Sizif je poznat iz grčke mitologije
ne samo kao Eolov i Enaretin sin,
nego i kao simbol uzaludnog posla.
Ljudski je genij grčke kulture,
svjestan kako mnogo toga u životu
ne ovisi o čovjeku i postaje uzaludno,
u trenutku kad se obijesno poigrava
s nadnaravnim silama i zakonima.
Tako je i Sizif prikazan kao netko
koga bogovi okrutno kažnjavaju
za sve prijevare i podvale.
Suđeno mu je bilo da gura
okruglu kamenu gromadu
uz sklisku planinsku strminu
kako bi je postavio na sam vrh.
No svaki put kad bi dogurao do vrha,
kamen bi mu se izmaknuo
i sunovratio u podnožje brda,
a on prisiljen na ponovni pokušaj.

I premda je poruka jasna i poučna,
ipak u njoj ima i nedorečenosti.
Redovito nas ne kažnjava Bog,
nego mi ljudi sebi natovarimo
raditi tolike uzaludne poslove
jer ga ne slušamo i ne prihvaćamo,
te ne primamo njegovu milost.
Tako i oni koji se žale na njega,
u biti sami odbijaju njegov blagoslov.
Stoga bez nadnaravne pomoći,
koja nas uzdiže do neba,
kamen naših obveza i napora
ne dolazi do željenoga cilja,
nego se uvijek skotrlja
u nizinu prizemljenog življenja.
Doista, ljudski život na zemlji,
koji nije zauzeto i smisleno penjanje
putem božanskih vrhunaca,
tegobni je i uzaludni Sizifov posao.

U izložbenom paviljonu stajalo je
golemo drveno raspelo
s prikazom Krista izduženim
u neobičnoj snazi i izražajnosti.
Zadivljeni posjetitelj galerije
tražio je odgovor na pitanje
što je nagnalo umjetnika
na takav neobičan izričaj.
Jer nadnaravnom veličinom
i neobičnim proporcijama
Kristova raspetoga tijela
umjetnik je očito svjedočio
vjeru u Kristovo gospodstvo.
Bio je nadnaravne veličine
jer je svevišnji moćni Bog
ponizno sišao u ljudsku narav.
No i u trenutku najvećeg poniženja
Bog se očitovao golemim
u neizrecivom milosrđu.
Bio je izduženih proporcija
jer je smrtnog čovjeka uzvisio
do neslućenih nebeskih razmjera.
U Kristu na križu raspetome,
vječnom Kralju svega stvorenja,
neizmjerni Bog se sveo
na najmanju moguću mjeru.
Ali je upravo tada po njemu
čovjek postao najvećim
u božanskoj uzvišenosti.

Marioneta je zanimljiva lutka,
povezana nevidljivim nitima
s prstima nadahnutog umjetnika.
Dovoljan je tek pokret prsta
za pomak nekog od njezinih udova.
Pronalazi mjesto i ulogu u javnosti,
jer je prikladna za šaljive predstave,
i pogodna za dječje zabave.
No problem joj je beživotna ovisnost.
U sebi nema životvornog duha
niti odiše dahom slobode,
jer uz svu društvenu korist
samo je oruđe u tuđim rukama.
I nije loše što postoje marionete
u prigodnim dječjim predstavama,
gdje mališanima uljepšavaju trenutke.
Problem je što postoje u društvu i politici,
kao i one u upravi i gospodarstvu.
U tom duhu je golema tragedija
današnjega, modernog čovjeka,
kad se odriče svete veze
ljubavi i zajedništva s Bogom,
ne želeći vidjeti da tada postaje
beživotnom marionetom svijeta.
A najgore od svega ako se vjernik
u svom odnosu prema Bogu
postavi kao marioneta bez duše.
Kada postaje slijepi poslušnik,
umjesto radosni suradnik,
kad je bezvoljni izvršitelj,
umjesto slobodni ljubitelj
volje i naloga svoga Oca.

Riječ je o suvremenom izrazu
koji označava nehuman postupak
nasilnog mijenjanja uvjerenja.
Najčešće vrste pritiska su
onaj fizički, psihički i socijalni.
A željeni cilj i rezultat im je
dovesti pojedinca da,
odbacivši prethodna uvjerenja,
prihvate nove ideje i stavove.
A suvremeno društvo
na putu poganskog bezboštva
usavršilo je mehanizme
kojima dovode čovjeka
da odbacuje solidna uvjerenja
utemeljena u Bogu i objavi,
a u korist ljudskih izopačenih.
No pogubnost ovog ispiranja
je u tome što se izvodi
ne kao nehumani pritisak,
nego pod krinkom slobode
i davanja prava čovjeku.
U tom smislu je tragično da
ljudi nečista srca i sumnjiva morala
kreiraju kulturne i društvene
tijekove, gibanja i zbivanja.

