6. vazmena nedjelja – C

U svom oproštajnom govoru na posljednjoj večeri Isus je uočio nemir svojih učenika, pa je imao potrebu umiriti ih ulijevajući im povjerenje u budućnost. U tom smislu su vrlo izazovne riječi u današnjem odlomku koje je izgovorio o miru: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Ne znamo točno što je Isus mislio pod pojmom mira koji daje svijet, jer se o miru moglo razgovarati na društvenoj ili onoj osobnoj razini. Ne znamo je li on mislio na mir koji se ostvaruje u društvu na razini odnosa među narodima, ili je pak mislio na mir koji svaki pojedinac kao osoba treba pronaći za sebe kao mir osobnih ispunjenja i zadovoljenja želja. No vrlo često jedan ima veze s drugom, jer se međusobno uvjetuju. Upravitelji naroda i država, kako bi sačuvali društveni mir, znaju da to mogu ako su im podanici, to jest građani, zadovoljni. A u globalnim svjetskim odnosima vjeruju u mir ako uspiju ‘umiriti’ svoje neprijatelje oružanom silom. To su bili davno oprobani i provjereni modeli Rimskoga carstva koje je izvanjskim neprijateljima oružjem i silom nametalo takozvani pax Romana – Rimski mir, to jest podvrgavalo ih svojoj vlasti. A da bi onda vlastite građane učinili mirnima, nastojali su zadovoljiti njihove apetite za kruhom i zabavom, što se izricalo krilaticom: kruha i igara.

Stoga, ako je Isus imalo pomišljao na mir ondašnjega svijeta, onda je ispred sebe imao ovakva poimanja mira za koja je znao da nisu cjelovita poimanja,  te da je pravi mir nešto sasvim drugo od onoga što se može vidjeti u svijetu. Isusova riječ je aktualna i danas jer i današnje društvo govori o miru kroz prizmu ovih dvaju rimskih modela, ovisno govori li se o miru unutar određene zemlje ili se pak govori o miru prema onima vani. Počesto se vlastodršci i moćnici ovoga svijeta služe i logikom: zametni kavgu, pa nametni mir. Naravno, vlastiti mir koji se onda nazove imenom zaštite demokracije i ljudskih prava, pogotovo u krajevima koji su im od gospodarskog interesa. A kad se mir ‘kupuje’ unutra, onda se vlastodršci trude zadovoljiti svačije apetite i želje, ne pitajući se koliko su dobre i ispravne.

Osim toga možemo primijetiti na onoj osobnoj razini da su ljudi danas preužurbani za stjecanje kruha do mjere da žive nemirno. Žive tako, rečeno jezikom našega vremena, stresno da se nemaju kad ni upitati o pravom miru duše. Štoviše toga mira se i boje, te se boje biti sami negdje u miru, posvetiti se meditaciju i razmatranju Boga. Do te mjere su zagušeni nemirnim načinom života, da nemaju vremena za onaj sveti nemir revnovanja za svoje spasenje. Od životnih briga i od stresa većina ljudi nema kada, a i nema snage i volje, uznemiriti se nad stanjem svoje duše. A najčešće ni sami ne žele mir duše koji se ostvaruje u zajedništvu obitelji i u iskrenom odnosu s Bogom, te sve češće ljudi traže onaj nemir stalnog događanja i aktivnosti. Osim toga, redovita je pojava da ljudi, pogotovo mlađi, bježe iz sredina “u kojima se ništa ne događa”, jer su događanja poistovjetili sa zabavama i užicima ovoga svijeta, umjesto da osjete što je ono istinsko događanje u duši koja u miru spoznaje Boga i posvećuje se vršenju njegove svete volje. Počesto su ljudi, pod izlikom mira, spremni i na onaj pasivni mirni život pred televizorom, te preko njega zadovoljava potrebu za ‘igrom’, što kao posljedicu ima umrtvljenje obiteljskog zajedništva, pa i svijest i gorljivost u onim bitnim životnim pitanjima.

Na tragu svega rečenoga možemo razumjeti zašto Isus kaže svojim učenicima da im daje svoj mir koji nije kao mir svijeta, jer on daje mir koji se ostvaruje ravnotežom u duši. A ta ravnoteža i stabilnost duše ostvaruje se darom Duha Svetoga koji ne dopušta da vjetrovi i valovi ovoga svijeta dušu izbace s njezina puta prema spasenju i vječnosti. Prisutnost Duha Svetoga je kao neka vrsta stabilizatora u duši koji ne dopušta da duša izgubi svoj smjer i iziđe iz zacrtane putanje na onim krivudavim i neravnim dijelovima ceste. On je onaj sveti teret koji ne dopušta da je vjetrovi ovoga svijeta odnesu u zrak kao napuhani balon, a opet njegova je težina takva da joj ne otežava hod prema nebu. Iz svega rečenoga vidimo da je onaj istinski mir dar Božjega milosrđa čovjeku, te da ga čovjek ne stječe svojim ljudskim silama.

