Sadač je jednostavna
naprava za presađivanje
bilja iz rasadnika u zemlju
na kojoj treba dalje rasti
i plodnim rodom roditi.
Zadaća mu je stvoriti
prostora dovoljno duboko
u zemlji kako bi presađena biljka
lakše pustila korijen
i nastavila rasti rodno i plodno.
Kristov križ je Božji sadač
novog stabla života
koje buja snagom uskrsnuća.
Po njemu je uskrsli Krist
duboko usadio u srce zemlje
klicu novog i besmrtnog života,
koji je postao neiskorijenjiv
ma koliko se ljudi trudili
iskorijeniti ga iz zemlje živih.
Po sadaču svetog života,
ucijepljen duboko u zemlju,
onemogućio je spletke
ljudi koji zlobno govorahu:
iskorijenimo stablo dok je još mlado.
Tako je božanski život
utisnut u svaku poru svijeta,
a križ – sadač uskrsnuća
pretvorio se, poput Aronova štapa,
u rascvjetalo stablo života.

4. vazmena nedjelja – B

Jedna od nosivih tema uskrsnog vremena je svakako ona o Isusu dobrom pastiru koja se uzima redovito na četvrtu vazmenu nedjelju koja je postala i svjetskim danom molitve za duhovna zvanja. Samo povezivanje ove teme s uskrsnim vremenom daje nam do znanja da je Krist pastir ponajprije svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer je umirući i uskrsavajući ostvario pastirsko poslanje, te kao Uskrsli ostaje služiti kao pravi i jedini pastir svome narodu. Uskrsna otajstva su bila vrhunac njegova pastirskog služenja kojim je doveo do savršenstva i vrhunca sve što je započeo propovijedanjem i naviještanjem kraljevstva Božjega. Stoga je bilo i logično da sebe predstavi kao dobrog pastira koji je zaslužio naziv ‘dobri’ time što daje život za svoje ovce, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku.

Ova tema, premda izražena slikom i jezikom onoga vremena, i danas je nama značajna i rječita po svom značenju. U vremenu u kojem uočavamo da dolazi do zahlađenja onog iskrenog i prisnog odnosa kakav inače vlada između pastira i njegova stada, pozvani smo sa svom ozbiljnošću prihvatiti Isusovu riječ i primijeniti je na vlastiti život i odnose. Živimo u vremenu u kojemu nije svima u našem društvu stalo da se ostvari iskreno zajedništvo pastira koji vode Crkvu i vjernika o kojima se skrbi u Crkvi, pa se može reći da im nije stalo do istinskog dobra ljudi. Mnogima smeta prisutnost Crkve u javnosti, kao i jasnoća vrijednosti prema kojima vjernici žive i kojima se ‘hrane’ u zajednici Crkve, pa onda poduzimaju mnogo toga kako bi narušili skladan odnos između pastira i povjerenih duša. Mnogi se trude oslabjeti tu životnu vezu koja je bitna kako bi vjernici mogli primati autentične Božje darove koje im je uskrsli Gospodin ostavio svojim pastirskim služenjem. Mnogi i danas, želeći dovesti u pitanje odnos pastira i vjernika, uglavnom svoju pozornost usmjeravaju na to da relativiziraju pastirski autoritet i prikažu ulogu pastira kroz prizmu zloporaba nekih pojedinaca. Neupućeni i lakovjerni uglavnom uočavaju suprotnosti i navodne suprotstavljenosti, te od istinskih odnosa prenose samo karikaturu, a ne stvarno stanje. Uglavnom postojanje ministerijalnog svećeništva u Crkvi tumače kao postojanje onih koji imaju vlast i moć zapovijedanja drugima, te ujedno žive na račun drugih za čiji život nisu nimalo zainteresirani jer misle prvenstveno na svoj komod i svoju korist.

Isus nas stoga poziva da ne upadnemo u zamke ovoga svijeta, te tako da ne dopustimo da se naruši ova bitna upućenost stada na svoje pastire, kao ni gorljiva zauzetost pastira za svoje stado. Veza koja postoji među njima je božanskom voljom određena, te je utemeljena u Kristovu životu darovanom za stado. Ta veza je Kristovom krvlju opečaćena te je nitko nema pravo dovoditi u pitanje niti umanjivati njezinu vrijednost, nego, naprotiv, valja trajno isticati i njegovati njezinu neraskidivu čvrstoću i graditi neoslabljeno jedinstvo. Upravo ovu istu vezu pastiri Crkve trebaju uspostaviti s povjerenim stadom, a i stado je pozvano prihvaćati je kao Bogom danu.

Stoga pastir sebi ne smije priuštiti stav najamnika, na što Isus jasno upozorava, to jest stav onoga koji jednostavno odrađuje svoj posao, te nestrpljivo čeka da ga nakon odrađenoga posla svi ostave na miru, nego živi potpuno zainteresiran i do kraja posvećen dobrobiti svojih vjernika tražeći uvijek i u svemu isključivo njihovo dobro u Kristu Isusu. On tako postaje, poput Krista dobrog pastira koji je položio život za svoje ovce, do kraja posvećen darivanju života za njih, jer upravo darivanjem života svjedoči ljubav prema njima i pruža im najveću zaštitu. Darujući život za njih djeluje na istovjetan način kao i Krist koji nije svoje učenike, prijatelje ni sljedbenike napustio onda kad je dao život za njih, nego ih upravo tada do kraja zaštitio svojim neumrlim životom. Stoga su i pastiri Crkve uvjerljivi jedino kad daju život za svoje vjernike, pa i onda kad se od njih ne zahtijeva prolijevanje krvi. Samo kad se postave prema svojim vjernicima kao oni koji daju, a ne kao oni koji uzimaju, postaju vjerodostojni.

Da bi to mogli neophodno je da trajno uče od Krista i da se trude biti poput njega Dobrog Pastira. Danas je stoga neophodno moliti Dobrog Pastira da svojim primjerom potakne, a milošću osnaži sve pastire da budu pravi pastiri nadahnuti njegovim sebedarjem. Jer darujući svoj život za druge ipak neće izgubiti ni sebe ni druge, kao što ni Gospodin nije izgubio nego stekao. Doista jedino tako će privući vjernike u ovčinjak Kristov, to jest povezat će ih u neizrecivo zajedništvo vjere u svetoj Crkvi. Svjedočanstvo njihova života će biti rječito kao što je bilo rječito Kristovo umiranje na križu i slavno uskrsnuće u uskrsno jutro. Neka rječitost i snaga tog svjedočanstva zahvati sve pastire kako bi i sami bili glasni po darovanju života omogućujući tako Kristu da po njihovu služenju privodi i ljude našeg naraštaja u svoj ovčinjak.