A onaj tko krene putem ispiranja
mutnom vodom ljudske truleži,
uopće se onda ne trudi čistiti
nego grčevito opravdavati
nečistu svijest i grješnu savjest.
Bog nas, naprotiv, poziva na proces
kajanja i ispiranja cijeloga bića
od natruha grijeha i svakog zla
u čistoj vodi s božanskog izvora.
Samo tako neopozivo izgrađujemo
ispravne i čvrste stavove
ukorijenjene u Božjoj istini
koje nikakvo ispiranje mozga
ne može dovesti u pitanje.

U suvremenom svijetu živi se ubrzano,
uslijed čega je i okoliš ugrožen
velikom količinom zaglušujuće buke
automobila i drugih prometala.
A kako bi se smanjilo stvaranje
i štetan utjecaj buke u naseljima,
te omogućio miran život građana,
jedna od mjera je i izgradnja
građevina za zaštitu od buke.
Radi se prije svega o zidovima,
različite vrste i materijala,
koji upijajući smanjuju stvorenu buku.
U životu kršćana bilo bi neophodno
izgraditi slične zaštitne barijere
koje štite od suvišne buke
i šumova ovoga svijeta.
Jer ukoliko žele čuti Božju riječ
u svoj njezinoj snazi i jasnoći,
neophodno je priskrbiti tišinu
u kojoj razgovjetno odjekuje.

Kad nakon više godina prođemo
krajevima kojima smo se nekada
vozili i obilazili uzduž i poprijeko,
iznenadimo se koliko se toga
u međuvremenu napravilo.
Gotovo ne možemo prepoznati
oštre krivine u kojima smo usporavali,
niti strme jaruge i klance,
kao ni krivudave uzvisine
koje bi se nadvijale nad ponorima.
Cestograditelji su posljednjih godina
izveli pothvate uloživši velike napore
te su ostvarili dobre rezultate
sagradivši mostove i vijadukte,
izravnavši krivine i premostivši ponore,
probivši brda i nadvisivši doline.
Ono što je djelovalo nemoguće,
ostvarilo se na korist putnika
i sigurniju vožnju do odredišta.
Ali i u duhovnom životu
postoje vješti cestograditelji
sposobni sagraditi na zemlji
nebeske nadvožnjake i mostove
iznad prizemljenih misli i interesa.
Tamo gdje se činilo nemogućim
pronaći dobar i pouzdan put,
bez rizika od provalija i ponora,
pokazali su da je moguće
otkriti uzvišeno rješenje.
U tom smislu Sin i Duh Sveti
siđoše s neba na zemlju
da izravnaju što je krivudavo
i učine glatkim što je hrapavo.
Pa putniku do neba nije više prepreka
ni duboka dolina ni visoka gora
jer oni sagradiše cestu spasenja
sve do Očevih nebeskih dvora.

Svaki čovjek po sili naravi
poradi umora teži k tromosti.
Podložan mrtvilu i lijenosti,
rado bi izbjegao napor i rad.
I dok ga golica ideja
da bi mu lakše bilo
kad rada ne bi bilo,
ipak ne bježi od istine
kako je u biti neminovno
ali i vrlo korisno raditi.
S tom sviješću svaku večer
stavlja pored uzglavlja
malu napravu zvanu budilica.
Kako nije imun na njezin zvuk,
često bi je najradije ušutkao
ili kaznio za prodorni zvuk
koji ga budi iz dubokog sna
i poziva da ustane iz tople postelje.
Ali ipak zna da ona nije kriva,
nego da radi isključivo
za njegovo dobro.
Prema njoj se odobrovolji,
a bude joj čak zahvalan,
kad nakon ustajanja
udahne svježi zrak
i osjeti miris novog jutra
što ga ispunja radošću.

Poput tjelesnog postoji
i duhovno mrtvilo i tromost,
kao što i ljudski duh pozna
razdoblja svjetla i tame.
Ponekad danima i tjednima
živimo sa zaspalom sviješću
i umrtvljenom savješću.
A kako ne bismo ostali
bez živosti za Boga
i lišili se njegove svježine
što natapa željnu dušu
kao miris jutra i svježina rose,
on nam je dao kao budilicu
svoju riječ što odzvanja:
Vrijeme je već da se oda sna prenemo
jer nam je sada spasenje bliže
nego kad povjerovasmo.
Noć poodmače, dan se približi!
Odložimo dakle djela tame
i zodjenimo se oružjem svjetlosti.
Kao po danu pristojno hodimo,
ne u pijankama i pijančevanjima,
ne u priležništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se
Gospodinom Isusom Kristom
i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Ako je svetom Augustinu
baš ova riječ bila budilica,
dobro bi bilo da i nas prodrma.

