2. nedjelja došašća – B

Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća, ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane ‘knjige utjehe’ proroka Izaije koja se otvara pozivom da se tješi Božji narod, nakon čega prorok govori o glasu koji viče u pustinji kako treba pripraviti put Gospodinu. Taj glas koji viče u pustinji donosi utjehu narodu i poziva ga da se još malo strpi, to jest da napokon počne pripremati putove, jer je Božji dolazak neposredan.

Evanđelisti je jasno ono što je jasno i proroku Izaiji po Božjoj objavi, a to je da je narod u tuzi od trenutka kad Bog nije u njegovoj sredini. Tek s Bogom dolazi prava utjeha narodu, te stoga i sveti Marko povezuje dolazak najavljene utjehe s dolaskom Isusa Krista. No prije samog dolaska onoga koji je bio Utjeha Izraelova, dolazi i glas i glasnik koji naviješta skori dolazak. Dotični navjestitelj utjehe potiče narod da ustraje u svom iščekivanju jer je Božje spasenje blizu. Ivan je s pravom bio navjestitelj utjehe jer je i sam najavljivao Božji zahvat u povijesti kojim će biti okončano ropstvo naroda. Po spoznaji da je Mesija blizu narod doista prima utjehu. Ali Mesija očituje svoju utjehu samo onima koji su čista srca, te je zato Ivan bio glas i navjestitelj utjehe narodu. A narod je bio u stanju primiti utjehu samo kao narod čista srca koji okajava svoje grijehe. Njemu je se očitovala Božja prisutnost, te time i utjeha budući da Božja prisutnost donosi utjehu. Ona je prava snaga i pridiže klonuli duh. Samo Bog je u stanju biti snaga čovjekova. Samo njegov duh može pridići ljudski klonuli duh i donijeti mu istinsku utjehu. Ivan Krstitelj je bio navjestitelj upravo te utjehe, to jest dolaska  Sina Božjega kao Mesije i tješitelja naroda Božjega božanskom utjehom.

A Božja utjeha je narodu bila istinska nasušna potreba, što svi dobro znamo jer smo i sami mnogo puta imamo potrebu i prigodu tješiti ljude. Nijedno vrijeme, pa tako i ovo naše nije lišeno problema i zabrinutosti, muka i nevolja, ali na žalost u iskušenju smo tješiti ih na ljudski način. Mnogo je žalosti koje se sručuju na pojedince i narod u cjelini, te je doista svima potrebna utjeha. Ali ne lažna utjeha krokodilskih suza, već istinska utjeha Božja. Jer kad se mi ljudi tješimo, onda je to više prebacivanje krivice na ljude oko nas kao odgovorne ili dežurne krivce, pogotovo ako se radi o političkim vođama naroda. Ma koliko oni dosta mogli biti krivi i odgovorno za pojedine situacije u društvu i narodu, to bi bilo prejeftino prebacivanje krivice na druge, umjesto da svatko od nas iskreno potraži utjehu i zaštitu od samoga Boga, te se nastoji držati još odlučnije njegova puta.

Osim toga naše ljudsko tješenje ima i prizvuk ponavljanja ispraznih rečenica o tome kako će s vremenom biti bolje kad dođu drugi ljudi ili pak kad vrijeme učini svoje. Kao da bi nekolicina ljudi imala ključ budućnosti jednoga naroda u svojim rukama. To bi bio prejeftin način traženja utjehe ili pak odgovornih krivaca, umjesto da utjehu potražimo kod onoga koji nam je može jedini pružiti. Stoga je očito kako se Ivan nije dao zavarati glede toga, već je dobro znao da je ključ budućnosti u rukama Božjim. Pravu utjehu je pružao samo Bog, ali je i o narodu ovisilo koliko će utjehe primiti. Bog nije uskraćivao obilje svojih utjeha, pa je zato i poticao naroda da otvori srce i dopusti da se dogodi Božji zahvat u njemu. A po ljudima koji su mu otvarali svoja srca poput Ivana on je naviještao utjehu, te su oni surađivali s njegovim Duhom najavljujući dolazak njegova Sina na zemlju. Bog se služio otvorenošću njihovi srca da hrani nadu svoga naroda do trenutka kad će doći Tješitelj koji će narodu pružiti onu konačnu utjehu Duha Svetoga.

