Kad se nađu pred životnim izazovom
ljudi različitim pothvatima
žele srušiti postavljene granice.
Pogotovo im je neodoljiv izazov
rušiti ili prelaziti granice
koje su postavili drugi ljudi.
Ne podnose i ne dopuštaju
da ih granice omeđuju ili pobjeđuju,
bilo da se radi o športskim rezultatima,
ili da je riječ o junačkim podvizima,
ili o drugim uspjesima i pustolovinama.
U svom prkosu prema granicama
svi oni prelaze određeni Rubikon,
kao što je nekoć odvažno učinio
slavni rimski vojskovođa Cezar,
prekršivši odredbu Rimskog senata.
Kao da svim takvim nastojanjima
žele pokazati da su stvoreni
puni žudnje k neograničenosti.
Ali prelazeći rubikone ovoga svijeta
ljudi zaboravljaju da postoji
onaj pravi nebeski Rubikon
koji je prijelaz iz smrti u život,
to jest sa zemlje do neba,
iz vremena do vječnosti.
Ovaj izazovni Rubikon se prelazi
prihvaćajući Božju snagu
i živeći dosljedno svoju vjere.
Tek u svjetlu vjere uočit ćemo
gdje su stvarni rubikoni života,
te da poradi vjernosti Bogu
doista ima smisla sve staviti na kocku,
odvažno kročeći naprijed.
Valja biti vjeran i ustrajan
pa i onda kada to pretpostavlja
hod u stanovitoj neizvjesnosti,
jer našu hrabrost vjere
Bog kruni nagradom života vječnoga.

Svaki čovjek po naravi bježi od
unaprijed zadanih okvira i ograničenja.
Smatra ih nepodnošljivim okovima
i neprihvatljivim stereotipima,
dok sam živi u potrazi
za autentičnim i originalnim životom.
Jednostavno ne želi biti kopija
kao serijski industrijski proizvod
proizveden preko kalupa ili odljeva,
nego sasvim posebno biće.
U bijegu od takvih kalupa
od kojih zazire tražeći samostojnost,
često pribjegava neposluhu Bogu,
držeći kako ga Bog  želi otisnuti
kao kopiju u svom kalupu.
U ime toga, i ne uočavajući jasno,
postaje sljedbenik ljudi
koji ga pretvaraju u svoju kopiju,
navodnog samosvjesnog čovjeka
koji i ne vidi koliko su otrcane
njegove ideje, stavovi i ponašanje.
A samo onaj tko se stavi
u okvire Božjeg kalupa,
primio je život bez ograničenja,
kao što je i Božji život.
Jer Bog je za svakoga namijenio
jedincat i neponovljiv život
na sliku svoga ljubljenoga Sina,
koji je otisak bića njegova.
Svaki koji ga nasljeduje nije kopija
jer nije ograničen i sputan
kalupima grijeha i ljudskih spona
nego je odraz Božje neograničenosti.
Samo ako slijedi Boga živoga,
nasljedujući Krista Gospodina
onda ljudski život razbija okvire
ljudske ukalupljenosti i ustajalosti,
stremeći prema iskonskim oblicima
i nedostižnim nebeskim vrhuncima.

‘Lajkati’ je suvremeni žargonski izraz,
napose rasprostranjen među mladima,
kovanica od engleskog glagola like ,
što znači sviđati se, dopadati se.
Ova riječ što ima svoj simbol
u vidu podignutog palca
postala je moderni način
izražavanja javne potpore,
pristanka i suglasja s tuđim stavovima
koje ‘lajkajući’ uzimamo kao svoje.

Možda nismo ni svjesni
da je sličan način pristanka
ili odobravanja ideja i uvjerenja
bio prisutan i u prvoj Crkvi.
Pa i kad oni jednostavni vjernici
nisu znali stručno obrazlagati
filozofske i teološke istine,
bili su pozvani dati pristanak
na sadržaje Božje objave.
Njihov ‘Amen’ bio je ‘lajk’
– znak pristanka na sadržaje vjere
kojima su bili poučavani,
ne bez razumijevanja njihove
bitne unutarnje dosljednosti.
I kad nisu profesorski tumačili,
znali su amenovati – potvrditi
sve ono što je Bog objavio
za njihovo vječno spasenje.

