Onako preko ljeta susretne did Mate pred svojom kućom mnogo prolaznika. Selo je življe nego preko zime jer je i mnogo ‘gastarbajtera’ koji pokoji tjedan provedu na rodnoj grudi. Njima u tuđini život nije lagan jer svijet u kojemu žive je nemilosrdan, pogotovo za one koji bi htjeli živjeti prema uvjerenjima i vrijednostima koje su primili kod kuće. I zvona su svečano slavila naviještajući selu svetkovinu zaštitnice „Marijina uznesenja“ ili kako se pučki kaže „Velike Gospe“, pa je cijelo selo bilo na misnom slavlju koje se nastavilo za obiteljskom stolom kojem su se pridruživali prijatelji i rodbina i iz drugih sela. A potom se uredno sjelo u hladovinu te uz čašu domaćeg vina prebirale uspomene.

Među onima koji su raspravljali bio je poneki čudan svat ili gost. Bilo je i onih koji su čuli koješta u tom svijetu gdje učene glave raspravljaju o mnogim temama, pa su onda i sami nemalo bili zbunjeni nekim primjedbama. Tako oni koji bi se htjeli pokazati pametnijima od Boga i od njegove Crkve kojoj je on povjerio objavu, među neupućenima s toliko uvjerenja raspravljaju i govore, kao da su popili svu mudrost svijeta, kako je dogma o Marijinu uznesenju neka papistička dogma koja nije sadržana u Svetome pismu. A daljnji zaključak prema kojem nakon toga vodi sva njihova argumentacija da onda katolici stvaraju neke svoje istine koje Bog nije objavio te više vjeruju papi i njegovoj službi, nego Svetome pismu. Po toj njihovoj logici Katolička Crkva se time udaljila od iskonskog nauka te je treba vratiti u prave okvire…

Više…

20. nedjelja kroz godinu – B

Rasprava koju je Isus vodio sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha došla je svome vrhuncu kad su sudionici rasprave počeli raspravljati o istinskoj hrani kojom se trebaju hraniti ljudi. Dok je Isus nastojao u svojim sugovornicima potaknuti vjeru u njegovo božanstvo i usmjeriti ih da od znaka umnoženoga kruha počnu vjerovati u njega kao kruh s neba, oni su se, ne želeći povjerovati, na razne načine izvlačili. Osim što su se čudili kako im on o kojemu znaju tko je, odakle je i čiji je može za sebe reći da je kruh koji je s neba sišao, branili su se i drugim argumentima. Jedan od najjačih je bio taj da su se busali u prsa da su pravi vjernici što su dokazivali tvrdeći kako su njihovi očevi jeli manu u pustinji, te s tog naslova nisu prihvaćali ono što im Isus govori, niti su htjeli napraviti ikakav dodatni korak u vjeri.

Zanimljivo je da se oni nisu ustručavali ovako smiješnog argumenta kojim su htjeli dokazati svoju vjeru i vjernost Bogu. Isus im govori o potrebi da povjeruju u njega, a oni se brane time da su potomci slavnih očeva koji su vjerovali i koji su blagovali manu u pustinji, iz čega iščitavamo da su živjeli od stare slave. To je kao da gladni beskućnik, kad ga pozovete za stol da ga nahranite, odbije vaše gostoprimstvo i pomoć tješeći se kako je njegov otac neka davno bio imućan i kako je svaki dan jeo do sitosti. Bila bi doista to smiješna utjeha i šuplja priča koja ga ne bi nahranila. U konačnici, to nitko tako i ne čini u svakodnevnom životu jer bi bilo protiv zdrave pameti. No vidimo da se u duhovnom životu čini i takvo što nepametno. I ne samo da se to čini, nego postoji hrpa opravdanja i razloga za takvo nepametno ponašanje prema Bogu i prema samome sebi.

Žalosno je, međutim, što su u ime stare slave svojih očeva odbili kušati kruh koji im je Isus donio s neba. Uz to mnogo bolji od onoga koji su jeli njihovi očevi u pustinji. Kao da je Isus govorio protiv njih, a ne za njih, time što ih je pozvao na živu i osobnu vjeru koju bi okrunili blagujući kruh s neba. A oni se opravdavahu formalnom i obrednom vjerom, to jest izgovarahu se običajima i tradicijama. Kao da je mogao postojati izgovor kad je riječ o odbijanju Božjeg dara kao što je bio dar kruha živoga kojim se stječe život vječni. Kao da je bilo suvislo i razumno biti formalni ili tradicionalni vjernik i ništa više od toga. Kao da ima ikakvog značenja i smisla biti vjernik iz običaja jer sam rođen u vjerničkoj obitelji, ako to nije osobni izbor i živi odnos s Bogom.

Ova situacija iz Evanđelja podsjeća nas na mnoge naše vjernike koji već godinama nisu prekoračili prag crkve da dođu na nedjelju svetu misu ili na potrebnu ispovijed, ali kad ih sretnete jednako se busaju kako su iz vjerničke obitelji. Osim toga nerijetko navedu kako su i oni svojedobno bili ministranti i kako su primili sve sakramente, a ne zabrinjavaju se da od posljednjeg sakramentalnog slavlja već godinama nisu više pristupili u Božji dom. Ponetko se nađe čak da sočnom psovkom dokazuje kako je ‘Hrvat i katolik’, vjerojatno zato jer nitko češće od njega ne spominje Božje ime tijekom dana. Neki od njih su pak ponosni da imaju u rodbini nekog svećenika ili časnu sestru ili eventualno da su u kontaktu s nekim od prethodnih župnika, za koje počesto ne znaju da su se već mnogo godina prije preselili u vječnu kuću Očevu. Takvi izgovori su im najveće pokriće za duhovnu lijenost i pustoš kojoj su izložili sebe i svoje obitelji. Kao da se radi o sporednim stvarima života, a ne tako važnim i dragocjenim kao što je život vječni i skrb za cjelovito dobro na koje nas Bog poziva. Umjesto da sve to što nabrajaju bude poticaj za veću gorljivost njima postaje izlika i izgovor za duhovni nemar. Umjesto da im izbistri svijest i ražari duh, u njima je sve obamrlo i utrnulo, zamrlo i zgaslo do mjere da i ne vide kako su duhovno mrtvi, zapušteni i neupućeni.