Molimo zato Dobrog Pastira da podari svojoj Crkvi novih pastira, a da stare preporađa milosnim darom svoga svećeništva, kako bi svi zajedno, poput njega, služili puku Božjemu ponosno i oduševljeno, uvjereno i uvjerljivo, dragovoljno i nesebično zauzimajući dinamičan i aktivan stav prema stadu. Ali ne u smislu da se radi o izvanjskom i ljudskom aktivizmu i dinamizmu, nego da se radi o aktivnoj ljubavi i dinamičnom zauzimanju za vječno spasenje stada. A to se događa samo ako se dušom i tijelom, u vjeri, nadi i ljubavi predaju za svoje stado, odstranjujući od sebe svaku pomisao i primisao, svaku napast i neurednu želju dobiti, iskorištavanja i lagodnog života na račun svoje službe. Molimo danas Boga da nam podari pastire koji će biti primjeri duhovnog zauzimanja, predanog života, velikodušnog odricanja, mučeničkog sebedarja i svete predanosti, kako bi cijela Crkva mogla sigurno kročiti putem spasenja i doseći željenu proslavu u Kristovu kraljevstvo na pašnjacima života vječnoga.

Bilo da se radi o vrtnome ili šumskome,

rasadnici su posebne površine tla,

prikladno i stručno uređene i tretirane,

na kojima se uzgajaju sadnice

raznih poljoprivrednih i vrtnih vrsta

stabala i bilja, voća i povrća.

Zato su rasadnici višestruko korisni

jer u njima mlada biljka raste i razvija se

do potrebne veličine i jačine,

nakon čega može i sama rasti

na za nju određenom mjestu

na kojem najbolje služi svojoj svrsi.

Poput rasadnika bilja postoje i drugi,

kao što je onaj majčina krila.

U njemu ljudsko biće raste

dok ne počne samostalno

uzimati hranu i ‘puštati korjenje’,

te donositi plodove života.

No kako nije dostatan biološki,

Bog se potrudio dati mu

i onaj duhovni rasadnik života.

Kristov kalvarijski grob

jedini je rasadnik života

u koji je posijano sjeme uskrsnuća.

Ostaje sada jedino samo

uzeti klicu blaženog preporođenja

iz tog spasenjskog rasadnika

i zasaditi je u vlastito srce

da donese plodove života vječnoga.

3. vazmena nedjelja – B

Evanđeoskim odlomkom vraćamo se na sam dan uskrsnuća Gospodnjega kada su učenici bili još uvijek nemalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su jedni drugima prerpičavali što je tko vidio pri susretu s Uskrslim, pokušavajući rekonstruirati iz komadića cijeli mozak. No to im nije bilo nimalo lako, jer još uvijek nisu imali snažno iskustvo stvarnosti uskrsnuća Gospodnjega. Njihove misli i osjećaji su se kolebali između straha i nevjerice, kako nam svjedoče svi Evanđelisti, a tako i sveti Luka kao autor današnjeg odlomka. Oni su jedni drugima pričali i jedni druge uvjeravali da je Isus uskrsnuo, a opet ih je bilo lako poljuljati jer nisu imali nikakav opipljiv dokaz o uskrsnuću. Stoga su se i sami pitali nisu li možda vidjeli utvaru i nije li im se možda sve skupa to pričinilo. Dok su potom dvojica učenika iz Emausa pričali svoje iskustvo okupljenoj zajednici apostola, kako su prepoznali Gospodina u lomljenju kruha, om im se ponovno ukazao svima. Njihova zbunjenost kad su ga susreli pokazala je kolika je nesigurnost još uvijek vladala među njima, te je onda on odlučio odagnati njihove strahove i raspršiti dvojbe dajući im da se osvjedoče da je to on.

Pozvao ih je stoga da mu pogledaju ruke i noge, da ga dotaknu i opipaju da se osvjedoče da nije utvara nego da je podložan njihovu dodiru. Pokazao im je da ga smrt nije uništila, nego da je živ unatoč svemu što se dogodilo tri dana prije toga. No njihov strah i nevjerica su bili toliki da je potom bio prisiljen zatražiti da mu danu nešto za jesti kako bi napokon shvatili da sve to nije priviđenje nego stvarnost. Tako je Isus, svjestan poteškoće koju su imali glede razumijevanja njegova uskrnuća, davao dodatne opipljive dokaza kako bi ih do kraja uvjerio da je on doista uskrsnuo. Pri tome je bilo vrlo važno da im pokaže kako je najopipljiviji dokaz njegova uskrsnuća bio njegov život koji im je prije toga predao do kraja darujući im se u riječi, ali i predajući im svoje tjelo na posljednjoj večeri. Zato je u njima kao Uskrsli, osim što im je dao prigodu da ga dodirnu, obnavljao spomen na sve ono što im je govorio, kao i na ono što je učinio za njih kad im se predao kao kruh s neba.

Ali kao što je Isus ponudio opipljive dokaze svojim učenicima o ukrsnuću, već od prvoga dana dao im je do znanja da i oni moraju ostaviti drugima opipljiv dokaza da su ga susreli i da su uvjereni u njegovo uskrsnuće. Od prvoga dana od njih traži da budu svjedoci da je ‘Krist trpio, umro i uskrsnuo’. Od prvoga dana očekuje da se po svim narodima propovijeda uskrsnuće na obraćenje i otpuštenje grijeha, pa im zato i reče: Ovako je pisano: `Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.` Vi ste tomu svjedoci. Međutim, ma koliko iz gornjih riječi moglo djelovati da Isus od učenika očekuje da oni samo propovijedaju drugima, on od njih traži i nešto više. On očekuje da oni budu svjedoci, a to znači da Isus od učenika ne očekuje da samo govore o njegovu uskrsnuću, nego da ponude opipljive dokaze cijelom čovječanstvu, ljudima po svim narodima na kugli zemaljskoj. Zato kršćani danas imaju također istu obvezu glede svoje vjere, pružiti svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. A to svjedočanstvo se sastoji i od toga da pokažu i dokažu svima da su prihvatili uskrsnuće. Jer o uskrsnuću se ne samo priča i propovijeda drugima, nego se uskrsnuće najprije živi. Ono se ne svjedoči samo prepričavajući događaj, nego se svjedoči vlastitim životom.

Zato je vrlo opipljv dokaz o uskrsnuću sadržan i u životu samih kršćana. Svojim životom vjernici imaju obvezu pokazati da je Isus živ u njima, to jest da su se obratili i odrekli grijeha, jer ono što trebaju propovijedati među narodima, oni osobno moraju iskusiti u prvom licu. Ako pak oni sami žive u grijehu, ako nisu radikalno raskrstili s grješnim životom, nikome ne mogu dokazati da je Krist uskrsnuo. I kao što je Kristov uskrsli život bio učenicima najveći dokaz o tome da je Isus živ među svojima, tako je i život nas vjernika preporođen uskrsnućem Gospodnjim najveći dokaz drugima da je Isus živ i djelatan među nama. Kao što je Kristov uskrsli život najveći dokaz onima koji vjeruju, a taj život primaju po riječi i euharistiji, tako je i naš uskrsli život najveće svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću. Sve ostalo moglo bi biti samo lijepa teorija i pričanje priča oko kojih se mogu voditi rasprave do iznemoglosti i nikome ništa ne dokazati. Jedina prava stvarnost koja uvjerava je ona živa stvarnost, pa se stoga potrudimo ostaviti svijetu takvo živo svjedočanstvo života koje njih vodi na obraćenje i odricanje od grijeha, a potom svih nas zajedno u život vječni u nebeskoj slavi.