Isus stoga i današnjem čovjeku milosrdno ostavlja mir Duha Svetoga, kao i svojim apostolima. Njegov mir je onkraj slučajnog, prizemljenog pogleda na mir koji nam se nudi u zadovoljavanju ljudskih apetita. On ne nudi mir ispraznosti i površnosti, nego mir u Bogu koji je jedini pravi mir, jer duša jedino u Bogu može pronaći trajno ispunjenje svih svojih težnja i stremljenja. Zato njegova riječ u nama potiče težnju za takvim mirom, to jest za onom potpunim i konačnim ispunjenjem svih potreba, što se ne može ostvariti bez njega i dara njegova milosrđa. Neka se u nama probudi sveti nemir za Božjim mirom, jer samo tako nas Gospodin može do kraja ispuniti svojim mirom i naše duše dovesti do vječnog pokoja u Bogu.

U svijetu razvijene tehnologije
postoji više proizvoda za kupiti
ili korisnih uslužnih servisa
na koje se može pretplatiti,
no za konačno korištenje
nije dovoljno otići u dućan,
nego je uz to prijeko potrebno
dodatno se prijaviti proizvođaču.
Tek kad se od njega dobije
aktivacijski kod proizvoda,
onda se pokrene naprava
ili započne korištenje usluge.
Slično iskustvo su imali apostoli
nakon Gospodinova uskrsnuća.
Premda su vidjeli Uskrsloga,
bili su uplašeni i zbunjeni,
nesposobni protumačiti događaj,
ni znati što im je nakon toga činiti.
Trebao im je aktivacijski kod
snage i žara Duha Božjega
kako bi se pokrenuli iz mrtvila,
te postali neustrašivi svjedoci
i nezaustavljivi navjestitelji
neizrecivog događaja uskrsnuća.

5. vazmena nedjelja – C

U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina.

Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti.

No izvanjski znakovi i simboli bez unutarnje pripadnosti ne govore niti vrijede baš mnogo. Prava vjera se ne izriče niti njegovanjem narodnog folklora ni održavanjem starih običaja, pa i onda kad takve manifestacije mogu biti dobre i korisne, a tim manje neprimjerenim dokazivanjima kakvih ima i u našem ambijentu. A što tek reći o onom velikom proturječju i pošasti koje se zove psovka kojom pojedini vjernici dokazuju kako su ‘poučeni’ o vjeri, te onda opsegom izraza koje biraju pokazuje kako imaju uvida u otajstva vjere. Na taj izopačen način izražavaju naličje vlastitog identiteta, umjesto da kao vjernici licem svjedoče da su upoznali lice Božje. Na žalost ima onih ljudi koji se Boga nikada u životu ne bi sjetili da nisu stekli žalosnu naviku psovke, koja im ostaje jedini ‘vjerski’ sadržaj koji redovito prakticiraju. Tako vidimo da se danas mnogi dokazuju hvastanjem, počesto obilnim milodarima kojima obdaruju Crkvu, a da nisu ni svjesni da su njihove samohvale istinite onoliko koliko je temeljito njihovo poznavanje vjere. Takvi se razaznaju po glasnim riječima i galamom, to jest samo izvana privlače pozornost na sebe, ali u biti nemaju čime potvrditi to što bi htjeli da drugi misle o njima, jer se njihovo ponašanje svodi na dokazivanje samih sebe drugima, to jest stvaranje izvanjskoga dojma i privida.

Vjera se, međutim, ostvaruje prisnim i iskrenim zajedništvom s Gospodinom, nadahnjuje se Evanđeljem i molitvom, a svjedoči životom i ljubavlju. To su nam posvjedočili i sami apostoli koji nakon uskrsnuća Gospodinova nisu više bili usmjereni pokazivati i dokazivati sebe, nego Isusa i njegovu moć kroz vlastiti život. A Učitelj nije bio protiv toga da njegovi učenici pokažu svijetu svoj identitet i svoja uvjerenja. Štoviše, zato ih je i okupio i poslao u svijet da naviještaju radosnu vijest i novost koju je on donio na zemlju. Ali je htio da vanjština bude odraz nutrine, jer je dobro znao da čim netko ima potrebu isticati vanjštinom na upadan način svoju navodnu nutrinu, redovito se pokaže da nutrina nije u redu. Vanjština, istina, treba i i može pokazati nutrinu, ali na sasvim naravan način, a ne da bude prekrivena i zagušena iskrivljenim svjedočanstvom nutrine. A to se može dogoditi samo nakon što se u nutrini ostvari istinsko zajedništvo ljubavi s Gospodinom, nakon čega  se sadržaji duše isijavaju kroz vanjski lik kao dar svjetla i duhovnog obilja za one koji žive u našem ozračju.

