Na jednom mjestu prorok Ezekijel, svjestan ljudske tvrdokornosti i nevjernosti Božjim zapovijedima, ovim riječima zapisuje Božje obećanje svome narodu: »I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa» (11,19). Proroku je jasno da ne može čovjek izmijeniti ni obnoviti svoje okorjelo srce, da čovjek nije sposoban izmijeniti svoj život vlastitim snagama, kao što nije sposoban doći do spasenja ukoliko mu ne dođe u pomoć Božja milost.
Srce je izraz punine čovjeka, njegova cjelovitog postojanja koje se ne iscrpljuje samo u intelektualnom promišljanju, nego se prepoznaje po životnim brigama i stremljenjima, željama i djelovanju. Čovjek koji samo ljudski razmišlja i djeluje sukladno zakonu tjelesnosti i ovozemnih interesa, u stvari nema srce od mesa, nego ga okamenjuje. Samo onaj tko svoju ljudskost živi na višoj razini od obične biologije uzdižući je prema Bogu, takav ima srce od mesa, srce koje je otkrilo pravi smisao života s Bogom i po Bogu.
Prvi kršćani su bili svjesni da se u proročanstvu proroka Ezekijela krije jedno veliko otajstvo, pa je tako Pseudo-Barnaba u svojoj poslanici na jednom mjestu protumačio spomenuti redak kao Božju nakanu da se očituje u tijelu i prebiva među nama, zaključujući potom kako je prebivalište našega srca Gospodinu sveti hram (6,14-15). Višestruko je značenje ovog tumačenja, jer s jedne stane govori o Kristovom dolasku na svijet u tijelu kao darivanju novoga srca čovjeku, a s druge strane govori o Božjem dolasku u srce svakog čovjeka koji ga prima po vjeri.
Očito je autoru jasno da je Bog Kristovim utjelovljenjem na najizvrsniji način ispunio i jedno i drugo, jer njegov dolazak na svijet nema istinskog smisla u tome da on bude samo jedan od ljudi, nego da se on naseli i u svakom čovjeka, da zamijeni ljudsko srce svojim božanskim, da bi napokon čovjek imao pravo srce od mesa, srce koje ljubi Boga i bližnjega stvarnom božanskom ljubavlju koja od iskona postoji u Božanskom Srcu.
Krist Gospodin, ne samo što je Srce Očevo, Srce u koje je Otac odvijeka položio svu puninu, nego je on i novo Srce čovječanstva. On je Srce po kojem nam Otac u vremenu daje od punine svoga vječnog života i ljubavi. To vječno Srce Očevo uzelo je i ljudsko srce u obličju sluge, da bi nama ljudima bilo dostupno ono božansko. Utjelovivši se uzeo je ljudsko tijelo, da postane Srce ljudskoga srca i princip ljudskoga života, da bi svaki kršćanin, primajući ga u svoje biće, mogao reći, da mu je sad napokon srce na mjestu!

