S golemog broda u trajektnoj luci
visio je debeli brodski konop
što je čvrsto vezivao brod
za metalne kopče ukopane na obali,
popuštajući stisak tek toliko
da je se brod mogao lagano ljuljuškati uz svoj gat,
ali ne gubeći nimalo na sigurnosti.
Ništa nije moglo biti u isto vrijeme
tako čvrsto i pouzdano,
a opet ugodno i elastično poput stiska
kojim je privezivao i tako velike grdosije.
Ni čelično uže ne bi bilo elegantnije i pouzdanije,
pa su se mnogi pitali u čemu leži tajna
njegove snage i sigurnosti.
A konop se samo veselo smiješio
i poigravao s privezanim brodom
kao majka s dojenčetom na grudima.
Samo takav stisak je bio razborit,
dok bi svaki prekruti, čelični
mogao biti koban i za konop i za brod.
Tajna njegove moći stoga nije bila u monolitnosti,
nego u skladu tolikih tankih niti,
fino isprepletenih u složno zajedništvo
kojim su jamčile nježnost stiska i sigurnost veza
čak i ogromnim metalnim divovima.

Istom snagom i logikom poslužio se Gospodin
vežući čovjeka za svoj božanski život
konopcem od nevidljivih niti milosti i ljubavi,
koje vežu snažnije od bilo kojeg ljudskog veza,
jamčeći spasenje u luci života vječnoga.

 
Ljudskom uhu su dostupne
samo određene frekvencije zvuka i glasa,
ali nije to najveći razlog
što uvijek ne čuje sasvim dobro.
Problema sa sluhom ima zato
što su mu uši prepune
nepotrebne buke šumova,
te ne zna razabirati njihovu važnost.
I kad zna čemu dati prednost,
ne zna uvijek kako odstraniti
one nepotrebne i suvišne,
zadržavajući samo poželjne.
Izmislio je stoga slušalice
kroz koje mu dopiru
samo željeni zvukovi i tonovi.
A jer Bog ima
sasvim posebnu boju glasa
i uzvišenu visinu tona,
čovjek ga ne može čuti
bez prikladne slušalice,
pogotovo ako je zaglušen
zemaljskim zvukovima.
Zato mu je poslan Onaj
koji je postao savršeno Uho
i poslušna Slušalica Božja,
iz koje se čuje isključivo Božji glas.
O njemu svjedoči Psalmist kad veli:
Nisu ti mile žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: Evo dolazim!

 
Probudi se, Bože moj,

što snivaš u meni.

Ili sam ja zaspao pored tvoje prisutnosti?

Probudi se, Bože moj,

što snivaš u meni,

jer možda probudiš

mene zaspaloga,

što snivam bez tebe.

I dok čekam

da se ti probudiš u meni,

shvatit ću kako ja spavam,

a ti bdiješ u meni,

pored mene i poradi mene.

 
Zabavno je bilo promatrati dječačića
kako se muči s Puzzle slagalicom,
ne uspijevajući dobro odgonetnuti
pojedina obojena polja i djeliće
na kutiji zadanog lika.
Kad mu je zbog neuspješnosti
već ponestalo strpljenja,
gotovo je htio odustati nemoćan
ljutito promatrajući razbacane komadiće.
U tom trenutku mu je neočekivano stigla pomoć.
Nad njega se brižno nadvio otac
izvlačeći odnekuda i stavljajući na stol
poster-sliku tražene veličine
uz pomoć koje se moglo odgonetnuti
gdje i kako postaviti djeliće slagalice.
Nakon toga su se dječje ručice
ponovno dale na posao,
ovaj put sa zadovoljstvom.

Ljudski život je poput takve slagalice,
a ljudi su djeca koja je ne znaju složiti
bez potrebnog Očeva zahvata,
premda često previde i zanemare,
prezru i odbace ponuđenu pomoć.
A Otac nam je kao predložak
ponudio sliku pravoga Čovjeka,
Svoga utjelovljenog Sina,
te samo „slažući“ prema njemu
djeliće života u razmrvljenom postojanju,
možemo potpuno složiti svoju slagalicu
i u vječnosti zauvijek biti njemu slični.

 
Na svemu što prođe čovjeku kroz ruke,
ostaje otisak njegova prsta.
Radi se o neponovljivoj i jedinstvenoj krivulji,
o zadivljujućem zapisu na jagodici,
kojem nije istovjetan nijedan
drugi na cijeloj kugli zemaljskoj
među milijardama ljudi.
Pa i onda kad običnom oku nije vidljiv,
ipak je sasvim jasan i prepoznatljiv trag,
potpuno osoban i nedvojben,
nezamjenjiv s ijednim drugim.
Kao što iza ljudskog prsta ostaje nedvosmislen trag,
tako i Gospodin ima svoje Prste
koji utiskuju sasvim poseban trag.
Ako je tjelesnom oku nevidljiv,
ipak nije manje stvaran,
nego je razvidan oku duha.
Onomu koji je svojim Rukama stvarao svijet i
zamijesio čovjeka iz praha zemaljskoga,
ostavivši na njemu svoje otiske,
neka je slava svakim otiskom
što ostaje iza ruke ljudske.

