Tijekom ljetnih vrućina
postajemo svjesniji nego ikada
prisutnosti i jačine
moćnoga sunčeva sjaja.
On nam je tako očit
po osobitoj dužini dana
i oku nevidljivome svjetlu
po kojem ipak sve vidimo.
A ništa manje ga ne osjetimo
i po izuzetnoj toplini
nošenoj vrelim zrakama,
a koja ispunjava zrak
našeg zemaljskog plašta.
Nešto slično se događa
i sa svjetlom Božjega bitka
iz kojeg se isijavaju zrake
njegove bezgranične ljubavi.
Ne bježeći od činjenice da su
tjelesnim osjetilima neuhvatljive,
one nas ipak toplinom dotiču
i do dna bića prožimaju.
Pa i kad znamo da su
tjelesnom oku nevidljive,
jedino njima imamo zahvaliti
za sve što duhom vidimo
kao jasnu nadosjetilnu istinu.
Doista, samo po toplini i sjaju
neizrecive Božje ljubavi
u duši nastaje plodno ljeto
zrelog duhovnog života,
čiji plodovi dozrijevaju
za puninu života vječnoga.

U neka prijašnja vremena
dok su se vrata kuća i gradova
osiguravala isključivo
klasičnim mehanizmima zaštite,
najčvršće osiguranje je bila
takozvana prijevornica ili zasun.
Ovom poprečnom daskom ili gredom
vrta su se učvršćivala iznutra,
te je o njezinoj čvrstoći
ovisila izdržljivost cijelih vrata.

Sličan mehanizam zaštite
Bog je predvidio za ljudski život
i za čvrstoću njegovih duhovnih vrata.
A prijevornica našega života
je sveti križ Gospodinov.
Samo ako ga unesemo u nutrinu
i njime kao pravim zasunom
učvrstimo zdanje svoga duha,
ugradili smo najsigurniju zaštitu
koju neprijatelj naše duše
na nijedan način ne može probiti.

U povijesti klasičnoga ratovanja
od staroga do srednjega vijeka
mnogi su čvrsti gradovi pali
ne zbog sigurnosti glavnih vrata
niti zbog pomanjkanja hrabrosti
posade branitelja i stanovnika,
nego zato što je neprijatelj
uspio ući na neka mala vrata
koja nisu bila dobro čuvana
ili su i sama ostala zaboravljana
u brizi da se osiguraju glavna.
Nešto slično se događa
i u neminovnom duhovnom boju
koji svaki pojedinac vodi
tijekom svoje povijesti
protiv oholog starog napasnika
i vlatitih slabosti i napasti.
I kad učvrsti osnovne utvrde
vlastitog karaktera i duhovnosti,
uvijek mora zdušno paziti
i na sitne detalje i slabosti.
Neprijatelj kroz njih ulazi u dušu
gotovo umiljato i nenasilno,
služeći se laskanjima i dodvoravanjima,
kao kroz mala i nečuvana vrata.
A kad jednom uđe unutra,
onda će s vremenom
razorni učinak biti isti
kao da je sa silom provalio
na dobro čuvani glavni ulaz.
Zato smo pozvani budno čuvati
misli, poglede i želje,
jer je napasniku katkad
dovoljno tako malo prostora
da putem osjetila prodre u dušu
i svlada je u njezinoj kući.

Našavši se na udaljenom otoku,
strani bogati turist
s vrlo sofisticiranim mobitelom
bio je više nego ponosan na sebe
i na sposobnost snalaženja
u pomalo rustičnim uvjetima
u kojima je provodio godišnji odmor.
Uz pomoć različitih programa
otkrivao je točan položaj,
kao i moguće ceste i putove
koji su ga vodili do odredišta.
A ne treba ni spominjati
da je i svim svojim prijateljima
slao poruke i elektroničku poštu,
fotografije i video zapise
izazivajući dijelom njihovu zavist.
No ostao je zatečen i preneražen
kad je trebao napuniti bateriju
svoga suvremenog iPhonea
kakvog nitko na otoku nije imao,
jer je zakazala žica kabela
uslijed nepažljivog i čestog savijanja.
Upravo jer nitko nije imao takav mobitel,
nitko mu nije mogao pomoći
na tom zagubljenom otoku
na kojem nije bilo ni u trgovini
takve vrst punjača za mobitel.