Žalosno je, doista, ako kršćani nemaju što ponuditi iz svoje nutrine i obilja svoga duha, to jest ako se nemaju čime pokazati i biti prepoznatljivi u društvu. Žalosno je ako skreću pozornost na vanjštinu u nedostatku nutrine, umjesto da se potrude oko toga da svoju dušu urese na što je moguće bolji način snagom Krista uskrsloga kako bi mogli biti blagoslov svome društvu i narodu. Stoga je sasvim pogrješno da kršćanin koji nije razvio svoj unutarnji odnos s Bogom, želi potom na neki drugi način dokazati kako je on vjernik. A redovito je to dokazivanje nekim izvanjskim znakom tako neprirodno i odbojno, tako da vjernik koji nema drugog argumenta redovito maltretira svoju okolinu svojim ‘vjerničkim’ ispadima, glasnim govorom, samohvalama i skretanjem pozornosti na sebe.

Zato Gospodin Isus jednostavno ne želi takav pristup izvanjskog dokazivanja, nego želi da njegovi učenici dokazuju da mu pripadaju unutarnjim stavom i međusobnim odnosima. Svako pokazivanje i dokazivanje bi bilo uzaludno ako ne bi uzajamnom ljubavlju dokazivali koliko se poštuju i kako skrbe jedni za druge. Uostalom, on ne želi da uopće dokazuju i pokazuju sebe, nego da ljubavlju pokazuju da su njegovi učenici, kako i reče u današnjem Evanđelju: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.  A to što Gospodin reče njima, doista vrijedi i za nas danas i vrijedit će do konca svijeta. Samo onaj tko istinski ljubi Boga i bližnjega svoga može reći da je pravi učenik Isusov, te svojim životom odražava lik i snagu svoga Učitelja. Dopustimo se i mi zahvatiti neizmjernom ljubavlju Božjom koja nam se približila u Isusu, te ga proslavljajmo svojim životom i međusobnom ljubavlju, kako bi i on nas proslavio kod sebe u vječnoj slavi Očevoj.

Vrhunski skladatelji običavaju,
kao uvod u svoja velebna
glazbeno-scenska djela,
napraviti zanosnu uvertiru
koja skreće pozornost
i daje slušateljima predokus
onoga što će kasnije uslijediti.
Uvertira slušatelje od početka
upućuje i uvodi u obilje ljepote
koju će doživjeti u punini,
ako je od početka željno iščekuju.

Slično tome je i Gospodin
svojim učenicima ponudio
dar svoga slavnog uskrsnuća
kao pravu uvertiru života.
Svojim životom skladao je za njih
simfoniju vječnoga blaženstva
kojem je uskrsnuće bilo uvertira.
Od tada su svi njihovi koraci,
kao i uzvišene čežnje duše,
bile usmjerene prema vječnosti.
Ali je i njihova sadašnjost
bila protkana uskrsnućem
kao uvertirskim lajtmotivom
kojim je bilo obilježeno
njihovo postojanje i svjedočenje.
Isto vrijedi i danas za nas:
samo onaj kome je uskrsnuće
uvertira boljega života,
može doći do istinske punine
kojom će sva sveta nastojanja
biti okrunjena u vječnosti.

4. vazmena nedjelja – C

U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.

Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. A on je kao pastir od svoga naroda očekivao da hodi drugačijim putovima nego su to činili narodi i pojedinci koji nisu upoznali pravo lice Božje. S time da hodeći drugačijim putem koji nije put grabežljivosti, zloće i mržnje, nego svetosti i dobrote, narod je sebe lišavao onih ljudskih sredstava zaštite, te je dodatno u svojoj krhkosti bio izložen i ranjiv. Upravo zato je u povijesti bila neophodna dodatna Božja skrb za narod, bilo ona tjelesna i zemaljska, bilo ona duhovna. Bog je, doista, morao paziti da narod ne nastrada potpuno od drugih naroda, te ga je spašavao i jamčio mu zaštitu kao nagradu za vjernost prema njegovoj riječi. S druge pak strane kao pastir budno je bdio da se njegov narod ne izopači iznutra, te da tako ne ode u vječnu propast.

Tako je Bog pokazivao da mu nije bilo svejedno što će biti ne samo s narodom u cjelini, nego i sa svakim pojedincem, sa svakom ovcom njegova stada, slikovito rečeno. U tom smislu je Bog podizao u svom narodu pojedince koji su mogli skrbiti oko dobrobiti naroda, te ga, koliko je bilo u njihovoj moći, štititi od uljeza i grabežljivaca kojih je bilo u svim povijesnim razdobljima. Tim istim pastirima povjerit će ove dvije temeljne zadaće da ih vrše u njegovo ime, sve dok ne dođe onaj koji će biti Bog Pastir svoga stada. U situaciji u kojoj bi se netko ponašao kao ovca neposlušna Božjem glasu, pastiri su imali zadaću opomenuti je dovodeći je na pravi put, kao što su imali zadaću braniti stado od vanjskih grabežljivaca koji su ga se htjeli domoći i opustošiti. U svakom slučaju, pastiri nisu primili poslanje da zlostavljaju ovce Božjeg stada, pa i onda kad trebaju koriti i opominjati, nego da ih privode k spasenju.

