Često se razmišlja o ulozi koju je imao sveti Josip u životu Isusa i Marije njegove majke, a malo kada o ulozi koju su imali Isus i Marija u Josipovu životu. Točnije, još se može pronaći pokoje razmišljanje o važnosti Isusovoj u njegovu životu, ali je doista rijetkost naići na tekst koji govori o tome što je Marija značila Josipu u životu. No ta je tema jednako važna i  osvijetliti prije svega ulogu koju je ona imala u životu Josipa Pravednoga, Gospodinova poočima. Premda nema osobitih svetopisamskih mjesta koja bi mogla poslužiti kao izričito uporište, no ono što znamo o njihovu životu i djelovanju u povijesti spasenja dovoljno je da omogući svojevrsnu rekonstrukciju događaja.

Pomoć na putu pravednosti

Znamo da Evanđelja Josipa nazivaju mužem pravednim, zato što je i u vrlo teškim i složenim situacijama znao reagirati na način dostojan Boga. Pravedan je bio zato što je imao živi osjećaj za Božju prisutnost u svijetu i povijesti, te se nije ogriješio ni o Božji zakon, ali isto tako ni prema ljudima. S druge pak strane Marijina prisutnost nije u njemu umanjivala osjećaj za Boga, kao niti stav pravednosti koji je u njemu postojao, već naprotiv, Marija je u njemu to učvršćivala. Marija koja je i sama bila sva usmjerena prema Bogu i koja ga je tako živo i neposredno doživljavala, u Josipu je samo mogla uvećati osjećaj za Božju prisutnost i doprinijeti njegovu intenzivnijem iskustvu. Ako je Josip kao pravednik stremio prema većem zajedništvu s Bogom, Marija ga nije onemogućila u stremljenjima njegove duše, već ih je samo povećavala.

Marija koja je s Bogom imala posebno snažno i čvrsto zajedništvo, Josipu je bila zacijelo dodatni poticaj na putu pravednosti koje jedino može biti plod zajedništva s Bogom. Ako itko, onda je ona u njemu mogla i prepoznati i cijeniti pravednika, ali i poticati ga dodatno na posvemašnju vjernost Gospodinu, jer je vjernost Bogu bila istinski cilj svakog pravednika. Zato ako prorok Izaija pjeva da je ‘put pravednikov prav i da Bog ravni stazu pravednome’ (26,7), onda možemo reći da je Josipu dodatno poravnao put pravednosti u trenutku kad mu je dao Mariju za duhovni dar koji je on imao prihvatiti u odgovornosti.

Potpuno predan Božjem planu

Upoznavši Mariju koja je bila milosti puna, Josip je i sam preko nje imao izljev Božje milosti na sebe i svoj život. Mogao je osjetiti da je ona žena koja razmišlja do kraja u skladu s Bogom, pa i onda kad se ljudima moglo činiti da je čudna i neobična, jer se ne brine oko toga kako se udati i imati obitelj i djecu, već se prvenstveno brine za duhovni i molitveni život zajedništva s Bogom. Nije mu bilo nepoznato da je njezino mišljenje sasvim različito od mišljenja uvriježenoga u puku, ali nije ga zbog toga odbacivao, već ga je uzimamo s još većom ozbiljnošću. Osjećajući da je vodi sasvim ispravna nadnaravna motivacija, Josip se i sam dao na put takvog traženja i duhovnoga iskustva.

Zato mu je ona vrlo lako mogla predočiti da je izbor djevičanstva sasvim u skladu s voljom i biti Božjom. Promatrajući nju razumijevao je što znači Bogu se potpuno posvetiti, te tako nadići svaki zemaljski osjećaj, ograničenje ili sponu. I nije mu bilo teško ne samo razumjeti, već i oduševiti se za Božji naum s ljudima, te dati i vlastiti pristanak na Božje planove, pa i onda kad je to od njega također iziskivalo veliku žrtvu i odricanje. U duhu toga smatrao je da mu je časna dužnost zaštiti jednu takvu dušu koja je zračila Bogom i koja je oduševljeno svjedočila o njemu. I njemu samom, upoznajući Mariju, postalo je nebitno što će ljudi misliti i reći o njemu i njegovoj ‘nenormalnosti’, što će ga kasnije sažalijevati jer će biti bez poroda, možda ga čak držati i grješnikom, jer neće znati poradi čega i kako se opredijelio za život s Marijom. Njemu je doista bilo jedino važno da zaštiti tu svetu Božju dušu i omogući joj da pred Bogom živi sveto sukladno svim nadahnućima Duha Božjega, te je dobro znao kako je sveto poslanje pred Bogom primio. A on sam od zajedništva s Marijom uživao je plodove tog istog Duha kojim je ona bila ispunjena. Riječ je o miru i milosti, ljubavi i svetosti, čime je ona zračila i što se prenosilo i na nj u svim okolnostima života i bez obzira na tegobe kroz koje je morao proći. Živeći u njezinoj blizini još više je otkrivao što je istinski život u Bogu, te kako ga treba živjeti u neponovljivom predanju i vjernosti, kako je Marija činila. S njom koja se je predavala Bogu kao ponizna službenica Božja i sam je bio zahvaćen tim iskustvom i podložio mu se i sam potpuno predan vršiti volju Božju.

