Čude mi se neki zašto stojim ovako preskromno, pognute glave, zašto bacam svoje zrake isključivo prema zemlji kad bi bilo mnogo izazovnije da ih uperim put neba i da razgrnem zastor mraka koji skriva njegove tajne. Ne znaju oni da sam jednom to već probala, skrivećki, ali rezultat je bio porazan, pa o tome nerado pričam. Napela sam sve svoje snage da doprem do neba, ali sam stvorila samo mnoštvo blještavila oko svoje glave, a ono se vidjelo slabije nego prije zbog zasljepljujućeg učinka mojih zrakai nemoći da prodru u svemirske dubine. Od toga trena sam se prepustila njemu, da ono od tada kao i do tada, dolazi k zemlji sjajem svojih tijela, koja se mnogo jasnije vide kad ja skromnije svijetlim. Mojim krhrkim zrakama povjerena je ulogada osvjetljavaju ovozemaljske pute, da se nitko nogom ne spotakne, dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila. A neizmjernu daljinu između neba i zemlje koju ne mogu premostiti svojom snagom, prepuštam svjetlosti njegova sjajakojom ono to čini od samog početka. Meni je ostalo samo čuvati zapaljenu nit života dok ne zasvjetli sunce novoga dana, čije prisutnosti sam pozvana svojim bićem biti simbol i putokaz.

Primiti pozivnicu za važnu svečanost
golema je čast i povlastica.
Na njoj je opis budućeg događaja,
te ispisano mjesto i vrijeme
radosnog susreta i slavlja.
Vjerodostojnost i ozbiljnost poziva,
kao i pravo dioništva u radosti,
jamči vlastoručni potpis
Zanemariti ili odbiti poziv
bila bi uvreda pozivatelju,
a nesaglediva šteta pozvanome
zbog gubitka radosti
koju bi netko podijelio s njime.
Čovjek je doista posebno biće,
rođeno s pozivnicom za nebu,
upisanom u srce
Rukom Boga Svevišnjega.
Na žalost mnogi ljudi žive tako
da ne misle na ovaj susret
na koji su pozvani od početka.
A kad jednom istekne njihovo vrijeme
na zemaljskoj pozornici,
uopće ne znaju gdje im je pozivnica,
niti što je na njoj pisalo.
Zato nemaju uvida o mjestu susreta,
niti gdje su vrata života
kroz koja bi trebali ući
u radost na koju su pozvani.
A Onaj koji ih je pozvao
ostaje čekati raširenih ruku!

 
Novopečeni pučkoškolac
čvrsto je stiskao olovku
nastojeći u pisanci ispisati
prva slova abecede.
Svaki pokušaj da povuče ravnu crtu
završavao je nazubljenom krivuljom,
radi čega je još čvršće
stiskao olovku u ruci.
Međutim, učinak je bio isti,
ako ne i za nijansu lošiji od prethodnoga.
Tek kad je roditeljska ruka
nježno uhvatila njegovu ručicu
učeći ga kako da je opusti,
najprije uz zajednički pokret,
a onda i samostalno,
slova su napokon počela sličiti
predlošku abecede.
Knjiga ljudske povijesti
u mnogočemu podsjeća
na pučkoškolsku pisanku,
jer čovjek je tek dijete
što uči abecedu života.

 
Muku mučeći s nemirnim sinčićem,
koji je uporno plakao tražeći hrane,
mlada je majka iznašla solomonsko rješenje:
izvukla je iz torbe dudu varalicu
i stavila mu je u usta.
Barem za neko vrijeme je trik uspio,
dok mališan nije shvatio
da se takvom dudom ne može nahraniti.
Slični djeci s dudom varalicom
su ljudi koji pokušavaju zasititi
želje srca i potrebe duše
isključivo zemaljskim sadržajima,
bilo da se radi o prizemljenim radostima
ili težnji za materijalnim obiljem.
Zavaravaju sami sebe
da ostvaruju ispunjenje
nečim što ih ne može zasititi i ispuniti.
No nakon svakog pokušaja
ipak ostaju prazni i gladni,
te dodatno omamljeni
lažnim osjećajem sigurnosti.
Zato se izlažu većem riziku
od djeteta s dudom varalicom u ustima:
dijete vrlo brzo otkrije prijevaru,
dok blagostanje odrasloga
trajno zavede na krvi put.
Jedino tko pije i hrani se
iz Božjeg milosnog obilja,
taj se smireno zasićuje
kao dijete na grudima majke,
svjestan da mu nikakva duda,
a najmanje varalica,
ne može nadomjestiti hranjivost
sukladnu ljudskoj prirodi i potrebama
koju crpi iz Božjeg srca.