No s druge pak strane ti isti ljudski pastiri bili su i sami nesavršeni, te u svojoj ljudskoj slabosti nisu mogli ponuditi cjelovitu i neslomivu zaštitu, to jest nisu uspijevali posredovati božanski život u svoj njegovoj punini, jer je on bio prava zaštita narodu Božjemu. A dok je narod iščekivao da se pojavi obećani Pastir, poslan od samoga Boga, Gospodin Isus je jasno rekao, kako smo čuli i u današnjem odlomku, da je upravo on taj pastir po kojem se Bog smilovao svome narodu udjeljujući mu milosrdnu zaštitu. On je pravi Pastir Bog jer je jedno s Ocem, te svojim ovcama nudi božansku pomoć, kako je bilo obećano u Starom zavjetu. A kao Pastir Isus ispunjava i dvije temeljne pastirske zadaće, što je razvidno iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prva zadaća je bila u unutarnjoj izgradnji stada, a koja se temeljila na poučavanju i opominjanju. Kako bi pokazao da to vrši i ispunjava, Gospodin će reći: Ovce moje slušaju glas moj. On doista nije bio nijemi pastir koji nema što reći svome stadu, nego pastir koji ima moćne riječi života vječnoga, pa će i reći da im daje život vječni, te neće propasti nikada. Osim toga on jamči svojim ovcama i cijelom stadu zaštitu i od protivnika izvana, te zato i kaže da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. Tako je Isus vrlo zorno navijestio svojim učenicima da je on pravi pastir, jer na neizreciv način vrši pastirsku službu dajući svojim ovcama život vječni, što nijedan ljudski pastir nije mogao učiniti.

No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. A kako bi to postigli neophodne su dvije stvari, koje opet kao poticaj pronalazimo u Isusovom riječima. Kao što on posvjedoči da svoje ovce vodi istinskim Božjim glasom i čuva snažnom rukom, tako trebaju i današnji pastiri voditi povjereno stado vjerni njegovu glasu i snažnoj mišici. Nije dovoljno da samo govore u ime Kristovo, nego da i djelima posvjedoče da Kristu pripadaju, jer je ruka simbol djela. Ovce će biti sigurne ako su oni i riječju i djelom vjerodostojni, to jest ako se drže Isusova nauka i ako djelima potvrđuju to što propovijedaju.

Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. Samo kao takvi bit će ispružena i produžena ruka Božjega milosrđa koje je Božjem puku došlo po Isusu, velikom Pastiru ovaca, te nitko neće moći iz njihove ruke ugrabiti povjerene ovce kojima oni u ime Kristovo daju život vječni i privode ih u vječno zajedništvo s Ocem i Sinom i Duhom Svetim.

3. vazmena nedjelja – C

Ukazujući se nakon uskrsnuća u nekoliko navrata svojim učenicima, Gospodin ih je na neki način uspio uvjeriti da je zbilja to on, njihov Gospodin i Učitelj koji je bio raspet nekoliko dana prije. Uvjerio ih je da je stvarno živ nakon što je od mrtvih ustao, ali oni još nisu znali što će biti nakon toga, to jest čemu je njegovo uskrsnuće trebalo voditi. Pogotovo nisu znali što je konkretno uskrsnuće za njih trebalo značiti. Nisu još uvijek znali koje je učinke imalo proizvesti na njima, te koje su posljedice trebale biti za Božji narod. Pretpostavljali su da je nakon ovog velebnog događaja došlo vrijeme da se u Izraelu uspostavi obećano kraljevstvo Božje, te su živjeli puni iščekivanja i nade da se to dogodi. Zato su bili ispunjeni nekom strepnjom i nesigurnošću, jer nisu znali konkretno što slijedi i što ima značiti za njih događaj njegova uskrsnuća. Nisu znali gdje su oni u cijeloj toj priči, a Učitelj i nije bio nešto posebno rječit kad god bi im se objavio.

Nakon toga je uslijedilo ovo Gospodinovo očitovanje na Tiberijadskome moru u Galileji kad su apostoli i drugi učenici bili već pomalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su se počeli vraćati svojim svakodnevnim obvezama. Njihova zbunjenost nije bila manja ni činjenicom da se nakon toga nije događalo ništa sukladno njihovim očekivanjima. Već su bili i potišteni činjenicom da se nije dogodio nikakav mimonaravni događaj u njihovoj okolini, to jest da se nije dogodio nikakav mesijanski zahvat za narod, premda je u Svetome pismu bilo više tekstova koji su upravo to nagoviještali.  Tako ni ovim ukazanjem Uskrsli nije izveo nikakvo djelo povijesnih razmjera, nego im je jednostavno pokazao da ih pomaže u svakoj njihovoj svakodnevnoj aktivnosti, koja je bez njegove prisutnosti neučinkovita. Tako su se i prilikom ovog njihova ribarenja obistinile one njegove riječi: Bez mene ne možete učiniti ništa.

