21. nedjelja kroz godinu – B

Uslijed rasprave koju je Isus vodio s učenicima koji su ga tražili nakon umnažanja kruha sveti Ivan Evanđelist je zapisao da su mnogi učenici mrmljali na Isusove izjave da je on Kruh koji je s neba sišao. Njegova besjeda im je bila tvrda i sablažnjiva, te im nije dobro sjeo njegov nauk, jer je to bio nauk koji je iziskivao i njihov trud i napor, a nije bio samo za neko jednostavno pučko, ljudsko razumijevanje. Ali ono što je Isusa pogađalo u toj raspravi bila je činjenica da je bilo onih koji mu ne vjeruju, premda im je govorio istinu, to jest upravio im je ‘riječi koje su duh i život’. Zato je, s boli u srcu, i konstatirao govoreći: „A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.“ Na ove njegove riječi sveti je Ivan dodao svoj komentar: „Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.“ Nakon ovih Isusovih riječi, mnogi su odstupili, to jest više nisi ušli s njime. No ipak nije odstupio njegov izdajica. On je imao dovoljno drskosti i hrabrosti da nastavi hoditi za njim kao da se nije ništa dogodilo, noseći u srcu svoje mračne naume o izdaju koje će kasnije pod krinkom noći i ostvariti. Ovom zabilješkom sveti je Ivan jasno dao do znanja da se Isusov izdajica, koji je naposljetku pokazao koliki je jad od čovjeka, mogao pred drugim apostolima pretvarati i skrivati, radeći zlo iza leđa, u tajnosti, do mjere da je i samog Gospodina izdao.  I kolikogod se dobro skrivao, ipak nije mogao biti skriven onome koji čita ljudska srca. Dok je apostole mogao zavarati glumeći izvanjsku neporočnost i spremnost na zajedništvo s njima, Gospodinu nije mogla proći nezapaženo njegova prijetvornost, te ga je na neki način, želeći ga ozdraviti,  htio potaknuti na pokajanje i na priznanje svoga teškog stanja. No izdajica je propustio i ovu prigodu koju mu je dao Gospodin da se preispita, pa je nastavio radije putem svoga mračnoga srca, dok nije ono što je nosio u srcu i pretvorio u čin predajući Gospodina za 30 srebrnjaka, i ne misleći da time prodaje svoju dušu, čast i poštenje.

I to što je izdajica napravio, možda je moglo proći skriveno i nekažnjeno pred apostolima, ali nije moglo proći skriveno živomu Bogu koji čita ljudska srca, te zna i ono što svatko čini u najskrovitijoj tajnosti, što je potom vrlo diskretno i dozirano objavio i apostolima. A pogotovo što je on sudac savjesti i povijesti, te će jednom raskrinkati sva naša tamna srca i nedjela što iz njih proizlaze, te će kazniti svako zlodjelo, svaku laž i izdaju, pa taman za nju nitko od ljudi ne znao. Isusu, doista, nije ništa ostajalo skriveno, jer je čitao ljudsko srce, jer je jasno vidio koje je srce u svjetlu, a koje u tami. Dobro je vidio koji se um pomrači na njegov navještaj, a koji se prosvijetli njegovom riječi, znao je čije ruke samo glume pravednost, a čije su pred Bogom činile djela pravednosti. Njemu se izdajica nije mogao skriti, te je Isus jasno ukazao da nema ni trunka vjere i ljubavi u srcu, već samo bolesno sebeljublje i koristoljublje, poradi čega je i samoga Boga i njegov zakon bio spreman baciti pod noge.