Radi se tek o komadu plastike
s nekoliko prikladnih ubodnih rupa
i s dužim ili kraćim komandom
plastične žice za provođenje struje.
Služe za one kućanske naprave
koje sa svoga mjesta same od sebe
ne mogu dohvatiti utičnicu
s neophodnim izvorom struje.
Tako ovaj jednostavni uređaj
posluži kao energetski most onima
kojima nije neposredno dostupno
napajanje električnom energijom.

Poput produžnog kabela su i kršćani
koji u svijetu prenose Božju ljubav
onima koji je ljudskim silama
sami od sebe ne mogu dohvatiti.
Zato je čovječanstvu neophodan
ovaj energetski most ljubavi
napose onima koji su rubni,
te Boga smatraju nedostupnim,
premda su u biti oni tromi pokrenuti se
i doći u kontakt s božanskim Izvorom
na kojem se crpi snaga i milost.

Čarobno zvuči ova riječ
u suvremenom svijetu,
kao da je u njoj ključ problema
cijeloga ljudskog društva,
pogotovo ako je riječ
o obećavajućim stranim ulaganjima.
Zato ljudi ulažu svoje napore
u razna privlačna ulaganja,
a zaboravljaju uložiti u sebe
i svoj trajni duhovni rast.
Dok ulažu u izvanjska dobra
nerijetko troše vlastita dobra duše
kojima ih je obdarila Božja dobrota
obilato ih polažući u njih.
Bila bi stoga nasušna potreba,
i jedino jamstvo napretka,
prepoznati spasenjska ulaganja
Boga živoga u ljudski život
i otkriti kapitalni Božji ulog,
kojim je sebe dao za nas.
Samo na tom ulaganju,
istovremeno i njegovom i našem,
možemo ostvariti buduća obilja
spasenja i života vječnoga.

U svemiru postoje crne rupe,
to jest prostor u kojem je velika masa
zbijena u malom prostoru.
Njihova je gravitacijska sila tolika,
poradi brzine kojom se kreću,
da joj se ništa ne može otrgnuti,
pa ni sunčeva svjetlost.

I u ljudskom životu postoje
opasne slične crne rupe
koje usisavaju ljudske duše
vodeći ih prema totalnom uništenju,
a to su crne rupe grijeha.
Grijeh je doista najveća crna rupa,
veća i od onih svemirskih,
jer zarobljuje i tijela i duše,
svodeći ljudsko postojanje
na proturječno ništavilo.
Čovjeka protegnuta neizmjernosti
i otvorena božanskoj veličini
grijeh zbija na ovozemni prostor
gušeći mu iskonsku veličinu.

No ta crna rupa ljudskog života
ipak nije moćnija od Božjeg Svjetla
koje je ušlo u ljudski svijet i život.
Ono je bilo kadro otrgnuti se
sili njezine gravitacije i zagrljaju mraka
donoseći čovjeku uskrsnu pobjedu.
A brzina mu je brzina vječnosti,
tako da ga crna rupa grijeha
nije mogla usisati i ispiti,
odbaciti i svesti na dimenzije
manje od dimenzija neizmjernosti.
Zato je on svojim zrakama
poremetio njezinu putanju
i raspršio gustu mrklu tamu
kojom je obavijala ljudski život.

U suvremenom svijetu ima dosta
nadobudnih i slobodoumnih kršćana,
koji ne žele biti ‘nasilni’
prema svojoj djeci,
pa ih ne poučavaju vjeri.
Pitanje vjerskog opredjeljenja
ostavljaju djeci na slobodan izbor
kad dođu u dob punoljetnosti.