Danas i mi kršćani živimo dobrim dijelom vođeni mentalitetom ovoga svijeta, iščekujući Božja očitovanja i svoja ostvarenja u njegovim zahvatima, umjesto da se preobražavamo svakodnevno duhom uskrsnuća. Tako počesto pred životom imamo velika očekivanja prema kriterijima ostvarenja ovoga svijeta, umjesto da se posvetimo poniznoj vjernosti Gospodinu u našoj svakodnevnici. Umjesto da smo pozorni na to kako prepoznati Uskrsloga u svakodnevnom životu, u svakodnevnim znakovima Božje dobrote, radije zamišljamo život prema ljudskim očekivanjima. Umjesto da dopustimo pristup Gospodinu u naš život, radije pravimo kule u oblacima, te na vrlo nerealan način živimo svoju svakodnevnu stvarnost ostavljajući Gospodina po strani.

No, tek kad uskrsli Gospodin postane naša pokretačka snaga, kao što je to postao u životu apostola, onda ćemo moći preobražavati svijet. Uskrsnuće se počinje događati za nas tek kad počnemo Gospodina prepoznavati s lađe svoga života, kao što je to učinio sveti Ivan. Štoviše, tada će Uskrsli i njegovo uskrsnuće biti naša pokretačka snaga, kao što je bio Petru koji se bacio u more i plivao mu ususret kad je otkrio da je na obali Gospodin. A kad se dogodi da nam Uskrsli bude pokretačka snaga, to jest kad ga naučimo prepoznavati i ići mu ususret, tada ćemo biti kadri preobražavati svijet. Tada će se u nas uliti njegova ljubav iz koje ćemo crpiti snagu da i mi njega ljubimo, te da njegovu volju vršimo počevši od vjernosti u običnoj svakodnevnici. Ovo je doista proces u kojemu uskrsnuće postaje temelj preobražene svakodnevnice običnih ljudi koji su kadri mijenjati svijet.

A ovakav proces je neophodan i nama danas. Kao što je apostolima uskrsnuće bilo uvertira za novost svakodnevnoga života, tako bi moralo biti i nama svima. Kao što je Gospodin htio da se uskrsnuće najprije dogodi u njima kao događaj preobrazbe njihova bića, tako očekuje i od nas danas da poniznim srcem prihvatimo da nas prožme njegova snaga, kako bismo prenijeli uskrsnuće u svakodnevno svjedočenje gdje iz dana u dan živimo poslušni riječi Uskrsloga. Tako će se očitovati da Bog nije izveo velika svoja djela na način na koji ih izvode ljudi, nego je izvršio korjenit duhovni zahvat u životu onih koji su se otvorili spoznaji i snazi uskrsnuća. Jer mnogi kršćani i danas u naše vrijeme radije žive i duhovno besplodni i tjelesno besposleni, nego da se posvete poniznom prepoznavanju Uskrsloga u svome životu, što bi ih doveo da otkriju volju Božju koju bi trebali vršiti. Mnogi čak i duhovno propadaju čekajući ‘mesijansku’ prigodu ili kraljevske uvjete života, radije nego da s Uskrslim ponizno grade svoju budućnost i obnavljaju lice zemlje svoga naroda i društva. Mnogima je svakodnevni život i Kristovo uskrsnuće dva odvojena kolosijeka koja se ne susreću, pa čak i idu u suprotnim pravcima, umjesto da uskrsnuće odredi jasan smjer svih naših kretanja i nastojanja, da trasira put kojim nam se kretati.

Kao nekada tako je i danas vrijeme da kao kršćani počnemo iz svoje svakodnevnice preobražavati svijet, to jest da manje živimo prema modama i mjerama i mentalitetu ovoga svijeta, a više da budemo vjerni snazi Uskrsloga. Vrijeme je da prestanemo očekivati mesijanske zahvate u društveni život i stvarnost, ni od Boga ni od ljudi, a da se više posvetimo tome da svoju društvenu stvarnost mijenjamo svojim preobraženim životom. Vrijeme je da otkrijemo kako je uloga uskrsnuća u našem životu nešto što nadilazi ljudska očekivanja i ostvarenja, te da Gospodin od nas očekuje da budemo ljudi uskrsnuća. Apostoli su dopustili da ih Isus preobrazi svojim uskrsnućem, te je danas nama najveća zadaća krenuti njihovim stopama unoseći uskrsnu novost u svoj i u tuđe živote. Otvorimo se i posvetimo se primanju onog neponovljivog zahvata kojim Gospodin ulazi u život svakog vjernika, te se, poput apostola, oduševimo njegovom prisutnošću kako bismo, preobraženi u nutrini duše, mogli mijenjati svijet snagom uskrsnuća privodeći ga smislu i cilju koju mu je Gospodin odredio.