2. vazmena nedjelja – B

Premda današnji evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja opisuje Gospodinova ukazanja učenicima na dan uskrsnuća i osam dana nakon toga, danas, osmoga dana nakon uskrsnuća, usredotočiti nam se na ovo drugo Gospodinovo ukazanje. U središtu događaja je apostol Toma koji ne bijaše s drugim apostolima na dan uskrsnuća, te je odbijao vjerovati u ono što su mu drugi apostoli pripovijedali o Isusovu uskrsnuću. No ne treba zaboraviti da nije on sam imao poteškoću povjerovati što se dogodilo, ali također i postaviti se dosljedno činu uskrsnuća. I ostali apostoli su još uvijek bili u raskoraku između onoga što se dogodilo i onoga što su oni kao svjedoci tog događaja trebali činiti. Slika zatvorenih vrata dobro govori o njihovu strahu koji su osjećali ne samo na dan uskrsnuća, nego i osam dana nakon toga kad vrata opet bijahu zatvorena, kako bilježi sveti Ivan. Da su oni do kraja dobro razumjeli što se dogodilo, onda bi se postavili mnogo drugačije nego što jesu. Apostoli su imali snagu navijestiti Tomi uvjeravajući ga da su vidjeli Gospodina, ali još uvijek nisu imali sigurnost izići vani i predstaviti tu vijest kao vijest od općeg značenja i važnosti za sve ljude.

No osim što su drugi apostoli bili zatvoreni iza vrata u strahu, a to znači zatvoreni i u svome djelovanju, Toma je bio zatvoren i u svome shvaćanju. Njihova zatvorenost proizlazi iz, još uvijek, nedostatne vjere, što je postalo sasvim očito u Tominu slučaju, ali se sigurno može primijeniti i na ostalu desetoricu. Bili su zatvoreni u strahu od Židova jer još nisu imali čvrstu vjeru od koje dolazi unutarnji poticaj da drugima navijeste radost i obilje koje su sami primili. Toma pak, štoviše, nije imao niti iskustva minimalnog razumijevanja, te je odbijao uopće vjerom prihvatiti ono što su mu drugi navijestili. Bilo je stoga neophodno drugo Gospodinovo pojavljivanje među njima kako bi uklonilo Tominu nevjeru, a drugima osnažilo vjeru i dalo još bolje razumijevanje uskrsnuća. Smisao ovog ukazanja je vrlo jasan, što će Isus izreći pozivom Tomi da stavi svoju ruku u njegove rane s ciljem da ne bude nevjeran nego vjeran. Nakon svega Gospodin neće propustiti niti uputiti svojem apostolu riječi s jedne strane prijekora: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.  No ove riječi su se dobro urezale u pamet i svih ostalih, jer su se ticale svih njih koji su do tada još uvijek slabo razumijevali i slabo vjerovali u uskrsnuće, te im je ulijevao dodatnu snagu za djelovanje dosljedno uskrsnuća.

Upravo iz ovog događaja kako nam ga prenese sveti Ivan gradi se i pouka za svakoga od nas danas. Vjernik koji nema jasnoću vjere, ni čvrstoću iskustva Božjega zatvara se pred drugima iza dobro zatvorenih vrata i on svoju vjeru ne iznosi u javnost da postane opće dobro i blagoslov svima. Takav se onda straši i sebe i onih oko sebe. On se čvrsto zatvara ne samo vratima, nego nepropusnom sviješću kojom odbija pristup Bogu, kao i zajedništvo s ljudima. Takav ne dopušta pristup do sebe, niti je kadar iću ususret drugome. U svojoj zatvorenosti, u stvari, i nema što ni ponuditi drugome. Pogotovo što ne nosi iskonsku radost i mir u duši, nego samo svoju zatvorenost, razočaranje i zbunjenost. Štoviše, takav ima samo svoju ljudsku prazninu, te je besmisleno da nju ponudi drugome, jer drugome se može nuditi samo od božanske punine. Praznina je njegov besmisao i ne može nego drugoga samo isprazniti vodeći ga prema praznini besmisla kojeg je i sam žrtva. Tko ne vjeruje u živoga Boga u strahu je da ne napravi pogrešan korak, pa se radije zatvara u se i u svoju nepomičnost. Umjesto da krene ususret drugima, da jasno iskorakne iz sebe i svoje zatvorenosti i da posvjedoči ono što je prepoznao u dubini duše kao Božje otkrivenje, što je mogao snagom pameti i svijesti otkriti kao Božje djelovanje u ljubavi za čovjeka, radije se opredjeljuje za bezbolnu, ali i bezličnu, opciju zatvorenosti u sebe.

Čovjek koji nema prave čvrste vjere u stalnome je strahu da netko ne poljulja njegova uvjerenja, pa zato bježi od svih. Ili je pak u svojoj nesigurnosti podložan kojekakvim strujama i vjetrovima moda, te se okreće za njima tješeći sama sebe kako je našo uvijek bolju istinu, a u biti bježi od one stalne i jedine čvrste istine koja postoji i koja je jedina biti čovjeku uporište u životu. Bez vjere u živoga Boga sve su istine samo tek djelomični pokušaji da se čovjek vine do Boga ili nesigurna lutanja. No kao što je učinio s Tomom i s apostolima, Gospodin tako i nama daje sigurnost svoga uskrsnuća kako bismo nadišli strahove i nesigurnosti, te kako bismo odvažno ispovijedali pred drugima ono što ispovijedi Toma: Gospodin moj i Bog moj! I da ta ispovijed ne bude samo radi nas, nego radi općeg dobra i spasenja svakog čovjeka do kojega želimo da dođe navještaj uskrsnuća.

Uskrsli Isus je oslobodio svoje apostole, a tako i nas, potrebe agresivnog nametanja vjere drugima, jer samo nesiguran čovjek u svoja uvjerenja i stavove koristi silu da nametne vjeru, umjesto da je životom navijesti. Kao i njih i nas danas snaži da budemo odvažni svjedoci protiv svih agresivnih protivnika njegova uskrsnuća. Poput apostola prijeđimo i sami iz iskustva straha do iskustva prave vjere. Neka nam u tome posluži i ovaj događaj s Tomom, da se naša vjera na ispravan način izgradi, ali i učvrsti. Poput njih, iziđimo i mi iz svoga straha i zatvaranja iza dobro zabravljenih vrata, te dođimo do uvjerenosti i uvjerljivog svjedočanstva o uskrsnuću. Postanimo blaženi tako što vjerujemo premda nismo vidjeli, te širimo oko sebe radost ovog blaženstva. Ne budemo strašljivi, ali ni nasilni pred savjestima i svijestima ljudi, nego budimo pravi svjedoci. Dajmo se izgraditi Kristovim uskrsnućem, te kao blaženi svjedoci žive Kristove prisutnosti strpljivo radimo na obraćenju duša. Nadiđimo stoga strah i komotnost zatvorenosti, te spremno širimo radost koju nam je Krist povjerio, jer ona bez nas ne može doći do čovjeka. U toj odgovornosti prihvatimo svoje poslanje, te postanimo navjestiteljima vjere koja vodi u život vječni u imenu Isusa Krista.