Time pokazuju da sami nisu spoznali
Boga kao svoga stvarnog Oca
i Oca djece koju im daje.
Pokazuj da ne znaju
da su oni samo primatelji života,
slično kao što u rodilištu primalja,
pomažući pri porodu, prihvaća
novorođenče na svoje ruke.
Roditelj koji uskraćuje svome djetetu
da upozna Oca nebeskoga,
bio bi poput primalje
koja više ne bi htjela majci i ocu
pokazati i dati novorođenče,
pod izlikom da će ga ostaviti
da se kao punoljetno samo opredijeli
hoće li ih upoznati i priznati.
Doista je ozbiljno pitanje
bi li takvo dijete ostalo dijete,
ili bi postalo janjičar.

Kad trs ponese bobice
i kad grožđe krene na urod,
onda iskusni vinogradar,
kojem je stalo do kakvoće,
obiđe svoj vinograd
i napravi jednu neobičnu stvar.
Ako uoči da trs ponese previše ploda,
bez razmišljanja odbacuje
ono što smatra viškom,
jer bi preobilna rodnost
bila nauštrb kakvoće,
jer grožđe na takvom trsu
ne može dozoriti dobro,
te stoga daje loše vino.
Samo odbacujući višak
može se dobiti vrhunsko vino,
sukladno svim zahtjevima struke.

Takvo pravilo se primjenjuje
i na čovjekov duhovni rast.
U svakom čovjeku buja život,
te može zavarati lažnom plodnošću,
čiji bi plodovi na koncu bili gorki,
poput vina s ‘prerodne’ loze.
Zato je mnogo toga
čega se mora odricati,
pod vodstvom i rukom Boga,
iskusnog vinogradara,
kako bi se usredotočio
na vrhunski urod.
Tako ga ljudska plodnost
ne će prevariti i iscrpiti
oduzimajući mu božansku kakvoću,
niti će mu onemogućiti da donose
nebeske plodove života vječnoga.

Znojenje je tjelesni proces
koji nastaje uslijed napora
ili izvanjskih okolnosti
u kojima se organizam nalazi.
Znojenjem se regulira temperatura,
ali isto tako izbacuju
štetni i otrovni sastojci
koji zagušuju organizam.

Slično vrijedi i u duhovnom životu.
Samo putem duhovnog napora,
i znojem lica svoga,
ono drevno edensko prokletstvo,
koje visi nad čovjekom
zbog grijeha i neposluha Bogu,
može proći proces očišćenja
i prijeći u istinski blagoslov.
Stoga je za takvo što neophodno
preuzeti odgovornost i teret života
noseći slatko breme i jaram Gospodnji
koji daje prave plodove života.
Noseći svakodnevno svoj križ
naš organizam se djelotvorno čisti
od pogubne zaraze grijeha
i svih otrovnih nakupina
koje guše autentični život duha,
te iscrpljuju organizam slabošću
onemogućuju dolazak
do vječnog cilja.

Kad nam neka ustanova
ili pak pojedinac
šalje važnu poruku ili pismo,
za koje želi biti potpuno sigurno
da će do nas doći,
te ujedno želi povratnu obavijest
o uspješnoj dostavi istoga,
onda šalje preporučeno pismo
i to s povratnicom.
No drukčija je odgovornost
onoga koji prima takvo pismo,
nego da primi obično.
Ne može se praviti neupućen
glede sadržaja, poruke ili poziva,
sadržanog u tom pismu,
niti ima isprike pred pošiljateljem
ukoliko ne odgovori na doličan način.

Upravo takvo pismo s povratnicom,
koje nam je uputio živi Bog,
dostavio nam je njegov Sin,
prava i jedincata njegova Riječ,
objavivši nam ljubav, volju i Zakon
svoga i našega Oca nebeskoga.
Štoviše, to pismo bio je on sam,
među nama kao čovjek utjelovljen
i potom s desne Ocu uzdignut.
Od tada nitko nema izgovora
da ne zna što nam Bog poručuje
i što od nas kao odgovor očekuje
kako bismo hodili stazom života
i prispjeli u blaženu vječnost.