Povoji služe novorođenčetu
kao iskaz dobrodošlice u svijet,
ali i da mu svojim mekim stiskom
drže krhke udove zaštićene
i povezane na prikladan način.
Kao takvi znak su nemoći
i ljudske nedorasle malenosti,
kojoj su jamstvo tople nježnosti.
S vremenom, kako raste,
čovjek ih nadilazi i oslobađa se.
A onda opet, krećući k zalazu,
završavao u one bolesničke
ili pak samrtne povoje
koji opet imaju sličnu zadaću,
samo sada u suprotnom smjeru.
Nemoćne i mlohave udove
obavijali su s poštovanjem,
prije nego bi se čovjek vratio
u prah iz kojega je uzet.
Takvi povoji obavijali su
i mrtvo tijelo Božjega Sina
pošto je nakon razapinjanja
položeno u hladni grob.
No oni nisu bili u stanju
ugrijati hladnoću groba
niti dati život gdje ga nije bilo.
Ali su zato bili tihi svjedoci
do tada još čuda neviđena
kad je Kristovo mrtvo tijelo
bilo oživljeno čudesnim životom
i ispunjeno neobjašnjivom snagom.
Toplina i svjetlo bjehu tako jaki
da se urezaše u njihove pore
i ostaviše neizbrisiv trag
tog tijela koje bijaše mrtvo,
a onda oživje na novi život.
Zato čudom začuđeni zaželješe,
da ta neizbrisiva sjećanja
što se tiho urezuju u biće
donesu onaj neizbrisivi život
kojim je zaplamsalo uskrslo tijelo
dotičući ih neugasivom vatrom
od koje još uvijek snažno gore
ali, nekim čudom, ne izgaraju.

2. vazmena nedjelja – C

Dok čitamo uskrsne izvještaje, napose o tome što se dogodilo u zoru uskrsnuća i na sam dan, vidimo da su apostoli i žene koje su susrele Gospodina bili više nego zbunjeni. Njima je Gospodin bio na neki način neuhvatljiv, to jest neopipljiv. Nitko ga od njih nije dotaknuo onda kad im se ukazao, najviše radi toga jer im on sam nije ostavio mogućnost da to učine. Mariji Magdaleni koja je to pokušala na uskrsno jutro pored groba, Isus je rekao da ga ne dodiruje, to jest da se ne zadržava s njim, nego da ide navijestiti njegovoj braći da je uskrsnuo. A i kad se ukazao Petru i drugim apostolima u dvorani posljednje večere, premda je pokazao da je to on, nije ostavio dovoljno prostora za tjelesni kontakt, nego im je prije svega dao svoga Duha. Očito Gospodin nije htio da Marija Magdalena i apostoli svedu svoj doživljaj uskrsnuća samo na ono što mogu registrirati i dohvatiti tjelesna osjetila. Jedino onda kad je on smatrao prikladnim ili neophodnim, onda je dopustio da ga i osjetilima dožive, te se osvjedoče da se ne radi o utvari, nego o stvarnom Gospodinu.

Jedna takva prigoda je bila situacija koju je stvorio njegov učenik i apostol Toma kad je odbio povjerovati svojim kolegama da su ga vidjeli uskrsloga onu večer kad im se ukazao prošavši kroz zatvorena vrata. Uporno je odbijao vjerovati tvrdeći da će povjerovati samo ako vidi biljege čavala na Isusovim rukama i nogama, te ako stavi svoju ruku u njegov probodeni bok. Zato je Isus tjedan dana nakon toga došao ponovno među svoje učenike, te izričito pozvao Tomu da dođe staviti svoj prst u njegove rane i svoju ruku u njegov bok. Sveti Ivan ne spominje je li Toma išao to i učiniti, nego skreće pozornost da je ispovjedio Isusa kao svoga Gospodina i Boga. No bez obzira je li toma opipao Gospodinove ruke i noge, kao i ranu boka, evanđelist Ivan je donio ovaj odlomak da pokaže kako se Uskrsli pokazao svojim učenicima kao opipljiv i prepoznatljiv. Isus je bio utjelovljen i ostao je trajno u svom tijelu koje je obdario slavom svoga uskrsnuća. Od svojih će učenika potom očekivati da i sami pruže isto svjedočanstvo, vrlo opipljivo njegova života i prisutnosti, a to su mogli učiniti samo tako su u njega istinski vjerovali.