Zato bi i nama danas Isusove riječi trebale biti žurni poziv na duhovnu zauzetost. Naročito da ražarimo vjeru u njega i u njegovu svetu utjelovljenu prisutnost u euharistiji u kojoj je ostao kako bi nam se dao za hranu života vječnoga. Naše je da svim žarom radimo oko svoga spasenja, da se trudimo oko sebe barem toliko da probudimo i potaknemo u sebi želju za besmrtnošću koja nam je darovana kao dar njegova tijela i krvi u euharistijskom kruhu. Trenutak je da u svjetlu Isusovih riječi prihvatimo odgovornost i za one oko nas koji i sami traže i trebaju hranu života vječnoga, te da im skrenemo pozornost da nam je nju donio Sin Čovječji prinosom svoga tijela. Vrijeme je da u sebi razbudimo apetite za vječnošću koji su u nama negdje obamrli ili zakopani, jer smo se posvetili samo ovom tjelesnom izvanjskom životu koji nas samo omamljuje svojim ponudama ali nam ne daje neumrli vječni život. Shvatimo ozbiljno Isusove riječi na način na koji ih je izgovorio, te se držimo postojano njegova svetog stola s kojega nam nudi kruh života vječnoga.

Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijina

Bog je tijekom povijesti spasenja davao svome narodu obećanja da će ga uvesti u zemlju kojom teče med i mlijeko, a koja je po njegovim obećanjima i dobila naziv obećana zemlja. A Abraham je bio prvi kojemu je Bog obećao dati zemlju kojom je hodio jer je bio spreman napustiti sigurnost svoje zemlje i očinskog doma i poći u zemlju Božjeg objavljenja, da stekne istinsko iskustvo Boga slušajući njegov glas i čvrsto se njega držeći. Isto je tako Gospodin obećao Abrahamovu sinu Izaku, pa onda Jakovu dok nije od njega nastao cijeli narod koji se smatrao baštinikom Abrahamovih obećanja jer je bio dionikom njegove vjere. Stoga su pobožni Izraelci iščekivali da se na potomstvu, to jest u izabranom narodu ostvare dana obećanja. U njima su trebala biti sabrana sva očekivanja i sve nade od Abrahama pa do posljednjeg pripadnika naroda koji se imao roditi. Da su očekivanja Izraelova bila upravo takva prenijet će Marija u svom Veliča u kojem veli kako će se Gospodin spomenuti „dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka“. Kad Marija kaže “spomenu se dobrote svoje” isto je kao da kaže ispuni svoja obećanja. Isto tako vidimo da se nije radilo o vremenitom, privremenom ili kratkoročnom ispunjenju obećanja, nego o onom konačnom. Očito je da nam izrazom ‘dovijeka’ Marija izriče da su takva obećanja trebala biti napokon ispunjena u potpunosti. Božji su darovi neopozivi, te je i njegovo obećanje bilo nepogrješivo dano, s time da je trebalo čekati konačno ispunjenje nakon kojega se nije imalo što više dopuniti. Obećanje o kojemu je riječ trebao je biti događaj s obilježjem konačnosti nakon kojega jedino još preostaje ona vječna punina.

Potomstvo Abrahamovo

A što se tiče obećanja da će se Bog spomenuti potomstva Izraelova, radi se prije svega o cijelom Božjem narodu koji je bio Božja baština potekla od Abrahama. Njemu je Bog obećao zemlju u baštinu, što su Izraelci u prvi mah doživjeli u zemljopisnom a ne duhovnom smislu. Kad su potom tu istu zemlju izgubili, bili raspršeni i postali sluge jačih gospodara, onda su iščekivali Mesiju spasitelja da im vrati nazad baštinu pobjeđujući sve ostale narode. Od tog trenutka obećanja su pretpostavljala i dolazak Mesije koji je također trebao biti iz istog naroda, dakle potomak Abrahamov, član izabranog naroda. Štoviše, obećanja će zadobiti jasniju konturu jer će ga sveti proročki spisi pobliže opisati kao Sina Davidova, dakle Mesija kralj iz slavne Davidove dinastije.

Bog je odlučio dovijeka se spomenuti svoje dobrote Abrahamu, to jest odlučio je dovijeka iskazati mu milosrđe i ostati vjeran obećanjima dajući mu Mesiju po kojem će ispuniti i obećanje spasenja. Bog je bio vjeran svome narodu – potomstvu Abrahamovu na način da ga je htio spasiti uvodeći ga u vječni život, što je bio čin dobrote prema ocima kojima je obećao da ih u svojoj dobroti neće zaboraviti. Marija je znala da je došao taj trenutak Božje dobrote kad je primila Sina Božjega pa je zato i zapjevala Bogu koji ispunjava svoja obećanja. No Sin Božji i njezin Sin, i sam potomak Abrahamov, došao je radi dobrote prema Praocu i njegovu potomstvu. Došao je onaj obećani Potomak Abrahamov u kojemu su svi narodi primili blagoslov. A taj blagoslov je bio u tome da Abrahama i njegovo potomstvo obdari životom vječnim.

Tako tek s Gospodinom Isusom postaje jasno do kraja što sadržajno podrazumijevaju Božja obećanja, to jest o kakvoj zemlji obećanje je riječ. On objavljuje da se radi o baštini života vječnoga koju su slutili starozavjetni pravednici. Zato će Isus s pravom reći o Abrahamu da vidje njegov dan: Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (Iv 8,56) Ako je Abraham uskliktao što će vidjeti Kristov dan, dan pobjede nad smrću i otvaranja vrata života vječnoga, koliko je tek više Marijin Veliča iskaz iste vjere i još jasnijeg ‘gledanja’ tog dana? I ona je vidjela kao neposredan taj isti dan koji je od davnine slutio Abraham, te se obradovala radošću silnom i zapjevala svjesna da se Bog po njoj spomenuo Abrahama i obećanja njemu danih. Zato je ona umjesto Abrahama i za Abrahama zapjevala u radosti i uskliktala kad je taj Dan došao. Točnije, znala je da ih Bog nije nikad ni zaboravio, ma koliko je narodu bilo dugo čekati pa su čak u svojim mislima lutali misleći kako ih je odbacio i svoja obećanja zaboravio. Marija je bila svjesna da je došao obećani trenutak ostvarenja po Mesiji kojem je ona podarili ljudski život, pa se moglo reći da je se spomenuo tih obećanja kojima je u konačnici bio uvijek vjeran, ali je trebao pripremiti uvjete u svome narodu da ih i ostvari. A sve je bilo spremno onda kad je za sebe izabrao i cjelovitom milošću uresio srce nazaretske Djevice da po njoj ispuni obećanja dajući zemlji Spasitelja kojemu će ona biti majkom.