Stoga je ovo poruka i za nas danas da ne tražimo i ne iščekujemo utjehu na različitim stranama, a knjiga utjehe je zapisana u našim srcima. Zapisao ju je sam Bog koji nam dolazi ususret tješiti nas kao svoj narod, te u ovom vremenu došašća od nas očekuje da živimo kao narod koji ima predokus utjehe, to jest iščekujući dolazak utjelovljenoga Boga Tješitelja svjesni da on ne kasni, već da je na vratima našega srca i doma.

Budućnost i utjeha našega naroda je u Božjim rukama i u našoj vjerničkoj budnosti, to jest u utjesi koju od Boga primimo. Doista, naša budućnost je samo u našim rukama ako se njima držimo Božjih skuta, a nogama njegova puta. Slušajmo stoga glas koji nas poziva da mu pripravimo put, te da i u naš život dođe Gospodin, Utjeha Božja, koji nas obdaruje svojom snagom i krsti svojim Duhom Tješiteljem, da bismo i sami bili navjestitelji i nositelji prave Božje utjeha svome narodu.

Čisti izvor

Stvarajući svijet Bog je sve stvorio dobrim. Sve stvoreno trebalo je biti svjedočanstvo i odraz njegova svetog i čistog života. Smisao svega stvorenja je bio upravo u tome da bude prepoznatljiva slika i odraz iskonske dobrote, ljepote i čistoće. Zato će svetopisac, kad opisuje dan po dan stvaranja svijeta, svaki put zapisati kako je doista sve bilo po Božjem planu: I vidje Bog da je dobro. Upravo takav dobri svijet bio je mjesto Božje neposredne prisutnosti, pri čemu je Bog bio svoj na svome.

Ljaga u svijetu

No ozbiljno je životno pitanje, to jest i filozofsko i teološko, odakle je zlo došlo u svijet, te što se sa zlom sve negativnoga dogodilo. Već Knjiga postanka daje svoj odgovor na to kako je po ljudskoj oholosti i neposluhu zlo ušlo u svijet. A ulaskom zla u svijet, svijet se udaljuje od Boga i od svoga iskonskog smisla. Svijet od tada nije više mjesto neposredne Božje prisutnosti, već je poprište sporenja i sukoba. Kao takav nije jednostavan odraz Božje dobrote i ljepote, kao ni njegove svetosti i čistoće, već je na sve pala određena ljaga i navukla se kao neka koprena i magla. Svijet je sve manje sličio na svoga Stvoritelja, te ona bujica života koja je strujala iz Boga više nije u svijetu pronalazila svoje prikladno korito kojim dalje teći i pronositi Božji život.

Tako je u svijet ušla ljaga grijeha s kojom se Bog nije mogao miješati, u kojoj nije mogao onečistiti čisti izvor svoje ljubavi i milosti, te je tako Bog bio prisiljen na određeni uzmak pred agresivnim zlom koje je osvajalo prostranstva svijeta. Napose je bilo problematično onečišćenje ljudske duše iz koje se je prenosilo na svijet sve što se nalazilo u nutrini. Jer Bog koji nije ljubio nasilje, već slobodu, koji nije znao tražiti drukčije nego u ljubavi. No time što je bio prisiljen na uzmak pred grijehom i prljavštinom, ne znači da je Bog odustajao od svoga nauma ljubavi koji je bio utkan u cjelokupni naum stvaranja. On samo je stoga od početka odlučio da će ukloniti grijeh i zlo, ljagu i nečistoću ljudskoga života koja je onečistila sve stvoreno. Zato je obećao da će poslati Dijete koje će biti od Žene rođeno, a koji će potom slomiti svaki otpor zla i grijeha u svijetu. No otajstvo tog Djeteta bilo je vezano s otajstvom Žene koja je trebala biti ključ pobjede nad starim neprijateljem Zmijom, to jest Sotonom i zavodnikom na grijeh. Ta Žena najavljena već na prvim stranicama Svetoga pisma očitovana je kao glavni neprijatelj Sotone i njegove sile, dok je ona imala raspolagati samo životom svoga Djeteta kao najmoćnijim oruđem i oružjem.

