Duhovi – nedjelja Pedesetnice
Slavimo danas svečani dan Pedesetnice, pedeseti dan nakon uskrsnuća Gospodinova na koji je otajstvo Isusova očitovanja svijetu dovedeno do svoga vrhunca. A riječ je o Božjoj objavi koja nije samo neka vrsta intelektualnog otkrića, već se radi o Božjem daru po kojem je Bog dovršio svoje darivanje. Svemogući Bog koji nas je obdario darom svoga Sina i njegova uskrsnuća, doveo je do punine svoj plan šaljući nam i Duha Svetoga. I doista, Gospodin Isus je svoje djelo spasenja i objavljenja doveo do kraja po Duhu Svetome koji je dovršio Očev spasenjski naum i njegove mesijansko djelovanje. I ono što je vrlo zanimljivo, Isus je svojim učenicima uvijek govorio da će im poslati onoga tko će ih dovršiti njegovo djelo, tko će uzimati od Oca i od njega, a davati njima. To jest, isticao je da će ih Duh uvesti u svu istinu, za razliku od razdoblja u kojem su tu istu istinu poznavali tek djelomično, jer nisu bili još otvorena duha sve to razumjeti do kraja.
I upravo to što im je najavljivao i što su potom željno očekivali, zbilo se na dan Pedesetnica po izljevu Duha Svetoga, kako nam to opisa sveti Luka u Djelima apostolskim. Doista, snagom Duha Svetoga apostoli su primili neophodnu snagu i odvažnost, ali i dar spoznanja i ljubavi kojom su svim ljudima naviještali uskrslog Gospodina koji ih je osposobio za to djelo za koje im je navijestio da će mu biti svjedoci i dionici. A oni nakon toga nisu imali nikakvoga kompleksa propovijedati istinu evanđelja cijelome svijetu, jer su znali da svijet do te istine ne može doći bez njih,
Kada mi ljudi nešto činimo, onda uvijek pred očima imamo i određeni dugoročni cilj. Znamo da ono što činimo ima i svoje značenje za budućnost. Tako određeni konkretni čin uklapamo u cjelinu svoga života i djelovanja kao sastavni dio velike cjeline koja ima svoje višestruke domete. Redovito nas i nadživi to što činimo, pogotovo ako živimo svjesni odgovornosti kako nam je sve svoje čine usmjeriti prema vječnosti. Osim toga, ne samo u osobnom, već i u zajedničkom životu ljudi i ljudskoga društva, njihovog zajedništva i zajednica, postoje ključni trenutci koji nadilaze prostor i vrijeme, a postaju nosivi temelji i imaju svoje veliko značenje za budućnost. Najčešće su to trenutci zdušnosti i zajedništva kadri iznijeti narod i društvo iz kriza i lomova i dati mu stabilnost i čvrstu podlogu za kvalitetan život.
U vremenima u kojima živimo vidimo da su ljudi kao izgubljeni. Mnogo je onih koji lutaju besciljno. Ali ne zato što ne bi imali pravoga cilja i smisla ispred sebe, već zato što imaju previše isključivo zemaljskih ciljeva. Doista, današnji čovjek je vrlo dobro sebi odredio ciljeve, te točno zna što hoće ostvariti kada je riječ o zemaljskim dobrima, o uspjehu i karijeri. Današnji čovjek je izuzetno motiviran ambicijama, te se pošto poto želi ostvariti u svijetu konkurencije i probitaka. Kao da se boji da za nekim zaostane ako ne uđe u bespoštednu trku borbe za prevlast i zemaljska dobra, za uspjehe, radna mjesta i ostale utjecaje u društvu.
U vremenima duhovne nestalnosti i nesigurnosti, kada mnogi ljudi i ne žele sigurnost jer tako mogu živjeti po svojim pristranim uvjerenjima, dogodi se da i sami kršćani osjete nesigurnost i nelagodu u različitim situacijama i problemima ljudi. No problem je što kršćani ne osjećaju samo nesigurnost glede samih sebe i svoje slabe ljudskosti, već je problem kada se počnu osjećati nesigurno jer nisu sigurni u nauk svoga učitelja i Gospodina i ispravnost njegova nauka i riječi. Vjerojatno je i naš Gospodin bio svjestan tog mogućeg problema sa svojim učenicima, pa je zato i svoje učenike htio ohrabriti, kako i čitamo u današnjem Evanđelju: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.” Kao obični i jednostavni ljudi sigurno su sebi postavljali pitanje kako sve upamtiti što im je govorio. Pogotovo su morali biti zbunjeni kad im je rekao da će otići, te da više neće biti s njima. Bili su uznemireni i prestrašeni pred odgovornošću koju im je ostavljao. Nisu se osjećali u stanju nositi s tim problemom, jer nije bila mala stvar moći doći pred ljude i ponašati se suvereno imajući potrebno znanje i mudrost po kojoj bi mogli odgovoriti na sva pitanja i nedoumice. Zato im je Isus i rekao da će im poslati Duha Svetoga koji će ih poučavati o svemu: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.”
Dovršivši svoje pashalno otajstvo Gospodin Isus je do kraja izvršio ne samo objavu Božju, već je i ispunio potpuno sebedarje. Točnije, ne samo da je objavio istine o Bogu, već je čovjeka obdario svojim životom i ispunio svojom ljubavlju. A to što je Isus napravio, doista je jedinstveno čudo s kojim se ništa ne može usporediti. Zato je Isus toliko naglašavao upravo potrebu ljubavi govoreći o njoj kao o novoj zapovijedi. Doista nije im je ostavio na dobru volju, na slobodan izbor, na sadržaj bez kojega se može ili na stvarnost koja nije životno važna i neophodna. Jer ono što je on činio, ne može biti nevažno niti prepušteno proizvoljnosti, već od jedinstvene životne važnosti. Zato je i rekao: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.” Ako je on ljubav prema nama stavio u središte života, onda smo i mi pozvani staviti ljubav prema njemu i jedni prema drugima u središte svih svojih nastojanja.
U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova Evanđelja pred nama je jedan dio teksta u kojemu Gospodin Isus uspoređuje svoje vjernike i pozorne učenike s ovcama koje slušaju glas svoga pastira. Gospodin nije ravnodušan prema svojima, već im želi otkriti i ponuditi ključ istinske snage i sigurnosti u svijetu. Jer, na žalost, ljudski život u svijetu nije bezazlena idila ni bajka sa sretnim završetkom. Pa i kada svijet pokazuje izvana uglađeno lice, ipak valja znati da, gledano iz duhovne perspektive, život nije bezopasan. Na čovjeka i njegovo duhovno dobro vrebaju tolike opasnosti, jer postoje zle sile kojima nije u interesu da čovjek bude u čvrstom zajedništvu s Bogom. I zato Zli i njegove zle sile sve čine da ga otrgnu iz ruke Božje, te da ga time učine nezaštićenim i bespomoćnim, premda to nikada neće reći izravno.
Kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu znali što još očekuje od njih. Još nisu otkrili što njegovo uskrsnuće znači ne samo za njega, već i za njih. Nije im bilo jasno da je uskrsnuće bile doista vrlo bitno, važno i snažno za cijeli ljudski rod. Još im nije dopiralo do svijesti da je događaj uskrsnuća bio središnji događaj ljudske povijesti, vrlo konkretan i poticajan za svakog čovjeka.