Dobro je poznato da u proljeće,
ali i u kišnim jesenskim mjesecima,
prijeti opasnost od poplava na
rijekama koje nabujaju od velikog
priliva vode i goleme vodene mase.
Neophodno je stoga graditi brane
kojima se regulira vodeni režim,
te se omogućuje bolje korištenje
vode za vodoopskrbu, natapanje,
proizvodnju električne energije,
te plovidbu i rekreaciju.

Kao što je potrebno regulirati
vode u rijekama, tako je važno
znati regulirati i pritoke života,
te njegovo bujanje koje se ćuti
iz dana u dan u organizmu.
Zato je i u duhovnom životu
potrebno napraviti brane
savladavanja i mrtvljenja,
te svake druge kreposti, koje
mogu regulirati bujicu života
da ne postane rušilačka sila,
već da životu donese najveću
moguću spasenjsku korist.
Uz pomoć duhovnih brana
u biću se doista skuplja korisni
potencijal koji postojano natapa
i hrani život, te ogromna energija
od koje mogu i drugi živjeti
i napajati se spasenjem.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus hrabri svoje učenike da se ne boje ljudi, već da postojano naviještaju radosnu vijest, bez obzira kako to prihvaćali i odbijali oni kojima se naviješta. No pozadina ovih riječi je sigurno malo složenija, te je treba ipak objasniti, pri čemu dodatno pomaže i prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije. No prije svega valja reći da postoje dvije vrste skrovitoga govora: skroviti i utišani govor onih koji se boje naviještati evanđelje iz straha od ljudi, te skroviti govor onih koji ne žele biti razotkriveni kao neprijatelji vjere i protivnici Crkve, pa onda u tajnosti kuju urote protiv Krista i vjere, protiv Crkve i protiv pojedinih njezinih članova.

Naime, dok ih upozorava da se ne boje ljudi, on dodaje i jednu zagonetnu rečenicu koju treba posebno razmotriti: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Isus je svjestan da protivljenja i progoni ljudi započinju najprije u nekom prikrajku i zakutku, započinje ogovaranjima i klevetama koje potom prelaze u otvoreno protivljenje, a onda i u progon. Zato on kao da htjede reći svojim učenicima da će jednom i te klevete i potajno kovane zavjere doći na vidjelo, jer prije ili poslije sve se sazna. U konačnici tako se njemu dogodilo, te je htio na to pripremiti i svoje učenike. I njega je njegov učenik Juda najprije izdao onima koji su ga klevetali i zlo mu snovali, te je kasnije dovršio svoju izdaju u vrijeme posljednje večere.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej opisuje s jedne strane Isusov stav pred problemom pastira, a s druge strane daje i rješenja za taj problem. A zanimljivo je da je Isusu polazište propitivanje stanja naroda. Promatrajući stanje naroda, shvatio je što mu nedostaje, jer je uočio da je mnoštvo koje ga je slušalo bilo ‘izmučeno i ophrvano kao ovce bez pastira’. U tom trenutku on odlučuje povući i potez, i to u nekoliko koraka. Najprije svoje učenike upozorava na problem koji uočava. Zatim očekuje od njih da ‘mole gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju’. Naposljetku ih izabire i šalje da oni idu u žetvu Gospodnju. U svakom slučaju, Isus je ukazao na poveznicu koja postoji između stanja naroda Božjega i pastira ili radnika u njegovoj žetvi. Naime, stanje naroda ne može biti dobro, ako pastiri nisu revni i brižni, to jest ako nisu zauzeti radnici u žetvi, već nemarno vrše svoje poslanje. Rezultat njihova rada ili nerada vidi se na ovcama, a ne samo na njima, te stoga loše stanje naroda pokazuje da narod ima loše pastire.

Iz toga se zaključuje da su pastiri izravno odgovorni za narod, te će Gospodin od njih jednom tražiti račun. Istina, nisu samo oni odgovorni, jer je odgovoran i svaki pojedinac za svoju duhovnu dobrobit i rast pred Gospodinom, ali ponašanje i sigurnost povjerenoga stada ovisi u dobroj mjeri i o budnosti pastira. Uvijek se neka ovca može svojeglavo udaljiti iz stada i tako riskirati vlastiti život, ali ne bi smio biti pastir taj koji je udaljava iz ovčinjaka svojim neodgovornim ponašanjem. Uvijek može biti onih koji će dvojiti ili čak odbacivati nauk koji pastiri u Crkvi poučavaju, ali ne bi smjelo biti pastira koji daje loše savjete i usmjerava na zao put ovce kojima je kao pastir nadređen.

10. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Zajedništvo je jedna od bitnih sastavnica ljudskoga života. Sam Bog koji je zajedništvo i ljubav stvorio je čovjeka da teži prema zajedništvu u ljubavi. Štoviše, utisnuo mu je i želju da se ne zadovoljava površnim i ograničenim zajedništvom, već da teži za onim punim i savršenim, to jest za onim koje pretpostavlja veliki sklad i suglasje života. Upravo zato što zajedništvo pretpostavlja savršenstvo i puninu, valja primijetiti kako ljudi ne drže do njega na takav način na koji je Gospodin predvidio da se živi i ostvaruje. Jer danas među ljudima postoji zajedništvo koje je samo formalno ali ne i stvarno, ono koje je biološko ali koje ne dotiče osjećajnu i misaonu razinu. Ima i ono tjelesno, ali da uopće nije duhovno, te ljudi i ne vode računa da bi jedno trebalo pretpostavljati i drugo ako žele biti s nekim u pravome zajedništvu, to jest moralo bi pretpostavljati jednodušnost i zajedničke vrednote.

Ako među osobama nije isti duh i vrijednosti, onda je njihovo zajedništvo ograničeno, a može biti i vrlo interesno i uvjetovano. No to se onda protivi bezuvjetnom, bezinteresnom i slobodnom zajedništvu za koje je Bog stvorio čovjeka. Osobe koje nemaju ispravno poimanje zajedništva često stupaju u odnos zajedništva poradi potraživanja, a ne iz potrebe nesebičnoga darivanja. U duhu svega rečenoga zajedništvo može biti zasluženo ali i nezasluženo, službeno kao i neslužbeno, ovisno već kako se ljudi postave.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ne samo da to osjećamo, već to često mi ljudi i kažemo kako je teško govoriti o trojstvenome Bogu. Lakše je govoriti uopćenim jezikom i nerazgovjetnim idejama o Bogu ili božanstvu, ali jasno artikulirati govor o njemu kao o trojstvenome mogu samo oni koji su se s njime suživjeli i osjećaju ga sasvim prisno i intenzivno kao trojstvenoga u vlastitom životu. Teško je o Bogu govoroti onima koji su od Boga daleko i prema njemu hladni, kao što je teško govoriti o bilo čemu što nam je nepoznato i za što nismo zainteresirani znati. No, ako se zanimamo za upoznati Boga i s njime stupiti u pravo zajedništvo, onda ćemo i sami naći načina o njemu progovoriti vrlo spontano kao o velikom otajstvu Trojstva, to jest jednome Bogu u tri osobe. Štoviše, lako ćemo i sami sebe bolje razumjeti, jer ne razumijemo ni svoj život bez dobrog razumijevanja Trojstva.

Primjer za to nam je život i nauk našega Gospodina, kao i njegovih apostola i učenika koji su potom naviještali objavu Božju kojoj su bili svjedoci i propovijedali istine kojima ih je on poučio. Tako i u današnjem evanđeoskom odlomku Isus u jednoj rečenici otkriva velika otajstva Božja: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Iz ove Isusove rečenice se razaznaje da je Bog u sebi život, i to ne bilo kakav, već onaj stvarni, vječni, neprolazni. Nadalje, on je u sebi i ljubav, te sve što čini, čini poradi ljubavi, te da preda, utvrdi i izgradi ljubav u ljudima. Upravo jer je je život i ljubav, on to što ima u sebi, ne čuva za sebe, nego daje svijetu, to jest ne svijetu na uopćen način, već ljudima koji vjeruju u njega i njegovo otajstvo.

Za prijenos različitih rasutih
ili tekućih tereta koriste se vreće
i vrećice koje mogu biti od
jute ili platna, papira ili plastike.
No u svemu tome važno je da je vreća
cjelovita i kompaktna, jer u protivnom
od nje ne bi bilo baš nikakve koristi.
Kad bi bila probušena samo na
jednom mjestu iz nje bi se rasuo
sav teret koji joj se povjeri.
Gore rečeno možemo primijeniti
na ono što zapisa sveti Pavao
u svojoj Poslanici Rimljanima:
„Ta ljubav je Božja razlivena
u srcima našim po Duhu
Svetomu koji nam je dan!“
Bog u naša srca ulijeva ljubav,
po daru i milosti Duha Svetoga,
ali ako naša srca nisu kao vreće
spremne i cjelovite da ga prime,
onda je uzaludno to što on
za nas čini i svi njegovi darovi
postaju uzaludni i propadaju
zbog toga što ih mi razasipamo.
No ako srca čuvamo u istini
i pazimo kreposnim životom
da ih ne oštetimo i probijemo,
onda smo primatelji i nositelji
neprocjenjivoga bogatstva koje
daje smisao našim srcima i životima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svetkovina Duhova je uzvišena svetkovina kojom se završava uskrsno vrijeme, to jest kojom se kruni Isusovo uskrsno otajstvo i djelo otkupljenja. Središnja dimenzija ove svetkovina je proslava Isusova sebedarja učenicima koje se dovršuje darivanjem Duha Svetoga, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem sveti Ivan opisuje Isusovo očitovanje učenicima u večernjim satima na dan uskrsnuća. Nakon što je nad njih zazvao svoj mir, dahnuo je u njih rekavši im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ O izljevu Duha Svetoga na dan Pedesetnice govori i sveti Luka u Djelima apostolskim, jednako kao što ga i sveti Pavao u odlomku iz Poslanice Korinćanima predstavlja Darom nad darovima, jer je on izvor, jamstvo i ključ ‘funkcioniranja’ svih darova.

