Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega
Nakon pobjedonosne noći uskrsnuća Gospodinova u ovom svetom danu dopuštamo da se na nas izlije snaga njegova uskrsnuća, jer je njegovo uskrsnuće donijelo istinske plodove života ljudskome rodu. Put koji je Isus prevalio da bi ušao u vječno svetište kao uskrsnuli Pobjednik, put je koji i nama predstoji napraviti, jer ni nama nema drugoga puta u hodu prema vječnosti, o čemu nam svjedoči evanđeoski tekst, koji opisuje dolazak žena i učenika na Gospodinov grob. Njegov otvoreni i prazni grob bio je istinski ulaz u Božje srce u kojemu rastu plodovi spasenja i života vječnoga. Zato Isus među nas nije došao samo kao Učitelj, već je bio primjer nošenja križa, podnošenja patnji i boli, smjernog prihvaćanja smrti, svjestan da po njegovoj uskrsnoj pobjedi i mi postajemo pobjednici. Po njegovu slavnom uskrsnuću primamo nebeske darove. Kroz njegov grob prolazimo u neprolazni život, te se prema njegovom uskrsnulom liku mi preporađamo i oblikujemo za novoga čovjeka.
On za kojega ispovijedamo da je umro na križu poradi nas i našega spasenja, nije uskrsnuo samo radi sebe, već da bi nas obdario plodovima svoga uskrsnuća. I dok se možda u nevjerici pitamo koji su to plodovi ili što je to konkretno učinio za nas, dok očekujemo tjelesnim očima vidjeti rezultate njegova uskrsnuća, ništa od toga se neće dogoditi. Jer njegovo uskrsnuće nije donijelo svoje plodove po izvanjskom blještavilu ni sjaju, niti se odlikuje po osobitim izvanjskim značajkama i promjenama. Niti je kao čarobnim štapom promijenilo društvene i gospodarske uvjete ljudskoga života. Naprotiv, ono je dotaknulo samu bit ljudskoga života, daleko od očiju svijeta i njegovih pojavnosti. Njegovo uskrsnuće dogodilo se u najvećim dubinama našega bića, utisnuto u svaku poru našega življenja. Zato je donijelo plodove najprije u našemu srcu čineći ga čvrstim i prikladnim prihvatilištem Božje ljubavi. Nadalje, plodovi uskrsnuća se očituju u srcu spremnom svjedočiti nakon što kuša Božju ljubav. To jest u srcu koje se osvjedočilo u snagu Božjega života koji pobjeđuje tamu i hladnoću groba. Plodovi se uskrsnuća ćute u preobraženju srca koje od bojažljivoga i nagriženoga nevjerom, postaje odvažno svjedočko srce koje naviješta svima novost života u Kristu Isusu.
A kao što se dogodilo dvojici učenika koji u uskrsno jutro trče na grob, tako Isus i u našim srcima danas svojim uskrsnućem budi nadu u život. Petar i Ivan povjerovaše da je uskrsnuo i da je živ kao što je obećao, te se i njih ulijevao novi život. Na njegovu praznome grobu otkrivaju da je po vjeri živ u njihovim srcima, u koja se na otajstven način utkao. Počeli su ga otkrivati očima duha u vlastitoj nutrini, polazeći od njegova groba koji nije dopustio da njihova srca po nevjeri umru. Raspeti Isus nije više bio u grobu mrtav, već je bio živ u njima, po čemu su njihovi životi postali mjesta njegova uskrsnuća i vječnoga života. Jednom zauvijek kamen koji odbaciše graditelji u njima je postao kamen zaglavni, a ono kamenje koje su ljudi bili navalili na njegov grob i na njihova srca, nepovratno je otkotrljano da ne bude više smetnja životu.
Stoga put našega života, ako želimo ući u život vječni, ne može mimoići Kristov grob gdje je mjesto doticaja ovoga i onoga života, mjesto našega spasenja na kojem nam je objavljena neopoziva ljubav Božja. To je mjesto na kojem ćemo i mi otkotrljati kamen grijeha i nevjerice, a prihvatiti Krista kao kamen zaglavni koji učvršćuje zdanje našega života. S tog svetoga mjesta koje svjedoči o njegovu uskrsnuću naš korak je upravljen napokon drugim smjerom koji je smjer vjere, nade i ljubavi. Doista je od neprocjenjive važnosti za naš mali ljudski život da uđemo u Božje srce i okusimo snagu njegove ljubavi, kao što Petar i Ivan uđoše u Kristov prazni grob. Samo u njemu možemo steći iskustvo one snažne, vjerodostojne ljubavi koja ljubi svetim žarom, te je vođena vjerom do mjere da joj ni smrt ne može nauditi.
Živjeti uskrsnim životom znači živjeti dar života onda kad živimo kao nositelji vjere i nada u srcima drugih. Istinski živimo onda kad po sebedarnoj ljubavi živimo u srcima onih kojima se darujemo kao zreli vjernici, onda kad se darujemo zrelom posvemašnjom ljubavlju koja je kadra ono što je razdvojeno sabrati u jedinstvo, koja ima moć ustrašene ohrabriti, raspršene skupiti, umrle oživjeti, ožalošćene utješiti. Ova ljubav je jedina kadra podizati novo čovječanstvo i učvršćivati naše obitelji iznutra novom i neponovljivom snagom. Novi svijet, uistinu ne nastaje na izvanjski način, već u obnovljenom i vjerom zahvaćenom srcu. Novi svijet i novo čovječanstvo nastaju u srcu punom života vječnoga, u srcu punom Božje ljubavi koju Uskrsli utiskuje u naša srca. Novi svijet nastaje iz Kristova praznoga groba koji nam je dan kao vrelo ljubavi i snage da donosimo plodove dostojne njegova uskrsnuća.
Zato je prevažno danas osjetiti kako u Kristovu grobu kuca Božje srce, čije su kucaje života čuli Petar i Ivan i povjerovali svemu što im je Isus govorio, a Pisma nagovijestila. Utjelovljeni Gospodin koji je uskrsnućem okusio svu snagu Očeve ljubavi i nas poziva da je osjetimo i svjedočimo živeći dostojno novoga života koji smo primili. Ne dopustimo da dar njegova uskrsnuća bude u nama besplodan, jer na to nemamo pravo. Od trenutka kad je on svoju ljudsku narav obdario neumrlim životom, i nama je očitovao snagu svoga preobraženja i moć svoje ljubavi. A dar koji smo primili, svjedočimo drugim te i mi, poput apostola, donosimo svijetu plodove uskrsnuća, te tim plodovima proslavljajmo svoga uskrslog Gospodina koji u slavi Očevoj živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.