Sve na svijetu ima svoju mjeru
i nekom se jedinicom mjeri.
Vremenu je jedinica sekunda,
a duljini i visini metar;
dok je brzini kilometar na sat,
oplošju je metar na kvadrat.
Sila se u njutnima,
snaga u vatima,
napon pak u voltima,
a težina u gramima mjeri.
Kakvoća je zlata u karatu,
a vrijednost mu novac određuje.

Ostao je jedan upit samo:
kojom cijenom procijeniti
Ljubav svetu neizmjernu,
kojom mjerom izmjeriti Život,
kojim metrom premjeriti beskraj.
Ne nađe se među ljudim nitko
da izmjeri snagu Svesilnoga,
da omeđi Boga neizmjernog
i tezuljom težinu mu vagne.
Samo onaj koji siđe s neba,
te uziđe preko križa slavno,
pokaza nam mjeru i mjerilo
koja mjeri ispravno i ravno.
Pa božanskim primjerom i riječju
zapečati krvlju svjedočanstvo:
Ljubavi je veličina križa,
a životu mjera uskrsnuće!

Govoriti o uskrsnuću nije lako, te se glede te zadaće ne treba niti zavaravati. Trnoviti je svaki pokušaj boljeg razumijevanja tog najvećeg otajstva u kojem se zrcali istinsko lice Boga i otkriva prava veličina čovjeka. No upravo poradi zahtjevnosti tog pothvata, tim ljepša je i punija spoznaja do koje se dolazi nakon takvog duhovnog propitivanja i putovanja. Upravo zato je uskrsnuće privlačnije svojom otajstvenošću, te svakog iskrenog tražitelja smisla i biti života poziva na ovo putovanje na kojem se može doći i do rezultata u vidu čvrstih duhovnih činjenica kojima se hrani sam život.

Pretpostavke boljeg razumijevanja

Jedna od nezaobilaznih pretpostavki, a ujedno i nepobitnih činjenica, jest očevidnost da je čovjek biće života. U svaku poru njegova bića upisana je želja i potreba za životom, jasnije i dublje nego u ijedno drugo biće jer posjeduje svijest o životu zahvaljujući duhovnoj duši po kojoj se izdiže iznad okvira zadanih materijalnom stvarnošću. Sviješću o životu i željom za neprolaznim životom koji se nastavlja u punijem i savršenijem obliku, čovjek pokazuje tragove upućenosti na uskrsnuće. Kao biće svijesti osjeća se pozvanim na nešto više od onog što mu može pružiti materijalni svijet, to jest na život kao takav. Međutim, osim same upućenosti na život kao takav, te intelektualno-duhovne sposobnosti da iskorakne iz materijalnoga svijeta po svojim sposobnostima u koje se ubrajaju odlike besmrtne duše kao što su nematerijalne operacije ljudskog uma (filozofi bi to nazvali sposobnošću za metafiziku), čovjek je sposoban doći do neprolaznih i nematerijalnih istina koja ga nadilaze.

Doista u ljudskom duhu postoji još nešto trajno, neumrlo, nepromjenjivo, a to je sposobnost ćudorednih normi i zakona. Prema ovoj konstanti ljudskog roda i ljudskog duha postoji u čovjeku ćudoredni kodeks koji mu dolazi iznutra, nepromjenjiv i neupitan. Doista ga može smatrati fenomenom za koji ne zna odakle mu je usađen, a koji je prisutan i kad ga svjesno krši, zanemaruje i odbacuje. No i taj kodeks mu je dan kao dar života, te ukoliko živi sukladno njemu, tada jamči život sebi i svijetu oko sebe. Ne treba niti ispustiti iz vida da čovjek oko sebe osjeća i spoznaje kao neupitne i druge vrijednosti oko kojih gradi život, koji bi bio nezamisliv bez istih, a koje se tiču njegove duhovne strukture. Naime, teško da bi čovjek mogao živjeti da nije obilježen potrebom za neprolaznim dobrom, vječnom istinom, neiskrivljenom pravednošću, autentičnom ljubavlju, nepokolebivom vjernošću, čvrstim pouzdanjem itd.

Iskustvo ograničenja

No kako bi se govorilo o uskrsnuću nije ipak dostatno istaknuti ljudsko iskustvo i potrebe, jer bi ono ostalo uopćeno i neprecizno, a i vrlo nepouzdano. Time što čovjek nešto želi ne znači da to neophodno mora i biti. Njegova želja bi mogla biti tek samo pobožna želja ili mašta ili projekcija unutarnjih potreba koja ne sadržava stvarnost nego obmanu. Po tome čovjek ima iskustvo svojih granica. Ograničen je svojim ljudskim iskustvima, poimanjima i predodžbama, jednako kao i prostorom i vremenom, pri čemu živi konkretnost postojanja u potrazi za općevrijedećim i općeprihvatljivim zaključcima kojima se izdiže iznad svoje konkretnosti. Upravo jer ima iskustvo ograničenosti, u njemu postoji želja za neograničenim životom, u protivnom bi imao život u dostatnoj mjeri i ne bi težio za njih. No s druge pak strane njegova težnja za višim i punijim životom održava usađenu sposobnost da primi više. Druga bića nemaju u sebi to svojstvo ni potrebu ni žeđ koju čovjek nosi na tako upečatljiv način. Radi se o nečemu što su teolozi rane Crkve definirali teološkom izrekom: Homo capax Dei – čovjek je sposoban primiti Boga, to jest sposoban je za veći, puniji, uzvišeniji život. Njegovu neugasivu žeđ za životom ne mogu zadovoljiti ljudski i zemaljski okviri, nego samo ono neizmjerno i neograničeno Biće može biti pravi obzor ljudskih traženja i potreba, jer mu je on i usadio spomenutu želju.