Krilo Marijino

No ako se prvo obećanje Božje ostvarilo po Mariji, drugo se ostvarilo na Mariji na nebo uznesenoj. Dakle, ne samo da je Marija znala da Bog drži svoja obećanja time što joj je povjerio da bude roditeljka njegova Sina na zemlji, nego je to znala kad je uznesenjem na nebo potpuno ušla u njegovu vječnost i uronila u božanski život, čime nam je i sama, uz svoga Sina, postala najočitijim znakom da Bog ispunjava svoja obećanja. Kao takva postaje znakom nade i utjehe i svima nama. Jer Bog nije ispunio obećanja samo prema svome Sinu kojega je poslao na svijet i kojega je uskrisio od mrtvih, nego ih je počeo ispunjavati i prema ostatku potomstva Abrahamova u koje se po vjeri ubrajamo i mi. Doista, svima je obećao da će nas obdariti životom vječnim i besmrtnošću, što je Abraham dobro naslutio. Tako da Abrahamu nije obećao samo potomstvo-potomka, nego je po tom potomku njemu i svoj drugoj djeci zajamčio puninu života prema kojoj je u vjeri hodio. Zato je Abrahamu bilo rečeno da će po će izliti svoj blagoslov na sve narode, a on da će postati ocem naroda. Tako je po Mariji, kćeri iz Abrahamova potomstva Bog sebi podigao Potomka počevši u njemu ispunjavati svoja vječna obećanja i dovijeka biti milostiv sinovima ljudskim okupivši ih u jedan narod kojem su otvorena vrata života vječnoga.

Marija je prva od svih Abrahamovih potomaka primila puninu dara života vječnoga, te se može reći da je i njezino slavno uznesenje na nebo dokaz da se Gospodin spomenuo svoje dobrote i ispunio svoja obećanja koja se tiču vječnosti, a kojima je on vjeran odvijeka dovijeka. No ovaj događaj je unio neke promjene u našem ljudskom izričaju glede spasenja pravednika. Do Gospodinova dolaska za one koji su se smatrali svetima i pravednima govorilo se da su u ‘krilu Abrahamovu’ gdje iščekuju konačni mesijanski zahvat i ulazak u kraljevstvo Božje, no nakon što je Gospodin otvorio vrata raja i omogućio spasenje, a nakon što je Marija prva cjelovito spašena i dušom i tijelom, više se ne govori da sveci i pravednici idu u krilo Abrahamovo, nego u krilo Marijino. Jer je zavrijedila u krilo primiti Sina božjega, zavrijedila je dvostruku čast: da ona bude uznesena u krilo Božje kako bi u svoje krilo dozvala i privlačila djecu Božju.

Jer je Marija sada dušom i tijelom u nebu može se reći da je njezino krilo prihvatilište svetih, kao što se nekada govorilo za krilo Abrahamovo. Jer je ona sada doživjela savršenu slavu, i dušom i tijelom, možemo reći da je Abraham sada u njezinu krilu i da uživa slavu lica Božjega iščekujući konačno otkupljenje svoga tijela. Jer je bio pravednik i jer je u vjeri hodio, sada je doživio sreću da bude u krilu svoje kćeri koja ga je savršenstvom vjere i čistoćom života pretekla i prethodi mu do konačnog ostvarenja. Tako se dogodio veliki zaokret spasenja, kojem je Abraham kao pravednik težio, a Marija mu je bila onaj presudni čimbenik. I dan Marijine proslave u nebu je dan Kristov koji je Abraham vidio u duhu i poradi kojega se je obradovao.

Oni koji su živjeli pravedno iščekujući u krilu Abrahamovu ostvarenje Božjih obećanja, sad su se preselili u krilo Marijino kad su se ta ista obećanja ostvarila. Sad se i sam Abraham preselio u njezino krilo gdje je primio nagradu života vječnoga, te iščekuje konačno spasenje i svoga tijela. Marija je bila prava kći Abrahamova na kojoj se ispunilo i obećanje o cjelovitom spasenju. Ona je prva prethodila svom praocu, te se on mogao radovati vidjevši i njezin dan, dan njezine proslave u nebu, jer je to bio dan i njegove proslave, dan kad se njegovo potomstvo počelo proslavljati. I za sve nas koji se stavljamo pod njezine skute na zemlji može se reći da idemo prema tome da nas ona privuče u svoje krilo u životu vječnome. Jer ona se prva dala u potpunosti privući Božjom ljubavlju pa tako sada može i nas privlačiti.

19. nedjelja kroz godinu – B

Više puta, dok je naš Gospodin naviještao riječ Božju poučavajući svoje sunarodnjake i suvremenike nauku Božjemu, znalo se dogoditi da slušatelji odbace one što je govorio. Naime, često su imali poteškoću razumjeti sadržaj onoga što je govorio, pa su onda iskazivali sumnju i nedoumicu, te su se onda i opirali riječima pouke izrečenima za njihovu izgradnju. Nije baš uvijek lako razumjeti zašto se to tako događalo, a i događa, jer su ljudi ostali isti premda su se vremena promijenila. U današnjem evanđeoskom odlomku možda se iz Isusovih riječi nazrijeva može iščitati uzrok njihovoj zlovolji i odbijanju njegove svete riječi. Po svemu sudeći oni su razmišljali potpuno i samo ljudski, što nije bilo dovoljna pretpostavka da bi ga razumjeli. Između njega i njih se nije razvio istinski odnos učitelj – učenik, nego je ostajala stanovita zadrška koju je bilo teško ukloniti i jaz koji je bilo teško premostiti. Štoviše, Isus je bio uvjeren da je njihova zadrška nastala zato što nisu s Bogom razvili odnosslušanja, posluha i učenja, te se nisu niti do kraja prepuštali njemu i njegovu nauku koji su po vjeri trebali usvajati i prihvaćati. Jer da su istinski živjeli od Boga i dali se voditi njegovim nadahnućima, onda bi ih Otac doveo do njega i s lakoćom bi usvajali njegove riječi i oduševljeno živjeli od njegova nauka, te bi onda i razumjeli što je htio reći kad je govorio da je kruh koji je s neba sišao.

