2. korizmena nedjelja – B
Današnje Evanđelje nam opisuje scenu preobraženja Gospodinova, pozivajući nas da otkrijemo što ovaj događaj poručuje nama u kontekstu korizmenog vremena. Kad bismo i danas htjeli govoriti o preobraženju ili o bilo kakvoj vrsti preobrazbe, shvatili bismo da svaki takav govor pretpostavlja usklađivanje prema nekom uzorku. Ukoliko nema prikladnog uzorka, ne može se govoriti o ciljanom procesu, te je time također doveden u pitanje i ishod onoga što je bilo podloženo procesu preobrazbe. No ljudska preobražnja i preobrazbe nisu tek jedna od mogućnosti, nego su neizbježna neminovnost te stoga čovjek treba s njima računati. Tako je, na primjer, svaki čovjek podložan onoj tjelesnoj preobrazbi, i to od rođenja pa do smrti. Taj proces biološke preobrazbe je zadan ljudskom naravi i odvija se sam od sebe, te je ujedno nezaustavljiv i onda kad bi ga čovjek htio zaustaviti ili pak njime ovladati. Uz tjelesnu, postoji i ona unutarnja duhovna preobrazba, to jest dužni rast koji nam se nameće kao nasušna potreba. Premda je i on neminovnost, razlika je u tome što se za ovu preobrazbu traži svjesno i voljno djelovanje, u protivnom može doći do pogubnoga stagniranja te ujedno preobrazbe ljudske nutrine nagore.
Vidimo da slična pravila vrijede kako za proces tjelesne preobrazbe tako i onaj duhovne. Jer kao što čovjek prolazi proces preobrazbe u tjelesnom smislu od rođenja pa do smrti, tako isto je pozvan i iznutra proživljavati procese preobrazbe. U tim ljudskim procesima ima nekih sličnosti, ali i nekih razlika. Glede tjelesne preobrazbe svjesno može djelovati tek na poneki proces kozmetičke naravi, dok na one stvarne biološke procese koji korjenito preobražavaju organizam ne može utjecati. Duhovni pak procesi, premda su drukčije naravi, jer se radi o procesima duhovne svjesne preobrazbe, ipak podliježu istim ograničenjima. Premda u te procese ulazimo svjesno i tako im se podlažemo, što će reći da na njih na neki način možemo utjecati, uvijek se postavlja pitanje do koje mjere su doista u našoj moći. Možemo ih upravljati i preko njih ostvarivati duhovne ciljeve, no i za njih je ipak upitno možemo li djelovati na one bitne čimbenike života i možemo li sebi priskrbiti onu pravu preobrazbu zemaljskoga u nebesko, ljudskoga u božansko, smrti u život.
Doista, svako ozbiljno promišljanje dovelo bi nas do zaključka da se čovjek sam od sebe ne može preobraziti u onoj radikalnoj mjeri u kojoj bi to želio i tijelom i dušom. Malo toga možemo napraviti sami od sebe što bi bilo sukladno onom budućem željenom životu, jer nitko od ljudi bez Boga i ne zna kakav je on, a onda niti što mu je činiti da do njega dopre. U tom duhu postoje neke zakonitosti koje bismo mi vjernici trebali poznavati glede duhovnih preobrazbi, jer se nama korizmeno vrijeme predstavlja kao vrijeme preobrazbe putem pokore, žrtve i odricanja. Mnogi su od nas sebi zacrtali neki duhovni cilj, kako bi po završetku korizme došli do određenih poboljšanja i pomaka u duhovnom životu. Jer ako se vrijeme korizme ne pokaže za nas kao vrijeme preobrazbe, onda smo na krivome tragu te uzalud gubimo vrijeme u nekoj vrsti vjerskog formalizma.
Stoga kako bi korizma doista mogla biti vrijeme preobrazbe, a ne promašenih pokorničarskih vježbi, danas nam je učiti o preobraženju razmišljajući o ponuđenom evanđeoskom događaju. Isusovo preobražnje istinska je škola preobraženja kroz koju su prošli Petar, Jakov i Ivan kao trojica izabranih učenika, što postaje škola i našeg korizmenog preobraženja. Oni su svjedoci, a to znamo i sami, da ono što je Isus učinio kad je pred njima pokazao svoj utjelovljeni lik, može učiniti samo Bog, te smo i mi pozvani korizmeno preobraženje doživjeti kao podlaganje moći Božjoj. Preobraženje ljudskog bića isključivo je, dakle, u Božjoj, a ne ljudskoj moći, jer samo Bog ima moć uliti u čovjeka unutarnju snagu koja ga iznutra bitno preobražava.
Nadalje, u ovom događaju na gori, ponuđen je i model preobraženja, to jest uzor prema kojem treba provesti i vlastito preobraženje. Taj model je sam Krist Gospodin koji se preobrazio pred učenicima da im pokaže pravi put preobraženja. Tko god želi ići putem preobraženja, pozvan je izvršiti ovu duhovnu preobrazbu prema slici utjelovljenoga Sina Božjega koji nam je otkrio put preobraženja i na nj nas pozvao. Osim toga, jer je preobraženje čovjeka isključivo u Božjoj, a ne u ljudskoj moći, Bog nam je ponudio Isusa kao sredstvo preobraženja. Upravo njegova ljudskost koja je primila puninu božanstva, te koja se u tom doticaju i zajedništvu preobrazila, i nama koji je primamo na našem zemaljskom putu postaje snaga i sredstvo preobrazbe. Samo nas zajedništvo s Isusom i primanje njegova božanskog života može preobraziti i pripremiti za onaj nebeski iz kojega je on došao da bi nas uveo u njegova otajstva.
Prihvatimo stoga milosnu Kristovu pomoć kojom nas prati na našem korizmenom putu, da korizmena pokora ne bude neko neodređeno ili ljudskim motivima vođeno odricanje, jer bi se tada pretvorilo u besciljni hod koji nas ne bi doveo do preobrazbe. Preobražavajmo se radije prema modelu i po nadahnuću Kristova preobraženja, jer nas samo njegovo preobraženje vodi i prema konačnom cilju – uskrsnuću i vječnom životu.