Očišćen izvor

Upravo tom Ženom poslužio se Bog u svome vjekovnom planu i naumu da ponovno utisne u svijet svoj život kad je pozvao Mariju iz Nazareta i dao joj milost i iskazao čast da bude ta uzvišena Žena koja će mu pružiti ponovno uporište u svijetu. Doista, njoj je iskazana milost da od samoga početka bude potpuno njegova, te da već od začeća bude zaštićena od grijeha, da bi kasnije izvršila svoje poslanje i omogućila njemu da u svijetu pronađe ono čisto i bezgrješno prihvatilište. Jer da bi Božja prisutnost mogla biti čista rijeka Života u kojoj nema smrti ni prljavštine, ni zla ni grijeha, trebalo je da već od izvora bude savršeno čista, kao što je strujala u samim počecima. Naime, ako bi od samoga izvora ta rijeka bila onečišćena, onda sama ne bi bila kadra izvršiti svoje poslanje i postati sredstvom očišćenja svega svijeta. Zato Bog svojim zahvatom prije nego će sići u prostor naše povijesnosti koju smo grijehom onečistili, svojom božanskom rukom čisti Mariju čineći je čistim prihvatilištem rijeke Božje milosti koju je izlio na svijet po svome Sinu. Zato je ona unaprijed bila očišćena njegovom milošću posebnim zahvatom koji izvire iz vječnosti i ulazi se u vrijeme. Nakon toga ona je njemu u vremenu bila čisti izvor iz kojeg je mogla poteći rijeka milosti na cijelo čovječanstvo. Tako je Marija od samoga začeća bila zaštićena da već tada bude službenica Božje milosti, te je poslužila da božansko u doticaju s ljudskim ne bude onečišćeno nikakvom natruhom ni ljagom.

Božji iskonski cilj da se zajedništvo ljudske i božanske naravi ostvari u čistoći bića događa se po Mariji, točnije po daru svoje milosti učini bez grijeha začetom. Vjekovni plan se ostvaruje njegovim zahvatom, to jest davanjem Marijinu biću one iskonske čistoće koja je imala biti smisao svemira i čovjeka. Ljudsko biće ne samo da sebi nije moglo dati tu čistoću, već je nije moglo ni održati bez Boga. Marija je stoga istinsko ostvarenje smisla svijeta, jer je ostvarila jedinstvo s osobom Riječi Božje. Ona je bila svjesna da se ne radi o njezinoj snazi ni o njezinim zaslugama, već o besplatnom Božjem daru da je očuva od grijeha kako bi preko nje donio konačnu pobjedu protiv ljage i nečistoće svijeta. Ne treba se iščuđivati ovakvom Božjem poteza, jer i samo stvaranje je bilo čin kojim je Bog išao premostiti jaz vječnog i vremenitog, kao što je i u ovom slučaju. On sam je htio na naravnoj razini da čovjek grijehom to nije izopačio, pa je stoga Bog prisiljen bio na ovaj izuzetni zahvat koji je bio divno čudo njegove ljubavi. Iznašao je način da svoga Sina pošalje u svijet, ali da mu u tom svijetu omogući čisto prihvatilište iz kojeg će poteći kao prečista Božja rijeka što pere grijehe čovječanstva.

Bezgrješna Djevica je bila upravo taj očišćeni izvor koji je primio Boga na zemlju, i od kojeg je ponovno počela zemljom teći čista rijeka Božjega života. Napokon je došlo do cjelovitog zajedništva Boga i čovjeka koje je odnijelo pobjedu nad grijehom, a Marija je u njemu sudjelovala kao Bezgrješna Djevica i očišćeni Izvor s kojeg je potekla Božje rijeka što ispire svu grješnost svijeta.

