33. nedjelja kroz godinu – C
Vrlo je zanimljiv događaj opisan u današnjem Evanđelju. Dok su se jedni divili slavi jeruzalemskoga Hrama, Isusove riječi o propasti tog istog Hrama, a time i cijeloga Jeruzalema, djeluju zastrašujuće i prijeteće: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti kamen na kamenu nerazvaljen.“ Isus u ovome trenutku ne govori o uzrocima, ali mi ih možemo naslutiti. On je vidio duhovno stanje svoga naroda, sve njegove slabosti, te veliku udaljenost od Boga i od njegovih ciljeva, te je jasno slutio, a i božanski vidio, da takav život lažnoga sjaja nema svoje budućnosti, te da mu predstoji krah i kraj. No ljudi kao ljudi, opijeni izvanjskim sjajem i moću koja stoji iza toga, ostaju uljuljani i ne vide one istinske sadržaje na kojima trebaju graditi svoj život i svoje društvo. Ljudi zaborave da trebaju budućnost graditi na Bogu, jer on je stijena i hridina njihove. Te što je više onih koji čvrsto vjeruju i božanski žive, društvo je sigurnije, a narod je zaštićeniji. A Isus je dobro poznavao slabosti vjere svoga naroda, koji nije otkrivao da je došao Mesija, Božji Sin, i nije se tome veselio, već je mimo Boga tražio druga uporišta i postavljao sebi druge ciljeve, uvjeravajući sebe da oni odgovaraju Božjim planovima. No snovi o ljudskoj slobodi i samostalnosti, o vlastitoj državi i zemaljskoj moći ne odgovaraju biti Božje poruke i njegovih nauma s narodom. Zato je Isus, ne bez tuge u glasu, najavio propast i rušenje Hrama.
Tako je Gospodin svojim riječima definirao ono što je bila kasnija opasnost kršćanima svih vremena, a to je život između dva ekstrema: s jedne strane opuštenost i uljuljanost u zemaljski sjaj i slavu, a s druge strane kao reakcija na to zastrašivanja svijeta propašću i kaznama. S jedne strane je mlakost i nebriga za bit istinske duhovnosti, a s druge strane fanatično pretjerivanje i neutemeljena i nepromišljena gorljivost koja se afirmira u prijetnji svijetu Božjom vatrom i propašću.
U današnjem Evanđelju čitamo kako su saduceji postavili Gospodinu pomalo neobično pitanje o životu vječnome navodeći neku moguću, premda ne stvarnu situaciju o ženi koja je mogla pripadati sedmorici muževa. Pitanje je bilo: Kome bi ta žena trebala pripadati u vječnosti od te sedmorice. No ovo pitanje je moglo izgledati kao čisto teorijsko pitanje od trenutka kada nije odražavalo stvarnu, već samo zamišljenu situaciju. No saduceji su na temelju takvih i sličnih argumenata koji su se temeljili i na odredbama Mojsijeva zakona dokazivali da nema života vječnoga. I kao što je njihovo pitanje bilo na dvije razine, teko je i Isusov odgovor na dvije razine. Kao prvo poučio ih je o sadržaju i smislu života vječnoga koji je sasvim drugačiji od zemaljskog života. A onda ih je potom poučio o istini uskrsnuća od mrtvih stavljajući im pred oči istinu o Bogu kao onome koji je Bog živih i kojemu svi žive. U protivnom ne bi ga Mojsije zvao Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, da nije to Bog živi od kojega dolazi sav život.
Među neupitnim istinama ljudskoga života koje neizostavno svaki čovjek iskusi postoji ona istina o smrti. Jer nema ljudskog života kojemu smrt nije kao sjena ili naličje, kao neizbježna vjerna pratilja. Svakome čovjeku smrt je činjenica s kojom se ima suočiti, ma koliko u sebi nosio žeđ i želju za životom. Upravo mu smrt ne dopušta da život shvaća kao zemaljsku idilu, već daleko drukčiju zbiljnost pred kojom ne može zatvarati oči. Smrt koja u svojem pohodu ne zaobilazi nijednoga čovjeka, svakome daje dovoljno poticaja da se ozbiljno pozabavi činjenicom da nam nije dano na zemlji živjeti beskonačno, do kraja isplanirano i isprogramirano, već vrlo konačno i neizvjesno. Ako išta, onda nas smrt upozorava i doziva nam u svijest da nismo neograničeni i besmrtni u ovome svijetu, već bića podložna raspadljivosti i u svojoj konstituciji krhka.
U Crkvi je, uz svece koji su se isticali posebnim krepostima, te koji su imali prigodu biti stavljani na čast oltara, uvijek bilo veliko mnoštvo onih „blaženih“ ljudi koji su tiho i skrovito živjeli svoju svetost pred Gospodinom. Živjeli su postojano i vjerno, kreposno i odano svjedočeći u svakodnevnici u okolinu u kojoj su bili, u svojim obiteljima i sredinama. Na njima je počivalo i društvo i obitelj, pa i onda kada to ljudi ne vide, jer su više držali do blaženoga života prema Isusovim uputama, nego da se kao i drugi ljudi bore samo za ono zemaljsko. Shvaćajući važnost Isusova programa blaženoga života, nisu bili gramzivi niti su polagali nadu u zemaljska dobra, već u dobra kraljevstva nebeskoga; nisu tražili utjehe ovoga svijeta, već utjehu Gospodnju; nisu tražili baštinu zemaljsku, već su isključivo vjerovali da je Gospodin njihova baština; nisu istjerivali ljudske pravednosti, već su strpljivo podnosili nepravde prepuštajući Gospodinu da on jednom kao pravedni Sudac donese pravedni pravorijek; izbjegavali su krutost i okrutnost svjesni da je i Gospodin milosrdni Otac koji svakom raskajanom grešniku milosrdno oprostio; čuvali su svoje srce čistim kao najveću dragocjenost usred nečistoća ovoga svijeta jer su shvatili koliko je važno srcem biti usmjereni prema Gospodinu; tražili su mir duše koji se ostvaruje Gospodinovom prisutnošću, te nisu dopustili da ih nemiri i svađe, sukobi i probitci udalje i od Gospodina i od braće ljudi; kad su ih drugi prezirali i progonili zbog njihove postojanosti u vjeri, 
Svijet u kojemu živimo vrlo je dinamičan. Ljudi su zauzeti svojim poslovima i obvezama do mjere da i ne uspijevaju vidjeti što je važno, pa ni onda kad im je to pred očima ili kada je pored njih. Jer problem je što svoju pozornost usmjeravaju prema nečem drugom što im privlači pogled i odvlači pozornost, pa zato nemaju oko i pogled za sve stvari. Pogotovo što često pogled u daljinu isključuje da vidimo ono što je oko nas ili tik do nas. I obrnuto: ako gledamo na ono što je neposredno oko nas, ne možemo u istom trenutku vidjeti ono što je daleko. Nešto slično vrijedi i za duhovne daljine i blizine. Ako se čovjek usredotoči na ono zemaljsko, onda je nesposoban vidjeti ono nebesko. Jednako kao što se može dogoditi da netko tko na kriv i isključiv način promatra ono nebesko, ne može uočiti vrijednost ovog zemaljskoga. Sve to nam govori u prilog potrebe da pronađemo pravu ravnotežu, to jest način da izoštrimo svoj pogled u pravome trenutku na ispravnu duljinu kako bi mogao poslužiti svojoj svrsi.
Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.
Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.