27. nedjelja kroz godinu – A

Propitujući stanje svoga naroda, te povijesne odnose i ponašanje naroda prema Bogu i njegovoj riječi, Isus će ispričati prispodobu o zlim vinogradarima. To su oni vinogradari koji je gospodar postavio da čuvaju vinograd, a oni su ga uzurpirali i uskratili su davati gospodaru od njegova uroda. Primjenjujući ovu prispodobu na duhovno stanje u narodu, Isus je htio ukazati poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim neprimjereni odnos prema Bogu i njegovu planu. Isto tako im je naznačio da će oni trebati platiti cijenu svega što su činili, a to je da će ‘oduzeti od njih kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove’. Isus im je jasno dao do znanja da Bog neće dopustiti da propadne njegov plan, ni tolika uložena ljubav u spas čovječanstva, izražena slikom vinograda i skrbi oko njega.

Ali osim zloće vinogradara, vrlo je uočljiva velika doza ‘naivnosti’ kod samoga gospodara vinograda. Premda vidi kako se ponašaju zli vinogradari, on ustrajno vjeruje da će se popraviti, da će doći k sebi i da će se napokon ponašati pošteno, polazeći od činjenice da je on vlasnik vinograda, a da su oni samo radnici najamnici. Zato on šalje svoje sluge po urod, ali ovi odbijaju dati im traženi urod. Osim toga prema tim slugama se ponašaju okrutno: „A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.“

26. nedjelja kroz godinu – A

U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.

Ovakvi odnosi i situacije nisu samo iz Isusova vremena, već su svevremenske, jer uvijek je bilo, a i danas ima u Crkvi koji na ovakav način reagiraju. Uvijek ima onih koji se pred drugima prikazuju u boljem svjetlu nego jesu, što je velika boljka naše ranjene ljudske naravi. No nije problematično samo to, već je problematično što neki to rade ciljano i smišljeno: dolaze u crkvu i pojavljuju se u crkvi da bi bili viđeni, jer imaju svoj interes i svoje ciljeve. Prikazuju se dobri, sveti i pravedni, a u biti svojim ponašanjem unose razdor u zajednicu i narušavaju međuljudske odnose.

25. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o gospodaru i radnicima u vinogradu koji dolaze u različitim trenutcima dana vrlo je izazovna, te porukom može biti primjenjiva i na naše vrijeme. Zanimljivo je nadasve da je tom prispodobom Isus htio prispodobiti kraljevstvo nebesko, te dobrotu Oca nebeskoga koji do posljednjeg trenutka iščekuje obraćenje, to jest odlazi na trgove i ulice ‘tražiti radnike za svoj vinograd’, ali ona se može primijeniti i na izgradnju naših zemaljskih odnosa, jer je Isus među nas donio nauk svoga kraljevstva. I ako je njegova želja da to kraljevstvo zaživi među nama, onda i ova prispodoba ne priča samo o ostvarenju kraljevstva nebeskoga u vječnosti, već treba i nama danas biti vodilja kako uz pomoć kraljevstva nebeskoga izgrađivati ovo naše zemaljsko. Nedvojbeno je da je Isus dao smjernice i želi da svoje društvo i odnose izgrađujemo nadnaravnim odnosima, to jest htio je da u naše zemaljsko kraljevstvo ugrađujemo ono nebesko, čime ga istinski činimo čvrstim i stabilnim.

Stoga se i u ovoj prispodobi krije veliki poučak o vrijednosti rada i svakovrsnoga napora, budući da je u današnjemu vremenu vrijednost rada svedena isključivo na novac i zaradu. Vrijednost posla se, na žalost, ne procjenjuje po čovjeku, niti vrijednost čovjeka po tome koliko unosi sebe u određeni posao, već isključivo se mjeri visinom zarade. Zato smo danas posao i poslove sveli na poslove niže i više vrste, na one koje nitko ne želi obavljati i one za kojima svi trče. Štoviše, postoje oni koji su neisplativi i koji su isplativi, to jest od kojih bježimo i gnušamo se, napose ako je riječ o kućanskim poslovima, o radu u vrtu, vinogradu ili njivi. Danas su nam određeni poslovi ispod časti,

24. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo o jednom svakidašnjem pitanju koje je mučilo ne samo svetoga Petra koji ga je postavio, već je mučilo i mnoge druge ljude onoga vremena. A vjerujemo da muči i mnoge ljude našega vremena, jer je riječ o životnom pitanju koje nastaje uslijed međusobnih tenzija i napetosti koje nastaju u svakodnevnom životu među ljudima. Na žalost, ni sami nismo savršeni, a živimo i s nesavršenim ljudima koji ne poštuju uvijek niti minimum korektnosti koju bi trebali imati, a da ne govorimo da ne slijede Božji put i preporuke, već, manje ili više svjesno ili nesvjesno nanose štetu drugima. Zato sveti Petar pita Gospodina kao svoga Učitelja za savjet i duhovnu preporuku što napraviti u situacijama kada se neki njegov ‘brat ogriješi o njega’. Pri tome Petar nije mislio samo na brata Andriju, već je mislio u širem smislu na svoju braću sunarodnjake, jer su se sunarodnjaci tretirali kao braća po krvi.

Opraštanje braći

Petar je u svome upitu, doduše, već sugerirao neko rješenje, a to je da oprosti do sedam puta. Vjerojatno je samo iznio pred Gospodina mjeru koju su prakticirali u svakodnevnoj praksi u kojoj su ljudi imali svoje granice strpljenja i praštanja uvreda koje su trpjeli. S druge pak strane ni ta mjera nije baš tako mala, jer, istini za volju, malo tko od nas bi otrpio da nas netko sustavno vrijeđa, te da nam nanese sedam uvreda, a da preko toga prijeđemo i ne reagiramo. Doista, malo tko je bio spreman, pa taman da je riječ i o bratu rođenome, opraštati uvrede do u nedogled, premda je i Petar znao da ima smisla trpjeti i praštati do određene mjere, prije nego se prijeđe granica uvreda i donese se drukčija odluka.

23. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin je osnovao zajednicu vjernika – Crkvu sa željom da bude jedna obitelj u kojoj je on Učitelj i Glava, a svi međusobno braća. No pri tome Isus nije idealizirao, već je računao da među nama ljudima ima kojekakvih čudaka, te svojeglavih i izopačenih pojedinaca koji ne slušaju njega i ne žive po njegovoj volji, već provode samovolju, te mračni i izopačeni život. Štoviše, živimo u vremenu kada se više nikome ne smije reći da je u zabludi, da čini grijeh i zlo, već se treba tolerirati njegov izbor kao nešto što je sasvim ispravno. I onda kad se uz to zna da upravo takvi prave pritisak na Crkvu tvrdeći da je ona netolerantna jer im uskraćuje pravo na vlastiti izbor i na vlastito poimanje ispravnoga i grešnoga, onda možemo vidjeti koliko su doveli u pitanje mogućnost bratskog prijekora kojemu je Isus poučavao svoje apostole. Ako se više ne može govoriti o ispravnom i krivom stavu, uvjerenju, izboru, misli ili djelu, onda je bespredmetno nekoga nečemu poučavati. No problem postaje kada takva suvremena ideologija ne tolerira da službenici Crkve iznesu svoje mišljenje, već ih prisiljava da i oni prave zaokret, da imaju kompleks krivnje jer su navodno kroz stoljeća uskraćivali dati svoj blagoslov na određeni stil života okarakteriziran kao grešan. Oni bi navodno htjeli biti u Crkvi, ali da žive grešno, čine što ih volje, te očekujući da im se službenici Crkve ispričavaju jer su se nekada izjašnjavali glede određenih čina kao grešnih.

Isto tako, vjerujem da su mnogi od nas osjetili gorak okus na ustima kad su čak i nekome od svojih najbližih pokušali ukazati na ispravan život i na poštivanje Božjega zakona.

22. nedjelja kroz godinu – A

U svome uvjerenju da sve znaju o životu, ljudi su često u velikoj zabludi, jer ne znaju upravo one najvažnije stvari. Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.