Božja pomoć

A kako čovjek ne bi ostao u procjepu između stanja, mogućnosti i želja koje nije kadar sam sebi ispuniti, sam Bog mu je došao ususret kao onaj koji je jedini moćan zadovoljiti mu želju i ispuniti srce koje bi uostalom bez toga ostalo zjapiti golemom prazninom poradi neispunjene želje i neutažene gladi za životom. Sve ono za čim je čovjek vapio, bilo da se radi o potrebi ispravne informacije (=istine) o svome životu, ili pak o potrebi djelotvorne pomoći, to mu je pružio Bog objavitelj i Bog koji je ušao u ljudsku povijest kao skrbni otac koji jamči svoju pomoć. Stoga bit cjelokupne objave stoji u tome da Bog čovjeka vodi prema obilju, to jest punini života. A do tog obilja i punine dolazi se preko uskrsnuća, što je pokazao sam Sin Božji. Jer obilje i punina života se ne mogu ostvariti u okolnostima zemaljskog, nego samo u posvemašnjem otvaranju nebeskom. Do toga ne može doći čovjek svojom moću, ali može primiti kao dar Božjom pomoću. Samo Bog koji je neiscrpno vrelo neizmjernog života može čovjeka obdariti istim takvim životom.

Propovijedajući radosnu vijest Isus se i predstavio kao donositelj istinskog života. Kad tumači svoje poslanje jasno će reći: Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10,10). A i sveti Ivan će ga predstaviti kao Božju Riječ u kojoj je život svemu što postoji, a napose ljudima kojima postaje svjetlo i to svjetlo neugasivo što svijetli u tami. Doista to neugasivo svjetlo izaziva žeđ za pravim životom koju je Bog utisnuo o čovjeka i koji je njome obilježen dok je ne utaži. A može je utažiti i života se nasititi ako primi tu istu Riječ u kojoj je život istinski i pravo svjetlo. Sveti Augustin će to izreći na sebi svojstven način: Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. Zato će svaka ljudska upućenost prema spoznaji onoga što je bilo u početku, to jest spoznaji izvora iz kojeg je provreo život biti upućenost na Boga izvor života. A svaka spoznaja istine o životu i svaki dar života, bit će dodatna spona zajedništva s Bogom životom istinskim i vrelom života jer je on život u sebi.

No ljudskoj misli i ljudskom nastojanju Božja ponuda i plan su bili prevelik izazov. Radije je čovjek, umjesto da mijenja i podlaže sebe Božjem naumu, koji se mogao dogoditi samo u srcima spremnima po vjeri, od Boga imao svoja očekivanja koja su graničila s političkim ili etničkim obračunima. Umjesto da sama sebe podloži Božjim očekivanjima, on je Boga htio upregnuti u službu svojih vremenitih interesa. Pa ni narod koji Bog sebi izabire za predragu svojinu i za svoj narod, nije do kraja slušao glas svoga Boga, niti je uvijek jednakom snagom i spremnošću provodio njegov plan života po kojem je i sam trebao živjeti baštineći pravi i neprolazni život.

Bog je zato htio ući do kraja u ljudski život, kako bi tom ljudskom životu podario uskrsnuće iznutra, a ne samo da ono bude božanski zahvat izvana. Pravi život se trebao dogoditi tamo gdje se grijehom izgubio, u ljudskom životu. A kao što se Bog zauzeo i izložio da uđe do kraja u ljudski život, isto takav trud treba uložiti čovjek da svome životu vrati božansku dimenziju. Kao što je Bog učinio napor poniženja prema čovjeku, čovjek, kako bi se uzvisio do Boga ostvarujući božanski projekt života, ne može bez istovjetnog napora i žrtve. Ovaj put ulaska Boga u ljudski život doista je bio zahtjevan jer je Božji Sin trebao čovjeku pokazati put života. Tom putu života konačni cilj i smisao je uskrsnuće, onaj život koji više ne podliježe ograničenjima ljudskoga i zemaljskoga, život potpune ostvarenosti u Bogu gdje se njegova žeđ za životom, svaka potreba i mogućnost može do kraja utažiti.

A kako se Božje kraljevstvo mukotrpno probija ovom ljudskom dolinom u kojoj se ljudi svemu više posvećuju nego da posvećuju svoj život Bogom i Bogu, tako je nužno da prođe kroz patnje i nevolje do konačne uskrsne pobjede života. To je put neminovnosti križa kojim je hodio Gospodin Isus koji je tijekom svoga javnog djelovanja više puta svojim učenicima najavljivao kako je nužno da Sin Čovječji pati, trpi, bude razapet i ubijen, da bude pokopan kako bi treći dan uskrsnuo.

Uskrs je pobjeda života

Razumjeti otajstvo uskrsnuća Kristova, te time imati svijest o blagdanu Uskrsa, može samo onaj tko ima barem minimalne pretpostavke koje se traže za razumijevanje otajstva Božjega. Samo onaj tko je otvorio srce za Božje otajstvo i spremno prihvaća Boga u svom životu. Samo u svjetlu Božje objave čovjek otkriva ne samo koji je njegov pravi put, nego prije svega da je uskrsnuće smisao tog puta i cijelog života. Židovski narod se pripremao na taj događaj cijelu svoju povijest, pa je opet imao veliku poteškoću shvatiti da je baš to bio Božji vjekovni plan i smisao njihova izabranja. Pa i apostoli koji su tri godine bili u Isusovoj školi, teško su razumijevali Isusov plan i sve nagovještaje koje je izrekao o životu vječnome i o uskrsnuću kao o srži vjeri.

Stoga samo s dužnom pripravom i razumijevanjem širine života moguće je stati pred događaj uskrsnuća. A kad se govori o širini života koji treba razumjeti, onda se ne misli samo ljudski na nego i na božanski. Jer ljudski bez Božjega nije dovoljno širok da bi shvatio i prihvatio događaj uskrsnuća, ma kako prema njemu bio upućen i prema njemu težio. Jedino polazeći od širine Božjega života, od Boga koji je Život i iz kojeg je izvire svaki život, čovjek se može upustiti u razumijevanje stvarnost uskrsnuća kao neponovljivog zahvat Boga u ljudsku povijest.

Uskrsnuće je kruna na život koji ima svoje ljudske pretpostavke u ozbiljnom ljudskom traženju, ali i u ćudorednom kreposnom životu. Nakon spoznaje ljudske nedostatnosti ono je odgovor na svaki upit, lijek na svaku ranu i neophodna snaga u krhkosti. Tek nakon što čovjek dopusti da ga Bog vodi takvim iskustvom, onda slijedi prepoznavanje Krista kao uskrslog Gospodina, što je razvidno iz slučaja samih apostola. U tom duhu Uskrs postaje ispunjenje svih ljudskih traženja, a ne događaj bez povoda i bez prethodnog plana i najave. Uskrs se nije dogodio stihijski kao plod tek ljudske reakcije na Kristove riječi, nego kao događaj objave neizmjerne Božje ljubavi i vječnoga plan koji je po Kristu došao k svome izvršenju u povijesti. U trenutku kad Božji Sin pobjeđuje i samu smrt, uskrsnuće kao pobjeda života postaje i najveći pokazatelj Božje moći i svemoći.