Marija ga je doista vodila bliže Bogu, do one neizrecive blizine da ga je kao čovjeka učinila povlaštenim svjedokom utjelovljenja Sina Božjega, te njegovim hraniteljem na zemlji. Pristajući s njime podijeliti svoje duhovno iskustvo, Marija mu je iskazala izuzetnu čast, što je on i prihvatio u posvemašnjoj poniznosti i odgovornosti pred Bogom služeći njoj i Sinu Božjemu. Tako mu je po Mariji i sam Bog bio bliži i doživljavao ga je sve intenzivnije, izravnije i prisnije dok nije i samoga Sina Božjega primio u svoje naručje kao najveće u dragocjenost za koju je cijeli svoj život živio i doživio u punini već za ovoga života. Nakon toga je i sam bio nagrađen onom vječnom slavom u kojoj je mogao kasnije promatrati Mariju uznesenu tijelom i dušom u vječnom nebeskom kraljevstvu Sina Božjega kojemu je on na zemlji služio kao poočim.

Zimi kad su crnogorična stabla
ogoljena bez svoga lišća,
upada u oči neobična pojava
u krošnjama nekih od njih.
Naime, vide se okrugli grmovi,
koji kao zimzeleni poluparaziti
rastu po drugom drveću
i iz njega crpe vodu i sokove.
Ponekad ih potpuno iscrpe
jer im oduzimaju životne tvari
u vrijeme kad stabla miruju
i ne obnavljaju tekuće sastojke.
Tamo dolaze jer drozdovi
ljepljive bobice imele
prenose kljunom
čisteći ga o koru drveta
u kojoj počne rasti.

Nešto poput imele je
i grijeh koji se ucijepi
u ljudsko biće kao parazit
te ga iscrpljuje postupno
dok ga potpuno ne uništi.
Zato je vrlo bitno
ne dopustiti da se u nas,
izravno ili neizravno,
ucijepi zamama grijeha,
jer nije iskonski dio
ljudske naravi i bića,
već njegova tiha smrt.

5. korizmena nedjelja – B

U nizu tema o kojima razmišljamo ovih korizmenih nedjelja današnje Evanđelje na poseban način ocrtava profil Isusova učenika ističući pri tome potrebu da istinski učenik treba služiti Isusu. O tome svjedoče vrlo jasne Isusove riječi kojima poziva učenike da idu za njim: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. Ovakva izjava je vrlo neobična, te zahtjeva podrobnije tumačenje. Po svoj prilici Isus je uočio određenu nepravilnost kod svojih učenika. Za pretpostaviti je da su prema njemu bili blagonakloni, spremni biti na raspolaganju i služiti mu, no imali su velike rezerve prema nekim njegovim riječima i stavovima, to jest nisu ga slijedili potpuno i cjelovito, već prema svome ljudskom nahođenju.

Ali kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo slijede izvanjski slijede. Mnogi su ga uvažavali kao posebnog učitelja, velikog proroka, moćnoga čudotvorca, te su mu u tom duhu iskazivali poštovanje. Čak su ga podupirali u vršenju poslanja, ali je on znao da postoji i jedna druga razina, mnogo važnija i uzvišenija.

Doista, više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo je to da ga nasljeduju vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, označujući put umiranja istinskim putom života. Upravo zato je mnogima bilo lakše služiti mu izvana nego ići za njim.