20. nedjelja kroz godinu – B

Kao vjernike često nas drugi doživljavaju kao one koji imaju skup vjerskih pravila, manje ili više strogih, po kojima reguliraju život. Za razliku od tih vjerskih pravila duhovno-ćudoredne naravi, oni koji ne vjeruju smatraju da se oni drže pravila razuma koje sami sebi određuju, jer ne žele da im neki vjerski autoritet određuje što raditi i kako živjeti. Upravo zato postoji neko uvriježeno mišljenje na razini javnoga mnijenja o tome kako su vjernici zaostali, jer se ravnaju po starim i prastarim ćudorednim pravilima i unutarnjim odredbama pojedine religije koje je netko drugi umjesto njih donio, za razliku od modernih, suvremenih i slobodoumnih ljudi koji se ravnaju po novim pravilima prikladnima i dostojnima suvremenoga čovjeka. Pogotovo što ih je taj isti čovjek donio sam za sebe snagom svoga razuma i svoje volje. Upravo na ovoj liniji se očituje jedna od bitnih polemika prema vjeri i prema vjernicima u suvremenome svijetu u kojemu se ‘suvremeni’ čovjek trudi biti neovisan od svih ‘nametnutih’ pravila, a želi se ravnati isključivo po onim razumskim zakonima koje sam sebi donese. Zato ovaj svijet odbacuje bilo koji ‘diktat’ vjerske, duhovne ili ćudoredne naravi, te se trsi potisnuti sva pravila koja dolaze izvana od autoriteta koji nije svjetovni i koji ga ne vodi u sve veću svjetovnost.

No osim što oni koji ovako misle griješe i s obzirom na ćudoređe i opću religioznost, oni su na poseban način u zabludi glede vjere u Boga. Naime, s obzirom na opću religioznost čovjeka, treba imati u vidu da su mnoge religijske norme općega ćudoređa nastale iz dubokog naravnog iskustva, te kao takve nisu zanemarive i ne treba ih prezirati. Dapače, treba ih shvatiti u kontekstu ljudske religioznosti i poštivati kao izraz ljudskih potreba da se ravnaju prema naravnoj dobroti i naravnom smislu za istinu. Osim toga mogu biti korisne u mnogim segmentima života ako odgovaraju ispravnoj i odgojenoj savjesti, te štite objektivne ćudoredne norme. Isto tako, s druge strane, još je veći propust onih koji ne znaju da istinski odnos vjere nadilazi sve religiozne okvire i iskustva, te stavlja čovjeka u jedincati i neponovljivi odnos prema Bogu s kojim se treba susresti licem u lice, te u taj susret treba unijeti sve svoje postojanje.

Uznesenje Marijino na nebo

Kada sveti Ivan u Knjizi otkrivenja opisuje viziju neba, ne zaobilazi istaknuti i jedno posebno znamenje: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ Ovo veliko znamenje je, dakle, žena obdarena velikom nebeskom čašću i slavom. I kolikogod bibličari naglašavali da sveti Ivan slikom žene opisuje Crkvu, ipak ono viđenje ima i vezu s Presvetom Djevicom kao novom i savršenom ženom od koje je poteklo novo čovječanstvo utemeljeno na utjelovljenom Sinu Božjemu, te ga zato Crkva čita i u liturgiji svetkovine Marijina uznesenja.

Značenje odjeće

No ovaj ivanovski izraz kojim opisuje „Ženu“ biblijski je vrlo znakovit, jer biti odjeven i zaodjenut haljinom ima posebno značenje u Svetome pismu. Odjevenost, naime, označava obilje darove i milosti kojima je čovjek obdaren od svoga Stvoritelja. Tako su prvi čovjek i njegova žena otkrili da su goli pred Bogom kada su sagriješili i izgubili milost. Od tada čovjek ima potrebu tražiti odjeću i odijevati se da pokrije svoju golotinju, to jest pustoš vlastitoga života koji je bez Boga istinski zapušten i ubog. Odjeća je sama po sebi simbol zaštićenosti, jer štiti tijelo od vremenskih neprilika, te mu isto tako štiti dužno dostojanstvo, to jest pridonosi njegovoj čednosti. A to što vrijedi na tjelesnoj razini postaje slika i simbol onoga što se događa na duhovnoj, to jest slikom odjeće može se opisati i stanje ljudske duše, kao što je bio slučaj za Adama i Evu nakon grijeha. Onaj tko je odjeven pred Bogom, znači da je odjeven njegovom prisutnošću i spoznajom, njegovom milošću i ljubavlju, a onaj tko je pred Bogom gol, znači da se lišio darova kojima ga sam Bog zaodijeva. Jer je također činjenica i velika istina da sami sebe čovjek ne možemo zaodjenuti spasenjskim darovima, već ih prima od Gospodina koji ljubi sve ljude i hoće da se svi ljudi spase.