Mnoštvo toga je skriveno u zrnu pšenice. No ono u dubini bića krije svoju tajnu života. Ne možeš je se domoći nikakvom silom ni prijetnjom. Ona svoju tajnu čuva dobro zaštićenom šifrom. A šifru njegovih vrata ne možeš ‘probiti’ nasilno, ni lukavstvom ni prijevarom, da bi joj tajnu oteo iz grudi. Čuvana je ona ispod čvrste ljuske koja svoju dragocjenost štiti od krađa i podvala. Pa i onda kad bi netko upotrijebio silu, kad bi bio toliko jak da zgnječi njegovu opnu, da ugrozi sam njegov život, ipak tajnu ne bi pronašao, jer ono bi je sa sobom u grob odnijelo.
Postoji samo jedna šifra i jedan način kojim se mogu otvoriti ta vrata. Ne sastoji se u sili, već je sadržan u dragovoljnom umiranju kojim se zrno otvara kad pada na plodnu zemlju da predanjem u smrt i žrtvom sebedarja donese novi rod. U tom trenutku nevidljiva snaga duha pokreće sve njezine energije, uslijed čega skriveno otajstvo polaganim rastom izlazi na površinu.
Premda klica ne izlazi iz sjemena nasilno, tjerana nekom izvanjskom silom, ona ipak nije bez sile, jer je u sebi toliko jaka da snagom života koji umire oslobađa nove energije. Na taj način ona spontano daje ono što joj nikakva sila ne bi mogla iznuditi niti joj oteti. Ona ne izlazi bez sile, jer njezina sila jest snaga života koji nosi u svome krhkom biću, koji se oslobađa dragovoljnim odlaskom u smrt.
Zrno tako otkriva tajnu svoga života koja se sastoji u nepodijeljenosti bića, koju čuva svim snagama, da bi postalo bitno plodno po svojevoljnom umiranju iz kojeg se onda rađa novi život.
Ljudsko srce je poput zrna pšenice koje se nalazi u rascjepu između prirodne plodnosti i izazova da proda svoju tajnu, da je se odreče u ime ili u korist ponude koja će djelovati izazovnije od umiranja u vlažnoj zemlji.Zato je prije dvije tisuće godina jedno takvo Zrno došlo na svijet i umrlo za čovjeka pretvarajući se u kruh, da bi smrtne ljude obdarilo plodnošću besmrtnosti. Potom ih je poslalo u svijet govoreći: Ovo činite meni na spomen. To će reći: Širite ovo otajstvo zrna svjedočeći primjerom tajnu plodnosti njegova umiranja.
Jer samo njegov primjer i sila Duha odozgor može u čovjeku pokrenuti one nevidljive snage, iznutra rastvoriti opnu aktivirajući nevidljivi kôd života, da bi onda ono, odbacivši ljušturu skučenosti, izišlo u svijet. Nezaštićeno, jer bez ljušture, ali zaštićeno iznimnom snagom čistog života i nevinosti koja daje stostruki plod. I što je najvažnije, zaštićeno je silom onoga Branitelja koji duhovnim darom milosti čuva njegovu bogolikost od izobličenja, a svetište života od ugasnuća.

Promatrajući mnogobrojne ožiljke na njegovoj kori
i tražeći spasonosne savjete za život,
pitao mladi, tek stasali, orah staroga
što mu je sve nanijelo tolike ožiljke na deblu,
te kako je uspio preživjeti sve boli i rane
nanesene očito kojekakvim oštrim predmetima.

S mirom u glasu stari je orah mudro prozborio:
Pa i onda kad se radi o neopreznosti
ili hiru onoga koji te ranjava,
ne znači da te manje boli takva rana,
premda izaziva manje gorčine
pa se lakše nositi s njome.
Dok si mlad, kora ti je osjetljiva,
te je i najmanji udarac ili porezotina lako oštećuje,
a sporo zarasta i redovito ostaje ožiljak
koji raste paralelno s tvojim bićem.
Na žalost ljudi sporo učekako bi trebali biti pažljiviji
s mladim, nezaštićenim bićima,
čija je opna još zelena i tanka,
te joj treba vremena da postane tvrda okoštala kora,
što štiti nutrinu od nemara i nepažnje ljudi,
koji često urezuju svašta i olako,
ne imajući na umu da rane sporo prolaze,
a ožiljci ostaju trajno.
Ipak kad si ranjen a želiš ozdraviti,
ne smiješ dopustiti da ti gorčina osuši dušu,
da se ne stvori neizlječive pukotine.
Naprotiv, iz dubine svoga bića,
natopi rane sokom ljubavi,
da održi svježom tvoju koru,
dok ne smogne snage za napor priljubljivanja,čuvajući tako tvoju srž od propasti.

Kad sam nakon tri godine
boravka na suhom
ponovno zaplovila morem,
osjećala sam se
zbunjeno i rastreseno.
Ne samo da nisam doživjela
očekivani remont,
već sam pretrpjela pravi brodolom
vlastitih stremljenja
i prebolno buđenje iz snova.
Bile su mi potopljene sve nade,
a na kopnu sam doživjela
takve bure i oluje,
da sam se ponovno zaželjela
starih genezaretskih obala i voda.
No nakon toliko vremena
moje su daske bile rasušene,
jedro žalosno obješeno
na pola jarbola,
a vesla mlohavo i bezdušno
pravila nekoordinirane pokrete
vrteći me besciljno u krug.