1. nedjelja došašća – B

Ove nedjelje započinjemo novu liturgijsku godinu, koja se otvara vremenom došašća kao priprave za Božićnu radost. A kako je Božićna radost sadržana u daru Božjega Sina koji nam je dan na dar, tako nas vrijeme došašća pripravlja da bismo bili dostojni tog dara i da bismo ga primili na najplodnosniji način. Prva tema ovogodišnjeg ciklusa zadana nam je evanđeoskim odlomkom o budnosti iz Markova Evanđelja. U njemu Isusu tumači budnost prispodobom o slugama koje iščekuju svoga gospodara, što u našem slučaju znači da je i došašće vrijeme iščekivanja dolaska našega Gospodina po kojem nam je darovana sva Božja milost i po kojem nam je Bog gospodar došao na najizvrsniji način. Doista, dolazeći k nama po svome Sinu, dolazi nam kao milosrdni i dobri Otac, a ne tek kao Bog Gospodar i Sudac svih ljudi.

Ova prispodoba, međutim, kaže nam da nam je Gospodar već nešto prije povjerio. Štoviše, precizira da nam je povjerio svoja dobra da ih čuvamo dok se on ne vrati. Zato poseban naglasak stavlja na zadaću vratara kojemu je dao zadaću da bdije. Upravo tu zadaću Isus daje svima nama, jer smo svi čuvari povjerenoga blaga Božjega. Zato će nakon ispričane prispodobe Isusov kratki komentar biti: Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!

Doista, valja se sasvim iskreno preispitati da li uopće znamo što nam je to povjereno i što imamo čuvati do Gospodnjega dolaska. Ako mislimo da su to neka izvanjska ili privremena vremenita dobra, onda se varamo. Kad nas je Bog stvorio, odmah nam je povjerio nebesko blago. Samo naše biće je neprocjenjivo, jer smo stvoreni njegovom rukom i na njegovu sliku. Iz toga je jasno da nismo samo sastavljeni od praha zemaljskoga, već i od čistog plemenitog materijala utkanog u naše biće. Naše ljudsko tkivo stvoreno na sliku besmrtnoga Boga je zato toliko vrijedno. U ovo naše smrtno i prolazno utkano je i ono neprolazno i besmrtno, te smo onda mi u svojoj cjelovitosti izuzetna dragocjenost koju valja čuvati.

Da bi nam predočio upravo ovu izuzetnu istinu, Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života gdje budnost mnogo lakše shvaćamo i prihvaćamo kao nalog i odgovornost koju nam daje netko tko nam je nadređen i kad nam povjerava zemaljska dobra. Gospodin je dobro znao da se svi mi trudimo čuvati dobra kojima raspolažemo, s time da je on u prvom redu mislio na povjerena duhovna dobra. Tako slika gospodara koji svojim slugama povjerava imanje, a vrataru zapovijeda da bdije na neki način izražava zadaću koja nam je povjerena i povjerenje koje nam je iskazano. Da gospodar nema povjerenja u svoje sluge, ne bi im povjerio upravu nad kućom i cijelim svojim imanjem dok je sam na putu.

Iz Isusovih riječi izvire i prva obveza za nas vjernike ove prve nedjelje došašća, a to je da bdijemo i da čuvamo povjereno. A to je upravo naš život, naše biće. Mi smo Božje imanje, Božja neprocjenjiva svojina koju trebamo čuvati za svoga gospodara. Mi smo njegov dom u koji se on planira vratiti i u kojem planira prebivati. Utjelovljenje njegova Sina je taj povratak Boga u svoj dom iz kojeg su ga ljudi grijehom tjerali, a on ga se nikada nije odrekao, već je i sam čekao prikladnu priliku i način da se vrati. On se može i ima gdje vratiti ako smo mi budno čuvali ono što je njegovo, to jest ako smo bili dostojni čuvari vrata njegova doma. U onom duhovnom smislu to znači da smo pozvani otkrivati i prepoznavati darove svoje naravni, ne samo kao biološku datost koju imamo sami po sebi, već kao pravi Božji dar kojim smo obdareni, a koji u sebi uključuje primanje punine Božjega dara. Upravo shvaćanje naše ljudske naravi na ovakav način postaje sporno i danas u našem okruženju i dominantnom mentalitetu. Jer dobar dio ljudi shvaća vlastitu narav kao privatnu svojinu kojom mogu raspolagati po nahođenju, a ne kao Božji dar koji je određen za čast neslućenih razmjera. A onaj tko ne otkriva Božju prisutnost već na razini vlastite naravi, teško može osjetiti i primiti nadnaravni dar. Teško može sačuvati svoje biće prikladnim zdanje u koje se vraća i nastanjuje sam Bog.