19. nedjelja kroz godinu – B

Gotovo da je danas normalna pojava komentirati, a onda i redovito kritizirati druge ljude i njihovo ponašanje. U javnosti nas se uči i potiče da izražavamo svoje mišljenje, te da tako pokažemo svjesnost i slobodoumnost. No to često završi u svađama i raspravama, i ne uvijek na kulturan i uljudan način. Unatoč svemu, navikavamo se na kritiziranje i mrmljanje, prozivanje i vrijeđanje, kao na neko svoje pravo, a javno mnijenje, mediji i društvo nas u tome svesrdno podržavaju. Jer sve se to može činiti pod krinkom slobode govora, te prava na izražavanje vlastitoga mišljenja. Malo tko, međutim, razumije da kritiziranje i mrmljanje nema nikakve veze sa slobodom govora i s ostvarivanjem prava na vlastito mišljenje.

Mrmljati na Božju istinu

U tom duhu valja razumjeti i današnju riječ Božju koja nam navodi primjere ljudi koji su se opirali Božjoj istini i njezinu značenju za čovjeka, to jest Božjim planovima koje treba ostvarivati. Tako se prorok Ilija nakon napornih i izazovnih događaja i sukoba s lažnim prorocima i s vlastitim kraljem, nakon što je pobjegao u pustinju, žali Gospodinu da mu je teško, da mu je svega dosta, te bi najradije umro da se sve skupa završi. Naravno, za njegovu situacije je dobrim dijelom ‘kriv’ Gospodin, jer ga je izabrao da revnuje za Božju stvar, a on se pred tim pozivom osjećao tako slab i nemoćan. Sličnu poteškoću, s nešto drukčijim uzrocima i naglaskom pronalazimo u današnjem evanđeoskom tekstu u kojemu Isus otvoreno poziva Židove da ne mrmljaju protiv njega zato što je rekao da je on kruh koji je sišao s neba. I u jednom i drugom slučaju vidimo da ljudi, bez obzira koliko toga izričito bili svjesni, mrmljaju protiv Boga i njegovih planova i istine kojoj ih poučava. Umjesto da su se trudili razumjeti njegovo djelovanje i objavu, oni su sebi uzeli za pravo mrmljati stvarajući negativno ozračje u vlastitoj duši, čime su ugrožavali mogućnost da uopće spoznaju istinu Božju.

A takav stav i mrmljanje je opiranje Bogu živomu koje žalosti Duha Svetoga, pa je zato sveti Pavao pozvao svoje vjernike da ga ne žaloste, već da žive kao prava djeca Božja hodeći u ljubavi. Jer bilo da istinu Božju naviješta Božji Sin, bilo da to čini anđeo koji hrabri i hrani Iliju, bilo da to čine ljudi poput apostola Pavla, uvijek je riječ o istini koju je Bog povjerio ljudima, te želi da joj kao takvoj pristupe bez mrmljanja i oklijevanja, jer mrmljanje i oklijevanje truju dušu i udaljavaju čovjeka od istinske spoznaje i svjetla Božjega. Samo nam istina daje pravo na riječ i na izražavanje mišljenja, jer ljudi imaju pravo na istinu, a ne tek na proizvoljno i neutemeljeno mišljenje, te još manje na naklapanje, mrmljanje i klevetanje.

18. nedjelja kroz godinu – B

Ni naš naraštaj nije bolji od prethodnih naraštaja, kako onih iz Mojsijeva vremena, tako i onih iz Gospodinova vremena. Željni zemaljske sigurnosti, ljudi su htjeli Boga upotrijebiti za svoje potrebe i ciljeve. Nerijetko su od njega iskali i potvrde i dokaze da je s narodom i da se brine za narod. Najčešće su to trebali biti neki nadnaravni ili izvanredni znakovi da bi mu oni povjerovali i da bi ga potom slušali i slijedili. A koliko puta su ljudi bili puni razočaranja jer im nije ispunio očekivanja, a koliko puta su ga dovodili do toga da im naposlijetku pokaže svoju moć i snagu, a sve s ciljem da ih potakne da vjeruju. Jer često ljudi ne vide ništa drugo osim svojih potreba niti imaju drugih želja osim zemaljske sigurnosti i bezbrižnog života. Pa i kada nešto od Boga traže, onda se to svede na kušanje Boga, pri čemu nisu kadri vidjeti da ih on time stavlja na kušnju da ispita njihovu vjernost i sposobnost usredotočiti se na njega, radije nego na zemaljske blagodati i sigurnosti. Kako nekada tako i danas, i oni koji se priznaju vjernicima, češće traže znakove i dokaza o Bogu, nego što se usredotočuju na njega i uživaju u ljepoti njegove prisutnosti i života koji on daruje. Grčevito se hvataju svih izvanjskih pojava da dokažu da Bog postoji i da djeluje u svijetu, umjesto da uživaju u radosnom miru njegove blizine, te da se preobražavaju njegovom prisutnošću, te svijetu sami posvjedoče životom da je Bog u njima i da po njima djeluje. Jer nikoga ne možemo uvjeriti u Božju stvarnost izvanjskim znacima i znamenjima, koliko možemo to učiniti svojim preobraženim životom.