Uskrsnuće je stoga u biti eksplozija Božjeg života koji se svom snagom ulijeva u ljudski život. Božji život se po Kristu utkaje u naš ljudski na tako neprimjetan i neusiljen način da ostaje nedjeljiv kao niti tkanine koje u cjelini platna ostaju neuočljive pojedinačno, ali bez njih ne bi bilo ni cjelina. Uskrsnuće je odgovor na čovjekov vapaj za životom i to onim istinskim. Ako nedostaje taj vapaj, ta čežnja, ne može doći do pravog uskrsnuća, niti čovjek može razumjeti sam čin uskrsnuća kao neophodan i nezamjenjiv. Upravo tu čežnju i taj vapaj za istinskim, pravim životom Gospodin Isus je izgrađivao u svojim apostolima, kao što izgrađuje u svakom vjerniku i danas.

Očovječenje čovjeka

Uskrs je također događaj Božjeg očovječenja čovjeka. Bez Uskrsa, bez korjenitog Božjeg zahvata u ljudsku stvarnost ne može se govoriti o pravom i cjelovitom čovjeku. Bez Uskrsloga i njegove snage čovjek nije čovjek. Bez ljubavi što struji iz srca Uskrsloga nema pravoga života, bez vjere u uskrsnuće nije izgrađen, bez uskrsne hrane je gladan. Da tek Uskrs očovječuje čovjeka i čovječanstvo istinito je i u materijalnom smislu: najviše traga i najdublji trag čovječnosti ostavili su oni koje je snažila vjera u uskrsnuće. Upravo oni, oživljeni Duhom Uskrsloga, učinili su najviše dobra čovjeku i čovječanstvu.

Stvarno očovječenje čovjeka se događa pobožanstvenjenjem. Tek kad primi Božji dar, čovjek je istinski čovjek, utvrđen, cjelovit i zaštićen u svojoj ljudskosti. Bez Boga je lomljiv, krhak i slab. Isusovim utjelovljenjem i uskrsnućem Bog učvršćuje ljudskost ljudi kako bi, posredujući im božanski dar – Duha Svetoga, mogli biti pravi ljudi, očišćeni od grijeha, oslobođeni od slabosti i usmjereni prema vječnosti. Kristova ljudska narav već je od utjelovljenja primila neizrecivi dar besmrtnosti, no ipak je trebala proći kroz iskustvo svega ljudskoga, a ne izgubiti ništa od ljudskosti. Neizbježno iskustvo je bila patnja i smrt koju je Isus prihvatio kao solidarnost s ljudima. Njegova ljudska narav je u tim trenutcima ostala cjelovita, pa i u smrti, po onom neizrecivom daru jedinstva s božanskom po kojem je božanstvo obdarilo ljudskost darom neumrlosti. Uskrs će stoga biti samo konkretizirana pobjeda kojom će se ostvariti i u smrti ono što je Isusu bilo dano u životu.

Krist Gospodin će uskrsnućem ljudski život, pa i cijelu ljudsku povijest, istrgnuti vremenu i prostoru. Vrijeme neće više ostati samo prolazna kronologija ljudskog života, koja nema čvrstog oslonca i uporišta, nego prima pečat neprolaznosti i stabilnost vječnosti. Prostor neće više biti skučeni prostor ljudskoga življenja, nego će se otvoriti prostranstvima Kristova kraljevstva. U tom duhu uskrsnuće je vrhunac jednog procesa, a ne dio istrgnut iz cjeline, pa opet i nakon toga svega pred otajstvom uskrsnuća ostaje dovoljno prostora za doživljaj neponovljivosti čuda.

Tekst objavljen u: Svjetlo riječi, travanj 2015.

Uskrs – danja misa

Nakon što smo sinoć u Evanđelju imali prigodu čuti kako su se žene kao prvi svjedoci Isusova praznoga groba prestrašile i pobjegle, danas razmišljamo o tome kako su i dvojica apostola Petar i Ivan došli na Isusov grob. Ni oni kao drugi svjedoci praznoga groba nisu u tom trenutku susreli Uskrsloga, ali su ipak smogli nešto više hrabrosti za malo bolje zaključke o svemu što se dogodilo. I njima je bio neophodan prazni grob kao činjenica od koje su pošli kako bi dalje preispitali sve što se dogodilo.

Jer raspeti i umrli Krist nije bio položen samo u stijenu blizu mjesta razapinjanja, nego je također bio položen u njihove život, posijan kao sjeme u zemlju koje je trebalo donijeti obilat rod, kako je sam Isus govorio o svojoj smrti. No činjenica je bila da to sjeme nije uvijek položeno u bogatu i plodnu zemlju, nego je često položeno u suhu i besplodnu zemlju. Nekad je bačeno na tvrdo i kamenito tlo gdje se ne može uhvatiti, a dogodi se da je položeno čak i u samoj stijeni. No u trenutku Gospodinove muke srca apostola u koja je Isus sijao sjeme uskrsnuća postala su tvrda i kamenita, te je prijetila opasnost da posijano sjeme u njima propadne ne donijevši roda. Zato je Krist svojim uskrsnućem odvalio stijenu sa svoga groba, kako bi ih pozvao da se dođu osvjedočiti i provjeriti da smrt ne može životu ništa, kako bi ih pozvao da oni otvore svoje srca i da dopuste da posijano sjeme uskrsnuća snažno proklije novim životom i da donese istinske plodove spasenja i vječnosti.

Kao što je Kristov živo bio položen ne samo u grobnu stijenu, nego i u srca apostola, tako je položen i u naša srca i naše živote, te vapi i kuca iznutra da razvali grobnu ploču koja ga sputava, te da iz njega bujno izbije novi život. Kao što je Krist rastvorio stijenu groba, neophodno je bilo, a to je i cilj spasenja, da razbije naša srca kamena te da ih učini rasadnicima života. Zato je on prihvatio ući u srce kameno, samo središte smrti i hladnoće, kako bi ga svojom ljubavlju razbio i preobrazio u svetište života i božanske topline. Doista najtvrđe i najhladnije mjesto na kugli zemaljskoj je ljudsko srce lišeno vjere i ljubavi Božje. Ono je istinski grob koji pokopava žive, ako ne živi oživljeno Kristovim životom iznutra.

Dvojica apostola, trčeći na Kristov grob, trčali su sebi ususret. Trčali su samima sebi i svojim nadama pokopanima s Kristom. Trčali su ususret stvarnom životu koji su živjeli u Kristu, ali su ga ostavili pokopana na Kalvariji. Trebali su se vratiti tragom svoje nevjere, te pronaći sebe vjerom osnažene, jer samo s Kristom koji im daje vjeru mogli su se osjetiti cjelovitim ljudima. Trebali su se otrijezniti od svoje nevjere strahom proizveden i nadići strah od uskrsnuća, kako bi pronašli sebe vjerom učvršćene u uskrslom Gospodinu. I, doista, pronašli su se onda kad su počeli vjerovati nakon što su ušli u grob Gospodinov. Pronašli su se onda kad je uskrsna snaga počela zahvaćati i preobražavati njihova srca. Jer onaj Krist koji je na Veliki petak bio položen u grob, bio je pokopan i u njihovim srcima koja su se zbog toga okamenila i postala beživotna. U njima je, jer im je nada uvenula, jer im je vjera kopnila, jer im se ljubav gasila, zavladala prava smrt. Kristov prazni grob u koji ulaze vraća im nadu, podiže vjeru i budu ljubav. Život se u njima ponovno razbudio kad su njihova srca od kamenih počela postajati plodna srca u kojima je sjeme uskrsnuća napokon počelo hvatati korijen.