 
Čude mi se neki zašto stojim ovako preskromno, pognute glave, zašto bacam svoje zrake isključivo prema zemlji kad bi bilo mnogo izazovnije da ih uperim put neba i da razgrnem zastor mraka koji skriva njegove tajne. Ne znaju oni da sam jednom to već probala, skrivećki, ali rezultat je bio porazan, pa o tome nerado pričam. Napela sam sve svoje snage da doprem do neba, ali sam stvorila samo mnoštvo blještavila oko svoje glave, a ono se vidjelo slabije nego prije zbog zasljepljujućeg učinka mojih zrakai nemoći da prodru u svemirske dubine. Od toga trena sam se prepustila njemu, da ono od tada kao i do tada, dolazi k zemlji sjajem svojih tijela, koja se mnogo jasnije vide kad ja skromnije svijetlim. Mojim krhrkim zrakama povjerena je ulogada osvjetljavaju ovozemaljske pute, da se nitko nogom ne spotakne, dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila. A neizmjernu daljinu između neba i zemlje koju ne mogu premostiti svojom snagom, prepuštam svjetlosti njegova sjajakojom ono to čini od samog početka. Meni je ostalo samo čuvati zapaljenu nit života dok ne zasvjetli sunce novoga dana, čije prisutnosti sam pozvana svojim bićem biti simbol i putokaz.

Primiti pozivnicu za važnu svečanost
golema je čast i povlastica.
Na njoj je opis budućeg događaja,
te ispisano mjesto i vrijeme
radosnog susreta i slavlja.
Vjerodostojnost i ozbiljnost poziva,
kao i pravo dioništva u radosti,
jamči vlastoručni potpis
Zanemariti ili odbiti poziv
bila bi uvreda pozivatelju,
a nesaglediva šteta pozvanome
zbog gubitka radosti
koju bi netko podijelio s njime.
Čovjek je doista posebno biće,
rođeno s pozivnicom za nebu,
upisanom u srce
Rukom Boga Svevišnjega.
Na žalost mnogi ljudi žive tako
da ne misle na ovaj susret
na koji su pozvani od početka.
A kad jednom istekne njihovo vrijeme
na zemaljskoj pozornici,
uopće ne znaju gdje im je pozivnica,
niti što je na njoj pisalo.
Zato nemaju uvida o mjestu susreta,
niti gdje su vrata života
kroz koja bi trebali ući
u radost na koju su pozvani.
A Onaj koji ih je pozvao
ostaje čekati raširenih ruku!

 
Novopečeni pučkoškolac
čvrsto je stiskao olovku
nastojeći u pisanci ispisati
prva slova abecede.
Svaki pokušaj da povuče ravnu crtu
završavao je nazubljenom krivuljom,
radi čega je još čvršće
stiskao olovku u ruci.
Međutim, učinak je bio isti,
ako ne i za nijansu lošiji od prethodnoga.
Tek kad je roditeljska ruka
nježno uhvatila njegovu ručicu
učeći ga kako da je opusti,
najprije uz zajednički pokret,
a onda i samostalno,
slova su napokon počela sličiti
predlošku abecede.
Knjiga ljudske povijesti
u mnogočemu podsjeća
na pučkoškolsku pisanku,
jer čovjek je tek dijete
što uči abecedu života.

 
Muku mučeći s nemirnim sinčićem,
koji je uporno plakao tražeći hrane,
mlada je majka iznašla solomonsko rješenje:
izvukla je iz torbe dudu varalicu
i stavila mu je u usta.
Barem za neko vrijeme je trik uspio,
dok mališan nije shvatio
da se takvom dudom ne može nahraniti.
Slični djeci s dudom varalicom
su ljudi koji pokušavaju zasititi
želje srca i potrebe duše
isključivo zemaljskim sadržajima,
bilo da se radi o prizemljenim radostima
ili težnji za materijalnim obiljem.
Zavaravaju sami sebe
da ostvaruju ispunjenje
nečim što ih ne može zasititi i ispuniti.
No nakon svakog pokušaja
ipak ostaju prazni i gladni,
te dodatno omamljeni
lažnim osjećajem sigurnosti.
Zato se izlažu većem riziku
od djeteta s dudom varalicom u ustima:
dijete vrlo brzo otkrije prijevaru,
dok blagostanje odrasloga
trajno zavede na krvi put.
Jedino tko pije i hrani se
iz Božjeg milosnog obilja,
taj se smireno zasićuje
kao dijete na grudima majke,
svjestan da mu nikakva duda,
a najmanje varalica,
ne može nadomjestiti hranjivost
sukladnu ljudskoj prirodi i potrebama
koju crpi iz Božjeg srca.

 
Na periferiji živopisnog gradića našla su svoje mjesto ogromna industrijska postrojenja. Želeći privući pozornost visoki dimnjaka, ponosan na sebe, svoju visinu i veličinu, otpuhivao je put neba guste kolutove dima, jer bez njega ovo mjesto ne bi se moglo pohvaliti ni moću, ni bogatstvom. Zašto su ljudi stavili na periferiju njega, pitao se u čudu, dok se iz srca mjesta uzdizao više nego skroman crkveni toranj. Kao da je čuo njegove dvojbe, zvonik mu je odgovorio podnevnim zvonjenjem: Dok im ti daješ kruha, cijediš im dušu, te prljavim oblacima zamračuješ nebo i priječiš suncu da ih grije, dotle zvon mojih zvona odagnaje škodljive oblake. Dok od buke strojeva u tvojim postrojenjima ne čuju niti jedan drugoga, u mojim prostorijama jasno čuju i Božji glas s neba. Dok im ti zagađuješ vode svojim otpadom,u meni pronalaze vode koje ih čiste za život vječni. Dok u tebe ulaze odmorni,a izlaze iscrpljeni i istrošeni, ja im pružam utjehu, obnavljam istrošene snage, vidam zadobivene rane i hranim na putu do cilja. Što se hvališ da glavom dosižeš oblake ako ti je duša crna pa sukljaš dim u nebo i garež bacaš po zemlji? Kad bolje pogledaš bit će ti jasno zašto si ti na periferiji, a ja u srcu njihova života!