Marijo, presveta Djevo,
samo ti si jedina
bila bez sjene,
ti što nadvisi sve žene,
i Majkom posta
ljudskoga roda,
ti Bogorodice,
čija utroba biješe puna
blaženoga ploda.
Ti, sva satkana
od Božjeg Sunca,
bez ikakve ljudske sjene,
Žena koju ne dotiču
naše zemne mijene.
Doista ti si jedna
bila Žena,
ona što nema
nikakvih sjena,
ona što u srcu
Sunce nosi,
Roditeljka kojom
nebo se ponosi.
Iz utrobe tvoje
zasjalo nam je
pravo Sunce
i ti blaženom posta
Ženom što se penje
na nebeske vrhunce.

Kad se dogodi ozljeda

onda nije dovoljno

staviti flaster na ranu

i zamotati je zavojem.

Prije svega važno je

ranu dobro očistiti

pa tek onda lijekovima tretirati

i zaštititi od mogućih

loših utjecaja izvana.

Isto vrijedi i za one

duhovne rane zvane grijeh.

Kad počinimo grijeh

on za sobom povlači

onečišćenje duše,

te je potrebno temeljito

zaraženo mjesto očistiti

od svih natruha zla.

Tek nakon toga se može

stručno previti

zavojem milosrđa Božjega

pa će rana brzo zarasti.

A pozivati se na milosrđe

na način kao da

polažemo pravo

na nečistu ranu

samo bismo sebi izazvali

dodatnu infekciju.

Poštujmo stoga

liječničku vještinu

i dopustimo Nebeskom Liječniku

da očisti svaku nečistoću

s našega bića

kako bi nas potom

lakše i brže doveo

do potpunog ozdravljenja.

Škare su višenamjenska alatka

koja na primjer služi kao

dio krojačkog pribora

ili uredskog materijala

korisna za rezanje papira

i drugih sličnih materijala.

Slično tome može se govoriti

i o duhovnim škarama

koje nam povjerava Gospodin

da što lakše i brže prekinemo

sa sponama ovoga svijeta

i sa grješnim navikama,

sa starim čovjekom

i njegovim neurednim manama.

Štoviše dao nam je oštre škare

svoje svete riječi

kojim je kadar dijeliti

bitno od nebitnoga,

sveto od profanira,

istinski život od ljudskoga,

Božju istinu od laži:

Živa je Riječ Božja

i djelotvorna;

oštrija je od svakoga

dvosjekla mača;

prodire dotle da

dijeli dušu i duh,

zglobove i moždinu

(Heb 4, 12).

Ne preostaje drugo

nego tim škarama

odlučno odstraniti

sve što ne pripada

vjerodostojnom životu.

Mačje oči su

reflektirajuća stakla

koja se ugrađuju u osi ceste

da bi vožnja bila sigurnija

noću i u nepovoljnim

vremenskim uvjetima.

Dobile su naziv po odbljesku

koji imaju oči mačke

kad joj se noću zasvijetli

svjetiljkom u glavu.

Tako su i kršćani

koji dolično žive

kao svijetleći znakovi

koji putnicima ovoga svijeta

pokazuju gdje su rubovi

života i smrti, istine i laži,

dobra i zla, sreće i nesreće.

Tako i svojim gotovo

neprimjetnim postojanjem

pomažu drugima

da lako pronađu put

koji vodi do Neba.

Dobro je poznato da orkestar,
simfonijski ili neki drugi,
ne bi bio složan ni uspješan
da nije vještog dirigenta
koji svojom palicom usklađuje
sve instrumente i izvoditelje.
O pokretu njegove palice
ovisi sklad i zajedništvo,
te ljepota zvuka i glasa
koju ispunjaju slušatelje
uzdižući im duše k nebu
suzvučjem uzvišenih tonova.
Takav duhovni sklad i ljepotu
ostvario je naš Gospodin
kad je sišao s neba na zemlju
da razjedinjeno čovječanstvo
pretvori u složni orkestar
koji izvodi nebeske melodije
i u pjevački zbor koji pjeva
neizrecive Božje riječi.
Ali da bi uskladio čovječanstvo
i osposobio za takvu izvedbu,
trebala mu je dobra
dirigentska palica križa
kojom je uskladio i izmirio
cijelo čovječanstvo s Bogom,
a i međusobno jedne s drugima.
Neka i nas njome usmjeri
da dadnemo sve od sebe,
za najljepše tonove života,
u Crkvi – zajednici spasenja
cijeloga ljudskog roda,
a Ocu nebeskome na slavu.

U mnogim mjestima diljem svijeta,
pa i naše lijepe Domovine,
kao što su Rim ili Ludbreg,
postoje obilježene točke
kao mjesta za koja se drži
da su centar svijeta.
Bez daljnjega to izaziva
i ponos u stanovnicima istih
da žive u tako važnim mjestima.
No ne želeći ulaziti pobliže
u zemljopisne ili astronomske
pojedinosti ili činjenice,
postoji jedna druga istina,
a to je da je pravo središte
ono iz kojega je svijet potekao,
a to je duhovno središte.
Zato centar svijeta nije
neko posebno mjesto
na kugli zemaljskoj,
nego je pravo središte
u čudesnom Božjemu srcu
iz kojega je svijet nastao.