Slično možemo uočiti i danas, ne samo za mnoge mlake kršćane koji su daleko od Krista, već i za nas koji smo mu bliže jer svakodnevno s njime komuniciramo i nedjeljom sudjelujemo na svetoj misi. Početo mu, naime, služimo vršeći određene zadaće koje su nam naredili drugi ili smo ih odredili samima sebi, ali smo daleko od toga da ga slijedimo vjerno i dosljedno savršenim predanjem kako nas je sam učio. Mnogi od nas su možda i ove korizme odlučili napraviti neku pokoru ili žrtvu u ime toga što su vjernici, ali nam se stegne srce od pomisli da napravimo pokoji korak više u hodu za njim. Kad vidimo koliko toga bismo imali još učiniti u svome životu na vlastitoj duhovnoj izgradnji i cjelovitijoj vjernosti, zastane nam dah. Bez daljnjega, lakša je nešto odrediti u njegovo ime i potom nastaviti mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nego ići za njim suobličujući mu se duhovno. Lakše je ispuniti neku vjersku odredbu ili pohađati obred, nego prihvatiti njegovo umiranje u svome tijelu iz dana u dan. Jednostavnije je izdvojiti neku svotu novca za Isusa, te potom nastaviti slijediti ga izdaleka kao da se nas ništa osobno ne tiče, nego ići za njim izlažući se nerazumijevanju i odbacivanju u društvu, ili pak strepeći da će netko digne ruku na te.

Upravo zato je Isus i izgovorio ove riječi da pokaže koliko je važnije od svega vjerno ići za nasljedujući njega, nego usputno ili samo izvanjski sudjelovati u njegovu poslanju. Zato pravo služenje kojim se može očitovati Kristov učenik jest upravo služenje vjernim životom, a ne samo zadovoljavanjem izvanjskih formi. Samo tako i onaj koji služi Isusu može imati istu sudbinu i istu nagradu, kako reče sam Gospodin: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Ove riječi izgovorene sa svom ozbiljnošću potrebno je tako i prihvaćati, napose u korizmenom vremenu kad se trudimo intenzivnije ići za Isusom u stvarnom duhovnom smislu slijedeći ga svojim životom. Korizma je kao škola križa i umiranja i vrijeme intenzivnog uhodavanja u Kristov život, te stoga iskoristimo Gospodinov poziv, te mu nastojmo služiti vlastitim životom, to jest nasljedujući ga i usvajajući sve čemu nas je učio. Budimo mu vjerni kako bismo kao preporođeni ljudi koji dijele njegovu sudbinu mogli u potpunosti biti s njime, te potom primiti i nagradu života vječnoga iz Očeve ruke.

Ahilova peta je izraz za
nečiju slabu točku
ili posebno ranjiv dio bića.
Nosi ime po Ahileju
– grčkom mitološkom junaku
i sudioniku Trojanskoga rata.
Navodno ga je majka Tetida,
da ga učini besmrtnim,
uronila u rijeku Stiks,
no dotle ga je držala za petu,
te je peta ostala jedinim
ranjivim dijelom tijela.
Njegov protivnik Paris
ga je potom i ubio
pogodivši ga upravo u petu
otrovnom strjelicom.
U ovoj mitološkoj priči
sadržana je i jedna istina
koja se tiče duhovnoga života.
Naime, svi mi ljudi imamo
ranjivo mjesto – vlastitu krhkost
koju naš duhovni neprijatelj
pokušava pogoditi svojom
otrovnom strjelicom grijeha.
Ako ne zaštitimo dobro
upravo to najranjivije mjesto
riskiramo izgubiti život
koji nam je darovan
Božjim darom po krsnoj vodi.
Korizmeni hod nas izgrađuje
da zaštitimo ranjiva mjesta
od otrovnih strijela
i lukavstava zloga Zavodnika.
To je jedini put da sačuvamo
darovnu besmrtnost
do dana konačne pobjede
i nagrade u nebesima.

4. korizmena nedjelja – B

Nedjeljna čitanja ove četvrte korizmene nedjelje pozivaju nas da razmišljamo o određenim događajima povijesti spasenja u kojima su se dogodili neobični raspleti. Naime, nevjernosti i grijesi naroda Božjega bili su uzrok kazni koje su stizale narod, kako smo čitali u Knjizi ljetopisa. Pa opet Bog ih nije napuštao, već se služio neobičnim i nenadanim odlukama pojedinaca koje je sam podizao da spase njegov narod, kao što je svetopisac izjavio za perzijskoga kralja Kira koji oslobađa židovski narod iz sužanjstva. Jedan poganski kralj ih je odveo u sužanjstvo, a drugi poganski kralj ih je pustio iz sužanjstva. Pa i Gospodin će se u Evanđelju prisjetiti da je i prije toga Mojsije oslobodio narod od ujeda otrovnica, koje su ujedale narod nakon izdaja i nevjera u koje je upadao, ali na vrlo neobičan način time što je postavio ljuticu na stup. Tako bi svaki koji bi je pogledao ozdravio od pretrpljenoga ujeda. Jedna zmija bi ih ujedala, a pogled na drugu bi ih liječio.  Upravo ono što su mrzili ili čega su se bojali, donosilo im je spasenje providnošću i odredbom samoga Boga.