Stoga u današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje jasnu poruku svojim sugovornicima, a ona ostaje valjana i nama, jer i mi teško uspostavljamo odnos s Bogom kao sa svojim učiteljem, premda živimo u svijetu u kojem je školstvo dovedeno do vrlo visokih razina pouke i stručnog savršenstva. Međutim, školstvo je uvijek pretpostavljalo i pretpostavlja pouku o jednom dijelu ili isječku života, dok je, uza sve škole, čovjek ipak ostajao prepušten samome sebi kad je trebao naučiti što je život kao takav i koja je njegova istinska vrijednost. Dok za druge sastavne elemente života čovjek prihvaća da ga uči učitelji, dotle ne dopušta tako lako da ga netko drugi uči životu, pogotovo ako se radio Bogu. Zato se čovjek počesto postavlja samodostatno, bilo kad treba razumjeti neku istinu o Bogu ili istinu o svome životu kao takvome, teško prihvaćajući izići iz okvira vlastitoga iskustva. Nerado se odriče svojih ljudskih kriterija shvaćanja kako bi mjesto ustupio Božjem nauku i Božjoj istini. Na taj način ne dopušta Bogu ono što dopušta zemaljskim učiteljima kad ga poučavaju stručne školske i znanstvene discipline. Posljedica toga je da ostaje zatvoren u svoja ljudska obzorja i vidike, jer nije dopustio Bogu da mu ih proširi i uvede ga u dosljednije i sveobuhvatnije promatranje stvarnosti. Umjesto da dopusti Bogu da mu ukaže na logičke pogreške u razmišljanju i da ga oslobodi zabluda u koje pri tome upadne dok razmišlja o životu, on uporno ide po svome. Umjesto da izbjegne i da ne ponavlja pogrješke drugih ljudi, on radije voli i griješiti nego povjerovati Bogu živome i vjerujući jasno kročiti sigurnim putem.

A kad bi samo malo temeljitije razmislio o životu, onda bi uvidio da mu treba vješt i stručan učitelj koji će ga uputiti u njegove dubine i koji će mu otkriti obzorja vječnosti. A za takav nauk ljudski učitelji su i sami neupućeni i nesavršeni, neiskusni i ograničeni. Zato lako padne u zabludu onaj tko dopusti da ga vode ljudski učitelji i da ga u spoznaju Boga i života uvode ljudskim kriterijima, kad sam život kao takav, a napose onaj ljudski, nosi božanska obilježja. Zabludi je podložan i najdobronamjerniji um, pa i onda kad se ne radi o nerazumnom ili nerazumskom mišljenju ili biranju. Stvarnu istinu o životu može znati samo Bog. On koji je izvor života postaje jedinim učiteljem njegovih stvarnih vrijednosti i neprocjenjive ljepote. Na žalost, mnogi se, dok pokazuju snagu svoga razuma pozivaju i na samoga Boga, ali ne razmišljaju Božjom glavom. Hvale se vlastitim osjećajima, ali ne ljube Božjim srcem. Pričaju o nadahnuću, ali nisu nadahnuti njegovim Duhom. Tijekom života slušaju tolike pouke, ali ne slušaju riječi Boga kao svoga učitelja. Ponosni su na vlastiti hod, ali ne idu Božjim putovima. Diče se oštrim vidimo i pogledom, ali ne gledaju svojim očima Božje lice niti promatraju svijet i život njegovim očima. Hvale se vlastitim djelima, ali ne čine djela Božja. Svakodnevno provede mnogo vremena misleći, ali ne misli Božje misli. Stvaraju viziju života i sanjaju novi svijet, ali nemaju Božja viđenja niti sanjaju Božje sne.

Kad vidimo tolike nelogičnosti i nepravilnosti kojima je podložan ljudski život, onda shvatimo koliko je važno dati se poučiti. Ali ne samo od ljudi, nego prije svega od Boga živoga. Stoga je najvažnija stvar da s Bogom uspostavimo doista ozbiljan odnos učenik – učitelj, to jest da od naših ljudskih kriterija i uvjerenja koja stječemo na temelju ljudskog znanja, ljudskih stavova i vlastitog iskustva, prijeđemo na slušanje Boga. Nasušna je potreba da postanemo iskreni učenici Božji koji usvajaju njegovu svetu i nepogrješivu riječ života. Zato Isus u današnjem odlomku podsjeća da su već proroci navijestili kako će svi biti učenici Božji. A biti učenik Božji, kako tumači Isus, znači dati se poučiti slušajući Oca, što se postiže istinskom iskrenom vjerom. Uostalom, Bog i nije ništa drugo želio od svoga naroda tijekom cijele povijesti, a ne traži ni danas od nas, nego da budemo njegovi učenici koji od njega uče umijeće života. On je bio Bog koji je kao Otac povlačio za sobom svoj narod na put života. On je kao Otac bio učitelj jer je učio istini spasenja one koji su se otvarali i kao djeca prihvaćali njegovu svetu riječ. Dopustimo stoga i mi Ocu da nam bude istinski učitelj. Neka nas privuče sebi svojom božanskom snagom i neka nas pouči otvoriti se njegovu djelovanju u nama koje nas ispunja božanskim životom. Držimo se Očeve pouke kako bismo potom mogli prihvatiti ne samo Oca nego i Sina prema kojem nas Otac usmjerava i privlači. A mi mu nastojmo vjerovati i blagovati ga kao euharistijski kruh kako bismo imali obećani i žuđeni život vječni.

18. nedjelja kroz godinu – B

Naš Gospodin Isus nije gajio iluzija glede svoga puka, njegovih želja i vrijednosti. Isto tako nije dopuštao niti da oni zavaravaju ni sebe ni njega po tom istom pitanju. Koliko je htio da steknu stvarnu sliku o samima sebi i o njegovu poslanju očitovalo se nakon čudesnog umnažanja kruha kad su ga oni potom uporno i ustrajno tražili, te ga napokon pronašli u Kafarnaumu gdje se bio vratio sa svojim učenicima. Da ne bi bilo zabune, Isus im odmah jasno daje do znanja da ga nisu tražili iz pobožnosti ili iz potrebe da čuju njegovu pouku, nego radi kruha koji je bio umnožio: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. No Gospodin se ne zadržava samo na analizi njihova ponašanja, nego i tu prigodu koristi da ih uputi na istinske vrijednosti života, pa stoga nadodaje: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.

Ovaj Isusov poticaj da rade za hranu života vječnoga nije bio samo za one koji su ga tražili u Kafarnaumu nekoliko dana nakon umnažanja kruha, nego snažno odjekuje i u našim ušima, to jest ušima današnjeg čovjeka koji glede rada ima slične sklonosti čovjeku onoga vremena. Iz Isusovih riječi razaznajemo kako imaju dvije vrste rada, što ne znaju svi ljudi, ili pak mnogi ne žele znati. A i jedna i druga vrsta rada su bitne čovjeku. Naime, postoji onaj rad za hranu propadljivu, ali hranu bez koje također nema opstanka ni života na zemlji. Većina ljudi se izuzetno trudi oko ove vrste rada, te mnogi nastoje priskrbiti što više dobara i sredstava kojima bi htjeli osigurati život. Događa se, međutim, da oni, u potrebi da priskrbe neophodnu hranu, zaborave da to nije jedina hrana kojim bi se trebali hraniti za vremenitoga života, nego da postoji i hrana života vječnoga, to jest duhovna dobra i duhovne vrijednosti kojima se hrani duša. Mnogi ljudi misle da se moraju boriti za ovu zemaljsku hranu, kao da će ona nebeska sama od sebe pasti s neba. Kao da se i oko nebeske hrane i života vječnoga ne treba truditi, nego kao da bi bilo dovoljno da se radi za kruh koji nam ne može nego produžiti život za koji dan na zemlji. I ne shvaćaju da rad za hranu propadljivu sam po sebi ne može u nas utkati neprolazne vječne vrijednosti. Koliko su u zabludi govori i činjenica da ni zemaljske hrane i zemaljskih dobara nema truda, rada i napora, te tim više to isto vrijedi i za nebeska dobra oko kojih je potreban trud i napor kako bi se došlo do njih. S time da se ne radi o istoj vrsti truda i napora, nego o sasvim drugoj. Točnije radi se o naporu vjere kojom skrbimo za stjecanje duhovnih dobara i vrijednosti.