Uđimo stoga i mi s njima, nošeni njihovim iskustvom, u grob našega Gospodina i osvjedočimo se da u njemu ne caruje smrt nego život. Uđimo tako u srce svoga života, uđimo tako u samo središte i svetište života. Krist ne želi da bježimo od njega i njegova života, nego da nam njegov grob bude škola života. Neka njegov grob bude rasadnik u kojem klija sjeme uskrsnuća. On ne želi da pobjegnemo od smrti i groba, nego da za života pobijedimo smrt kako bismo je i u grobu pobijedili. A samo s njegovim uskrsnućem možemo biti istinski pobjednici. Shvatimo i mi, poput Petra i Ivana, da nema smisla bježati od njegova groba i uskrsnuća, nego se suočiti sa životom i smrću, te snagom njegova života pobijediti smrt. Stanimo stoga i mi pred smrt, ispriječimo joj vlastiti život  obdaren vjerom u uskrsnuće i pobijedimo je životom vječnim čija je klica po uskrsnuću Kristovu u nama već nikla i donosi svoje plodove. Rastvorimo svoja srca snazi uskrslog Gospodina koji razbija grobove kamene, te neka razbije i naša srca ledena i okamenjena. Neka nas iznutra preporodi sjeme uskrsnuća njegova. Povjerujmo u Pisma koja naviještaju da je Krist imao umrijeti i uskrsnuti i ižaravajmo radost uskrsnuća cijelom svijetu, kako bi svijet po našem svjedočanstvu otvorio svoja srca neprolaznom uskrsnom životu. Povjerujmo dvojici apostola koji vidješe prazni Gospodinov grob i povjerovaše, te poput njih svjedočimo i naviještajmo  kako bi svaki čovjek, oživljen Kristovim uskrsnućem, donio u svom srcu plodove života vječnoga.

Uskrs – ponoćka

U ovoj svetoj noći čitali smo izvješća iz povijesti spasenja kojima je vrhunac izvješće o Kristovu uskrsnuću. A glede samog uskrsnuća u ovoj svetoj uskrsnoj noći čitamo izvještaj svetoga Marka o iskustvu prvih osoba koje su došle u neposredni doticaj s uskrsnućem, a da još uvijek u prvi mah nisu vidjele Uskrsloga. Radilo se o ženama koje su za Učiteljem išle iz Galileje sve do muke na Kalvariji, te su u svojoj bogoljubnoj odanosti došle pomazati njegovo tijelo. Zato su veoma rano, prvoga dana u tjednu, nakon što su se opskrbile miomirisnim pomastima išle prema grobu s namjerom da iskažu dužnu počast koju nisu mogle iskazati dva dana prije zbog nedostatka vremena.

Dolazeći na grob zdvajale su o koječemu, a jedan od njima nepremostivih problema bio je i onaj praktične naravni koji je nadilazio njihove snage: Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Ovo je dvojba koju bismo i sami trebali prereći i prenijeti u vlastiti život. Ni nama nije suvišno stoga upitati se: Tko će nam pomoći da otkotrljamo kamen s groba naše umrtvljenosti? Tko će nam pomoći da se dignemo iz obamrlosti vjerničkoga življenja? Tko će učiniti da se oslobodimo tromosti našega bića koje tako sporo ide putem Božjim? Tko će nam pomoći da razbudimo vlastitu zaspalu narav koja spava nesvjesna da je Bog za nju umro na križu, te je tako neosjetljiva na podražaje Božje? Tko će nam pomoći da najprije razumijemo čime smo sve opteretili vlastiti život, kojim sve bremenima i grobnim pločama? A tko nam potom može pomoći da otklonimo sva bremena koja sebi natovarismo?

I dok nam se njihova zdvajanja i dvojbe koje su imale mogu činiti vrlo opravdanima, pa i utemeljenima, te ih lako prenosimo i u vlastiti život, dotle se njihova druga reakcija čini vrlo neobičnom. Naime, kad im je anđeo u grobu navijestio da je Isus Nazarećanin uskrsnuo, te da pođu to saopćiti njegovim učenicima, bile su zbunjene i preplašene, kako svjedoči sveti Marko: One iziđu i udare bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu. Kako postaje očito, žene koje su imale više odvažnosti pod križem na Kalvariji nego u Gospodinovu praznom grobu. Bile su hrabrije i prisebnije suočiti se s njegovom smrću, nego s uskrsnućem.

Ali kad se bolje nad svime zamislimo i o tome razmislimo, vidimo da njihov strah, bijeg i šutnja nisu tako neobični. Zar nije istina da svi mi ljudi bježimo ne samo od smrti, nego još više od uskrsnuća Kristova? Zar nije razvidno da se i mi danas bojimo uskrsnuća Gospodinova? Zar nije činjenica da se i sami bojimo uskrsnuti i živjeti uskrsnom snagom? Zar se ne bojimo uskrsne milosti koja preobražava? Nije li naš stari jednolični život svjedočanstvo da se bojimo s Kristom krenuti u novi život? Nije li istina da mi vjernici premalo živimo kao ljudi uskrsnuća, zatvoreni u svoje grobove, u svoje male privatne interese, u svoju uskogrudnu ljudskost? Zar nije istina da se radije držimo krutog životnog realizma, nego da živimo sukladno nadi uskrsnuća? Zar nismo potom u strahu i od nas samih i od onih oko nas? Zar nije istina da nas straši pogled u budućnost, jer ga držimo isključivo pogledom u tamu groba i u konačnost našeg cilja?

No ove noći Gospodar života je pokazao da se nije dao zatvoriti u ljudske okvire. Nije dopustio da mu tijelo trune u tami groba, nego je božanskom snagom slavno ustao iz groba. Ovo je njegova noć, noć pobjede koja rastjeruje i naše strahove i nedoumice o životu, naše dvojbe i zabrinutosti. Ovo je noć sile Božje koja se čistom ljubavlju oprla nasilju zla, te je raskinula lance smrti i nas oslobodila od okova grijeha. Ovo je noć pobjede Krista raspetoga i pokopanoga koja nam vraća život i daje nadu. Ovo je stoga noć za radost, a ne za strahovanje, noć za odvažnost i pouzdanje.