Upravo se tako bio postavio sveti Petar u ovom događaju kada je Isus počeo naviještati svoju muku, smrt i uskrsnuće. Misleći da bolje zna što je za njegovo dobro, Petar ga je počeo odvraćati od takvoga nauma, to jest od takvih predviđanja. Petar je očito imao poimanje života u kojem je mislio da je moguće izbjeći poteškoće, patnje i nevolje, barem u onom najradikalnijem obliku, ako li ne i potpuno. Zato je uzeo sebi za pravo davati savjete Isusu, potpuno uvjeren da mu time želi i čini dobro. A nije znao da je njegov kut gledanja bio samo ljudski kut gledanje s prikraćenom ljudskom perspektivom. Petrova reakcija odražava viđenje života u kojemu svi planovi trebaju teći i ostvarivati se glatko, bez problema i protivljenja, bez patnja i križeva. To je gotovo zajednička pogreška svih ljudi, jer ne računaju na poteškoće koji dođu same od sebe ili nam ih netko stvori.

21. nedjelja kroz godinu – A

Živimo u vremenima u kojima se primjećuje slabljenje svijesti vjernika o važnosti i značenju Crkve za svakoga od nas. Ali ne samo o značenju Crkve za vjernike, već i za cijelo društvo kao takvo, te za svakog čovjeka pojedinca. U društvu u kojemu živimo, bilo određene istine ili poluistine ili laži, bilo činjenice bilo podmetanja, a bez ispravnoga tumačenja u kontekstu u kojem ih treba tumačiti, imaju kao učinak da kod mnogih vjernika slabi svijest i ponos pripadnosti Crkvi. Osim toga, u nekim krajevima mnogi vjernici napuštaju Crkvu jer se ne slažu sa smjerom kojim ta ista Crkva brodi. Dio njih kao da samo čeka neki povod da povuče takav potez, a drugi dio to čini iz ozbiljnih duhovnih i teoloških razloga. No i tamo gdje vjernici ne napuštaju Crkvu, mnogi od njih nemaju ispravnu svijest o Crkvi kao takvoj, o Božjoj obitelji i zajednici koju je Isus osnovao da nastavi njegovo poslanje. Određeni vjernici često nauštrb Crkve izdižu pojedinoga svećenika ili biskupa, pa čak i pojedine svece i važne ljude u Crkvi, te njih promiču i podižu im popularnost smatrajući ih autentičnima i dosljednima, dok sve ostale smatraju osrednjima ili čak lošima.

Upravo zato bi današnji evanđeoski odlomak trebao biti poticaj da o svi zajedno više razmislimo o tome što je Isus htio, te kako se trebamo i sami postavljati, a isto tako i ponašati u Crkvi i prema Crvki. Iz njegovih riječi Petru sasvim je jasno koji je bio njegov cilj i namjera: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Njemu nije bio cilj izdići jednoga čovjeka iznad drugih, pogotovo što ni Petar nije bio nešto bolji od drugih, jer je i sam imao svojih propusta slabosti i nedostataka. Isus je htio osnovati Crkvu, te je u tom smislu izabrao Petra, te ga učvrstio u vjeri i spoznaji da može služiti Crkvi.

20. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“

Isusov odgovor ovoj ženi i njezina replika se isprepleću i upotpunjuju sliku o jednoj važnoj životnoj istini koja u ovom razgovoru nije jasno izrečena, ali je pretpostavljena. A to je istina da je Bog izabrao jedan narod da preko njega daruje svoje obilje svim narodima. S druge pak strane taj isti narod se ponašao kao izgubljene ovce, tako da ih je uvijek iznova Bog morao tražiti i privoditi u svoj ovčinjak. Drugim riječima rečeno, lutajući u bezboštvo i bezakonje odnosili su se nezahvalno i nemarno prima svim dobrima koja im je on davao.