Isusov imperativ ‘radite’ vrijedi stoga za obje razine rada, jer je jedna uvjetovana drugom i vezana jedna uz drugu. Jer tko ima ispravno duhovno poimanje rada, onda zna na ispravan način raditi za zemaljske vrijednosti na način da skrbeći oko njih neće dovesti u pitanje one vječne. Tko nema ispravan duhovni stav i odnos prema radu i tko se prvenstveno ne zalaže za duhovnu hranu i vrijednosti života, teško može rad za ‘propadljivu hranu’ postaviti na ispravne temelje. To je tako očito i u našem današnjem društvu koje se sve više razvija kao društvo rada za hranu propadljivu koje je ujedno u isto vrijeme sve više društvo nemara i nerada za hranu života vječnoga. A rezultat svega je da su ljudi sve više istrošeni i iscrpljeni, i tjelesno i psihički, od rada za kruh propadljivi, a do kraja su izgladnjeli i opustošeni u duši jer je uopće nisu hranili nepropadljivom hranom koju je Bog namijenio za nju. Jedino zadovoljstvo koje mogu osjetiti je da su nešto zaradili i stekli, ali to sve skupa nije vrijedno gubitka duše i trošenja života.

Tim poticajem Isus i nas poziva da naučimo raditi za život vječni, to jest da činimo djela Božja u svom životu i za svoje duhovno dobro. A na što je točno mislio kad je govorio o djelima Božjim on sam je definirao u Evanđelju: Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao. Zato pravo posao oko kojega se kao ljudi trebamo angažirati nije da podnosimo samo žegu dana dok radimo za hranu propadljivu, da se mučimo i znojimo oko preživljavanja, nego smo kao ljudi pozvani ražarivati vjeru u Krista Gospodina, čime se naše biće hrani nepropdljivom hranom. Božji Sin nije došao na svijet da s nas skine breme odgovornosti za kruh svagdanji niti da nam priskrbi život bez rada u znoju lica svoga, nego je došao da nas pouči ispravnome odnosu prema radu kako ne bismo radeći zaboravili ono najvažnije – sebe i svoje spasenje.

Riječima koje je izgovorio svojim suvremenicima i sugovornicima naš Gospodin je i nama dao vrlo jasnu zadaću da u ovome svijetu u kojemu vidimo tolike istrošene duže i živote, koji su se lišili pravoga života radeći isključivo za zemaljsko i prolazno, da im posvjedočimo koliko je rad svet, lijep i ljekovit samo ako smo uskladili svoju djelatnost s duhovnim vrijednostima koje primamo po vjeri u Boga. Stoga mi prvi uzmimo ozbiljno riječi koje Isus upućuje nama prvima i pomažimo svim ljudima da žive cjelovito ne dopuštajući da se troše radeće za krive vrijednosti. Izvlačimo ih iz svih pogibelji i ne dopustimo da upadnu u zamke u koje nas uvodi san o zaradi. Privodimo ih Kristu Gospodinu primjerom svoga zajedništva s njim, kako bi onda i sami posvetili svakodnevnu aktivnost i rad duhom i osobnošću, te potom po tom istom radu i sami primili blagoslov i posvećenje. Pokažimo kako se dušu uzdiže k Bogu, te kako tada rad služi spasenju, a ne odvodi u propast. Svojom djelatnošću štujmo iskreno Boga ne dopuštajući da rad postane idol koji nas od njega odvraća, te nam potom ispija život i životne sile. Radimo za hranu života vječnoga, te će nam onda svaki rad biti odgojno sredstvo u ovoj dolini suza i aktivnost zaslužna pred Bogom i pred ljudima, dok ne prispijemo u vječnu radost gdje ćemo uživati nagradu kraljevstva nebeskoga kao plod vjere u Boga i rada svojih ruku na zemlji.

17. nedjelja kroz godinu – B

Iz bremenitog evanđeoskog odlomka koji smo čuli mnoštvo je sadržaja o kojima bi se moglo razmišljati. No jer je nemoguće u jednoj propovijedi sve iscrpiti, bolje je posvetiti pozornost samo jednom detalju i iz njega izvući pouku. A radi se o detalju koji bi se na prvi pogled mogao učiniti i sporednim u cjelokupnom opisu. Naime, sveti Ivan, kako smo čuli, opisuje čudo umnažanja pet kruhova i dviju riba za mnoštvo od pet tisuća ljudi, što je zacijelo ostavilo bez daha one koji su nazočili tom velebnom čudu. Premda je činjenica tako uzvišenog čuda doista mogla potisnuti sve ostale osjećaje i detalje, Evanđelist kao vjerni svjedok događaja ne propušta zapaziti što se dogodilo nakon što su se ljudi nasitili kruha iz Isusove ruke. Doista, nije propustio izvijestiti da je Isus, nakon što je nahranio toliko mnoštvo razlomivši pet kruhova i dvije ribe, dao svojim učenicima precizne upute glede preteklih ulomaka rekavši im: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Oni su izvršili što im je rekao te su dakle skupili i napunili dvanaest košara od preteklih ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kako vidimo, Isusu je bilo vrlo stalo da ništa ne propadne od preostalih ulomaka, što je zacijelo moglo biti čudno mnoštvu koje je blagovalo, a vjerojatno i samim učenicima nakon što su se osvjedočili kolikom moću Gospodin raspolaže. Doista su se mogli zapitati čemu skupljati ulomke kad je on moćan ponovno napraviti čudo i od komadića kruha nahraniti tisuće ljudi. U takvoj situaciji gdje su ljudi blagovali kruha za koji se nisu mučili, ni kopali ni orali, mogli su reći da nema veze ako i propadne koji ulomak, a i njemu što je morao biti bitan baš svaki komadić kad već ima takvu božansku moć. Upravo zato je Isus dobro znao što hoće kad im je rekao da prikupe višak. Jer kruh koji su blagovali, a oko kojega se nisu mučili, mogao ih je učiniti bahatima, te su brzo mogli zaboraviti da su možda sat prije toga bili gladni i da bi im tada bila dobro došla svaka korica i mrvica. A to se zna dogoditi ljudima koji su naglo iz siromaštva prešli u obilje, ali bez rada vlastitih ruku, te ne znaju cijeniti ni dar koji su primili, niti znaju zahvalno pred Bogom blagovati kruh koji iz dana u dan jedu. Nije rijetkost da čovjek koji ne zarađuje kruh svojim rukama nego jede tuđi i ne pamti, nakon što se najeo, da je bio gladan nešto malo prije toga.

