Veliki petak
U središtu obreda današnjega dana muka je i smrt našeg Gospodina, opisana prilično iscrpno od njegova uhićenja u Getsemanskom vrtu pa do polaganja u grob na Kalvariji. Vrhunac urote i osude bila je njegova smrt na križu kao svjedočanstvo ljudske bijede koja potvrđuje koliko čovjek može nisko pasti ako ne drži do svoje božanske uzvišenosti. Večeras vršimo spomen događaja koji se dogodio u pol bijela dana, pred očima javnosti, ali o događaju kojem je prethodila mračna i zakulisna priprema. Prethodile su zakulisne igre i noćne spletke iza očiju javnosti koje su prerasle u urotu, a omogućila ih je i noćna Judina izdaja. Upravo noć je poslužila da se izrade pakleni naumi, najcrnji u ljudskoj povijesti, za koje će čovjek imati drskost da ih ostvari na svjetlu dana.
No njihovo će ostvarenje biti toliko tamno da će na tri dana zaviti u mrak smrti onoga koji je bio Sunce s visine. Slika mraka koji su ljudi navukli na se ubijajući Sina Božjega bila je pomrčina koja se spominje u Evanđeljima u trenutku kad Isus umire na križu. No taj čin nije bio ni jednokratan ni nepovratan. Nije bio jednokratan jer je Isusova osuda i smrt bila najjasniji primjer kako su ljudi odbacivali i odbacuju Boga od početaka ljudske povijesti pa do dana današnjega. Od prvoga Adama i njegova grijeha do svakog grijeha koji se i danas počini čovjek pokušava zagušiti sjaj Božjeg svjetla. Tijekom povijesti to se očitovalo u odbacivanju Božjih poslanika koji su u Božje ime bili lučonoše njegove riječi i nositelji svjetla njegovih zakona u svom životu i ruci. Ali duboka pomrčina u koju je čovječanstvo utonulo nije bila nepovratna, jer nije bila posljednja riječ na ovoj zemlji, nego je posljednja riječ ipak bila riječ Boga koji je umirao bez glasa i koji je ostao uvijek dosljedan sebe i svjetla božanskog života kojim je došao obdariti ljude.
Isusovom smrću na Kalvariji doista je nastala potpuna pomrčina ljudskosti, jer je čovjek ostao lišen Božjeg života odbacivši izričito samoga Boga. Nastala je pomrčina kad su čuvari Božje istine izgovorili laži na temelju kojih su Boga osudili. Nastala je pomrčina kad su narodni vođe i starješine izabrani da narod poučavaju u vjeri, odbili vjerovati i odbacili Božje djelo u povijesti. Nastala je pomrčina kad su čuvari razuma posumnjali u postojanje istine, te su dopustili da razum zaluta na bespućima bezboštva i tminama neistina. Nastala je pomrčina kad su čuvari prava odbacili pravednost Božju, a odluku prepustili ljudskoj pravednosti i političkoj prikladnosti. Nastala je pomrčina kad su čuvari zakona sudili bez uvida u istinu, te su počinili teško bezakonje, zlo, zločin i divljaštvo pod hrpom dobrih i pobožnih izlika. Nastala je pomrčina kad se narod dao izmanipulirati popuštajući niskim strastima i nepouzdanim vođama, pa je postao svjetina što za vođe i idole radije izabire razbojnike poput Barabe, nego da izabere Sina Božjega. Nastala je pomrčina ljudske snage i spremnosti kad su apostoli poput Petra više vjerovali sebi nego Učitelju. Nastala je pomrčina kad je novac postao važniji od čovjeka, pa se pokušalo trgovati i neprocjenjivim blagom: i Bogom i čovjekom. Ta pomrčina se opetuje i danas u svim oblicima bezboštva i odbacivanja Boga iz života pojedinca i ljudskog društva koje nije ništa manje nego nekada.
No mi koji smo iskusili ljepotu života u Božjem svjetlu, mi koji smo se dali obasjati njegovim sjajem, mi koji smo iskusili snagu Krista raspetoga, ne možemo se odreći tog svjetla niti možemo dopustiti da se ono u nama ugasi ili da nam ga netko drugi ugasi. Previše nam je svet i dragocjen križ Gospodinov i njegova sveta muka i smrt podnesena za nas da bismo dopustili da nam itko otme svjetlo vjere i žar ljubavi. Naš Gospodin je prihvatio da ljudi njegov ljudski život utrnu kao svijeću, no ipak nije dopustio da ga nepovratno ugase s povijesne scene. Naprotiv, ostao je nama jasno svjedočanstvo o neupitnoj Božjoj ljubavi koja nije odustala od čovjeka niti kad je ljudskost potpuno pomračila.
Mi koji živimo u ovom sumraku i pomrčini civilizacije koja uporno nastavlja ubijati Boga sustavno ga uklanjajući iz svoje sredine ne smijemo zaboraviti da društvo i uljudba koja odbacuje Boga sebe gura u duboki mrak. Ali nama u tom mraku svijetli i hrabri nas iskustvo križa Gospodinova koji je istinski svjetionik u pomrčinama života. Jer na tom križu je visio živi i neumrli Bog, Bog života i svjetla ljudskome rodu, te s tog križa svijetli sjaj neugasivi. Mi zato nemamo više ni pravo na život u sjeni grijeha niti se skrivati iza zastora vlastite slabosti. Naš život je obasjan svjetlom s križa Gospodinova s kojeg se na svijet zrcali sva Očeva ljubav za čovjeka. Zato mi danas pred njegovim križem učimo i upijamo svjetlo koje neopozivo sjaji, te okupljeni oko križa Gospodinova dajemo jamstvo da nećemo dopustit svijetu i čovjeku da potone u pomrčini, nego ćemo mi prihvaćanjem križa jamčiti mu život u svjetlu.
Neka nas Krist svojim križem pretvori u buktinju svjetla ovom svijetu koji grca u tami. Neka nam Kristov križ bude stoga vrelo radosti, jer nam on i ove noći svijetli oblikujući naš život za dan uskrsnuća, za dan u kojemu nema više ljudskih tmina i pomrčina. Neka nam i večeras s križa Gospodinova u mrkloj noći ljudskosti zasvijetli prava istina života, a mi ga utisnimo u svoje živote i ponosno svjedočimo za novo svitanje i novi život čovječanstva.