Upravo takvu sličnost je za sebe najavio sam Gospodin, koji se usporedio sa zmijom stavljenom na stup, a od pogleda na koju su ljudi su ostajali u životu. Najavio je da će kao Sin Čovječji biti uzdignut na križ, ali da će svaki koji u njega vjeruje imati život vječni. Tako je on sam, svjestan tih obrata u povijesnim situacijama naroda, nagovijestio da će svojom smrću na križu napraviti pravu revoluciju spasenja. No isto tako, premda to nije rečeno izravno, poveznica sa zmijama u pustinji nas navodi da to ne smetnemo iz uma. Nije Gospodin išao na križ jer je imao potrebu dokazivati se, već je išao na križ jer su ljudi bili grješni i nevjerni, te su trebali nekoga tko će ispaštati za njihovu grješnost, jer oni sami nisu to bili u stanju učiniti. Dopustili su sebi da padnu pod ugriz smrtonosnih ljutica zla i grijeha, te im je bila neizbježna posljedica smrt i kao kazna nemogućnost vječnoga spasenja. Krist Gospodin je doista ostavio stoga znak svojim podizanjem na križ i svojom smrću. Naime, oni koji su ga razapeli izvršili su izbor protiv Boga, izbor da ga odbace i uzdignu na križ, što mu je trebalo biti najveće poniženje. No Bog se služi upravo time da izliječi taj isti grijeh i da iščistiti taj otrov iz bića ljudi ostavljajući im križ kao znak i sredstvo spasenja. Kao što je u Starom zavjetu Bog preuzeo na se da liječi narod koji je griješio protiv njega, tako je Isus u punini preuzeo na sebe grijeh cijeloga čovječanstva, da bi ljudima preko križa ponudio život vječni.

Dok ljudi biraju krive stvari, izabiru nevjeru, nemar za Boga, ili se opredjeljuju za grijeh i zlo, izabiru sebi trovanja grijehom koja može biti brža ili sporija, ovisno o količini otrova koju su unijeli u organizam. Svojim grješnim životom osuđuju Boga i njegov zakon, a sami potom podliježu kao žrtve lošega izbora. No Bog se služi upravo osudom i kaznom koju njemu namjenjuju ljudi, da ih izliječi od otrova grijeha koji ih je vodio u smrt. Štoviše, ostavlja im križ kao znak da im se bolje ureže u sjećanje kako su, opredjeljujući se protiv Boga, sebi birali smrt.

Tako vidimo da nevjera i zlo koje se događalo u povijesti spasenja nije ostalo iza nas, već je redovita pojava i naše duhovne stvarnosti i vjerničke svakodnevnice u društvu koje ne prihvaća vjeru i kršćanski nauk, kao ni Božji zakon koji nam je dan kao put života. Upravo po onome u čemu nas ovo društvo odbacuje i u čemu nas izruguju, ako smo Kristovi vjerni svjedoci, ostaje snaga spasenja i ovoga društva i naroda. I dok se borimo za evanđeoske vrijednosti, dok se borimo za život i dok svjedočimo križ Gospodinov, ma koliko se društvo s time izrugivalo ili tome se smijalo, ma koliko ga zanemarivali i odbacivali, ipak stabilnost društva ne počiva na ispraznostima prolaznoga svijeta, već počiva upravo na našoj vjernosti Gospodinu i njegovu životu. Ni naš naroda neće spasiti idoli koje sebi namiče ni lažne sigurnosti ovoga svijeta, već pojedinci vjerni životu osnaženih križem našega Gospodina.