Ma koliko nam se činilo čudno i neobično to što Gospodin traži od svojih učenika, ipak možemo se osvjedočiti da je to jedino bilo ispravno. A svjedočanstvo o tome imamo u vlastitom životu. Onda kad se grčevito držimo zemaljskoga i osjetilnih spoznaja, to nas redovito odvlači prema sjetilnosti koja je na ovaj ili onaj način grješna. U tom slučaju naša vjera nije drugima opipljiva ni dohvatljiva. Onda kad se vjerom držimo uskrsloga Gospodina, tada je naša vjera drugima vidljiva i opipljiva, tada je kušaju u svome životu kao dodir naše ljubavi i milosrđa. Zato nam je ovaj evanđeoski odlomak kao ispit savjesti da sagledamo koliko je naša vjera opipljiva i prepoznatljiva, to jest koliko drugi iz našega ponašanja i milosrdnog djelovanja vide da vjerujemo u uskrsnuće. Vjera u Uskrsloga trebala bi biti snažna da nas sve više utjelovljuje u život svijeta, te da tako preko vidljivih djela očitujemo njegovu nevidljivu prisutnost. Naša vjera u uskrsnuće treba biti tako čvrsta i temeljita, kao rukom opipljiva, da postaje temelj svake zemaljske aktivnost. Vjera nije nikakva apstraktna ideja ili princip, nego nevidljiva snaga koja postaje čin, te stoga ima svoju težinu. Prema tome djela milosrđa su vidljivi znakovi nevidljive prisutnosti Uskrsloga u našim životima. A što više živimo od njegove nevidljive prisutnosti, to je naša vjera vidljivija po dobrim djelima milosrđa koja činimo.

Onda kad živimo na opipljiv, zemaljski način, tada naša vjera nije opipljiva, jer se zatvaramo u se, a ne vidimo potrebu drugoga pored nas. Zato je Isus od svojih učenika htio da žive na cjelovit način, da budio dio Božjeg plana milosrđa za svijet. Onda kad mi želimo tjelesnim osjetilima sve osjetiti, tada nitko ne može osjetiti našu vjeru, jer smo je sveli na sebeljubno traženje svoga dobra. Tada je ostala zagušena osjetilnima i osjetilnim doživljajem svijeta i zemaljskih potreba. Zato je Isus kod svojih učenika pokušao izgraditi svijest vjere o njegovom uskrsnuću i trajnoj uskrsnoj prisutnosti, ne osporavajući njihove ljudske potrebe i zahtjeve. U tom smislu je ispunio i Tomin zahtjeve kad je pokazao svoje rane i probodeni bok, dajući prigodu Tomi da se i opipom osvjedoči da se radi o istome uskrslome Gospodinu.

Gospodin je prije svega htio da ga dotaknu vjerom, ali im je dao prigodu i za tjelesni dodir, jasno ukazujući na to kako su blaženiji oni koji ne vidješe a vjeruju. To jest, Isus je htio reći da su blaženiji oni koji vjerom vide, nego oni koji rukom traže. Upravo to je snaga i sveto proturječje naše vjere, jer postajemo vidljiviji, konkretniji i uočljiviji u društvu i ovom svijetu, što više vjerujemo u uskrsnuće, a manje se držimo opipljivih spoznaja i zemaljske sigurnosti. U tom smislu se prema našoj konkretiziranoj vjeri i djelotvornosti i vidi koliko smo djeca uskrsnuća i učenici Uskrsloga, odgojeni u njegovoj uskrsnoj školi za takve stavove i uvjerenja. Doista smo pozvani to biti, bez imalo uvijanja i ustručavanja, jer nas vjera u Uskrsloga vodi da hodimo putem djelotvorne milosrdne ljubavi kojoj će kruna biti i naš ulazak u nebesku slavu koju nam je otvorio Prvorođenac od mrtvih.

Ne samo provalije i ponori,
nego i dublje rijeke i brzaci,
uvijek su predstavljali izazov.
Ugrožavali su ljudsku potrebu
sigurne i brze komunikacije,
otežavali mu prelaženje,
te prenošenje roba i tereta.
Ali čovjek se nije predavao,
nego je gradio mostove,
od onih jednostavnih visećih,
pa sve do složenih i čvrstih.
Svi su oni ipak služili svrsi,
a čovjek se dokazivao
gospodarom situacije
podvrgavajući sebi i prirodu
i onda kad se činilo nemogućim.
Ali ono što uspijeva za trgovinu
i za praktično snalaženje,
to mu ne polazi za rukom
u duhovnom odnosu s Bogom.
Nepromišljeno porušivši
most prijateljskog zajedništva,
svojim nevještim nastojanjima
samo je još više produbljivao jaz,
te je tako ostao zarobljenikom
na zemaljskoj strani smrti.
Srećom nije ostao prepušten
samome sebi i smrtnoj zemlji,
nego mu je Bog došao ususret
gradeći između neba i zemlje
novi i neraskidivi most života.
Taj vrsni mostograditelj
bio je njegov Sin, a naš Gospodin,
koji je svojim raspetim tijelom
sagradio most preko rijeke smrti
do obala života vječnoga.