Ali ono što bješe noćna mora
postade naglo uskrsna zora.
Učiteljevim pojavkom
na obali mora
moj je pramac dobio pravac
i jedra potrebnu jedninu,
nakon čega su vesla
zaplivala veselo
vukući mrežu plodova života
u vječnu luku spasenja.

Premda uspravna i vitka,
stajala je tužno i smeteno
jedna svijeća voštanica
u mračnom kutu sobe
koji joj nije ulijevao nadu.
Upravila je nit života
dužinom cijelog svoga bića,
s dna do vrha, put neba
čeznući za slobodom,
ali je i dalje ostajalazarobljena
oštrim čavlom koji ju je,
probadajući joj tkivo,
držao prikovanu
za masivni metalni svijećnjak.
Tek kad je nevidljiva Rukanečujno
plamenom zapalila njezin stijenj,
veselo je zaplamsala
i trgnula se iz svoje ukrućenosti
rastapajući se od topline
koja ju je obuzimala
i raspršujući tmine
koje su je do tada obavijale.
I dok su neupućeni,
prolazeći pored nje,
govorili kako nestaje,
ona je jednostavno znala
da nije tako,
već da živi drugim životom.
Zahvaljujući plamenu
koji ju je zapalio,
oslobađala se svoga ropstva,
uzdižući se put neba
u novo postojanje.

Svi putovi vode u Rim,
govorili su nekad stari.
No zna se da i nije baš tako,
već da ima jedna točnija,
dublja i stvarnija izreka,
koja se obistinjuje
sa svakim čovjekom:
Svi putovi vode u grob.
Iz toga se izvodila
daljnja kategorička tvrdnja
da iz groba nema
ni izlaska ni puta.

I bi tako do uskrsnog jutra,
kada iz stijene Kristova groba
iziđe put prema novom životu.
Od tada ne vode svi putovi u smrt,
nego putem njegova uskrsnuća
prolaze do života u besmrtnosti.

Nošen dahom slobode

koja se ćutila u zraku,

dok se s usana širio šapat

o Mesijinu pohođenju,

među tolikim haljinama

 prostrijeh se i ja

pred noge Glasonoše radosti,

na njegovom svečanom ulasku

u sveti grad Jeruzalem.

Vjerno ga slijedih

 strmim i krivudavim ulicama,

bijah mu za petama

u hramskome dvorištu

čekajući da se domogne

slavnoga trona Davidova.

No njegova svadbena dvorana

bila je sasvim skromna i neobična.

Nigdje straže ni čvrstih zasuna,

nigdje prijestolja, krune ni žezla.

A bio je zapanjujuć uvjet ulaska :

Ući u dvoranu života

i sjesti za stol ljubavi

bilo je dano samo onima

koji su obrisali svoje noge

 na haljini njegova bića,

prostrtoj pred vrata poput otirača

za naše prljavštine.

 Koliko puta si poželio

imati čarobni štap u ruci,

da stvarnost promijeniš,

pogreške ispraviš,

neučinjeno dobro nadoknadiš,

propušteno vrijeme iskoristiš.

Sanjajući tako o magičnoj formuli

i čarobnom štapu ljudskog uspjeha,

kojim bi život olakšao,

ostvario sve što poželiš,

ostaješ tužan praznih ruku

i nedosanjanih snova.

 Postoji ipak čarobno drvo što,

pretvarajući smrt u život,

pretvara snove u vječnu stvarnost.

Susreo si ga sigurno i ti,

no možda te njegova

tvrdoća i neuglađenost

u prvi mah odbila. 

Ali kad se navikneš

na njegovu «grubost»,

kad život prilagodiš njemu,

a ne njega sebi,

progledat ćeš i bit će ti jasno,

da stišćući Kristov križ

držiš čarobni štap

koji ti je Gospodin stavio u ruke,

da tugu pretvoriš u radost,

poraz u pobjedu,

tamu u svjetlo,

beznađe u hvalospjev nade,

a svoju ograničenu ljudskost

u tijelo nebeske slave.

Kaži mi samo kako uspijevaš biti tako uspravan.

