Pirika je neugodni korov
koji zadaje najviše briga
onima koji se bave
poljoprivredom i vrtlarstvom.
Pogubna je jer se
razmnožava putem korijena.
Trebalo ju je stoga polako
‘trijebiti’ motikom i ‘dvogramom’,
to jest iščupati s korijenom,
ukoliko ju se htjelo odstraniti.
Pogotovo nekada
kad se nisu koristile kemikalije
kojima bi ju se uništilo.
A nije se smjelo samo je isjeći,
već je sasvim iščupa vani,
inače bi iz svakog komadića
iznikla nova biljka.
Tako je i s grijehom.
Ostane li mu korijen u duši,
uzalud smo odstranili
neke od njegovih ‘plodova’,
to jest posljedica,
on će ponovno buknuti
i uhvatiti maha više nego prije.
Korizma je idealno vrijeme
za čupanje pirike grijeha,
kako bi njiva naše duše
bila cjelovito sačuvana
za nebesku plodnost.

Budući da u današnjemu svijetu
postoji velika mogućnost
od terorističkih napada
pri putovanjima i okupljanjima
ili ulasku u važne institucije,
poduzimaju se velike i sustavne
zaštitne mjere i kontrole.
Najpouzdanija mjera je
prolazak kroz metal detektor
koji odmah i lako pokaže
da li pojedinac ima uza se
opasnih metalnih predmeta
ili eksplozivnih naprava.
Ali takav pregled ne može
pregledati ono najvažnije,
a to je ljudsko srce,
misli, nakane i želje,
iz kojih izvire sve dobro i zlo
kojim čovjek gradi ili ruši
svijet i ljude oko sebe.
Sigurnosni pregled te vrste
može izvršiti samo Bog
koji poznaje ljudska srca
i koji je kadar u njima otkriti
razornu bombu grijeha.
Korizma je milosno vrijeme
kad se opredjeljujemo
podvrći takvom pregledu
dopuštajući Gospodinu da
odstrani iz našeg srca
svaku opasnu napravu
i otkloni zlu namjeru.
Samo uz njegovu pomoć
život u ljudskom društvu
može biti miran i siguran,
te ujedno voditi prema
vječnom zajedništvu u nebu.

U našoj domovini, na žalost,
mnogo je starih kuća,
zapuštenih i napuštenih,
napose u primorskim krajevima.
No u očima ljubitelja starina,
kao i imućnih stranaca,
ne gube na cijeni i vrijednosti.
Oni ih rado kupuju i obnavljaju
za osobne i turističke potrebe.
Ali da bi se obnovilo stari objekt
u njegovoj izvornoj ljepoti
potrebno je razumjeti projekt,
nacrt po kojem je napravljen,
te ga vjerno slijediti pri obnovi.
Nešto slično je napravio Gospodin
kad je došao među nas ljude
da obnovi staroga čovjeka.
Isus je svjedok da čovjek nije
izgubio vrijednost u Božjim očima
pa ni onda kad je postao
duhovna ruševina po grijehu.
On je jedini dobro poznavao
onaj iskonski Božji ‘Projekt’
prema kojem je nastao.
Zato ga je svojim djelovanjem
i mogao obnoviti vjerno
prema sebi samome,
slijedeći uostalom uzorak
prema kojem je i bio stvoren.

Zima je vrijeme studeni i leda,
ali ima i svoju lijepu stranu
u vidu snježnoga ogrtača,
čudesno lijepoga napose onda
kad je neokrnjen u svojoj bjelini.
No upravo na takvom bijelom
neokrnjenom ogrtaču
najbolje se uočava svaki trag
i svaka moguća promjena
koja vrlo upadljivo narušava
njegovu cjelovitost i bjelinu.
Zato je u narodu i postojala
pučka izreka koja veli:
Ne pada snijeg da prekrije brijeg,
već da svaka zvijer pokaže svoj trag.
Isto vrijedi i za duhovnu stvarnost.
Oni koji po Božjem daru i volji
živjeti čisto, sveto i neporočno,
oni su poput snježnog ogrtača
koji bjelinom prekriva zemlju.
Ali upravo zahvaljujući njima
očituju se tragovi i stavovi
onih bezbožnih i bezočnih
koji se ne dive darovanoj bjelini,
već je svojim grješnim životom
okaljaju gdje god stignu.
Bez obzira na to što počesto
moraju biti žrtve i dopustiti
da po njima gaze noge zvijeri,
oni su dar neba onima
koji žele naučiti i slijediti primjer
neoskvrnjenog i čistog života.

