Stvorivši čovjeka u ljubavi,
Bog mu je povjerio da radi
i uzdržava svijet i sebe.
Imao je izuzetan dar i zadaću
oblikovati svijet prema uzoru
na vrelo božanske ljubavi.
Ali je grijehom odlutao
od čudesnog Božjega plana,
te više nije bio u stanju
oblikovati povjereni mu svijet
prema ispravnom modelu,
premda mu je i dalje ostao naziv:
homo faber – čovjek je kovač.
Na žalost izgubio je mnogo
od onog pravog duhovnog
kovačkog znanja i sposobnosti,
te je u prvom redu iskrivio sebe,
te više nije bio u stanju niti
oblikovati ostalu stvarnost.
No Bog ga ni toj situaciji,
kao pravi i istinski kovač,
ne ostavlja iskrivljenoga
pod bremenom grijeha,
već šalje svoga Sina
da ga spasi od osude.
Zato će nebeski Otac
kao vješti i iskusni Kovač
uskrsnućem svoga Sina
skovati i otisnuti čvrsti model
novoga čovjeka i čovječanstva,
koji više neće moći ništa
ni iskriviti ni iskvariti.
A u duše vjernih Krist će,
kao otisak bića Očeva,
utiskivati savršenu sliku
Božjega života i ljubavi,
privodeći ljude kao njegovu djecu
u zajedništvo iste obitelji.

Postoji narodna poslovica
što izriče životnu mudrost
o smislu ljudskih djela:
Konac djelo kruni
ili Konac djelo krasi.
Doista, tko god bi nešto radio,
a ne bi vodio računa
o konačnom cilju i svrsi,
doveo bi u pitanje
sve što je napravljeno.
Zato se ljudi grčevito trude
za života ostvariti uspjehe
i dobiti ljudska priznanja.
To doživljavaju krunom
svih svojih napora kao i
smislom života na zemlji.
A ima i onih koji u znak toga
primaju i nose krune,
kao što su carevi i kraljevi,
kraljice i princeze,
misice i kojekakve zvijezde.
Ali nijedna od tih kruna
ne očituje neprolaznost života,
već propadaju u vremenu
zajedno s onima koji ih nose
i koji su život podređivali
kratkotrajnoj zemaljskoj slavi.
Samo oni koji se poput
nebeske Majke Marije
posvećuju do kraja Bogu
i slavi neprolaznog života,
primaju krunu besmrtnosti.
Njezin je život bio okrunjen
uzdizanjem u nebesku slavu,
jer je znala i svjedočila,
da je dar vječnoga života
istinska nebeska kruna
kojoj jedinoj treba težiti
naš ljudski život na zemlji.

Zanimljivo je promatrati
djecu na ljuljačkama
kad ih roditelj sjedne
i lagano zanjiše.
Ljuljačka je za dijete,
premda je to vesela igra,
trenutak nesigurnosti,
jer se zaljuljano odvaja
od sigurne roditeljske ruke
ostajući bez čvrstog oslonca.
U cijeloj toj jednostavnoj igri
sigurnost im ipak ulijeva
tiha prisutnost roditelja
koji stoji sa strane,
te kad smatra potrebnim,
vlastitom rukom prati
ili ispravi kretanje ljuljačke.

Poput dječje ljuljačke,
gdje smo i sami neprekidno
u nesigurnosti i strahu,
je i ljudski život na zemlji.
S time da ljudi u naivnosti,
tražeći sigurnost življenja
i bježeći od neizvjesnosti,
napuštaju Očev zagrljaj,
a penju se na svoje krhke
nesigurne ljudske ljuljačke.
I dok se ukopavaju
u materijalnu sigurnost,
uvjereni da su čvrsto na zemlji,
zaboravljaju da su tek tada
na ljuljački nesigurnosti.
Uistinu prolazna dobra,
u koja se najčešće uljuljaju,
ne pružaju nikakvu stalnost
niti zemaljskom životu.
Zato nas poučak ljuljačke
potiče da ne bježimo
od sigurnosti Očeva zagrljaja,
jer je on jedino uporište,
gdje po vjeri možemo pronaći
stabilnost i sigurnost življenja
u našoj ljudskoj nestalnosti.
 