Upravo vidimo da je to bio smisao Božjega djelovanja među ljudima i za ljude. Došao je među njih i postao im blizak, da ih nauči živjeti od svoje blizine, od riječi, volje i milosti. A oni su od njega tražili kruha i mesa, kako u vrijeme Mojsijevo, tako isto i u vrijeme Gospodinovo nakon što je nahranio gladno mnoštvo umnoživši kruhove. I kao što je nekada Bog činio znakove, da najavio dolazak svoga Sina koji će biti najveće znamenje i znamen među ljudima, mnogi to nisu razumjeli, već su tražili dodatne izvanjske znakove. Umjesto da njega otkriju kao Božji znak koji ispunjava sva obećanja, oni su njega stavljali na kušnju da se ponovno među njima dokazuje umnažajući za njih kruh.

17. nedjelja kroz godinu – B

Kada stvorimo društvo koje živi samo za zaradu, onda smo propustili prigodu odgajati ljude za istinske božanske i ljudske vrijednosti. Tada ih nismo odgojili za poštivanje Boga i bližnjega, jer smo im dopustili da beskrupulozno traže samo svoj probitak, što ih onda čini da misle isključivo na sebe, a ne na zajedničko dobro i dobro svoga bližnjega. To se onda očituje u bahatom načinu života u kojem ljudi preuzetno drže do sebe i ne vide što se događa s drugima. Isključivo se posvete ovom trenutku, kao da neće doći neko sutra u kojem ćemo žeti plodove ili posljedice našega danas, te sami biti u potrebi da nam netko doda komad kruha i čašu vode. A kakvi su ljudi u duši osjeti se po onim elementarnim životnim sadržajima kao što je hrana. Nas ljude je Bog stvorio da hranu blagujemo u jednostavnosti i poniznosti, u zahvalnosti i dobrodušnosti. Svaki zalogaj koji blagujemo i svaki gutljaj koji popijemo trebao bi biti s osjećajem, poštovanjem i odgovornošću za život. Naravno, taj osjećaj stječemo pred Bogom.

No na žalost mi to ne činimo i stvaramo bahato društvo koje se postupno pretvori u bešćutno. Živimo u društvu u kojemu više i ne znamo blagovati u zahvalnosti sa sviješću da smo hranu primili od Gospodina na dar, te da nas potiče da mislimo na to. Ako ne mislimo na zadaću koju nam je Bog povjerio za naše bližnje, onda ćemo misliti samo na sebe, sebe gledati i sebi prikupljati ljetine i zimnice, sebi puniti škrinje i hladnjake, a da nećemo moći time priskrbiti ništa što možemo ponijeti na drugi svijet. A osim toga, nećemo time sebi priskrbiti molitvenu potporu siromašnih i potrebnih kojima nas je Gospodin poslao. Zato se i danas proizvodi hrpa hrane samo radi konkurencije, a ne radi potreba. Nakon toga ostaju suvišci koji završavaju u smeću, dok s druge strane znamo koliko ljudi na dnevnoj bazi umire od gladi.

