Naprava za obrađivanje
drvenih predmeta zove se blanja.
Radi na principu pravocrtnog
gibanja uslijed kojega se
oštrim nožem odvaja strugotina
i dobije se željeni oblik
obrađivanoga komada drveta.
Da nije blanje i blanjanja
držači alatki poput lopate i motike
ne bi bili ni približno ugodni
za uzeti u ruku i za raditi.
Poput blanjanja koje obrađuje
tvrde i grube komade drveta
bio je i Gospodinov križni put.
Kad je Gospodin primio
na svoja sveta ramena
tvrdo i neravno drvo križa,
on ga je tim istim dodirom
izblanjao učinivši da postane
obrađeno i prihvatljivo
svim njegovim učenicima
koji će ga kasnije koristiti
kao alatku spasenja.
Bez njegove svete muke,
nikada križ ne bi postao
ugodan za primiti kao breme
na vlastita leđa i radosno nositi,
i to ne kao sredstvo
poniženja i propasti,
već uzvišenja i spasenja,
i ne smrti i umiranja,
već uskrsnuća i vječnog života.
Dobro nam je poznat evanđeoski događaj koji sveta liturgija stavlja pred nas ove pete korizmene nedjelje. Farizeji su iznašli krut i okrutan način kako kušati Gospodina. Pred njega su, naime, doveli ženu zatečenu u preljubu očekujući da on izgovori svoj pravorijek nad njom, to jest osudu. Kao dežurni čuvari ćudoređa, zaboravili su vrlo bitne stvari kad je riječ o grijehu, grješniku i ćudoređu. Doista, izgubili su iz vida temeljni smisao ćudoređa, te je onda njihovo pozivanje na objektivnost Mojsijeva zakona bilo izvitopereno i izopačeno. Neupitna je bila potreba borbe protiv grijeha, ne samo na osobnoj razini, već i na razini javnoga ćudoređa, ali je u tu borbu trebalo ići s posebnih duhom i osjećajem. Ne s osjećajem čistunaca progonitelja koji istražuju tuđe mane i pogreške, jedva čekajući da netko nešto pogriješi da bi se na njemu iživljavali, već s osjećajem istinske skrbi o vlastitoj braći i sunarodnjacima koji najprije sebi čine štetu i zlo kada žive u grijehu. Osim toga, vrlo je neprimjereno koristiti tuđi grijeh u svoje svrhe i svrhe svoje borbe i dokazivanja, pa i onda kad se protiv grijeha doista treba boriti. Jer tko se neprimjereno bori protiv grijeha, vrlo lako iz vida izgubi potrebu osobe koja stoji ispred nas, kao i njezino istinsko dostojanstvo koje treba zaštiti i ponovno izgraditi ako se porušilo, a ne 
Četvrte korizmene nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu o dobrom Ocu i izgubljenom Sinu. Bolje rečeno, prispodoba govori o dva izgubljena sina, s time da jedan od njih dolazi do svijesti da je izgubljen, a drugi to neće nikada. Doista, ovaj drugi je u biti pravi izgubljeni sin koji ne zna da je i koliko je izgubljen. A Isus je i ispričao ovu prispodobu poradi onih koji su mrmljali zato što je bio dobrohotan prema grešnicima. Zato je sveti Luka i zapisao: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Ovim riječima Evanđelist je otkrio u čemu je bio problema koji je Isusa ponukao da ispriča ovu prispodobu. Polazeći od ove činjenice da su Isusa jedni slušali, a drugi su protiv njega mrmljali, valja nam se vratiti i u vlastitu životnu situaciju te upitati o svom pristupu Isusu. Pogotovo što smo odlučili ove korizme učiniti? Provoditi vrijeme slušajući Isusa, ili jednostavno mrmljajući i ne čineći ništa za vlastitu dušu? Na koji način se okupljamo oko njega i s kojim ciljem? Dolazimo li slušati njegovu riječi, ili ostajemo hladni i zbunjeni svime što čujemo?
Vrlo često se svećenik u pastoralnom radu susreće s osobama koje mu iznose svoje pritužbe na Boga koji je, drže, nepravedan ili u najmanju ruku neuviđavan. Pogotovo kada osobe tvrde da su se uvijek držala Boga i crkve, vjere i molitve, a onda su im se u nekom trenutku počela događati zla. Bilo da je riječ o narušenom zdravlju, ili djeci koji su pošli krivim putem i upali u probleme s ovisnošću, ili su napustili vjeru, Boga i sakramente. U svakom slučaju, mnogi se pitaju: Zašto mi je Bog to učinio? Što sam skrivio? Bio sam uredan i revan u svemu, a vidi što mi se događa! A u isto vrijeme oni koji su daleko od Boga, žive daleko bolje, ljepše i bezbrižnije. Njih ne dotakne ni bolest niti im se dogodi kakva nevolja ili tragedija u životu. Zašto je to tako? Zašto je Bog tako nepravedan?
U današnjem evanđeoskom odlomku slušali smo izviješće sv. Luke o Gospodinovu preobraženju na gori, čemu su svjedočila trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov. No dok se Isus molio i u molitvi preobrazio, trojicu apostola svladao je san. A kad su se probudili vidjeli su ga u slavi i sjajnoj odjeći kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Toliko ih se dojmio prizor koji su vidjeli da je Petar zaustio: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Tako je Petar izrekao svoje stanje i doživljaj želeći što duže ostati u toj situaciji blaženoga gledanja slave koja mu se ukazala pred očima. Htio je da potraje što je moguće duže taj doživljaj zajedništva s Učiteljem koji mu je očitovao svoju slavu. Štoviše, htio je sagraditi čak tri sjenice s namjerom da se čak neko vrijeme nastane tu na gori. Dakle, htio je tako lijepi doživljaj nastaviti živjeti na zemlji svjestan koliko je bio lijep i dobar.
Prve korizmene nedjelje razmišljamo o kušnjama kojima je bio izlože naš Gospodin prije početka svoga javnog djelovanja, a nakon četrdeset dana provedenih u pustinji. Radi se o tri napasti, to jest izazova kojima sotona kuša njegovu vjernost Bogu, premda u nijednom trenutku to ne govori otvoreno. Sotona doista ne otkriva svoje prave namjere, ne otkriva karte niti pokazuje svoje adute, a tri kušnje su samo mamac na koji želi uhvatiti Gospodina i nanijeti mu duhovni poraz. Znajući da ga ne može uhvatiti na nikakvu banalnost, sotona se vješto maskira u dobrotvora koji ima cijeli niz dobrih ponuda za Gospodina. Ponude ne samo da se naizgled čine vrlo dobrima i prihvatljivima, već se tiču vrlo važnih sadržaja ljudskoga života. Prva se tiče kruha i preživljavanja, druga se tiče vlasti i bogatstva, a treća slave i popularnosti. A kako se kušnje tiču bitnih odrednica ljudskoga života, jasno je zašto se mnogi ljudi upravo u njima zapliću, a nema nijednoga koga takve ponude ne bi zanimale.