 
Na periferiji živopisnog gradića našla su svoje mjesto ogromna industrijska postrojenja. Želeći privući pozornost visoki dimnjaka, ponosan na sebe, svoju visinu i veličinu, otpuhivao je put neba guste kolutove dima, jer bez njega ovo mjesto ne bi se moglo pohvaliti ni moću, ni bogatstvom. Zašto su ljudi stavili na periferiju njega, pitao se u čudu, dok se iz srca mjesta uzdizao više nego skroman crkveni toranj. Kao da je čuo njegove dvojbe, zvonik mu je odgovorio podnevnim zvonjenjem: Dok im ti daješ kruha, cijediš im dušu, te prljavim oblacima zamračuješ nebo i priječiš suncu da ih grije, dotle zvon mojih zvona odagnaje škodljive oblake. Dok od buke strojeva u tvojim postrojenjima ne čuju niti jedan drugoga, u mojim prostorijama jasno čuju i Božji glas s neba. Dok im ti zagađuješ vode svojim otpadom,u meni pronalaze vode koje ih čiste za život vječni. Dok u tebe ulaze odmorni,a izlaze iscrpljeni i istrošeni, ja im pružam utjehu, obnavljam istrošene snage, vidam zadobivene rane i hranim na putu do cilja. Što se hvališ da glavom dosižeš oblake ako ti je duša crna pa sukljaš dim u nebo i garež bacaš po zemlji? Kad bolje pogledaš bit će ti jasno zašto si ti na periferiji, a ja u srcu njihova života!

 
Božji i božanski svijet nas obuhvaća na takav način
kao što nevidljive elektromagnetske silnice
i radio valovi ispunjvaju prostor oko nas.
Zbog razornoga grijeha
koji nam je oslabio narav,
nije dovoljno imati prijemnik
– razumsku narav upućenu na Boga
i sposobnu čitati nevidljivo,
jer je ostalo, ako ništa drugo,
mnogo smetnja na liniji,
a ponegdje je došlo
i do potpunog prekid komunikacija.
Kanal Božjeg života
ostao je nedostupan ljudskom razumu
i kao kodiran na drugim valnim dužinama.
Da bismo ponvno pravilno i cjelovito
vidjeli svijet oko sebe,
uključujući i onaj nevidljivi,
da bismo božanske silnice
smisleno prenijeli u svoj život,
bio nam je potreban dekoder,
jer se onaj naš iskonski,
pokvario nepravilnim rukovanjem.
Zahvaljujući Kristu Gospodinu,
božanske silnice koje nas okružuju
u nama su ponovno dobile
i ton i sliku kao nekad u iskonu.

 
Čovjek usmjeren Bogu je poput satelita
koji se sprema na pustolovinu
u svemirsku orbitu.
Znajući da ga čeka izniman napor i dug put,
pomno se sprema za uzlet
puneći zalihe pogonskog goriva
i korisnih potrepština.
Kad pak počne pustolovina,
kad se na krilima raketa
uzdigne do određene visine,
mora postati samostalan
odričući se svih suvišnih sadržaja.
Dok se penje u još veću visinu
mora odbaciti i vlastite ispražnjene,
beskorisne spremnike.
Oni su poslužili svojoj svrsi
dižući ga do orbite,
dok nije ušao u putanju Planeta
kojem se usmjerio.
Od tog trenutka se kreće
potpuno predan i nošen
isključivo silom njegove teže,
a ne svoga pogona.
Čovjek koji se digne kao satelit
u visine prema svome Stvoritelju,
u trenutku kad dosegne određenu visinu,
kad uđe u točnu orbitu,
od tog trenutka kruži
u visinama samo njemu znanima
nošen božanskom gravitacijskom silom,
a ne snagom i zalihama svoje ljudskosti.
Odbacujući sve što je zemaljsko,
koje je poslužilo kao pogonsko gorivo
da se usmjeri i uzdigne u visine put neba,
ostaje ubuduće usmjeren samo na ono bitno,
promatrajući svim svojim ticalima
stvarnost božanskog života,
te prenoseći svijetu informacije
o njegovoj neizmjernoj ljepoti.

 
Svjedoci smo i u najnovije vrijeme kako nesreće,
a napose prirodne kataklizme treba,
ako je ikako moguće, preduhitriti.
Teško se nositi s nabujalom rijekom i podivljalim brzakom,
ukoliko se već prije nisu stvorile pretpostavke
da ga se ukroti u njegovu koritu,
da se pridošlu vodu neutralizira akumulirajući i planski i sustavno. Da ne bi bujice potoka i rijeka
pretočile svoj potencijal
u uništavajući i samouništavajući naboj,
odlučna ruka razumnog čuvara prirode,
sagradila je nasipe i brane
ublažujući njihovu razornost
i akumulirajući vodu u jezera
što svojim mirom ublaže uskovitlane pritoke.