Je li to zbog toga što si se uspio

potpuno riješiti svakog tereta života?

Otkrij i meni tajnu kako se stoji uspravno.

Otkako znam za se, neprestano pokušavam,

ali mi ne polazi za rukom.

U početku bijah samo pogrbljen,

a sad se praktično vučem po podu

te mi ne preostaje ništa drugo nego puzati.

 

Mislim da si u velikoj zabludi

ako misliš da ćeš biti uspravniji

riješiš li se svog životnog križa,

trudeći osigurati si život bez briga.

Ono što je čovjeku kralježnica,

to je u životu križ.

Tko pokuša živjeti bez njega,

ostaje bez oslonca i stožera,

bez snage i ponosa.

Bez kralježnice križa, čovjek se pretvara u puzavca,

beskralježnjaka,

što trbuhom skuplja prašinu

pred cipelama zlobnika i moćnika.

Kako misliš biti uspravan

ako dopustiš trbuhu da te privuče u blato?

 

Tko je u svoje tijelo ugradio križ,

ne samo da ne će biti puzavac,

već ne će biti ni trstika

što je vjetar ljulja, povija, lomi.

Ljubav bez križa nije na visini zadatka.

Nije uspravna, ponosna, prepoznatljiva…

Tek s križem i s križem

ljubav širi svoje ruke

da bezrezervno prihvati drugoga u zagrljaj.

Korizmu zamišljamo, a često i nazivamo vremenom pustinje. Ona označava dio prostora i razdoblje vremena u kojem je čovjek spreman sjesti u prah i pepeo, sjesti onkraj života, na rub postojanja i razmišljati o svemu što mu prolazi pred očima. Jer i to što držimo rubnim sadržajima  postojanja, također je dio naše stvarnosti. I to nezaobilazni.
A pustinja je dio našega života koji izbjegavamo, koji bismo htjeli odgurati od sebe. No lakše je odgurati kamen, nego se osloboditi pijeska prolaznosti i propadljivosti koji se uvlači i prožima nas do posljednje pore bitka. Možda se može taj pijesak naoko činiti zanemarivim, ali kad nas počne žuljati, teško ga se osloboditi. Tako pustinja postaje dio stvarnosti koja nam prije ili poslije postaje središte života.
Ali ima još jedan razlog zašto čovjek izbjegava pustinju. Pustinja se, naime, predstavlja kao beživotno prostranstvo, te je čovjek po naravi zaobilazi. Međutim, upravo kao nepristupačno i nepoželjno mjesto, prostor koji zahtjeva dobru orijentaciju, oskudnošću života koji pokazuje, ona je prostor samo za najbolje i najsnalažljivije.
Korizma je stoga, kao odlazak u pustinju, svjesno odricanje od života, ali ne da bi se umiralo, nego da bi se naučilo živjeti, ne da bi se predao smrti, nego da bi sačuvao žižak života koji se ne vidi u blještavilu umjetnih bljeskova koje držimo životom, a oni prolaze kao munja obzorjem, ne da bi se iscrpio i iznemogao, nego da bi se uvježbao i stekao snage za najveće napore.
U pustinji čovjek prolazi školu života upoznajući svoju ljudskost od praha zemaljskog načinjenu. U pustinji uči da se po tuđim tragovima može ravnati tek kratkotrajno, jer ih vjetar brzo zamete. U pustinji uči da ni sam ne ostavlja tragove koji ne će jednom biti zameteni. Zato ne pokušava u njoj niti graditi nastambu, jer bi bila na skliskome pijesku. A kad se orijentira, onda to čini prema nebu i zvijezdama, među koje nastoji smjestiti i svoje tragove.
Pustinja stoga, kao nenastanjen i nenastanjiv prostor, postaje prostor prolaska i putovanja, upozoravajući prolaznika da iz te optike sagleda i ovu stranu života kojeg je ona slika. Sjedajući onkraj života, na rubu vlastitog postojanja, u korizmenu pustinju, vjernik će shvatit da ga čeka prolazak na drugu stranu, gdje prestaje beživotnost. A to mogu samo mudri i odvažni ljudi kojima se svim srcem želi pridružiti.