Ovaj događaj slika je kršćanina koji,
ma koliko razvijen i suvremen,
ne može opstati u pustari
suvremenoga svijeta i vremena
ukoliko mu se prekine dotok
energije Božje pomoći i snage.
Krist Gospodin mu je kao punjač
koji ga ispunja silom Duha Svetoga,
te je stoga dužan skrbiti oko toga
da u životu nikad ne obeskrijepi
njegovo čudesno djelo spasenja
kojim nas je spojio na čisto vrelo
svetog i nesebičnog Božjeg života.

U prijašnjim vremenima
kad nije bilo razvijenih
suvremenih obramebnh sustava
ljudi su ipak imali strategije zaštite.
Podizali su sebi promatračinice
na povišenim mjestima
s kojih se jasno vidjelo u daljinu,
te se imalo dobar pregled
nad cijelom okolinom.
Prema potrebi se davalo upozorenje
kako bi se obavijestilo stanovništvo
na dolazak neprijatelja
i druge moguće opasnosti.

Takvim sustavom zaštite
dobri Bog je obdario svoju djecu
kad im je kao promatračnicu
darovao križ svoga Sina.
Penjući se na sveti križ
i dajući se prikovati
poput Gospodina i Učitelja
vjernik stječe bolju uvid
na uzvišenu ljepotu života
i njegove neprolazne vrijednosti.
S promatračnice svetog križa
promatra ga se cjelovito
iz Kristove perspektive,
te pogled seže dalje
sve do vječnih obzorja.

Blizancima zovemo osobe
začete u jednoj trudnoći
i rođene iz jednog poroda,
pa i onda kad porod
ne mora biti istovremen.
Njima je svojstvena velika sličnost
do mjere da su vrlo često
gotovo identični jedan drugome.

Sukladno gore rečenome
mi kršćani smo istinski blizanci
jer smo rođeni iz istog poroda,
snagom Boga živoga
iz Kristova slavnog uskrsnuća.
I mi se odlikujemo iznimnom sličnošću,
napose sličnošću Kristu Gospodinu
s kojim smo otajstveno srasli
po sličnosti smrti njegovoj,
pa ćemo srasti i po sličnosti
njegovu slavnom uskrsnuću.
Upravo po tom daru,
kao Kristovi blizanci,
u vječnoj slavi Kraljevstva,
bit ćemo Bogu slični,
jer vidjet ćemo kao što jest.

Statika ili građevna statika
je znanost o sigurnosti konstrukcija,
to jest znanost o izračunima
o nosivosti dijelova zgrade.
O vještini arhitekata i inženjera
da naprave statički izračun,
to jest izračunaju moguća opterećenja,
ovisi stabilnost ili nestabilnost zgrade.
A ne samo da je neophodno
izračunati stalna opterećenja
kao što je težina konstrukcije,
nego valja predvidjeti
i one neobične efekte
i promjenjiva opterećenja
kao što su požari i potresi,
vjetrovi i temperature,
te utjecaji kiše i snijega.

Sličan statički izračun
doista je neophodan
i za ljudsko duhovno zdanje,
jer ljudi u svojoj površnosti
počesto ne vode računa
o vlastitim temeljima,
čim ugrožavaju osobnu stabilnost.
Napose to vrijedi za pojedince
koji odbacuju živoga Boga
ne prihvaćajući božanski život
kao temelj svoje stabilnosti.
A kad dođu vjetrovi i bujice
i druge životne nedaće
njihov život se brzo uruši
kao nestabilna kula od karata.
Na žalost oni ne znaju da je čovjek
čvrst i stabilan u ovome svijetu
onoliko koliko su njegovi temelji
položeni i učvršćeni u Boga.

Kaže se da krokodili plaču
dok nemilosrdno gutaju plijen
u močvarnim vodama gdje žive.
Jer se vjerovalo da suzama oplakuju
ulovljenu nesretnu žrtvu,
po njima se svake dvolične suze
nazivaju krokodilskim suzama.

Tako i svijet u kojemu živimo
iskazuje lažno sažaljenje
prema žrtvama svoga vremena.
U tom smislu se bezdušno bori
protiv vječne Božje istine
i pravih vrijednosti života,
a onda se čudom čudi
kad ljudi gube orijentaciju,
kad srljaju u grijehu i bezboštvu
kojega sami postaju žrtve.
A na poseban način truje mladež
neodgovorno joj dajući u ruke
sredstva duhovnog samoubojstva,
te se potom zgražaju i sablažnjavaju
nad tolikim opustošenim životima,
nad besmislom i propasti
koja ih svakodnevno prati.
Okruniti nam se radije
dobrome i sućutnome Bogu
koji je iz ljubavi i samilosti
podijelio naš ljudski život.
On nas nikad ne navodi na zlo,
a kao Otac nas sažalijeva,
ako smo lutali, padali i propadali,
oplakujući nas iskrenim suzama
dok čeka naš povratak u očinski dom.