16. nedjelja kroz godinu – B

Vrijeme i način života kojim ljudi inače žive je vrlo stresan. Bilo istinske potrebe, bilo težnje i ambicije tjeraju ih da uvijek više rade i zarađuju, te se događa da se do iznemoglosti bore za svaki novčić više, pri čemu često nemaju ni mjere ni zdrave duhovne procjene. Često njihovi izbori i odluke da više rade ne ovise samo o njima, već i onima koji su im nadređeni kao poslodavci, koji od njih ne samo očekuju da rade više, već ih na to i tjeraju. Izlike mogu biti mnoge, kao i načini, ali je cilj samo jedan: veća zarada. Tom cilju počesto služi i cijelo društvo, pa i oni koji ga vode s društvenih i političkih funkcija. Dovoljno je samo vidjeti koliko je polemika izdavalo pitanje (ne)radne nedjelje u našem društvu, pri čemu je borba protiv nedjelje je bila nesmiljena. Mediji i medijska prašina je služila da se ne vidi dobro koji je pravi cilj i smisao neradne nedjelje, kao da je pravo na tjedni odmor i jedno od temeljnih ljudskih prava koje je proglašeno zahvaljujući kršćanskoj vjeri. Umjesto da se to shvati kao civilizacijska stečevina, danas je na udaru pod izlikom zarade, većih plaća i navodno boljeg života. Sve u svemu, uočljivo je da vrlo mali broj poslodavaca, pa i samih radnika, razumije bit samoga rada i zarade, pa se daju uvući u mreže velikih interesnih skupina i lanaca koji najviše zarađuju i zlorabe svoj položaj iskorištavajući radnike. No ti je i velika odgovornost odgovornih u društvu koji bi morali znati regulirati odnose, te ne dopustiti zloporabe uvodeći prikladne zakone. No najčešće se dogodi da oni neradnu nedjelju shvate kao neku vjerničku aktivnost kršćana koji idu na svetu misu, pa se onda, kao protivnici vjere i Crkve, nesmiljeno bore da desakraliziraju nedjelju.

Međutim, i rezultat je daleko pogubniji nego što oni to mogu i zamisliti, te o tome gotovo nitko ne vodi računa, niti za to odgovara. A današnje društvo je društvo umornih ljudi, koji i nisu toliko umorni na tjelesnoj razini, koliko su umorni na duhovnoj razini. Osjećaju se umornima od posla i od života, ali ne odustaju od svakodnevne logike iscrpljujućega rada koji im pruža naknadu u zaradi.

15. nedjelja kroz godinu – B

Često kao zajednice i kao pojedinci raspravljamo o Isusovom navjestiteljima radosne vijesti, ili barem s vremena na vrijeme pretresamo njihov život i ponašanje, kritizirajući što nam se ne sviđa, te ukazujući na to kakvi bi trebali biti. Doista, nije to nebitna tema. Naprotiv, toliko je bitna da nije tema za kavansko ogovaranje, već za ozbiljan pristup, pri čemu bi odgovornost za navjestitelje evanđelja trebala prihvatiti cijela zajednica Crkve, kao i svaki pojedini vjernik. Jer nisu male stvari na ulogu. I u naše vrijeme ova je tema bitna, pa i onda kada se poslanje Isusovih učenika događa na nešto drukčiji način. Jer nekada je Isus njih poslao da idu ‘dva po dva’ i da budu putujući navjestitelji koji imaju ‘vlast nad nečistim dusima’, dok danas ne vrše svoje poslanje kao putujući misionari. No ipak valja skrenuti pozornost na način i odnose koji su postojali nekada, te razumjeti bit i razloge Isusova slanja učenika u svijet, jer je to ostalo gotovo nepromijenjeno.

Činjenica je da prevelika životna statičnost dovodi do umrtvljenja službenika, što je bilo poznato već u Starome zavjetu. Oni koji se uljuljaju u zemaljske sigurnosti i poneke povlastice, prestanu naviještati vjerodostojno, sa svježinom i vlašću. Njihova živost i životnost ovise pak o živom doticaju sa živim Bogom. Ukoliko navjestitelji sebe umrtve zemaljskim interesom, statusom, željom za ljudskom vlašću i slavom, prestaju naviještati Evanđelje na dubok i dosljedan način. Oni se stope s okolnom u kojoj žive ubijajući u sebi žive poticaje Duha Svetoga koji ih oživljava i pokreće da u neprestanom doticaju s Bogom uvijek žive živim životom duha, a ne ustaljenim i uhljebljenim tjelesnim životom.