Zato se Isusov poziv prve nedjelje došašća da bdijemo tiče čuvanja osnovnih naravnih vrijednosti kao što su život, ljubav, dobrota i poštenje, da bismo nakon toga osjetili koliko je neprocjenjiva njegova utjelovljena prisutnost u nama koja cijelo naše biće prožima i obdaruje neprolaznošću. Međutim, ako ne čuvamo vlastitu narav, to jest ako prostituiramo darove svoje naravi u bezbožnom i nećudorednom življenju, onda smo dopustili da nam provalnik oplijeni život i tada gospodar ne može doći na svoje, to jest zateći će samo pustoš umjesto uredno čuvanog prebivališta. Ako ne pazimo na darove koje nam Bog dade pri stvaranju, onda on nema ni mjesta ni načina doći o utjelovljenju. Budimo stoga odgovorni glede svoga života, te bdijmo, kako nas je poučio Gospodin, da bi o blagdanu njegova utjelovljenja naše biće moglo biti u pravom smislu kuća Božja u koju se Bog napokon vratio u punom sjaju svoga božanstva.

Svetkovina Krista kralja

Konac liturgijske godine na jasan i izričit način nas podsjeća i na smisao našega kraja života. Zato nas i svetkovina Krista kralja uči sagledavati životne ciljeve prema kojima smo trebali svakim svojim činom biti okrenuti. Današnje Evanđelje, predstavljajući nam Krista kao suca svih naroda koji će se pred njim sabrati, to nedvosmisleno naznačuje. Iz njegovih riječi kojima prispodobljuje posljednji sud sa razlučivanjem ovaca od jaraca sasvim je očito da naši ovozemni čini nisu bez važnosti i značenja za onaj budući, vječni život, to jest za ‘primanje baštine pripravljene od postanka svijeta’, kako reče Isus. Nadalje, sasvim je razvidno iz prispodobe o sudu da će Krist prosuđivati i suditi naša djela, te tako vidimo da su naši čini podložni njegovu sudu.

Ali više od mogućeg zastrašivanja, Isus nam na neizravan način ističe naše ljudsko dostojanstvo, veličinu i uzvišenost, čega počesto ni sami nismo svjesni. Doista, naše ponašanje i naša djela su toliko važni da se njima bavi i sam Gospodin. I on se za njih zanima i po njima će suditi svim ljudima. Zato je svetkovina Krista kralja za nas vjernike prigoda da ukažemo na kraljevsko dostojanstvo svojih čina. Ovo je trenutak kada je poželjno da nam se otvore oči, jer ni sami ne vidimo uvijek koji bi trebao biti cilj i koje je stvarni domet našega djelovanja, kao što ne vidimo niti koji nas čini vode putem života vječnoga. Premda nitko od nas ne bi htio previdjeti važne i velike stvari u životu, ipak ne živimo stalno svjesni toga činjenice da naši čini imaju vječni domet i da nas određuju za vječnost. Zato ćemo se možda i mi, poput ljudi iz prispodobe, čuditi: A kada te to vidjesmo, Gospodine, i (ne)učinismo ti? Jer pred Isusom nisu povlašteni oni koji bi za Boga, a i za čovjeka, činili velika djela nadajući se da će ih tako ljudi hvaliti i isticati njihove zasluge. Ali postaje vrlo sporno i problematično kako činiti obične svakodnevne stvari za ljude ako to nitko ne vidi, ako to mediji neće zabilježiti i popratiti, ako to neće doći na naslovnice tiskovina i među udarne vijesti elektroničkih medija.