Pouka koju je Isus dao apostolima valjana je i nama danas. I mi živimo u vremenu kad društvo u kojemu se mnogi pozivaju da su na rubu preživljavanja, postoje viškovi hrane u opticaju. Živimo u vremenu kad se ljudi ponašaju tako bahato da i ne misle da je kruh Božji dar, te od obilja svojih stolova, kad se prezasite, bacaju hranu u smeće i kontejnere, ne vodeći računa o tome da je svaki komadić kruha, i hrane uopće, vrlo dragocjen i svet, te da nemamo pravo na takvo razbacivanje. Živimo u vremenu kad smo se pogospodili kao pravi malograđani, te nam nije ukusan kruh kupljen dan ranije, te si dopuštamo luksuz baciti ga samo zato jer imamo novaca kupiti svježi. Kao da je riječ o novcu i novčanim mogućnostima, a ne o odgoju i odgovornosti, o kreposti i poštivanju života i sredstava življenja koje nam je Bog dao. A živimo u vremenu u kojemu mnogi ljudi postaju bahati čim steknu materijalnu sigurnost, te zaborave i Boga i bližnjega svoga. Doista u vremenu smo kada mnogi ne znaju razlamati svoj kruh i dijeliti s drugima, kada mnogi ne znaju svoje ulomke s poštovanjem skupiti da ne propadnu, te ih drugi dan s poštovanjem blagovati ili s drugima podijeliti. Živimo u vremenu kada i mnogi gladni, koje nahrane tuđe vrijedne ruke, ne znaju to poštivati i biti zahvalni, nego drže da je nečija dužnost njih hraniti, dok oni sami ne preuzimaju odgovornost za svoj život i svoju situaciju.

Zato nas vjernike ova Isusova rečenica doista dotiče i potiče da živimo drugačije od ovosvjetskih malograđana. Nama Bog u ruke stavlja kruh svaganji da ga s poštovanjem blagujemo i dijelimo s drugima koji su gladni i potrebni naše pomoći. Gospodin nas potiče da skupljamo ulomke te da u skromnosti i zahvalnosti blagujemo darovani kruh, u punoj svijesti da ulomkom kojim se ne razbacujemo možemo nahraniti gladnoga. Jer, doista, kad bi društvo u kojemu živimo dijelilo viškove ulomaka koji preteknu od obilnih stolova, u svijetu ne bi bilo gladi ni bijede. Ali jer višak o kojem je riječ ne nastaje kao plod blagoslova, nego prestiža i gospodarskog natjecanja, a počesto i obijesti, onda su to viškovi koji ne samo da ne donose blagoslov, nego su grijeh koji vapije u nebo. Takvi viškovi su doista propast i prokletstvo onima koji ih stvaraju i samovoljno njima raspolažu kao sredstvima konkurencije i manipulacije tržištem, umjesto da njima raspolažu za dobrobit čovjeka i čovječanstva.

Neka nama koji vjerujemo u Gospodinovu moć i čudo koje se može obnavljati i po našim rukama njegova pouka bude istinski putokaz u životu kako bismo znali poštivati svaki zalogaj kruha kao Božji dar, te ga u zahvalnosti blagovati, ne razmećući se nijednom mrvicom kruha, nego da njome skrbimo za dobrobit potrebnih. Budimo stoga pravi Isusovi učenici koji prihvaćaju odgovornost za svaki komadić kruha koji im je povjeren te ga blaguju u zahvalnosti Bogu kao njegov dar koji može postati dvostruk blagoslov kad se podijeli s drugima. Neka nam presveta euharistija u kojoj blagujemo Isusa kruh života bude nadahnuće da blagujmo sa zahvalnošću kruh svagdanji na ovoj zemlji, kako bismo jednom zavrijedili blagovati i onaj vječni u nebesima.

16. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo prošle nedjelje imali prigodu razmišljati o tome kako je Isus šalje svoje učenike, nakon što ih je poučio kako će naviještati kraljevstvo Božje, dajući im precizne upute kako se ponašati u svojoj navjestiteljskoj službi, ove nedjelje imamo prigodu razmišljati o tome što se dogodilo kad su oni ispunili zadaću koju im je povjerio. Evanđelist sveti Marko to opisuje u nekoliko rečenica iz kojih je razvidno da Isus svoje učenike šalje na zasluženi odmor jer ih je poslanje zamorilo i iscrpilo. Iz toga razaznajemo kako je on u svojoj božanskoj pedagogiji svjestan njihove ljudske ograničenosti i svih potreba. Bio je doista svjestan da im treba okrjepa i odmor nakon izuzetnih napora koje je od njih iziskivalo tako delikatno poslanje, te su se na takav način davali i izlazili ususret ljudskom potrebama da nisu imali kad ni jesti. Isus im stoga reče: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Ali ova Isusova namjera da ih pošalje na odmor nije završila onako kako je on želio, jer dok su odlazili mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Naravno da je njihova prisutnost izazvala toliku pozornost da jednostavno nisu mogli ostvariti zasluženi odmor, nego su i dalje nastavili propovijedati i služiti puku koji je bio željan Božje riječi i čudesnih djela koja su se događala po Isusovim i njihovim rukama.

Ono što je nadasve vrijedno naglasiti, a za nas treba biti poučno, je činjenica da su ljudi prepoznali Isusa i njegove učenike, te da su potom krenuli za njima na mjesto kamo su se usmjerili lađom. Doista, ljudi su osjetili njegovo božansko pastirsko djelovanje, te su ga rado slijedili potrebni njegove božanske mudrosti i snage. A isto tako su prepoznali i sve što su učili i činili njegovi učenici kao vjerodostojno i vrlo snažno, pa su stoga i njih prepoznavali zajedno s njime. I oni su u njegovoj školi već bivali oblikovani kao pravi pastiri svoga naroda sukladno moći i mudrosti samog Gospodina.

