4. nedjelja došašća – B
Prethodnih nedjelja došašća slušali smo kako je Bog po ljudima pripremao svoj narod za skori dolazak svoga Sina na zemlju. Ivan Krstitelj je bio najbolji primjer kako se pripremiti i kako u Božje ime pripremati narod za Mesijin dolazak. Premda je Ivan pripremao narod ne za Kristovo rođenje, već za njegovo javno djelovanje, ipak je izvrstan primjer kakve osjećaje duše trebamo mi kao vjernici njegovati pred blagdan rođenja našega Gospodina. No ove četvrte nedjelje došašća dolazimo do samoga vrhunca priprave, te nam Bog više ne nudi za uzor čovjeka koji pripravlja narod, već danas čitamo evanđeoski odlomak o jednoj preskromnoj ženi – Mariji koja je u skrovitosti svoga srca primala Gospodina, a da pri tom nije nikome javno propovijedala, kao što je činio Ivan. Ali bez obzira na sve ona je zaslužila da ova nedjelja kojom se približavamo vrhuncu božićne priprave bude posvećena njoj i njezinu stavu, jer u njezinu stavu nije ona glavni junak događaja, već sam Bog.
A zašto je to tako? Zato što Mariju nisu pripremali ljudi za neki događaj, pa niti oni sveti i pravedni. Ona je meditirala Božju riječ, ali nisu je samo proroci i sveti tekstovi pripremali za poslanje koje joj je Gospodin imao povjeriti. Doista, nju je za to poslanje pripremao sam Bog svojim zahvatom u njezinu dušu koju je učinio najizvrsnijim i najdostojnijim prihvatilištem za svoga Sina. A sve drugo što je čitala samo je u njoj učvršćivalo i isticalo onaj iskonski milosni izljev koji je primila od samoga Boga još od trenutka svoga začeća. Ona je tako u svojoj skrovitosti i jednostavnosti primila čudesni dar Božje milosti do mjere da se i anđeo divio ljepoti njezine duše dok ju pozdravlja: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Nju je, dakle, sam Bog osobno pripravio za spasenjsku zadaću. Ona je bila najljepše zdanje Duha i milosti koja je u nju sišla u svem obilju i ispunila je božanskom puninom. Takvo zdanje, takav hram je doista bio dostojan smještaj i prebivalište za Sina Božjega.
No događaj anđelova navještenja Mariji o kojemu razmišljamo u došašću na vrhuncu priprave za Božić, nuka i nas da tražimo poruku za sebe, ali isto tako da tražimo svoje mjesto u Gospodnjoj blizini kako nas uči Marija. Zahvatom u Marijinu dušu Bog nam, naime, pokazuje kako mu je osobno stalo do nas. On nam nije samo ostavio upute u svome Zakonu, ni preporuke po prorocima kao jedina sredstva spasenja. Nije nam samo ostavio tekstove proroka ni primjere pravednika, koji, ma koliko dobro, ne bi bili dostatni da u pozadini svega nije njegova ljubav. Naprotiv, kao što je na živ način došao Mariji ususret, izravno i osobno, tako i nama pokazuje da mu je stalo do naše duše i našega spasenja. Marija je primjer i dokaz da smo mu svi mi jedincati i dragocjeni. Kao što se za nju zauzeo istinskom očinskom ljubavlju, tako se zauzima za svakoga od nas kao skrbni Otac pun ljubavi i milosrđa.
Marija je našla milost u njegovim očima, te je i kasnije živjela smjerno pred njegovim licem, skromno i samozatajno. A nakon što se zbunila anđelovim dolaskom, sam anđeo Gabriel je hrabri govoreći da je našla milost u Boga. U tim riječima prepoznajemo putokaza za svoj život, jer što je Marija pronašla pred licem Božjim, to je primila za cijelo čovječanstvo, a ne samo za sebe. Stoga smo u taj milosni projekt uključeni svi mi. Ali taj projekt i nas obvezuje, jer mi sa svoje strane trebamo poput nje živjeti ponizno kako bismo primili naknadno ono što je ona stekla od začeća, ali isto tako kako bismo sačuvali što smo primili, a i zadobili nove milosti svojim kreposnim stavom i vladanjem. Ne bismo smjeli pasti u napast da ‘tražimo milost u Boga’ na način na koji je tražio kralj David koji, kako smo čuli u prvome čitanju, jer on je imao namjeru sebi podići spomenik gradeći Bogu hram. Tražiti milost u Boga znači prije svega poput Marije živjeti u skrovitosti i poniznosti srca, dopuštajući Bogu da on u nama sagradi svoje prebivalište, svoj sveti hram za svoga Sina. Samo takvo došašće u kojemu ulažemo takav napor prihvaćanja milosti i Božje prisutnosti može biti blagoslovljen projekt u Božjim očima. Sve drugo što je samo izvanjsko zidanje, na što se odlučio i David, nije dostatno, pa čak ni dostojno Boga. Stoga dopustiti Bogu da nas pogleda i da protrese naša srca, da vidi ima li prostora i jesu li prikladna za njega, to znači ‘pronaći milost u Boga’.
Neka i nas blizina blagdana Kristova rođenja motivira da tražimo milost Božju, da za njom ovih dana težimo i da je istinski želimo primiti, kao što je činila Marija. Ne budimo kao David koji se drži svoga položaja, te želi učvrstiti slavu pred ljudima gradnjom hrama, već budimo poput Marije i otvorena srca služimo Gospodinu, i samo njemu. Dopustimo Bogu da nas temeljito pregleda i oslobodi svake natruhe zloće i grijeha, te da nas osposobi biti prihvatilište i hram njegovu Sinu, kao što je bila Marija. To će biti potvrda da smo našli milost u Boga, jer veće milosti od toga dara nema da u srce primimo svoga Spasitelja koji nam dolazi ususret.