Postoje biljke koje nemaju
čvrsto nosivo deblo
za oslonac i za uspravan rast
put nebeskih visina.
No zato se služe lukavstvom
da dođu do svoga cilja.
Riječ je o lažnoj umilnosti
koja prelazi u ljigavost.
One se naime, prijetvorno,
uhvate svih onih naivnih
koji izraze spremnost
priskočiti im u pomoći,
te ih onda obuhvate
i postupno iscrpljuju,
zavlačeći im se pod kožu
i u svaku poru bića.
Tako im ispijaju snagu
i dovode u pitanje sam život
ne ostavljajući im prostora
ni da dišu ni da se suncu izlažu.
Na žalost i među ljudima
ima takvih podlih puzavaca
koji nikad ne izgrade
čvrsta karaktera i osobnosti,
već se umiljavaju do iznemoglosti,
pokazujući blago lice
i dobroćudno srce
iz kojeg se dobro skrivaju
opake i opasne namjere.
Kad se domognu žrtve
onda je isisaju i iscrpe
kao pravi nametnici
uvlačeći joj se u njedra
i u svaku poru bića.
Glede toga nitko od nas
se nema pravo zanositi.
Po grijehu i grješnoj naravi
svi smo i uvijek samo puzavci,
a uspravno možemo stajati
samo kad nas Bog uspravi.
Kad u poniznosti i vjeri
stanemo preda nj,
on nas tada pridiže
ugrađujući u naše biće
potporanj svoga križa.

Kad se s dužnom pozornošću,
a i potrebnom preciznošću
želimo posvetiti slušanju
glazbenog ili nekog drugog komada,
onda tražimo ozračje šutnje,
i korisna tehnička pomagala
koja nam dovode zvuk ravno u uši
da se ne raspline u okruženju.
Tako i najmanji zvuk ili ton
ima svoje mjesto i jasni izražaj.
A naprave koje to omogućuju
zovu se slušalice, jer našem uhu,
u redovitim okolnostima,
povećavaju slušnu sposobnost.
Imajući sve to u vidu,
bilo bi nam vrlo korisno
imati duhovne slušalice
– one za slušanje Božje riječi.
Tada bi neizreciva Božja riječ
bez zvukovnih primjesa
ovoga svijeta i njegove buke
dolazila jasno i razgovjetno
u naše uši i natapala dušu
do nesagledivih dubina.
Prepoznavali bismo je
kao riječ ljubavi Očeve
upravljenu osobno nama
i po kojoj nam se daje
blagoslov duhovne plodnosti.
Tako bi nam postala sjeme
posijano Rukom Očevom
u vremenu zemaljskoga života
s plodovima koji dozrijevaju
u blaženoj vječnosti
božanskoga zajedništva.

Kao redovita zaštita na radu,
u svim javnim ustanovama
i prometnim sredstvima
propisani su kao obvezatni
ispravni vatrogasni aparati.
S njima valja računati
napose u ljetnim vrućinama
kad je povećana opasnost
od zapaljenja i požara.
Upravo slično tome
i ljudski život je u opasnosti
da bude zahvaćen vatrom,
ali onim duhovnim požarom
neurednih žudnja i strasti.
On nastaje onda kada nas
Zli pogodi ognjenom strijelom
svojih zavođenja i zala.
Zato sveti Pavao, poučavajući,
preporuča svojim vjernicima
da nabave neku vrstu
duhovnog vatrogasnog aparata:
U svemu uza se imajte štit vjere:
njime ćete moći ugasiti
ognjene strijele Zloga.

Događa se poslovnom svijetu
da se zbog niza uzroka,
ne ostvaruju zacrtani rezultati.
Najčešće zbog nemogućnosti
podmirivanja dospjelih obveza
u zadanim ugovornim rokovima
ili zbog dugova većih od
pravedno procijenjene imovine
dolazi do pada poslovne aktivnosti
poradi čega se ne može
jamčiti nastavak poslovanja.
Tada se pokreće pravni postupak
nazvan stečaj, pri čemu
imovina dužnika postaje
stečajna masa iz koje se
podmiruju dugovi vjerovnicima.
Tako nepromišljeni potezi,
pogrješna ulaganja i konkurencija
mogu dovesti do sloma poduzeća,
prijeteći pri tome zaposlenike
ostaviti na ulici bez posla.
Slično trgovačkom stečaju
ljudski rod je doživio
duhovni i ćudoredni lom
u trenutku kad je čovjek odlučio
samostalno gospodariti
svojim životom i sposobnostima.
Odbacujući Božju pomoć,
ostao je na milost i nemilost
zločestoga lažnog jamca
koji ga je svojim sugestijama
i uvukao u nezakonita poslovanja.
No srećom Božja ljubav,
nesebičnost i domišljatost
jači su od svih ljudskih propusta,
te stoga dobri Bog nije dopustio
stečaj ljudskoga roda.
Sanirao ga je besplatno
najvećom dragocjenošću
koju je imao na raspolaganju
– predragocjenom krvlju
svoga utjelovljenoga Sina.
Time nam je zajamčen ne samo
spokojan život na zemlji,
već i blažena vječnost u nebu.