Kao što je bio slučaj nekada, tako je i danas nasušna potreba da vjerni Božji puk prepozna vjerodostojne pastire koji su u potpunosti vjerni osobi božanskog Učitelja. Ali ne samo u formalnom propovijedanju izvanjskog nauka koji bi sadržajem odgovarao Isusovu i apostolskom nauku, nego i po djelima koja slijede taj isti nauk. Zato je Isus kao Pastir najavljen već u Starome zavjetu okupio oko sebe nove pastire koji će biti kadri pasti stado u njegovo ime hraneći ih istinskom hranom života vječnoga koju primiše iz njegove ruke. I iz ovog događaja vidimo kako je jedan od bitnih zahtjeva Božjega naroda da ima pastire odgojene i osposobljene za Božji nauk i njegova djela.

Pogotovo što i danas živimo u vremenu kad su mnogi vjernici zbunjeni, a mnogi se olako daju zbuniti i poljuljati zbog onoga što čuju ili što vide od nekih pastira, pa čak i od drugih vjernika koji se prikazuju pravim vjernicima, a u biti se u mnogim sastavnicama svoga života ponašaju nedolično Boga u kojega kažu da vjeruju. Počevši od pojedinih pastira pa do nekih vjernika koji su bliže crkvi, oltaru i svećenicima ne samo da se ne može prepoznati da su Kristovi, nego su sposobni i za sablazan kojom odvraćaju pojedine vjernike od Krista. I danas ima pastira koji nisu do kraja uvjereni u ono što govore, te onda ne mogu biti ni uvjerljivi, napose u nekim stavkama ćudorednog nauka Crkve. I danas ima pastira čije pojedine riječi i nauk odudaraju od izvornog nauka kojemu nas je poučio naš Gospodin, a da ne kažemo koliko u svojoj slabosti ne samo da ne čine djela dostojna Krista i Evanđelja, nego čine djela nedostojna svoje svete službe i kršćanskog imena.

No upravo jer je to tako, pozvani smo se osvijestiti i uvijek iznova vraćati na vjerodostojni put Kristova i kršćanskog života na kojem nas ljudi mogu prepoznati kao njegove, te poći za nama k njemu vodeći se naukom i djelima koja im ostavljamo za svjedočanstvo. Poput apostola pozvani smo posvjedočiti novost kojom nas je obdario naš Gospodin, to jest pozvani smo ljudima udahnuti malo svježine u ovom svijetu u kojem se i oni osjećaju iscrpljenima te traže vjerodostojno svjedočanstvo moćne riječi i čudesnih djela. Pozvani smo biti takvi da nas ljudi prepoznaju po nauku i djelima kao Kristove učenike. Neophodno je da budemo vjerni Kristu do mjere prepoznatljivosti, i to ne samo na formalna i služben nauk, nego onom unutarnjom snagom i uvjerljivošću kojom privlačimo srca vjernika da odvažnije idu za Kristom. Kamo srećo da vjernici i svi drugi ljudi prepoznaju pastire Crkve po djelima koja odražavaju njegovu moć i slika su njegovih djela.

Pastiri stoga imaju izuzetnu obvezu potpuno sličiti svome Učitelju do mjere cjelovitom suobličenja kako bi ljudi osjetili njegovu prisutnost što iz nas izbija. Štoviše, pozvani su u tolikoj mjeri sličiti njemu da ljudi u njima prepoznaju njega i da se odluče slijediti ga i držati njegova životvornog nauka i neizrecive moći. No isto tako i vjernici koji se u Crkvi napasaju kao ovce Kristova stada imaju obvezu tražiti u pastirima snagu Kristova Duha, nauk što odražava evanđeosku istinu i djela koja su odraz Očeva milosrđa, umjesto da od njih očekuju isključivo pomoć za rješavanja svojih tekućih, vremenitih potreba. I vjernici su pozvani pokazati žeđ i želju za autentičnim Božjim naukom i djelima kako bi motivirali svoje pastire da budu na visini zadatka, da budu sposobni odgovoriti njihovim zahtjevima u vremenu i trenutku u kojemu živimo, umjesto da Božji nauk pretvaraju u ljudski surogat, a svoje ponašanje utope u bezličnosti mentaliteta ovoga svijeta i njegovih moda. Molimo stoga da današnji pastiri koje je Isus izabrao za vođe Božjega naroda budu vjerni njegovoj riječi i snazi koju su primili od njega, kako bi bili prepoznati i prepoznatljivi svjedoci i naukom vječne istine i snagom spasenjskih djela.

Blizancima zovemo osobe
začete u jednoj trudnoći
i rođene iz jednog poroda,
pa i onda kad porod
ne mora biti istovremen.
Njima je svojstvena velika sličnost
do mjere da su vrlo često
gotovo identični jedan drugome.

Sukladno gore rečenome
mi kršćani smo istinski blizanci
jer smo rođeni iz istog poroda,
snagom Boga živoga
iz Kristova slavnog uskrsnuća.
I mi se odlikujemo iznimnom sličnošću,
napose sličnošću Kristu Gospodinu
s kojim smo otajstveno srasli
po sličnosti smrti njegovoj,
pa ćemo srasti i po sličnosti
njegovu slavnom uskrsnuću.
Upravo po tom daru,
kao Kristovi blizanci,
u vječnoj slavi Kraljevstva,
bit ćemo Bogu slični,
jer vidjet ćemo kao što jest.

15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o poslanju koje Isus daje svojim učenicima kad ih šalje naviještati kraljevstvo Božje. Pri tome im daje vrlo precizne upute o tome kako ići na put i kako se ponašati i postaviti u pojedinim okolnostima. Daje im savjete kako se trebaju ponašati kad ih prime, to jest kad njihova riječ uspješno dolazi do cilja i žanje uspjeh. Ali isto tako ih poučava što im je učiniti onda kad njihova riječ naiđe na neodobravanja i zid kroz koji ne može proći navještaj Božje riječi. Iz toga vidimo da je jedna od mogućih varijanti koju Isus predviđa je i odbacivanje na koje apostoli mogu naići u pojedinim sredinama, što on mirno prihvaća kao jednu zakonitu mogućnost. Ta mogućnost se tiče ljudske slobode, jer Bog se daruje u slobodi i očekuje da njegova riječ bude slobodno prihvaćena, kao što relativno mirno dopušta mogućnost da ga pojedinci i odbiju.

