7. uskrsna nedjelja – A
Liturgija današnje nedjelje stavlja pred nas evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja, točnije početak Isusove velikosvećeničke molitve. Prije nego će napustiti svoje učenike prelazeći k Ocu kroz smrt i uskrsnuće, Isus moli za njih koji osjećaju da se ima zbiti nešto posebno, u isto vrijeme tragično i uzvišeno, zbog čega su i uznemireni. Isus pak, znajući da se približava vrhunac njegova spasenjskog poslanja i djela, radi kojeg je i došao na zemlju, a svjestan da njegovi apostoli još uvijek nisu došli do najspasonosnijih spoznaja, moli Oca da ih obdari upravo time. Jer da bi u njima dovršio svoje djelo, znao je da mora proći prije kroz smrti i uskrsnuće, jer bez toga njegove riječi nisu dolazile do konačnog cilja, budući je njima uvijek dijelom ostajalo neshvatljivo što želi reći. Njima je bilo neshvatljivo kako razumjeti njegovo božanstva, ako je jedini istiniti Bog samo jedan.
Ma koliko to bilo teško pitanje, Isus je znao da je njihova spoznaja Boga nedostatna ako ostane na uopćenom poimanju jednoga božanstva. On je došao otkriti istinsko lice Božje, te je zato znao da ih ne može ostaviti na pola puta, ili pak ostaviti ih tek u njihovim uvjerenjima, jer ma koliko bila istina da je Bog jedan, ta istina još uvijek nije izricala ni približno otajstvo Božje koje je on došao objaviti. Jer ako im je i htio navijestiti da je Bog Otac, onda je bilo neophodno da spoznaju i njegova vječnog Sina, što će u svojim tumačenjima izreći sveti Ćiril Aleksandrijski: „Doista ne može se imati stvarna spoznaja Oca ako se u isto vrijeme ne spoznaje i Sina, jer njegova spoznaja ide uvijek ukorak sa spoznajom Roditelja. U isto vrijeme kako se spoznaje Oca, spoznaje se i Sina. Kad potom kaže da je Otac jedini i pravi Bog, ne isključuje sebe samoga. Jer u njemu i od njega, po naravi, i on će biti pravi i jedini u jedinome.“
No spoznaja o kojoj govori Isus nije samo racionalna spoznaja koja graniči s umovanjima umnika ovoga svijeta niti sliči filozofsko-logičkim istinama. Radi se prije svega o otajstvenoj životnoj istini koja posreduje božanski život onome tko ju je prihvatio. Stoga će sveti Ćiril i reći da je spoznaja koja se ograničava na čistu i golu spoznaju nekog nauka po sebi sasvim beskorisna stvar, kao što je beskorisno to što i đavli, kako veli sveti Jakov, vjeruju da je samo jedan Bog, ali im to ne koristi, jer vjeruju i dršću. A kad se potom pita treba li uzeti Kristove riječi za istinite kad kaže da je život vječni upoznati jedinoga pravoga Boga Oca, a s njime i Sina, budući da nije spominjao Duha Svetoga, nastavlja svoje promišljanje: „Što ćemo odgovoriti na ovo? Kako ćemo držati da je Krist rekao istinu kad kaže da je život vječni upoznati jedinog pravog Boga Oca, a s njime Sina? Ali ja smatram da na ovu poteškoću treba odgovoriti tvrdeći da je Spasitelj rekao istinu. Spoznaja je, doista, život kad rađa svu snagu otajstva i čini nas dionicima otajstvenog blagoslova po kojem smo združeni sa živom i oživotvorujućom Riječi. Poradi toga, vjerujem, da Pavao veli da su također i pogani sjedinjeni u istom tijelu i da su sudionici u Kristu, time što su postali sudionici također njegova svetog tijela i krvi. Na taj način naše udove treba smatrati udovima Kristovim. Život je dakle spoznaja koja nam osim toga donosi blagoslov po Duhu, koji preobražava u posvojene sinove one koji ga primaju, oblikujući ih u nepokvarljivosti i pobožnosti uz pomoć evanđeoskog života.“
Kako vidimo spoznaja jedinoga prvoga Boga nije besplodna razumska teorija, nego je neizmjerni Božji dar kojim nam se otvara pristup u zajedništvo božanskog života, kako to lijepo reče sveti Ćiril: „Stoga, naš Gospodin Isus Krist, jer je znao da je spoznaja jedinog i pravog Boga posrednica i, rekao bih kao, nositeljica onih dobara o kojima smo govorili, kaže da je ona život vječni, kao majka i hraniteljica života vječnoga, koja rađa, kao u svojoj moći i naravi, uzroke života i nosi ih njemu.“
U tom duhu i mi vjernici proživljavamo ovo sveto uskrsno vrijeme svjesni da je naš Gospodin dao život i uskrsnuo kako bi nam otkrio pravo lice jedinoga istinitog Boga. To od nas iziskuje odgovornost i svjedočanstvo života, jer bi bilo neodgovorno biti kršćaninom, a ne ponirati u dublju spoznaju Boga. Crpimo spoznaju iz uskrsnuća Gospodinova vjerujući da ga je Otac poslao, te budimo otvoreni daru Duha Božjega, što će nam doista podariti novi život, koji će postati istinska proslava Presvetoga Trojstva na zemlji.