17. nedjelja kroz godinu – B
Iz bremenitog evanđeoskog odlomka koji smo čuli mnoštvo je sadržaja o kojima bi se moglo razmišljati. No jer je nemoguće u jednoj propovijedi sve iscrpiti, bolje je posvetiti pozornost samo jednom detalju i iz njega izvući pouku. A radi se o detalju koji bi se na prvi pogled mogao učiniti i sporednim u cjelokupnom opisu. Naime, sveti Ivan, kako smo čuli, opisuje čudo umnažanja pet kruhova i dviju riba za mnoštvo od pet tisuća ljudi, što je zacijelo ostavilo bez daha one koji su nazočili tom velebnom čudu. Premda je činjenica tako uzvišenog čuda doista mogla potisnuti sve ostale osjećaje i detalje, Evanđelist kao vjerni svjedok događaja ne propušta zapaziti što se dogodilo nakon što su se ljudi nasitili kruha iz Isusove ruke. Doista, nije propustio izvijestiti da je Isus, nakon što je nahranio toliko mnoštvo razlomivši pet kruhova i dvije ribe, dao svojim učenicima precizne upute glede preteklih ulomaka rekavši im: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Oni su izvršili što im je rekao te su dakle skupili i napunili dvanaest košara od preteklih ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kako vidimo, Isusu je bilo vrlo stalo da ništa ne propadne od preostalih ulomaka, što je zacijelo moglo biti čudno mnoštvu koje je blagovalo, a vjerojatno i samim učenicima nakon što su se osvjedočili kolikom moću Gospodin raspolaže. Doista su se mogli zapitati čemu skupljati ulomke kad je on moćan ponovno napraviti čudo i od komadića kruha nahraniti tisuće ljudi. U takvoj situaciji gdje su ljudi blagovali kruha za koji se nisu mučili, ni kopali ni orali, mogli su reći da nema veze ako i propadne koji ulomak, a i njemu što je morao biti bitan baš svaki komadić kad već ima takvu božansku moć. Upravo zato je Isus dobro znao što hoće kad im je rekao da prikupe višak. Jer kruh koji su blagovali, a oko kojega se nisu mučili, mogao ih je učiniti bahatima, te su brzo mogli zaboraviti da su možda sat prije toga bili gladni i da bi im tada bila dobro došla svaka korica i mrvica. A to se zna dogoditi ljudima koji su naglo iz siromaštva prešli u obilje, ali bez rada vlastitih ruku, te ne znaju cijeniti ni dar koji su primili, niti znaju zahvalno pred Bogom blagovati kruh koji iz dana u dan jedu. Nije rijetkost da čovjek koji ne zarađuje kruh svojim rukama nego jede tuđi i ne pamti, nakon što se najeo, da je bio gladan nešto malo prije toga.
Pouka koju je Isus dao apostolima valjana je i nama danas. I mi živimo u vremenu kad društvo u kojemu se mnogi pozivaju da su na rubu preživljavanja, postoje viškovi hrane u opticaju. Živimo u vremenu kad se ljudi ponašaju tako bahato da i ne misle da je kruh Božji dar, te od obilja svojih stolova, kad se prezasite, bacaju hranu u smeće i kontejnere, ne vodeći računa o tome da je svaki komadić kruha, i hrane uopće, vrlo dragocjen i svet, te da nemamo pravo na takvo razbacivanje. Živimo u vremenu kad smo se pogospodili kao pravi malograđani, te nam nije ukusan kruh kupljen dan ranije, te si dopuštamo luksuz baciti ga samo zato jer imamo novaca kupiti svježi. Kao da je riječ o novcu i novčanim mogućnostima, a ne o odgoju i odgovornosti, o kreposti i poštivanju života i sredstava življenja koje nam je Bog dao. A živimo u vremenu u kojemu mnogi ljudi postaju bahati čim steknu materijalnu sigurnost, te zaborave i Boga i bližnjega svoga. Doista u vremenu smo kada mnogi ne znaju razlamati svoj kruh i dijeliti s drugima, kada mnogi ne znaju svoje ulomke s poštovanjem skupiti da ne propadnu, te ih drugi dan s poštovanjem blagovati ili s drugima podijeliti. Živimo u vremenu kada i mnogi gladni, koje nahrane tuđe vrijedne ruke, ne znaju to poštivati i biti zahvalni, nego drže da je nečija dužnost njih hraniti, dok oni sami ne preuzimaju odgovornost za svoj život i svoju situaciju.
Zato nas vjernike ova Isusova rečenica doista dotiče i potiče da živimo drugačije od ovosvjetskih malograđana. Nama Bog u ruke stavlja kruh svaganji da ga s poštovanjem blagujemo i dijelimo s drugima koji su gladni i potrebni naše pomoći. Gospodin nas potiče da skupljamo ulomke te da u skromnosti i zahvalnosti blagujemo darovani kruh, u punoj svijesti da ulomkom kojim se ne razbacujemo možemo nahraniti gladnoga. Jer, doista, kad bi društvo u kojemu živimo dijelilo viškove ulomaka koji preteknu od obilnih stolova, u svijetu ne bi bilo gladi ni bijede. Ali jer višak o kojem je riječ ne nastaje kao plod blagoslova, nego prestiža i gospodarskog natjecanja, a počesto i obijesti, onda su to viškovi koji ne samo da ne donose blagoslov, nego su grijeh koji vapije u nebo. Takvi viškovi su doista propast i prokletstvo onima koji ih stvaraju i samovoljno njima raspolažu kao sredstvima konkurencije i manipulacije tržištem, umjesto da njima raspolažu za dobrobit čovjeka i čovječanstva.
Neka nama koji vjerujemo u Gospodinovu moć i čudo koje se može obnavljati i po našim rukama njegova pouka bude istinski putokaz u životu kako bismo znali poštivati svaki zalogaj kruha kao Božji dar, te ga u zahvalnosti blagovati, ne razmećući se nijednom mrvicom kruha, nego da njome skrbimo za dobrobit potrebnih. Budimo stoga pravi Isusovi učenici koji prihvaćaju odgovornost za svaki komadić kruha koji im je povjeren te ga blaguju u zahvalnosti Bogu kao njegov dar koji može postati dvostruk blagoslov kad se podijeli s drugima. Neka nam presveta euharistija u kojoj blagujemo Isusa kruh života bude nadahnuće da blagujmo sa zahvalnošću kruh svagdanji na ovoj zemlji, kako bismo jednom zavrijedili blagovati i onaj vječni u nebesima.