Koliko puta mnogi neoprezni vjernici izabiru za sebe i za svoje obitelji samo ono prividno zemaljsko, što nam se nudi linijom manjega otpora, a život je takav da onoga koji ne gleda duhovnim očima ne vidi skriveni otrov iza toga, to jest ne vidi kušnju napasnikovu dok se ne pokažu posljedice. A kad se napokon otkriju posljedice, te shvatimo da je iza toga bio skriveni smrtonosni otrov, onda gotovo postaje kasno. No, srećom, Bog nas ne odbacuje ni onda kad, svjesno ili nesvjesno, biramo protiv njega i kad mu se ponašanjem iznevjerimo. On nas ne kažnjava ni u najvećoj nevjernosti, već nam pruža prigodu preko svoga Sina, koji nas spašava svojim uzdizanjem na križ. A osim toga, ostavlja nam upravo znak Kristova križa da učimo na njegovu primjeru i da iz križa crpimo spasenje i snagu. Doista, ako biramo život bez križa, odbacujemo Sina Božjega jer je on trajno uzdignut na križ, te biramo za sebe i za svoje obitelji smrt i rastemo bez ikakve zaštite i imuniteta na otrov grijeha i zla.

Korizma je prigoda da stavimo ispred sebe križ Gospodinov i da obnovimo svoju vjernost našemu Spasitelju. Držimo pred očima taj znak da se spasimo, da se održimo, da izbjegnemo smrt i propast. Uzvisimo križ našega Gospodina u svome životu, jer na njem je bio uzvišen Sin Čovječji, Spasitelj svijeta i objavitelj Božje ljubavi koja nas nikada ne napušta. Utisnimo križ u srce jer on je jamstvo života vječnoga budući da je na njemu visio Jamac našega oproštenja. Ljubimo Svjetlo koje je došlo na svijet za nas, te živimo u svjetlosti i dobrim djelima pokazujući svoju vjernost njemu koji je prihvatio osudi križa da nas oslobodi osude smrti. Vjerujmo u Božju ljubav koja u Kristu nije bila prazna riječ, već pravi čin i znak, prava sila koja nas liječi od otrova grijeha i koja nas vodi u život vječni.

Pirika je neugodni korov
koji zadaje najviše briga
onima koji se bave
poljoprivredom i vrtlarstvom.
Pogubna je jer se
razmnožava putem korijena.
Trebalo ju je stoga polako
‘trijebiti’ motikom i ‘dvogramom’,
to jest iščupati s korijenom,
ukoliko ju se htjelo odstraniti.
Pogotovo nekada
kad se nisu koristile kemikalije
kojima bi ju se uništilo.
A nije se smjelo samo je isjeći,
već je sasvim iščupa vani,
inače bi iz svakog komadića
iznikla nova biljka.
Tako je i s grijehom.
Ostane li mu korijen u duši,
uzalud smo odstranili
neke od njegovih ‘plodova’,
to jest posljedica,
on će ponovno buknuti
i uhvatiti maha više nego prije.
Korizma je idealno vrijeme
za čupanje pirike grijeha,
kako bi njiva naše duše
bila cjelovito sačuvana
za nebesku plodnost.

3. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova evanđelja u središtu pozornosti je Isusova reakcija na sve što se događalo u Hramu Božjemu u Jeruzalemu u kojem se on jednom zgodom zatekao. Hram je bio podignut da bi bio mjesto Božje prisutnosti, što je za pobožnoga Izraelca trebalo značiti da je mjesto dubokoga klanjanja i iskrenoga štovanja  Boga. Sukladno tome u Hramu su se mogli moliti osobno ali i kao zajednica, prinositi žrtve okajnice i pomirnice, ali i slušati čitanje Božje poruke i prikladne rabinske pouke. I nije bilo ništa sporno dok je Hram služio pravoj svrsi, jer je bio na slavu Bogu, a ljudima na duhovnu korist i na zajedništvo s Bogom. No problem je nastao u trenutku kada ljudi svoje zajedništvo s Bogom svedu na obvezu koju trebaju odraditi da ispune religioznu formu.

Umjesto da Hram bude mjesto gdje će izvršiti čin vjere u Boga iskazuju mu štovanje, postaje mjesto na kojem ukazuju na svoju površnost, pa čak i na dozu praznovjerja. A kad se izgube pravu vjeru, onda ljudi vrlo lako skliznu i u druge kompromise s Bogom, do mjere da ga znaju i obaščastiti umjesto počastiti. Upravo to se dogodilo u Hramu od trenutka kad su u njega dobili pristup trgovci koji su bili na raspolaganju prodavati životinje za žrtvu ili mijenjati novac. Zato su bili mnogima i višestruko korisni, te se stoga upravo u Hramu razvila tako velika trgovačka aktivnost koja je nadmašila sve druge slične aktivnosti u gradu. I ma koliko se mnogima trgovina u Hramu činila praktičnom i korisnom, očito je njezin učinak na duge staze bio da je odvlačila pozornost vjernika od ispravnoga štovanja Boga, te je time bila i uvreda samome Bogu. Zbog toga Isus reagira na način na koji nam je prenio Evanđelist sveti Ivan i izgoni trgovce i mjenjače iz Hrama. Ljudima je Bog, dakle, bio izgovor, a dijelom i povod, za njihove ljudske koristi i religiozne potrebe.