Sveučilište je, kako mu ime kaže,
mjesto na kojem se stječe znanje,
to jest uči o svemu što jest.
Tako vidimo da ono služi
za stjecanje cjelovitoga znanja,
ali ne znanja kao hrpe podataka,
već je ono posebno važno
jer sve znanje prikuplja i slaže
u smislenu organičku cjelinu.
Na žalost danas se izgubio
upravo osjećaj za cjelinu
samo zato što se dogodi
da se stječe znanje o svemu
osim o onome koji je Sve,
a to je Sveznajući Bog –
izvor svakoga znanja.
Jedino je on kadar sve znanje
povezati u skladnu u cjelinu
prožimajući ga pravim smislom
i usmjeravajući ga istom cilju.
Sveučilište koje govori o svemu,
osim o Bogu koji je sve,
nije pravo sveučilište.
tako umjesto da uči o svemu,
završi da ne uči o ničemu.
Jer ljudsko znanje bez Boga
jedno je veliko ništa,
te bez njega i Sveučilište,
umjesto mjesta sveznanja
postaje mjesto neznanja.

Stari su vjerovali
da je šišmiš životinja
koja je slijepa za sunce,
te da ima oči prikladne
samo za noćne izlaske
pri čemu se dobro snalazi.
Ne ulazeći u istinitost
spomenutih tvrdnji,
ta predodžba o šišmišu
primjenjiva  je na nas ljude.
S time da ono što je
sunce i dan za šišmiša,
Bog i spoznaja Boga
za nas ograničene ljude.
Boga i njegovu uzvišenu bit
ne možemo promatrati
ne samo tjelesnim očima,
nego ni naš duh i um
nisu prikladni razmatrati je.
Zato je Bog poslao svoga Sina
da nam otvori oči zaslijepljene
zemaljskim blještavilom
koje nas uvodi u sljepoću
prema njemu i vječnosti.
Jedini nam on pomaže
da u ovom svijetu
ne budemo podložni
onom najgorem sljepilu,
koje čini da živimo u mraku
i da visimo naglavačke
umjesto da budemo
okrenuti put neba.

Svi smo mi bili u prilici
da nam se polomi predmet
do kojega nam je stalo,
ili jedan njegov dio,
i koji je mogao još biti
vrlo koristan i svrsishodan
da nije došlo do loma.
No srećom u mnogim situacijama
i za to sada ima lijeka
zahvaljujući tvarima za sljepljivanje
napuknutih površina i dijelova.
Ljepilo svojom čvrstoćom
omogućuje da dvije površine
ponovno prionu jedna uz drugu.

Poput lomljivih predmeta
i ljudi su vrlo krhka bića,
bilo da im se krhkost očituje
na tankim živcima i psihi,
na slabašnom tijelu i zdravlju
ili pak na ranjenom duhu.
Za mnoge se stoga i kaže
da su pukli, podlegli naporu,
snažnoj tlačnoj sili života
koja se spustila na njihova leđa.
A kako nijedan čovjek
nema zamjenskih dijelova,
tako mu ne preostaje nego,
ako je ikako izvedivo,
zalijepiti i pokrpati pukotine
i ocjeloviti vlastito biće.
Ali čovjek nije u stanju
vlastitim snagama to izvesti,
jer nema prikladnog ljepila
kojim učvrstiti vlastiti život.
Samo je Božja ljubav
utjelovljene po Sinu Božjemu
istinsko vezivo tkivo
i ljepilo ljudskoga života
koje savršeno lijepi napuklo
i do kraja obnavlja istrunulo.