Ljubitelji mudrosti i proučavatelji života
spoznali su i prispodobili čovjeka,
kojemu je bitna odrednica ljubav u slobodi,
sa srcem koje ima posebna vrata,
ali takva da se otvaraju samo iznutra.
Vjerujući u Boga koji nas ljubi kao Otac,
sasvim slobodno se darujući nama,
možemo reći da i njegovo srce
ima isto takva vrata s ručkom iznutra.
A ako čovjek ne može otvoriti izvana
tajanstvena vrata ljudskoga srca,
još manje je vlastan i snažan
otvoriti ona otajstvena Božjega.
Samo Bog je moćan otvoriti ih
i on je to već u potpunosti učinio
predavši nam svoga ljubljenoga Sina,
što je postalo osobito vidljivo
kad mu vojnik na križu probija bok.
Kroz ranu njegova svetog boka
imamo neopozivo jamstvo spasa
i širom otvoren pristup k Ocu.
Bitno je samo da grijesima
sebi ne zatvorimo ili zapriječimo
prolaz koji nismo bili vlasni
svojom snagom otvoriti.
Radije ištimo, tražimo i kucajmo
da nam pomogne da iziđemu
iz sebe i svoga zatvrenog srca
kako bismo potom ušli u život
kroz sveta vrata njegova srca

U svakodnevnoj hodočasničkoj vrevi
na Trgu svetoga Petra u Rimu,
ovaj neobični kameni svjedok
pozornom hodočasniku priča svoju priču.
«Došao sam iz slavnog Egipta
u ondašnju još slavniju prijestolnicu,
ponosan na sebe i kamenu ljepotu,
na vitak stas i stamenu uzvišenost.
Preda mnom je bio obećavajući život:
pun slave, užitaka i zabave.
Pozorno sam pratio sve događaje
i svemu davao svoj doprinos
kao svjedok burne povijesti
koja se događala pred mojim očima.
U svoje sam pore urezivao
tolika sjećanja i zbivanja
kojima sam nazočio kao očevidac
na mjestu gdje su se mase
slijevale u velikom broju.
No nekako u isto vrijeme kad i ja,
u Grad je stigao i jedan Palestinac,
čovjek zvan Petar – Stijena.
Bilo mi čudno da iz takve zabiti
može doći netko snažan i velik,
kad se i mi ponosni Egipćani
teško probijamo u tolikom suparništvu.
Premda sam žudio upoznati ga,
nije mi polazilo za rukom,
jer on se nikad nije pojavljivao
na carskim zabavama i igrama.
Prošle su godine od toga
kad do mene doprije glas
da će se dotični Petar ipak pojaviti
u cirkusu na gradskim igrama.
Bio sam radoznao upoznati onoga
koji je bio veća stijena od mene,
no ostadoh razočaran vidjevši
sjedokosog starca na smrt osuđena.
Premda nemoćan pred osudom,
opijenu je masu riječima trijeznio,
a nesvjesne svijesti privodio.
Usprkos netaktičnog nastupa,
jer se usudio i caru reći što misli,
umjesto da moli milost i spasi glavu,
mora mu se priznati hrabrost i mir
dok su ga okrutno pribijali na križ.
Dani su potom tekli jednolično
kao da se ništa nije dogodilo,
no ipak će se zbiti velike promjene.
Kao čudom opustješe tribine trkališta,
s vremenom napuštene i zapuštene,
a iz dana u dan bijaše sve veći
broj posjetitelja na njegovu grobu.
Sve to me je nagnalo da se preispitam
tražeći odgovore na nedoumice,
napose na pitanje o budućnosti
koje mi je visjelo nad glavom.
Ali kad sam već ulazio u povijest,
nisam htio ući kao Pilat u vjerovanje,
nego iskreno priznah svoje zablude
i odučih postati živim svjedokom događaja
koji se odigraše pred mojim očima.
Zato se osjetih iznimno počašćenim
kad me uklopiše u prostor njegova groba
i povjeriše mi tako svetu zadaću
– da držim ostatke križa Gospodinova.
Sad znate zašto tako ponosno stojim
jer se napokon osjećam pravim svjedokom
neizbrisive Božje prisutnosti na zemlji
– stijenom poput Petra Stijene.»