Premda se više u našim crkvama ne može dogoditi isto što se dogodilo u Hramu, jer bogoštovlje nije oblikovano istim sadržajima i oblicima, ali naš ljudski mentalitet je istovjetan onome, te uvijek postoji vrlo izražena opasnost da padnemo u isto iskušenje i da mu podlegnemo. Naime, nitko od nas nije imun određene ‘potrebe’ da s Bogom uspostavi odnos ‘čistih računa’ koje sa svoje strane nastojimo uskladiti i izravnati kao da mi poznamo mjeru kojim se mjere naši računi pred njim. Ili pak, dođe nam da, umjesto da vjerujemo živo uspostavljajući s Bogom čvrst stav zajedništva i gorljive ljubavi, radije formalistički odradimo svoje obveze, uz to vjerujući da je dostatno zadovoljiti izvanjski vid odnosa s njime. U ime toga se i sami onda ponašamo kao trgovci u Hramu gdje trgujemo Bogom i zajedništvom s njime. Umjesto da nam ljubav prema Bogu bude središte i težište duhovnoga nastojanja, zadovoljimo se ispuniti religioznu formu, te tako prodajemo Boga za vlastito duhovno zadovoljstvo i stanoviti lažni mir. Tako se dogodi da vrlo jeftino prodamo Boga i istinski odnos s njime za lažnu psihološku utjehu jer smo navodno ‘odradili’ svoje. Stoga je neophodno da i sami počistimo hram svoga života od svih trgovačkih stavova prema Bogu, jer su nedostojni i Boga i nas kao ljudi. S Bogom valja uspostaviti stav kojem nas je učio naš Gospodin Isus, to jest stav istinskog štovanja i neposredne djetinje ljubavi. Iz našeg života treba izbaciti svaku primisao trgovanja Bogom, jer to postane prava rasprodaja Boga i božanskih vrijednosti. U tom smislu mi Boga i njegov život uzmemo kao predmet koji prodajemo, pri čemu ne mislimo da tako trgujemo s vrijednošću neizmjernoga. Osim toga, mi sami gubitnici jer neprocjenjivu vrijednost svedemo na cijenu ljudske robe, koristi i interesa.

Korizma je stoga vrijeme kad dopuštamo Gospodinu Isusu da nas pouči kako očistiti hram vlastitoga života. Umjesto da trgujemo Bogom kao da je neživa stvarnost, on će nas eventualno uputiti da trgujemo s Bogom, to jest da s Bogom stupimo u partnerski ‘trgovački’ odnos. Umjesto da nam Bog bude izlika za našu ljudsku kupovinu, Bog treba biti naš izravni ‘poslovni partner’ koji će nas poučiti da u odnos prema njemu ne stupamo kao da trgujemo stvarima, već da svoj život stavljamo na vagu i u zalog pri sklapanju različitih ‘ugovora’ koji se svetopisamskim jezikom zovu savezi. Jer pred čovjekom ni Bog ne čini drugačije, već stavlja cijeloga sebe nama na dar i u ‘ponudu’, kako nam je pokazao po svome Sinu čiju nam je predragocjenu krv dao kao otkupninu. Zato u korizmi trebamo iz sebe istjerati trgovački mentalitet, to jest mentalitet religioznog kupovanja, trgovanja i odrađivanja obveza pred Bogom. Naprotiv, valja uspostaviti čvrsto zajedništvo vjere koje će nas ‘tjerati’ da svoju vjeru uvijek bolje i dublje upoznajemo, te radosno dajemo cjeloviti odgovor na Božje milosno darivanje i njegove spasenjske ponude. Tako ćemo otkriti da kad s njim trgujemo ne možemo ne dati sebe za uzvrat kao odgovor na ono što je on za nas učinio u povijesti spasenja i našega života. Neka nas po primjeru Isusovu ‘izjede revnost za dom Božji’ koji je u našem životu, te vlastito biće sačuvamo neporočnim i čistim kao kuću Očevu.