14. nedjelja kroz godinu – B

Neupitno je da je Gospodin ljude stvorio da budu tražitelji mudrosti, te da žive od spoznaja i sadržaja koje im mudrost daje u životu. Jer mudrost je Božji dar i tko se otvara mudrosti, otvara se Bogu i njegovu nauku. Problem postaje kada ljudi doživljaju mudrost kao neku vlastitu stečevinu, kao neku zakulisnu istinu koju oni nekim čudom otkriju negdje u mračnim pećinama ili starim knjigama, a ne pristupaju mudrosti ponizno kao Božjem daru kojim im on omogućuje dublji uvid u život, kako njegov tako i njihov vlastiti. Osim toga, ljudi najčešće žele ‘mudrost’ po vlastitoj mjeri, onu ljudsku koju mogu ukalupiti i iskoristiti za svoje ciljeve. Isto tako ljudi sebi predstavljaju mudrost koja je skrivena u nekoj nedokučivoj i nedostupnoj simbolici i slikama, u čarobnim i magičnim brojkama i frazama, ali im izmiče da je mudrost svakodnevna duboka i dostupna istina Božja. Doista, ljudi ne vole mudrost koja im dolazi odozgor i koja njih uklapa u Božje ciljeve i planove, samo zato jer se oni nevoljko upuštaju u promjenu vlastitoga života prema Božjim kriterijima. A kada oni u sebi nemaju dovoljno želje i spremnosti promijeniti se, onda im je svaki izgovor dobrodošao da odbiju mudrost koja im se daruje.

Tak čitamo i u današnjem evanđeoskom događaju koji se zbio u sinagogi u Nazaretu gdje je Isus, počevši svoje javno djelovanje, upravio svojim sumještanima riječi pouke. No, umjesto da te riječi prigrle kao Božji dar i istinsku mudrost koja dolazi odozgor, oni su ostali preneraženi i sablažnjavahu se o njega, kako zapisa Evanđelist. A sve je započelo snagom njegova propovijedanja koje je njima bilo neobično i neuobičajeno, jer nisu navikli da netko tako jasno i otvoreno govori o Bogu i njegovu kraljevstvu. To jest ni njega nikada nisu slušali da im naviješta i tumači Božju riječ, pa su zato bili dodatno iznenađeni, što su i otkrili svojim reakcijama: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“ No unatoč tome što su osjetili da je u Isusovim riječima silna mudrost, jer on je i nije predstavljao kao neku svoju privatnu i tajnu, već kao onu vječnu Božju mudrost koja ljudima ostaje skrivena jer ne žele mijenjati svoje srce i svoj način života, odbili su prihvatiti je i vjerovati mu.

13. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisana su dva Gospodinova čuda koja su se zbila na obali Genzaretskoga jezera. Nakon što se s jedne strane prebacio na drugu odmah se k njemu zgrnuo silan svijet, a mnogi od njih su mu dolazili sa svojim zahtjevima za pomoći. Jedan od njih bio je predstojnik sinagoge Jair koji mu je pao pred noge i svesrdno mu iznio sljedeću zamolbu: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ No dok je išao Jairovoj kući, bilo je čak i onih, poput žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, koja mu se tiho i neprimjetno približila, ali s vjerom u srcu da je on može ozdraviti ako se samo dodirne skuta njegove haljine, što se i dogodilo. I to što je promaknulo drugima, pa i apostolima, nije promaklo Isusu koji je upitao tko se dotaknuo njegovih haljina, te je i pogledom pronašao onu koja je to učinila. No nije je prekorio, već ju je ohrabrio govoreći: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

Ali osim što je ohrabrio nju da vjeruje i da ide u miru, Isus je morao ohrabriti i predstojnika sinagoge Jaira, jer su u međuvremenu došli neki od njegovih ukućana javiti mu da mu je kćer već umrla, te da nema smisla dalje mučiti Učitelja. Dok su ga svi obeshrabrivali, Isus ga je hrabrio da vjeruje govoreći: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Potom je s trojicom izabranih učenika došao u Jairovu kuću, te s Jairom i njegovom suprugom, nakon što je izbacio sve one koji su bučali, plakali i naricali, ušao kod djevojčice i vratio je u život svojom snažnom riječi: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I kao što je rekao, tako se dogodilo: djevojka je ustala, počela hodati, a on je zapovjedio da joj dadnu jesti. U dinamici ovog velikoga čuda ne može ostati neopažena Jairova uloga, jer je o njegovu stavi u njegovoj vjeri ovisio život njegove kćeri. On je bio ustrajan i pun povjerenja u Isusove riječi da će sve biti dobro ukoliko bude vjerovao, što se i obistinilo.