Odagnajmo stoga večeras strah od uskrsnuća! Odvažno pogledajmo u grob Kristov i otkrijmo istinu uskrsnuća koja je za nas i naše spasenje! Ne bojmo se uskrsnuti u Kristovu grobu i živjeti uskrsnim životom! Iskoristimo Uskrs kao novu prigodu koju nam Bog dade da obnovimo život iznutra natapajući ga mirisom uskrsnuća. Ne bojmo se ovaj novi i nevjerojatni događaj ugraditi u svoje vjerničko iskustvo, kako bi nam postao zaglavni kamen budućnosti, ako ne želimo zaglaviti pod kamenom pločom vlastitog groba. Ne bojmo se i prepustimo se Bogu, jer ako ovaj događaj nadilazi naše snage, ne nadilazi snagu njegovu! Ne plašimo se, nego povjerujmo u uskrsnuće Isusa Nazarećanina, jer je po njemu i naš život uskrsnuo, te se smatrajmo, i tako živimo, mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu, uskrslom Gospodinu našemu!

Veliki petak

U središtu obreda današnjega dana muka je i smrt našeg Gospodina, opisana prilično iscrpno od njegova uhićenja u Getsemanskom vrtu pa do polaganja u grob na Kalvariji. Vrhunac urote i osude bila je njegova smrt na križu kao svjedočanstvo ljudske bijede koja potvrđuje koliko čovjek može nisko pasti ako ne drži do svoje božanske uzvišenosti. Večeras vršimo spomen događaja koji se dogodio u pol bijela dana, pred očima javnosti, ali o događaju kojem je prethodila mračna i zakulisna priprema. Prethodile su zakulisne igre i noćne spletke iza očiju javnosti koje su prerasle u urotu, a omogućila ih je i noćna Judina izdaja. Upravo noć je poslužila da se izrade pakleni naumi, najcrnji u ljudskoj povijesti, za koje će čovjek imati drskost da ih ostvari na svjetlu dana.

No njihovo će ostvarenje biti toliko tamno da će na tri dana zaviti u mrak smrti onoga koji je bio Sunce s visine. Slika mraka koji su ljudi navukli na se ubijajući Sina Božjega bila je pomrčina koja se spominje u Evanđeljima u trenutku kad Isus umire na križu. No taj čin nije bio ni jednokratan ni nepovratan. Nije bio jednokratan jer je Isusova osuda i smrt bila najjasniji primjer kako su ljudi odbacivali i odbacuju Boga od početaka ljudske povijesti pa do dana današnjega. Od prvoga Adama i njegova grijeha do svakog grijeha koji se i danas počini čovjek pokušava zagušiti sjaj Božjeg svjetla. Tijekom povijesti to se očitovalo u odbacivanju Božjih poslanika koji su u Božje ime bili lučonoše njegove riječi i nositelji svjetla njegovih zakona u svom životu i ruci. Ali duboka pomrčina u koju je čovječanstvo utonulo nije bila nepovratna, jer nije bila posljednja riječ na ovoj zemlji, nego je posljednja riječ ipak bila riječ Boga koji je umirao bez glasa i koji je ostao uvijek dosljedan sebe i svjetla božanskog života kojim je došao obdariti ljude.

Isusovom smrću na Kalvariji doista je nastala potpuna pomrčina ljudskosti, jer je čovjek ostao lišen Božjeg života odbacivši izričito samoga Boga. Nastala je pomrčina kad su čuvari Božje istine izgovorili laži na temelju kojih su Boga osudili. Nastala je pomrčina kad su narodni vođe i starješine izabrani da narod poučavaju u vjeri, odbili vjerovati i odbacili Božje djelo u povijesti. Nastala je pomrčina kad su čuvari razuma posumnjali u postojanje istine, te su dopustili da razum zaluta na bespućima bezboštva i tminama neistina. Nastala je pomrčina kad su čuvari prava odbacili pravednost Božju, a odluku prepustili ljudskoj pravednosti i političkoj prikladnosti. Nastala je pomrčina kad su čuvari zakona sudili bez uvida u istinu, te su počinili teško bezakonje, zlo, zločin i divljaštvo pod hrpom dobrih i pobožnih izlika. Nastala je pomrčina kad se narod dao izmanipulirati popuštajući niskim strastima i nepouzdanim vođama, pa je postao svjetina što za vođe i idole radije izabire razbojnike poput Barabe, nego da izabere Sina Božjega. Nastala je pomrčina ljudske snage i spremnosti kad su apostoli poput Petra više vjerovali sebi nego Učitelju. Nastala je pomrčina kad je novac postao važniji od čovjeka, pa se pokušalo trgovati i neprocjenjivim blagom: i Bogom i čovjekom. Ta pomrčina se opetuje i danas u svim oblicima bezboštva i odbacivanja Boga iz života pojedinca i ljudskog društva koje nije ništa manje nego nekada.

No mi koji smo iskusili ljepotu života u Božjem svjetlu, mi koji smo se  dali obasjati njegovim sjajem, mi koji smo iskusili snagu Krista raspetoga, ne možemo se odreći tog svjetla niti možemo dopustiti da se ono u nama ugasi ili da nam ga netko drugi ugasi. Previše nam je svet i dragocjen križ Gospodinov i njegova sveta muka i smrt podnesena za nas da bismo dopustili da nam itko otme svjetlo vjere i žar ljubavi. Naš Gospodin je prihvatio da ljudi njegov ljudski život utrnu kao svijeću, no ipak nije dopustio da ga nepovratno ugase s povijesne scene. Naprotiv, ostao je nama jasno svjedočanstvo o neupitnoj Božjoj ljubavi koja nije odustala od čovjeka niti kad je ljudskost potpuno pomračila.

Mi koji živimo u ovom sumraku i pomrčini civilizacije koja uporno nastavlja ubijati Boga sustavno ga uklanjajući iz svoje sredine ne smijemo zaboraviti da društvo i uljudba koja odbacuje Boga sebe gura u duboki mrak. Ali nama u tom mraku svijetli i hrabri nas iskustvo križa Gospodinova koji je istinski svjetionik u pomrčinama života. Jer na tom križu je visio živi i neumrli Bog, Bog života i svjetla ljudskome rodu, te s tog križa svijetli sjaj neugasivi. Mi zato nemamo više ni pravo na život u sjeni grijeha niti se skrivati iza zastora vlastite slabosti. Naš život je obasjan svjetlom s križa Gospodinova s kojeg se na svijet zrcali sva Očeva ljubav za čovjeka. Zato mi danas pred njegovim križem učimo i upijamo svjetlo koje neopozivo sjaji, te okupljeni oko križa Gospodinova dajemo jamstvo da nećemo dopustit svijetu i čovjeku da potone u pomrčini, nego ćemo mi prihvaćanjem križa jamčiti mu život u svjetlu.

Neka nas Krist svojim križem pretvori u buktinju svjetla ovom svijetu koji grca u tami. Neka nam Kristov križ bude stoga vrelo radosti, jer nam on i ove noći svijetli oblikujući naš život za dan uskrsnuća, za dan u kojemu nema više ljudskih tmina i pomrčina. Neka nam i večeras s križa Gospodinova u mrkloj noći ljudskosti zasvijetli prava istina života, a mi ga utisnimo u svoje živote i ponosno svjedočimo za novo svitanje i novi život čovječanstva.