Budući da u današnjemu svijetu
postoji velika mogućnost
od terorističkih napada
pri putovanjima i okupljanjima
ili ulasku u važne institucije,
poduzimaju se velike i sustavne
zaštitne mjere i kontrole.
Najpouzdanija mjera je
prolazak kroz metal detektor
koji odmah i lako pokaže
da li pojedinac ima uza se
opasnih metalnih predmeta
ili eksplozivnih naprava.
Ali takav pregled ne može
pregledati ono najvažnije,
a to je ljudsko srce,
misli, nakane i želje,
iz kojih izvire sve dobro i zlo
kojim čovjek gradi ili ruši
svijet i ljude oko sebe.
Sigurnosni pregled te vrste
može izvršiti samo Bog
koji poznaje ljudska srca
i koji je kadar u njima otkriti
razornu bombu grijeha.
Korizma je milosno vrijeme
kad se opredjeljujemo
podvrći takvom pregledu
dopuštajući Gospodinu da
odstrani iz našeg srca
svaku opasnu napravu
i otkloni zlu namjeru.
Samo uz njegovu pomoć
život u ljudskom društvu
može biti miran i siguran,
te ujedno voditi prema
vječnom zajedništvu u nebu.

2. korizmena nedjelja – B

Evanđeoski tekst o preobaženju Gospodinovu vrlo je bremenit sadržajem i porukom, no srećom ne treba ga sada tumačiti iscrpno i cjelovito, budući da Crkva u kolovozu to otajstvo nastoji produbiti slaveći poseban blagdan preobraženja. U korizmi, naprotiv,  nastoji razumjeti ovaj tekst u ozračju konkretnog liturgijskog vremena. Tako smo i sami pozvani razumjeti zašto u korizmi čitamo tekst o preobraženju, jer kao da tematski odudara od svih ostalih svetopisamskih korizmenih tekstova. Sam događaj je vrlo neobičan: Isus je odlučio trojici svojih učenika, Petru, Jakovu i Ivanu priuštiti posebno iskustvo, a opet s druge strane očekivao je od njih da nikome o tome ne govore dok ‘Sin Čovječji od mrtvih ne ustane’. I premda nisu točno znali što je imala značiti riječ koju im je rekao, spomenuto iskustvo držali su za sebe, te su kasnije o njemu posvjedočili Crkvi.

No vjerujem da apostolima nije bila samo nepoznanica što znači ‘od mrtvih ustati’, već da im je bila nepoznanica i sam događaj kojem su nazočili. Evanđelist je ukazao na to da su bili prestrašeni i da u strahu i zbunjenosti nisu znali niti što reći. A Isus im je, pokazavši svoju slavu, pokazao uzvišenu točku kojoj teži čovječanstvo, to jest preobraženje ljudske naravni Božjom slavom kao konačni cilj svih ljudskih stremljenja. Apostoli zacijelo tada nisu znali niti što se dogodilo, a kamoli da bi znali teološki propitati i donijeti valjane zaključke. Nisu znali niti zašto je to on učinio, jer im ni on sam u tom trenutku nije ponudio osobitih obrazloženja.

Poput apostola koji su tapkali u mraku kako bi razumjeli događaj kojim ih je obdario, nalazimo se i mi koji se pitamo koje veze Isusovo preobraženje ima s nama u korizmenom vremenu. Možda bismo ga lakše razumjeli u uskrsnome vremenu kad slavimo njegovu uskrsnu pobjedu koja je njegovoj ljudskoj naravi donijela ono konačno preobraženja na zemlji, no neophodno ga je razumjeti baš u korizmi, te s njime bolje razumjeti i sam smisao korizme. I doista, premda je Isus svojim učenicima pokazao u jednom trenutku svoju slavu, nije ih time htio zavarati glede biti i smisla života. Nije ih htio prevariti da teže za slavom pod svaku cijenu, pa im je zato rekao da o tome ne govore dok on ‘od mrtvih ne ustane’. A da bi ustao od mrtvih morao je prije biti raspet na križu i umrijeti. To jest morao je i sam proći kroz svakodnevnu muku sve do smrti, pokazujući da je dolazak do preobraženja moguć jedino putem svakodnevnoga nošenja križa. I on sam je trebao nositi na leđima odgovornost navještaja, te položiti život za naviještenu istinu, ostavljajući tako i svojim učenicima primjer za nasljedovanje.

