ga svom silinom
najjači magnetski pol života
– neizmjerna ljubav vječnoga Oca.
Zato njegovo tijelo nije ostalo u grobu,
nego je preko busole križa
bilo uzdignuto u slavu uskrsnuća.
Jedino sljedeći taj putokaz
čovjek može sa zemlje doći do neba,
iz vremena prijeći u vječnost
pobožanstvenjujući vlastitu narav.

Sreća koju osjetih tog dana
svečane priprave za Psahu,
nije, međutim, bila dugotrajna.
Osjećah se cijele noći, i narednog dana,
kao da sam u nebu od uzvišenog doživljaja.
Bijah kao u neizrecivom snu.
Ni metež na ulici, ni neobična vika
nisu me mogli otrgnuti iz zanosa i sanja
koje me preplavljivahu nakon tog slavlja.
Tek me u popodnevnim satima
trgnuše iz mojih maštanja
iznoseći me iz prostorije.
Odnesoše me izvan grada
na obližnje kalvarijsko brdo
u sjenu triju križeva.
Postade mi jasno kako se događa
nešto neobično i tragično.
Drhtave ruke me ponesoše
prema srednjem križu
na kojem razaznah Učitelja
čiji spasonosni iscjeliteljski dodir
još uvijek osjećah na svom biću.
Bol i tuga, bijes i nemir,
samo su neki od osjećaja
koji me obuzeše dok ga promatrah
izmrcvarena i probodena.
Premda klecavih koljena od mučnine
zbog nanesenog mu poniženja,
zadaća mi je bila ostati uspravno uz križ,
kako bi se pobožne duše mogle popeti
i skinuti mrtvo tijelo,
polažući ga u krilo majke Marije.
Naslanjajući se na križ,
osjetih da iz njega u mene struji
ista ona snaga što se razlijevala jučer
sa stola iz dvorane u kojoj blagovahu.
Ponovno poslužih kao sredstvo uspinjanja
do najveće svetinje što siđe s neba.
Zato mi nije nimalo smetalo
što me u žurbi i polumraku zaboraviše
nakon što su ga položili u grob.
Iz križa natopljenog svetom krvlju
u mene se razlijevala nada,
te ponovno padoh u isti onaj zanos
koji me je obuzeo dan prije.
Zanesoh se ponovno u razmišljanju,
uspravnije i ponosnije nego ikad,
mirno čekajući zoru uskrsnuća.

 
Kaži mi samo kako uspijevaš biti tako uspravan. Je li to radi toga što si se uspio potpuno riješiti svakog tereta života? Otkrij i meni tajnu kako se stoji uspravno. Otkako znam za se neprestano pokušavam, ali mi ne polazi za rukom. U početku bijah samo pogrbljen, a sad se praktički vučem po podu, te mi ne preostaje ništa drugo nego puzati. Mislim da si u velikoj zabludi ako misliš da ćeš biti uspravniji ukoliko se riješiš svog životnog križa, trudeći osigurati si život bez briga. Ono što je čovjeku kralježnica to je u životu križ. Tko pokuša živjeti bez njega, ostaje bez oslonca i stožera, bez snage i ponosa. Bez kralježnice križa čovjek se pretvara u puzavca, beskičmenjaka,što trbuhom skuplja prašinu, pred cipelama zlobnika i moćnika. Kako misliš biti uspravan ako dopustiš trbuhu da te privuče u blato ? Tko je u svoje tijelo ugradio križ, ne samo da neće bit puzavac, već neće bit ni trstika što je vjetar ljulja, povija, lomi. Ljubav bez križa nije na visini zadatka. Nije uspravna, ponosna, prepoznatljiva… Tek s križem i s križa ljubav širi svoje ruke da bezrezervno prihvati drugoga u zagrljaj.

 
Okupljena na rođendanskom slavlju,
skupina dječaka je živahno
raspravljala o svojim temama,
što je uključivalo dozu hvalisavosti.
Počeli su se hvaliti tko je od njih
prije, bolje i brže od drugih
savladao neku životnu vještinu.
Tako je na red došlo i pitanje o tome
tko je prije prohodao.
„Ja sam prohodao s toliko mjeseci…“,
„ja sam prohodao s toliko…“,
pljuštale su hvastave riječi,
pri čemu se nije štedio ni slavljenik.
S druge je pak strane majka,
koja je, kao i uvijek,
strpljivo služeći svojoj djeci,
nosila pladnjeve s hranom.
Slušajući njihovu raspravu,
za sebe je, s blagim osmijehom,
vraćajući se sjećanjem na te dane,
sjetno ispod glasa dodala:
Sine moj, nisi ti naučio hodati,
nego te je mama naučila.
Poput djece su i odrasli ljudi koji,
nakon što su primili od Boga
milost vjere i spasenja,
hvale se svojim djelima.