Svetkovina Marijina uznesenja

Kada je svetopisac htio predočiti Božju uzvišenost i svemoć, onda ga je opisivao kao kralja koji sjedi na visokom prijestolju i koji je okrunjen i okružen slavom. To je činio služeći se slikama svoga vremena i ograničenim ljudskim predodžbama kojima je trebao izraziti povjerenu objavu, a koja ga je toliko nadilazila da ne bi mogao uvijek pronaći pravu i prikladnu riječ kojom je opisati. Gospodin je bio kralj Izraelov, ali je isto tako bio kralj nad zemljom svom koji stoluje u nebesima. No onkraj ograničenih ljudskih slika i predodžbi, ostaje uvijek istina o neizrecivome Bogu koji ima vlast i moć s kojom se ne može uspoređivati nikakva ljudska vlast i moć.

Bog kralj u životu Presvete Djevice

Polazeći od ove slike koja je u konačnici spasenjska slika, jer ne govori o Bogu koji sebi podređuje ljude, već koji svojom moći i vlašću skrbi oko njihovog spasenja i dobrobiti, vjernici su se služili ovom slikom kako bi dočarali sebi i uzvišenost Presvete Djevice – Majke Gospodinove. Upravo ona je pokazatelj da je riječ o spasenju kada se govori o Božjem kraljevstvu, jer ona za života nije imala nikakve uzvišene uloge u društvu i u narodu, a časti ju se kraljicom jer je doživjela spasenje na jedinstven i neponovljiv način. Naime, ona je tijelom i dušom uznesena u nebesa na način na koji nijedan drugi ljudski stvor nije imao prigodu, te je zbog toga proglašena kraljicom. I to kraljicom neba i zemlje. Njezino kraljevanje je samo potvrda Božjega kraljevstva,

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o događaju koji se zbio na Genezaretskome jezeru neposredno nakon što je Gospodin umnožio kruhove i nahranio nekoliko tisuća ljudi. Isus je svoje učenike poslao lađom da idu prijeko na drugu stranu, a sam je ostao na gori pomoliti se u osami, da bi potom pošao po moru hodeći prema lađi s učenicima koji su se borili s nevremenom i valovima. Nakon što im se predstavio, ohrabrio ih i odagnao im strah, jer uz nemirno more njegova ih je pojava dodatno bila prestrašila, reagirao je potom Petar, učenik uvijek odvažan i spreman za nove izazove. Vidjevši kako Isus hodi po vodi, htio se i sam okušati u tome što čovjeku inače nije dano po prirodnim zakonitostima, te je zato i rekao Isusu: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Petar je znao da sam od sebe ne može izvesti nešto takvoga, ali da bi mogao po njegovu daru i odredbi, te je zato i izgovorio tu rečenicu. Zato je na Isusov nalog i pošao prema Isusu po moru, kušajući se u iskustvu koje nije vlastito čovjeku.

No neprijatelj svakog našeg dodatnog napora i iskoraka prema Bogu i njegovu planu za nas, kao i prema izazovu koji nam pruža njegova riječ, je strah. Strah čovjeka okameni, materijalizira ga i sputa do mjere da ne može iskoristiti svoje ljudske potencijale u hodu prema Bogu, već ih pogubi i prokocka zemaljskim brigama i težinom koja ga proguta kao valovi mora ljude koji se u njima nađu. Strah je utjecao i na Petra da, unatoč početnom rezultatu i dobrom iskustvu, posumnja ne samo u svoje sposobnosti u koje se nije ni pouzdavao za takvo što, već da posumnja u Isusovu moć koja ga je držala na površini vode omogućujući mu da po njoj hodi. Strahom i nepovjerenjem u Gospodina Petar je pokvario ono početno iskustvo, što ga je umalo moglo koštati života, jer je mogao potonuti u valovlju uzburkanoga jezera.

U Petrovoj želji da hoda po vodi vidimo potrebu čovjeka da kuša nova iskustva, da ne bude krut i ukočen u jednoličnom načinu života, već da se potrudi stjecati nova iskustva. No ta iskustva trebaju biti iskustva vjere koja čovjeka vodi da ide uzvišenim putem iznad ljudskih mogućnosti i granica, snagom Božjom, jer samo Bog može čovjeku ponuditi autentično iskustvo uzvišena života i uzdignuća koje nas neće nikada potopiti u ovom valovlju ljudskom i morskom.