Upravo to je središnji dio smisla korizme. Korizme nema bez nasljedovanja Isusa i bez nošenja križa. To jest, smisao korizme je hod prema preobraženju naše naravi, a toga nema bez nasljedovanja Krista u nošenju križa. Jer neupitno je da je naš konačni cilj preobraženje i ulazak u vječnu slavu. Ali nema ostvarenja tog cilja bez hoda za Isusom koji nam je jamac te iste nebeske slave. Zato Isus svojim učenicima pokazuje nebesku slavu do koje trebaju doći, što za njih konkretno znači da ga trebaju nasljedovati na zemlji kako bi došli do neba. Oni na zemlji trebaju slijediti njegovo preobraženje, to jest ići putem njegova svetoga križa kako bi jednom bili preobraženi u njegovu slavu. U njegovu slavu ne možemo ući nego preobraženi, a preobražavamo se isključivo idući naznačenim putem noseći svoj križ. Time nas njegovo sveto preobraženje upozorava da dobro definiramo ciljeve svoga života, te da ujedno koristimo prava sredstva.

Ako sebi nismo odredili ovakav korizmeni hodogram, onda riskiramo promašiti smisao i bit korizme i živjeti je na besplodan način. A korizma je vrijeme preobraženja u kojem korjenito shvaćamo da se trebamo preobraziti prema Kristu i u Krista. Kao što su apostoli mogli prilikom preobraženja shvatiti koliko odudaraju od njegove preobražene slave i ljepote, tako i svaki od nas može uočiti kako premalo i nedovoljno sliči Kristu. U tom slučaju svaka korizmena žrtva, pokora i nastojanje imaju svoj jasan cilj: truditi se ukloniti svaku nesličnost s onim na čiju smo sliku stvoreni. A ta nesličnost i razlika nastala je po našim slabostima i grijesima, te stoga u korizmenom vremenu žrtvom, molitvom i pokorom uklanjamo svaku boru, nabor i ljagu s našega bića, prema njegovu svetom planu i uz njegovu pomoć, kako bismo se vraćali iskonskoj ljepoti i sličnosti s njim. A vjerujemo da, uz malo poniznosti, možemo lako uočiti koliko smo se grijesima udaljili od njega, to jest izobličili u odnosu na sličnost s Bogom u kojoj smo bili stvoreni i koje je za nas sjala na licu Kristovu.

Zato ne bi bilo dobro da korizma za nas prođe a da ne ražarimo upravo ovu svijest da nam je učiniti sve da vratimo izvornu sličnost s njime. Korizma ne bi smjela biti neka naša autonomna asketska aktivnost prema kojoj mi ‘odradimo’ žrtve i pokore koje smo si zadali i odredili, a da nam cilj ne bude da se preobrazimo na sliku Kristovu, to jest da ispravimo izobličenja i iščašenja koja postoje u našem biću i životu. I onda kad prođe korizma da pomislimo da smo onda slobodni od zadanih obveza, umjesto da se o Uskrsu radujemo što smo postali malo sličniji Kristu, te da nastavimo još intenzivnije tim putem.

Neka nas stoga Krist Gospodin kao i apostole već sada na početku korizme odvede sa sobom na goru preobraženja da bismo vrlo jasno urezali sebi u svijest da je smisao korizme suobličenje njemu. Molimo ujedno njegovu svetu pomoć, jer kao što je pomogao i apostolima da to shvate, ali i da prihvate i provedu u život, neka svojom božanskom snagom i nama bude bliz u svim našim korizmenim nastojanjima kako bi ta nastojanja mogla biti njemu na slavu i na našu vječnu proslavu u njemu i prema njegovu svetome liku.

U našoj domovini, na žalost,
mnogo je starih kuća,
zapuštenih i napuštenih,
napose u primorskim krajevima.
No u očima ljubitelja starina,
kao i imućnih stranaca,
ne gube na cijeni i vrijednosti.
Oni ih rado kupuju i obnavljaju
za osobne i turističke potrebe.
Ali da bi se obnovilo stari objekt
u njegovoj izvornoj ljepoti
potrebno je razumjeti projekt,
nacrt po kojem je napravljen,
te ga vjerno slijediti pri obnovi.
Nešto slično je napravio Gospodin
kad je došao među nas ljude
da obnovi staroga čovjeka.
Isus je svjedok da čovjek nije
izgubio vrijednost u Božjim očima
pa ni onda kad je postao
duhovna ruševina po grijehu.
On je jedini dobro poznavao
onaj iskonski Božji ‘Projekt’
prema kojem je nastao.
Zato ga je svojim djelovanjem
i mogao obnoviti vjerno
prema sebi samome,
slijedeći uostalom uzorak
prema kojem je i bio stvoren.