Na stazama našim tegobnim
što zemljom prolaze
teško bi bilo snaći se bez znaka,
koji nam kazuje kako doći
sigurno i precizno do odredišta.
Stoga na raskršćima i na zavojima,
i na svim zahtjevnijim dionicima
postoje znakovi opasnosti,
izričitih naredbi i obavijesti.
Postavili su ih ljudi koji
poznaju prometna pravila,
kao i mogućnosti pojedinih
prometnih sredstava,
ali ujedno i odredišna mjesta.

Slično je tome i duhovno putovanje
na kojem je Bog ljudima
koji traže njega i život vječni
ostavio putokaze da dođu
do njegova utjelovljenoga Sina,
kao što je Mudracima s Istoka
ostavio zvijezdu repaticu.
Dobro mu je poznato
naše vječno odredište
i sve poteškoće puta,
pa nam izlazi ususret
ukazujući nam kako stići
na najbolji način do njega.
Zato je sve putokaze
postavio tako da nas vode
do njegova utjelovljenog Sina
kojega je potom ostavio
vječnim Znakom i Putokazom
kao i sigurnom Putom
do života vječnoga.

Duga je meteorološka pojava
lomljenja zraka sunca
u kapljicama vode nakon kiše.
Pri tome se stvara prekrasni
spektar boja u širokom luku.
Prema svetopisamskom izviješću
ona nije tek igra i lom
sunčanih zraka s kapljicama kiše,
već je simbolom saveza mira
između Stvoritelje i stvorenja,
između neba i zemlje.
Nazvana je simbolom saveza
i znakom Božjega jamstva
da neće više pustiti potopa
da kazni zemlju kao u dane Noine.
Od tada je duga simbol
velikoga i neopozivoga zagrljaja
kojim Bog grli zemlju
nudeći joj svoje spasenje.
Zato je i dolazak Isusa
Sina Božjega s neba na zemlju
veliki zagrljaj Oca nebeskoga
kojim dokazuje da ne želi
osuditi i uništiti svijet,
već ga privesti spasenju.
Njega je nekoć predstavljala
i najavljivala duga saveza
jer upravo je on neraskidivo
spojio nebo i zemlju
zagrljajem mira i spasenja.
Zato je on svojim rođenjem
nebeska duga na zemlji
i ures neizrecive ljepote
na obzorju našega življenja
koja uzdiže naša srca
do neslućenih visina
vječne nebeske slave.

Zanimljivo je ovo naše vrijeme
koje zatire stare običaje,
a u kratkom roku uspostavlja nove
koji su vrlo brzo prihvaćeni
kao da su od vijeka bili prisutni.
U to se može svatko uvjeriti
u ovom vremenu došašća
kad se gradovi natječu
tko će pripremiti ljepši
‘Adventu u svome gradu’.
Još je razumljivo za gradove
u kojima su postojale
takve adventske manifestacije,
ali danas je poplava toga
na sve strane Lijepe naše,
kao i u drugim zemljama.
Gotovo mi zvuči nevjerojatno
povjerovati da je moglo
toliko porasti zanimanje
za crkveno vrijeme došašća.
No kad se uzme u obzir
da se sva adventska priprava
svede na konzumističku poplavu,
onda postaje sasvim jasno
odakle toliko zanimanje
za Advent ovdje i ondje.
Jer na taj ‘ukrasni advent’
štandova i trgovine
ne dolaze vjernici već turisti,
te se onda pretvori za mnoge
u onaj ‘ukradeni advent’.
To se dogodi ponajviše onda
kada vjernik zaboravi
da je sam Gospodin postavio
čudesan ‘štand’ za čovječanstvo
u kojem nam velikodušno nudi
svoga Sina kao Dijete
u betlehemskim jaslama.
Zato je Došašće sasvim drugo
od ‘Adventa u nekom gradu’,
jer je ono put prema tome
Božjem neizrecivom štandu.