To što vrijedi kao zakon prirode,
vrijedi i kao zakon duhovnosti.
U čovjeku bujaju životne snage kao svojevrstan potencijal,
ali uslijed toga bujaju i neuredne težnje i sklonosti
koje treba kanalizirati,
ukoliko se ne želi doživjeti pošast potopa cijelog bića.
Zato je Krist Gospodin
svojim uskrsnućem postavio branu
kojom je zaustavio i prikupio
uskovitlane ljudske potencijale,
koje je grijeh htio zloporabiti
prijeteći samouništenjem čovjeka i ljudskog roda.
Prihvativši dotok ljudskog života u svoj život,
Gospodin je nabujalu i nekontroliranu ljudskost
pretvorio u moćni spasenjski tok,
usmjeren na pogonske turbine života.
Tako su se prikupljeni brzaci i strujanja,
oplemenili i pročistili božanskim mirom,
pretočili u korisnu energiju
kojom se griju i pokreću ljudske duše,
dajući ujedno i svjetlo postojanju.

 
Kako u suvremenom svijetu računala i usavršene komunikacije,
tako i u svijetu duhovne izgradnje,
nije dobro, ni poželjno, ni izvedivo
ostati zatvoren u se izoliran od svih.
U današnje vrijeme određeni smo vrlo brzim ritmom
i više nego ikad globalno upućeni jedni na druge.
Brzina, vrijednost i uspjeh posla
ovise tako o umreženosti s drugima,
te valja izići u svijet na veliku mrežu
usvajajući znanstvene domete i
upijajući najnovije rezultate istraživanja.
No izlazeći u svijet na takav način,
pa i u svijet duhovnog istraživanja i novih ponuda,
čovjek se neophodno izlaže
onima koji love u mutnome,
kojima je jedini cilj nanijeti štetu
svakome tko traži živjeti zdravo,
cjelovito i konstruktivno.
Zato je ne samo virtualni,
već i duhovni svijet,
prepun kojekakvih hakera, crvi
i drugih duhovnih nametnika
od kojih nas može zaštiti
samo dobar duhovni antivirusni program,
trajno povezan s centrom zaštite,
uredno nadopunjavan novim informacijama
o prikrivenim virusima i štetočinama
koje vrebaju na dušu snujući isključivo zlo.
Kao što zlo maštovito traži zaobići
zakone i logiku dobrog sustava,
tražeći nove putove zla i uništenja,
te mu je dovoljna i mala pukotina
da prodre u biće i uništi sav njegov sadržaj
mukotrpno prikupljan i pomno čuvan,
tako i duhovna antivirusna zaštita
mora biti čvrsta i maštovita, aktualna
i trajno osvježena novim dopunama,
krpajući svaku pukotinu, snažeći obrambeni zid
i nadomještajući svaki nedostatak
za duhovnu cjelovitost i dobrobit bića.

 
Za razliku od tolikih suvremenih cesti
s višetračnim kolnicima,
i uređenih po svim standardima,
čovjek redovito ne zna
jednako kvalitetno urediti životnu cestu
kojom ide vječnom odredištu.
Najčešće je to jednosmjerna i cesta
vlastitih skučenih religioznih nahođenja
koja može biti naizgled vrlo široka,
ali uvijek je upitno kamo će ga odvesti
i neće li jednom završiti u slijepoj ulici.
Mnogo je sigurnije slijediti božansku cestu
koju je trasirao Veliki Svećenik Isus.
Svojim ljudskim životom i patnjom
on je tako ‘proširio’ čovjeku nedostupni uski put
kojim je sišao od Oca k nama,
s Neba na Zemlju, iz vječnosti u vrijeme,
da ga je učinio dvosmjernom ulicom,
za koju jamči da nije slijepa ulica,
nego istinsko ljudsko odredište.
Štoviše, to je postao jedini pravi put
koji čovjeka može dovesti do vječnog cilja.
Ma kako uzak i krivudav se mogao činiti
dok se njime hodi ovom dolinom suza,
a uostalom, tako ga je zadao Onaj
koji je njime došao iz vječnosti,
ipak je taj put jedini dvosmjeran,
jer je jedini kojim se zajamčeno može ići
od zemlje do neba, iz vremena u vječnost
i stići na traženo odredište,
budući da je njime već prije
Netko sišao ususret nama.