 
U suvremenom svijetu
osiguravajuća društva i kuće
nude različite vrste osiguranja,
za biljke i životinje, stvari i osobe,
a jedno od tih je poznato
kao životno osiguranje.
Htio bi čovjek osigurati
ono najvrjednije što ima
i dati mu stanovitu trajnost,
no životu je cijena previsoka
da bi mogao biti procijenjen
i naći sigurnost u osiguravajućoj kući.
Prevelika mu je vrijednost
da bi bilo dostatno ljudsko jamstvo,
pa i u najbogatijoj banci.
Stvarno životno osiguranje
može dati samo Životvorac
i biti jamac jedino Otkupitelj,
koji osigurava čovjeku trajnost
pretvarajući prolazno u neprolazno,
a vremenito u vječno.
A premije i bonuse ugovora,
zajamčenog njegovom krvlju,
možeš prihvatiti isključivo
vjerom i nadom u ljubavi.

 
Nemirni trogodišnji dječačić
gotovo se otimao u majčinu naručju
uporno tražeći uvijek novu igračku
kojom bi zadovoljio svoju radoznalost.
No svaka bi mu brzo dosadila,
što je tako zbunjivalo majku
te nije znala kako ga smiriti.
Napokon se zagledao
u svjetlucavi mobitel na stolu
koji je privukao svu njegovu pozornost.
Usprkos roditeljskog protivljenja,
nije se predavao u zahtjevima,
dok mu ga nesmotrena mama,
popuštajući navali krikova
i žestokom lamatanju udova,
nije stavila u ruke.
Uz to mu je tumačila
kako se radi o skupoj napravi
i kako treba paziti i čvrsto ga držati u ruci,
zanemarujući što je nije kadar razumjeti.
Dovoljan je bio trenutak rastresenosti
i tek što se okrenula na drugu stranu,
prostorijom se prolomio zvonki udarac
proizveden padom mobitela na pod.
Krikovi i galama majke
nisu mogli sastaviti komadiće
stakla, plastike i metala u jednu cjelinu,
a pokunjeni sinčić se napokon smirio.
Nije niti znao kako je njegov zahtjev
sličio tolikim molitvama odraslih,
koji, nedorasli i nezreli,
od Gospodina očekuju skupocjene darove
kojima ne znaju ni svrhu ni način rukovanja.
Srećom, dobri Bog nije neoprezan
poput nadobudne majke,
nego vježba i poučava svoju djecu,
očekujući da uz pomoć molitve odrastu.
Tek tada im u ruke spušta,
ne samo obilje svojih darova,
nego i sama sebe.

 
Te betlehemske večeri,
kad je se navršilo vrijeme da Marija rodi,
čisti i brižljivo pripremljeni povoji
znali su da je došao njihov trenutak.
Značajna je njihova zadaća:
trebali su zaštititi od hladnoće
i novorođenčetu biti čimbenik čistoće.
Ma kolikogod u sebi samozatajni,
toliko su i bitni novom životu.
U trenutku kad je Marija
njima obavila sveto Tijelo,
doživjeli su dodir novog života i snage.
Osjetili su se kao obavijeni,
prožeti sjajem i ljepotom
koja je zračila iz Dječaka.
Zadivljeni doživljajem,
i prepuštajući se svetoj ‘opijenosti’,
shvatili su kako je njegovo tijelo
bilo prvi i pravi povoj
u koji se dalo poviti božanstvo,
kojim je on obavijao
sve čega se dodirivao.
Svojim dolaskom u tijelu
Božji Sin je obavio i zaštitio čovjeka
od hladnoće svijeta i prljavštine grijeha.
U poniznosti se dao poviti
u povoj ljudskog tijela,
kako bi dopustio čovjeku
da ga primi u naručje.
Otajstvo velikoga Boga
bilo je obavijeno u pelene ljudskosti,
postajući s njome nedjeljivo jedno.
Ne ustručavajući se ljudskih povoja,
po Mariji je bio obavijen
najprije u čiste pelene ljudskoga života.
Potom je tim svetim ‘pelenama’,
što su ovijale božanski život,
ogrnuo ljude vječnom slavom.
U dodiru s njime, te svete večeri,
betlehemski povoji shvatiše
kako su imali čast biti prve
ovijene njegovim tijelom,
dragocjenim povojem božanstva.