Zanimljiv je savjet koji Isus daje svojim učenicima u slučaju kad negdje ne prihvate blagonaklono njihov navještaj: Ako vas negdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo. O ovakvom Isusovu savjetu je neophodno malo podrobnije razmisliti, pogotovo jer se, tražeći da otresu prah, izrazio slikovito u duhu svoga vremena. Ponajprije treba se upitati što taj savjet znači i što je Isus njime htio ostvariti. Je li time što svojim učenicima savjetuje da otresu prah ispod svojih nogu pretpostavlja da im savjetuje da otklone svaku odgovornost za dotičnog pojedinca, kuću ili mjesto? Diže li on time ruke, nakon neuspjeha u naviještanju od tih istih ljudi koji su upravo najpotrebniji obraćenja i Božje riječi tim više što je odbacuju? Potiče li ih da hladnokrvno prihvaćaju navjestiteljski neuspjeh i da se mire s njime? Zar povrijeđenost navjestitelja treba dovesti do toga da se odbaci svako nastojanje oko tih istih koji se pokazuju tvrdokornima? Je li ovim riječima Isus učio svoje učenike da okreću leđa od tih ljudi? Želi li ih time demotivirati i obeshrabriti pred neuspjesima? Želi li da ne ulaze u rasprave i razgovore, da odustanu od urazumljivanje i uvjeravanja ljudi za njihovo vječno dobro i spasenje?

I dok tako postavljamo pitanja o tome što je mogao značiti Isusov savjet učenicima pored mogućim neuspjehom, bit će nam lakše ako ga pokušamo usporediti s vlastitim životom. Tko to od nas, naime, nije doživio neuspjeha, razočaranja i odbacivanja. I to ne samo od nepoznatih, nego i od onih najbližih? Tko to nije doživio poteškoća i neuspjeha u poslu i svakodnevnim aktivnostima? Isto tako valja primijetiti da ni danas Crkva i svećenik nisu dobrodošli u svakom domu, a da ne govorimo u medijima, javnosti i politici. Ne možemo reći da i danas nema svjesnog odbacivanja Crkve i vrijednosti koje ona zastupa, i to na najvišim razinama uljudbe, gospodarstva i političke moći. Te se stoga postavlja pitanje trebamo li se zbog toga prestati truditi oko očovječenja i uljuđenja ove zapadne uljudbe koja pokazuje tako malo istinski ljudskoga?

No na pitanja koja nam izviru iz evanđeoskog teksta i na pitanja koja nastaju u našem konkretnom životnom okruženju, valja dati pravo tumačenje i istinski odgovor dostojan Sina Božjega koji je poslao svoje apostole da naviještaju kraljevstvo Božje. Prvo što valja reći je sljedeće: Da Isusu nije stalo do dobrobiti i spasenja svih ljudi, ne bi bio slao svoje apostole da naviještaju radosnu vijest. Stoga ih on svojim savjetom da otresu prašinu s nogu ne potiče da okrenu leđa onima koji odbacuju navještaj spasenja niti im daje za pravo da se olako obeshrabre i odustanu od svoga poslanja. Naprotiv, on želi da time ostave znak i svjedočanstvo onima koji su ih odbili, kako bi im se taj znak upečatljivo urezao u svijest, te da jednom shvate, kad spoznaju zabludi i kad dođu u slijepu ulicu svoje nevjere i ljudskih nastojanja, da su bili u zabludi i pogibelji onda kad su udaljili Isusove navjestitelje. Tada im može biti prigoda za obraćenje kad se sjete ostavljenoga znaka kako bi spoznali da su sami sebi bili okrenuli leđa i da su sami odustali od svoga poslanja kad su Isusove učenike udaljili sa svojih vrata i otkazali im gostoprimstvo.

Zato Isus ni danas ne želi da se navjestitelji obeshrabre pred neuspjesima kod ljudi i u svome društvu, premda je bolno promatrati kako čovjek odbacuje od sebe onoga tko mu donosi dar spasenja. Isus ne želi ni danas da se navjestitelji mire s neuspjehom, i kad trebaju prihvatiti činjenicu da ima onih koji ih ne samo odbacuju nego i mrze. Bolno je, doista, promatrati pojedince i društvo u vlastitom narodu i gledati kako odbacuju vrijednosti i spasenjske darove u ime ispraznosti koja im se nudi i napuhuje u ljudskim sustavima ovoga svijeta. Zato poslanik otresa prašinu s nogu da kaže da je čisto od odgovornosti za njihovu propast, te da je čist od prašine koju im netko drugi baca u oči kako bi im onemogućio da vide. Isusov je navjestitelj sve činio da dotične razuvjeri, da im očisti prašinu iz očiju, a kad već nisu htjeli i kad više nije bilo moguće napraviti daljnji korak, onda je jednostavno otresao prašinu s nogu za svjedočanstvo svima.

Neka i nama, Crkvi u cjelini i svakom vjerniku ponaosob, Isusov savjet bude poticaj da se ne mirimo s neuspjehom, nego da još gorljivije nastojimo oko stvarne dobrobiti vlastitoga naroda i društva, pa i onda kad stječemo dojam da nama i sebi taj isti čovjek i narod, to isto društvo okreće leđa. Nas Isus šalje da ljudima vjerodostojno svjedočimo i da svim ljudima ostavljamo znakove po kojima će jednom moći prepoznati da ih je Bog bio pohodio svojom porukom, a oni su je odbili sebi na štetu. Stoga i kad nas pojedinci i javnost odbija ipak nam je neophodno nastaviti moliti i raditi za istinsku i cjelovitu dobrobit društva i čovjeka koja će se ostvariti onda kad potaknemo sve ljude da svoj pogled usmjere prema vrijednostima koje iz Boga izviru i prema istinskom životu koji doseže svoje ostvarenje i puninu u vječnosti.

Statika ili građevna statika
je znanost o sigurnosti konstrukcija,
to jest znanost o izračunima
o nosivosti dijelova zgrade.
O vještini arhitekata i inženjera
da naprave statički izračun,
to jest izračunaju moguća opterećenja,
ovisi stabilnost ili nestabilnost zgrade.
A ne samo da je neophodno
izračunati stalna opterećenja
kao što je težina konstrukcije,
nego valja predvidjeti
i one neobične efekte
i promjenjiva opterećenja
kao što su požari i potresi,
vjetrovi i temperature,
te utjecaji kiše i snijega.

Sličan statički izračun
doista je neophodan
i za ljudsko duhovno zdanje,
jer ljudi u svojoj površnosti
počesto ne vode računa
o vlastitim temeljima,
čim ugrožavaju osobnu stabilnost.
Napose to vrijedi za pojedince
koji odbacuju živoga Boga
ne prihvaćajući božanski život
kao temelj svoje stabilnosti.
A kad dođu vjetrovi i bujice
i druge životne nedaće
njihov život se brzo uruši
kao nestabilna kula od karata.
Na žalost oni ne znaju da je čovjek
čvrst i stabilan u ovome svijetu
onoliko koliko su njegovi temelji
položeni i učvršćeni u Boga.