Radi se o suvremenom izumu
i jednoj od kvalitetnijih načina zaštite
poslovnih i stambenih objekata
od mogućih provalnika i pljačkaša.
Putem postavljenih kamera
iznutra se prati i snima
sve što se događa u okolini,
pa time i svaki sumnjivi pokret.
Tako je domaćinima ili čuvarima
lakše sačuvati povjerenu imovinu
od nepoželjnog ugrožavanja.

Ugradivši u nas svoje svjetlo
i svoj božanski pogled
Gospodin nas je obdario
osobitim video nadzorom
– evanđeoskom vizijom života.
Po svjetlu božanske istine
imamo izuzetan pregled
nad svime što je u nama
i svime što se događa oko nas.
Toliko je pouzdan i kvalitetan
da može otkriti i pokrete
onog nevidljivog neprijatelja
koji vreba na zdanje našeg bića
kako bi provalio i opustošio ga.
Ne smijemo stoga zanemarivati
ovaj duhovni video nadzor
kojim se stavljamo izravno
pod božansku zaštitu.
Čuvajmo ga kao oči u glavi,
jer o njemu umnogome ovisi
sigurnost sadašnjeg života
i pouzdan hod prema vječnome.

Razni liječnici i znanstvenici
od davnina bili su u potrazi
za eliksirom vječne mladosti.
A ni danas čovjek ne prestaje
sanjati o takvom napitku ili lijeku
kojim će zaštiti vlastiti organizam
od starenja i od umiranja.

Djeluju smiješno ove sanje i nadanja,
kao i potjera za čarobnim napitkom,
jer nitko od nas nije sebi dao život
niti ga može obdariti vječnošću.
No isto tako je tragično i žalosno
ako ga, zbog lijenosti ili oholosti,
odbijamo i zanemarujemo
primiti iz ruke Gospodara života.
Po želji koja je utkana u nas,
ćutimo da smo obdareni
mogućnošću i pozivom na vječnost.
Ali od mogućnosti do ostvarenja
put je koji vodi kroz Božji život.
A Bog nam nije samo usadio želju,
nego nam je dao i dar besmrtnosti.
Presvetim Tijelom i Krvlju svoga Sina
on je prenio u vrijeme i prostor
svoj neumrli božanski život
kako bi nas učinio dionicima istoga.
Bio bi stoga krupan previd protiv sebe
i svojih najvažnijih želja i mogućnosti
ostati ravnodušnima prema ovom
čudesnom eliksiru vječne mladosti.
Jer on nam je stavljen nadohvat ruke
kao hrana, zalog i popudbina
do konačnog i potpunog ostvarenja
u neizmjernoj nebeskoj slavi.

Otkako su dopustili da ih u ishrani
industrijalizacija zavede i odvede
putem lakšega i oku primamljivijega,
a nepcu slađeg i ugodnijeg jela,
danas se ljudi sve više vraćaju
onom što znaju da je zdravije.
Tako sve više traže cjeloviti,
stručno rečeno integralni kruh,
a ne samo onaj od bijeloga brašna
iz kojeg su izbačeni mnogi korisni sastojci.
To je kruh cjelovitih žitarica
kako su ga nekad i stari pripremali.

Počesto uslijed nemara i neznanja
čovjek iz svoje cjelovite prehrane
isključi onaj duhovni nebeski kruh.
Zaboravlja tako da je Bog predvidio
da mu kruh života vječnoga
bude dio svakodnevnog obroka
za koji iz dana u dan svesrdno vapi
ponavljajući riječi molitve Gospodnje:
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Zaboravom kruha koji je s neba sišao
nanosi nesagledivu duhovnu štetu
sebi i svome vječnom spasenju.
Nasušna je stoga potreba
ispravne ljudske prehrane
da blaguje pravi cjeloviti kruh
iz kojega nije izbacio sastojke
kojima ocjelovljuje i jača
svoju duhovnu sastavnicu.
Upravo njime priskrbljuje
neophodnu snagu i krepčinu
za valjan i smislen život na zemlji,
ali i nezamjenjivu popodbinu
za dolazak do željene vječnosti.