Više je nego očito da je Duh sveti onaj nasušni dar apostolima, te da je vezan uz Gospodinovo uskrsno otajstva i njegovo predanje apostolskoj zajednici koja od njega živi i po njemu djeluje. No postavlja se veliko pitanje zašto je on toliko važan zajednici i koja je korist od njega za konkretnog čovjeka i društvo. Osim toga vrlo je upitno kako ga doživljavamo mi vjernici koji smo dio ovoga svijeta u kojem mu se ne ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i nadahnuće. Koja korist za nas i za čovjeka može biti od nekog nevidljivog i neopipljivog dara u svijetu u kojem se vrednuje samo ono vidljivo i opipljivo? Koja korist od ove duhovne moći i prisutnosti u svijetu koji doživljava i prihvaća samo onu tjelesnu?

7. vazmena nedjelja – A

Nakon proslave Gospodinova uzašašća nalazimo se u danima kada intenzivno razmišljamo o apostolima koji se nalaze kao u nekom raskoraku ili zrakopraznom prostoru. Jer Gospodin je otišao u nebesku slavu s desne Očeve, a oni još nisu primili snagu Duha Svetoga da bi mogli odvažno propovijedati svijetu slavu njegova uskrsnuća. Doduše, oni još nisu znali što ih sve čeka, što će se sve dogoditi, što trebaju činiti, to jest što će im Isus povjeriti i na koji način će trebati vršiti poslanje. No to je znao Gospodin. Zato osim što je on dovršio svoje poslanje smrću, uskrsnućem i uzašašćem, znao je da to nije dovoljno. Jer njegovo poslanje nije bilo samo u tome da on nešto učini za njih i za spas čovječanstva, već da njih osposobi da oni nastave dalje činiti što je on činio.

Zato je njegova uloga bila posebna, kao što je u životu mnogih ljudi koji nose odgovornosti u životu, jer nije bila uloga ni zadaća koja se tiče samo njegova osobnog života, već je bila važna i za širu zajednicu. Doista, nije svejedno kakvo će stanje ostaviti iza sebe netko tko je upravljao nekim poduzećem ili društvenom ustanovom. Nije nebitno koga će ostaviti iza sebe netko tko je glava u obitelji, predsjednik neke udruge ili čelnik neke ustanove.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Ne samo čovjek našega vremena, već je čovjek svih vremena imao u sebi usađeni imperativ da nadiđe samoga sebe i njemu zadane granice prostora i vremena. Štoviše, mogli bismo reći da se trudio nadići granice svoje ljudskosti, te biti i više od čovjeka. Sveto pismo opisuje već na prvoj stranici da je čovjek pao u napast koju mu je servirao Sotona da poželi biti poput bogova, te da sam određuje što je dobro a što je zlo. U tom slučaju bi prestao primati od Boga upute i odredbe, već bi sam za neko svoje navodno dobro i napredak određivao svoje granice i mogućnosti. Takve težnje i stremljenja postoje i danas vrlo izazovni, kada određeni intelektualni i kulturni pokreti ‘zagovaraju i podržavaju uporabu novih znanosti i tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim vidom ljudskoga stanja, kao što su glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt’. Dakle, postoje ljudi koji misle da se ljudski napredak, to jest razvoj i poboljšanje njegovih stanja može dogoditi razvojem određenih tehnika i tehnologija, pa stoga podupiru bezrezervnu uporabu istih, ne želeći postaviti radikalno pitanje o etičnosti i zakonitosti istih. Ovakve težnje koje govore o čovjekovu nadilaženje vlastitoga stanja, pa čak i same ljudskosti, naziva se transhumanizam, kako to i sama riječ kaže. I dok jedni u tom pokretu vide udruženje onih koji utjelovljuju najizazovnije, najhrabrije, najmaštovitije i najidealističkije težnje čovječanstva, dotle s druge strane njegovi protivnici u njemu vide jednu od najpogubnijih ideja u svijetu.

Bilo kako bilo, s obzirom na ovaj pokret, valja reći da danas ljudi zaboravljaju da ideje i težnje da nadiđe svoje stanje i da iziđe izvan granica i okvira postoje u svakom čovjeku kao Bogom utisnuti dar i težnja. No s druge strane, Bog je čovjeku skrenuo pozornost i na put kojim treba ići da ostvari svoje zakonite težnje.