Odgovorni za promet
u civiliziranome društvu,
svjesni ali i osvjedočeni
kako je pojedinac
često nepromišljen i sebičan,
te ne misli na opće dobro,
već samo na sebe
i svoju komotnost,
te mu onda doskaču
odredbama i uredbama,
s ciljem da omoguće da
zajednički život funkcionira.
Zato uređuju ulice i nogostupe,
postavljajući rubnjake,
kao fizičke prepreke
da razdvoje različite
prometne površine
od prilaznih putova,
nogostupa i pješačkih zona.
Na sličan način Bog ljudima
postavlja duhovne rubnjake
u vidu svojih zakona i odredbi.
Ne čini to kako bi nas ograničio,
već kako bi nam omogućio
uredan i uređen život.
Pomaže nam otkriti
kuda je zajamčeni prostor
za sigurno hodanje,
a gdje je za mirnu vožnju.
Upućuje nas da znamo
preko koje nam granice
nije uputno ići.
No počesto, na žalost,
čovjek želi preko ruba,
ne misleći da time ugrožava
sebe i druge ljude.
U ime te nerazborite želje
čak je spreman optužiti Boga
što je, ne pitajući njih,
postavio rubove i rubnjake
kao granice u životu.
Predbacuju mu kao da je to
napravio sa zlom namjerom
i s ciljem da čovjeka ograniči
i sebi ropski podredi.
No oni Božje odredbe tumače
ne iz onoga što one jesu
i što je njegov zakon u sebi,
već iz pokvarenosti svoje duše.
Umjesto da se pospu pepelom,
njemu predbacuju, što sami čine,
te odvode mnoge u propast
brišući granice – rubnjake
između dobra i zla, istine i laži.

Oni koji su naučili igrati karte,
znaju da u većini igara
poput bele, briškule i trešeta
postoji pravilo aduta
koji diktira  igra.
Tako se može dogoditi
da protivnik ima jače karte,
ali ako nema karata u adutu,
uzalud mu je pokušaj
i ne može dobiti partije.
Jer i jedna niska karta u adutu
jača je od jakih karata
u drugim bojama.

Pravila poput ovog kartaškoga
vrijede i u duhovnome životu
jer nam i Isus svjedoči
da je bolje biti ubrojen među
Božje malene i neznatne,
nego među moćne i velike
ovoga svijeta koji ne mare
ni za Boga ni za Božje.
U istom će duhu
i sveti Pavao posvjedočiti
kad bude propovijedao
o Kristu raspetome,
koji je bio Židovima sablazan,
a poganima ludost,
no vjernima ja bio
Božja snaga i mudrost:
Jer ludo Božje
mudrije je od ljudi
i slabo Božje
jače je od ljudi.
Utjelovljeni Božji Sin je
doista bio Božji adut
pobjede nad grijehom,
zlom i svijetom.

Postoje ljudi koji imaju
određene govorne mane,
te ne mogu jasno i razgovjetno,
ili pak baš nikako,
izgovarati neka slova,
slogove, riječi i rečenice.
A da bi otklonili te poteškoće,
obraćaju se za pomoć logopedima
– ljudima osposobljenima za
smanjivanje ili otklanjanje
govornih mana.

No da se ne bismo
kao ljudi zanosili,
te možda podcjenjivali
one s govornim manama,
moramo biti svjesni da
svatko od nas ima
duhovnu govornu manu.
Bog nam je dao sposobnost
da vlastitim jezikom
izgovaramo njegovu riječ.
No mi smo tu sposobnost
ugrozili grijehom i slabošću,
te je ne uspijevamo izgovoriti,
u većoj ili manjoj mjeri,
potpuno, precizno i razumljivo.
Zato nam je Bog po svome Sinu,
Vječnom Logosu i istinskom Logopedu
došao u susret otklanjajući
sve govorne poteškoće i mane,
kako bismo mogli jasno i glasno
izgovarati Božju riječ
i napose njegovo sveto Ime.

Ljudi danas traže i cijene
posebna životna iskustva
koja zovu adrenalinskim.
Očito ih zamori jednoličnost
ne baš tako napetog
i prilično prizemljenog života,
pa traže onda situacije
u kojima se mogu osjetiti
napeto i uzbuđeno.
Na žalost ne razumiju
da svijet u kojem nema
borbenoga duha za
uzvišene vrijednosti
ubija u ljudima svaku volju
i potrebu uzvišenoga.
Problem je u tome
što im onda nudi samo
one zemaljske situacije
kao iskustvo za doživjeti,
te ih opet, uz sav adrenalin,
ostavlja prizemljenima.
Šteta što ljudima posluži
koješta da bi ih motiviralo,
pa čak i život riskirati.

Ne osjete da su u situaciju
nedostatka iskustva došli
upravo radi ljudskog
prizemeljenog načina razmišljanja.
Umjesto da se dadnu
voditi Duhom Božjim,
da im on bude istinski
adrenalinski poticaj
za autentične i odvažne
poteze životnog rizika,
umjesto da im on bude
motivacija i inspiracija,
oni opet izabiru zemaljsko.
Stoga je vjerodostojan
kršćanski život po Duhu
najsnažnije iskustvu
na koje su pozvani vjernici,
jer se tada pune pravim
duhovnim adrenalinom
– milošću tog istoga Duha.