Znameniti ljudi ovoga svijeta
kao i oni u značajnim službama
imaju oko sebe zadužene ljude
čiji je posao jamčiti im
nepovredivost i sigurnost,
a zovemo ih tjelohraniteljima.
Oni u  biti ne hrane tijelo,
već ga čuvaju od mogućih
napada i atentata izlažući,
ako treba, i svoj život.
Oni međutim ne mogu
pružiti cjelovitu zaštitu
ne samo duši već ni tijelu,
jer ga ne mogu niti sačuvati
od zla, raspadljivosti i smrti.
Isto tako ga ne mogu nahraniti
bitnim sastojcima života,
te stoga nose naziv – ime
koje ne odgovara službi koju vrše.
Zato je pravi tjelohranitelj,
u korijenskom značenju riječi,
samo Bog koji je ne samo čuvar,
nego i stvarni hranitelj
ljudskoga bića, duše i tijela.
Jedini on čuva nepovredivost
i cjelovitost čovjeka.
Jedini on u posvemašnjoj odgovornosti
čuva i hrani naš ljudski život
od zla, grijeha i propadljivosti,
te je u pravom smislu riječi
tjelohranitelj – čuvar i skrbnik.
Pogotovo što nas ne hrani
bilo kakvom hranom,
nego samim sobom
i svojim božanskim životom.
On do posljednje pore ispunja
i naše tijelo i našu dušu
te je time zaštita i hrana
za vječnu nepropadljivost.

U gospodarskoj i trgovinskoj
praksi i svakodnevnici
zna se dogoditi da dužnik
ispostavi ček bez pokrića
koji se potom ne može naplatiti
jer na njegovu računu
nema dovoljno sredstava
da se prebace vjerovniku.
To dovodi do spornih
i neželjenih situacija
jer dužnik pokušava
vratiti dug onim što nema.
Poput takvog dužnika
koji daje ček bez pokrića
su i oni koji poučavaju
u unutarnjem životu druge
o onome što ne znaju,
ili daju savjete o onome
što sami nisu razumjeli
i ne vodi do vječnosti.
Redovito su odvažni
površno savjetovati druge,
ne vodeći računa o tome
što Bog misli i kaže
u konkretnom slučaju.
A kad druge navedu na zlo
bez problema peru ruke
i otklanjaju odgovornost.
No mi vjernici ne smijemo
sebi dopuštati takav luksuz.
Bog nikada nama
nije izdao ček bez pokrića,
te ne smijemo ni mi
nikome biti pokriće
za isprazno djelovanje.
Naprotiv, svojim životom
trebamo im dati pokriće
za ispravan život koji je
u potpunosti ispunjen
Božjom prisutnošću i mirom,
te iz zemaljske kušnje vodi
u puninu vječnog života.

U suvremenoj biologiji i medicini
mnogo se napravilo na polju
istraživanja nasljednih osobina.
Otkrilo se mnoštvo odlika
koje kao ljudi imamo
zajedničkih s precima,
bilo dalekima i udaljenima
bilo onim neposrednima.
A u slučaju štetnoga naslijeđa,
znanost je kadra izvršiti zahvate
smanjujući negativne posljedice.
I dok se znanost uspješno bavi
tjelesnom sastavnicom života,
zaboravlja se duhovno naslijeđe
prisutno u našim venama.
Naime, u nama se raspoznaje
božansko trojstveno naslijeđe.
Na Sliku smo Božju stvoreni
i Duhom potpuno prožeti,
te nosimo sve odlike
trojstvenoga Tvorca.
Njegovi tragovi u nama
su upečatljivi i neotuđivi.
Zato ne gurajmo u zapećak
Boga trojstvene ljubavi,
čija se prisutnost jasno zrcali
u našoj duši i nutrini.
Razvijajmo sasvim marno
baš te nasljedne osobine
po kojima sličimo njemu,
a životu dajemo dostojanstvo
nebeske uzvišenosti.
Osim što u svakom činu
pokazujemo trostrukost:
svijest vlastite osobnosti,
razumsku spoznaju čina
i voljni pristanak,
u nama je upravo po tome
prisutna naslijeđe Oca
i Sina i Duha Svetoga.
Čuvajmo stoga obilje
Božjega života u svijesti
i odražavajmo djelima sličnost
s Ocem iz čije svijesti sve izvire,
s Mudrošću i Razumom njegovim,
te s Duhom njegove ljubavi.