Uskrs – danja misa

Opisujući događaj uskrsnuća Gospodinova Evanđelisti zapažaju kako su u grobu ostali povoji kojima je bili ovijeno Isusovo tijelo kad su ga nakon skidanja križa položili u grob. Povoji tako postaju ženama koje dolaze na grob, ali i apostolima i svima ostalima, znak Gospodinova uskrsnuća. Nije im bilo shvatljivo kako bi se mrtvac mogao osloboditi povoja, te ih ostaviti iza sebe za svjedočanstvo onima koji će se htjeti osvjedočiti o tome što se dogodilo. Upravo od ove činjenice može se poći razmišljati kako bismo otkrili istinsku dubinu uskrsnuća i njegove poruke. U starini, naime, povoji su označavali početak i kraj čovjekova života. Kad se čovjek rađao, poradi svojih krhkih udova, još nježnih i nerazvijenih, bio je stavljan u povoje, te ih se, kako je rastao, postupno oslobađao. A kad bi potpuno očvrsnuo, oslobodio bi ih se potpuno, te je mogao samostalno hoditi i preuzimati kontrolu nad sobom i svojim životnim funkcijama. No u povoje se stavljalo i mrtvo, beživotno tijelo, tako da su čovjeku povoji označavali i prvo i posljednje počivalište. Pri ukopu oni su na okupu držali mlohave udove, te su na taj način izražavali poštovanje prema čovjeku koji je bio cjelovita jedinka oživljena darom života.

Zato su povoji u isto vrijeme i nijemi i rječiti svjedoci Isusova uskrsloga života. Jer uskrsli život je bio novi život, istinsko ljudsko preporođenje, ali ovaj put preporođenje za zrelost djece Božje kojoj ne treba ljudskih povoja, jer oni sada već hode osnaženi Božjom snagom i trajno su u Božjoj ruci. Povoji u Kristovu grobu označavaju u ovom slučaju novo rođenje koje je proisteklo iz njegova uskrsnuća. A preporođenje koje nam se daruje po uskrsnuću je ono konačno i cjelovito preporođenje. Bog nam je dao prigodu da se ponovno rodimo, te je bilo potrebno uskrsnuće kako bismo to ozbiljno shvatili. S Kristom se za nas ostvarilo ono što ljudi mogu tek samo sanjati. Pogotovo što je Božji dar ovaj put takav da ostaje nepovratnim darom za naš život. Doista, uskrsnuće nije samo Gospodinova povlastica ili neka neshvatljiva povijesna iznimka, nego je povlastica i dar svima koji su njegovi, to jest koji vjeruju u uskrsnuće i smatraju ga neprocjenjivim darom.

No ovo Gospodinovo preporođenje je također i oslobađanje od okova smrtnosti kojima su posmrtni povoji bili znak. Uskrsli se oslobodio i tih spona, te ga više nije ugrožavala smrtnost, ni na izvanredan ni na redovan način. Upravo ovo njegovo oslobođenje nama postaje darom milosrđa, jer je svojim oslobađanjem tih spona i nas oslobodio. Njegovom uskrsnom pobjedom oslobodio se je život iz okova smrti, te je darovan i nama smrtnim ljudima. No nama se upustiti u uskrsnu pustolovinu, kao što su se upustili i Petar i Ivan, i nama je povjerovati na vijest koja se činila nevjerojatnom, te nam je potrčati do Gospodinova groba i povjerovati da je život pobijedio smrt. A nakon toga, jer ta istina i od nas traži promjenu, poći nam je putem evanđeoskog svjedočenja.

Došlo je, stoga, vrijeme da i mi danas odbacimo povoje smrtnosti, te da počnemo živjeti za nebesku slobodu za koju nas je oslobodio. On je uskrsnuo kako bi nas učinio zrelim, punima svijesti i života, te nam je ostaviti iza sebe i povoje nedozrelih osoba koje se uporno valjaju u zemaljskoj prašini, umjesto da idu uspravno podignute glave, uzdignuti snagom uskrsnuća. Nismo više nejačad ni nedorasli ljudi, te nemamo pravo nezrelo živjeti, nego smo puni snage i njegova života koji trebamo na druge prenositi. Po slavnom događaju uskrsnuća u koji smo se ucijepili vjerom i krštenjem osposobljeni smo rasti do mjere uzrasta punine Kristova koja se očitovala baš u uskrsno jutro.

Neka nam Uskrs bude blagdan odbacivanja povoja ovoga svijeta i svih spona i ovoja koji nas sputavaju i vežu za zemlju, kao što je to i naš Gospodin učinio. Otvorimo se novom, čistom i snažnom životu obilježenom zrelošću pred Bogom i ljudima, te svojim odgovornim ponašanjem pokažimo da nas je Krist oslobodio za uskrsnu slobodu. Ostavimo iza sebe smrt i grješnost, kao što je i on to učinio, te živimo isključivo za život koji nema kraja. Ostavimo iza sebe i sve povoje koji su bili u službi našeg zemaljskog života i umiranja, te neka drugima posvjedoče da postoji preporođeni život na koji smrt ne može više utjecati. Požurimo danas i mi s vjerom i ljubavlju na grob Isusov, te u nj odložimo svu sputanost svojih ljudskih povoja, a oslobodimo se za spontanost neba i milosnog života koji nas ispunja novim životom.