No Isus, izgleda, upravo takve čine ističe kao velike, kreposne i zaslužne, jer su i male stvari učinjene poradi Boga i u ime Boga doista velike i pred Bogom zaslužne. Čak i onda kad ni mi sami tome ne pridajemo velike važnosti, jer smo kao sluge beskorisne učinili ono što smo bili dužni učiniti u jednostavnosti srca i ponukani milosrdnom ljubavlju prema ljudima. No Isus je htio našim djelima dati božansku uzvišenost kad smo djelovali Bogom nadahnuti i kad smo poradi Boga činili dobro ljudima. Jer naše djelovanje ne može samo po sebi, već teko po Bogu biti veliko i zaslužno za život vječni. Isus nam stoga skreće pozornost kako nam se našim djelovanjem usmjeriti prema njegovu vječnom kraljevstvu, to jest prema životu vječnomu. A ulazak u život vječni se ne ostvaruje novcem, bogatstvom, oružanom i vojnom silom, već isključivo kreposnim činima kojima smo dali božansku dimenziju time što smo Boga otkrivali u malenima i potrebnima. Po svojoj dobroti Isus je i malome čovjeku dao mogućnost velikih djela i vječnoga spasenja, to jest svojom kraljevskom službom nama jamči kraljevsko dostojanstvo. Srećom on se ne vodi ljudskom računicom i zemaljskim logikama, već promatra nakane srca. On ljudska djela ne mjeri prema napuhanim ljudskim veličinama, već veličinom jednostavnost srca koje se trudi nasljedovati Božje djelovanje. Zato njegova vladavina nije kao vladavina zemaljskih gospodara, već vladavina onoga koji nas ljubi i potiče da ljubavlju svjedočimo svoju vjeru.

Dopustimo stoga Kristu da bude gospodar naših djela, to jest dopustimo da ih i dalje oblikuje božanskom motivacijom i natapa svojom ljubavlju prema braći ljudima. On je vladar nad našim činima na koje nas nitko ne može prisiliti, niti nas od njih odvratiti, te nam tako ne može niti oduzeti zasluge kad ih živimo za njega. On je onaj koji uzdiže naše slobodno djelovanje u vjeri i ljubavi do neslućenih razmjera života vječnoga. Ujedno je i kralj koji nam jamči svojim životom i dostojanstvom da nismo uludo potrošili život i živjeli besciljno i besmisleno ako smo u životu njega prepoznavali kao put, a po njemu i braću ljude. Zato je ovo svetkovina i našega dostojanstva kad nam Bog pokazuje da uvažava i drži velikim sve što mi činimo. Usmjerimo svoja djela za ovoga života prema Kristu, jer samo tako će biti usmjerena prema životu vječnome u njegovu kraljevstvu: Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Činimo, dakle, svoja djela poradi Krista i poradi njegove male braće, pa nećemo lutati na zemlji niti će nam izostati kraljevska plaća: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!

Stoga danas na svetkovinu Krista kralja svega stvorenja usmjerimo prema njemu svoje misli i svoje duše, stavimo njega pred svoje oči, da bi svaki naš pogled prema svijetu i braći ljudima bio obilježen njegovom prisutnošću i da bi nam omogućio da u svakom čovjeku njega prepoznamo, što jedino postoje zaslužno za nagradu života u njegovu kraljevstvu. Živimo slobodni od ljudskih obzira i oslobodimo se ljudske ljestvice vrijednosti naših djela, jer nam samo Isus može ukazati na to što je veliko i zaslužno. Doista, nisu ljudi gospodari života da bi nas oni učili onome što je vječno i sveto, već jedino Krist kralj svega stvorenoga koji je za nas pripravio neuvelu baštinu života vječnoga. Živimo njemu suobličeni, da bi jednog dana bili razlučeni kao svoje ovce i postavljeni zdesna u slavu njegova kraljevstva.

33. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da promatra ljudski zemaljski život, te da kao zornu sliku uredno primijeni na ono što se događa u duhovnome. Tako je ispričao prispodobu o gospodaru koji odlazi na put, te svojim slugama stavlja na raspolaganje svoj imetak, sukladno njihovim sposobnostima. Tim potezom on im čini uslugu, jer im daje na raspolaganje određena sredstva kojima mogu na vrlo povoljan način podići razinu vlastitoga života. To je kao da danas netko nenadano dobije povoljan kredit kojim se može upustiti u posao, te onda i ostvariti određenu dobit. I doista, dvojica slugu koriste šansu te sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima koje su im se pružile darom tog početnog kapitala, uspjeli su steći dodatnu zaradu. Posljednji pak od slugu, ne želeći riskirati i bojeći se neuspjeha, odlučio je zakopati novac i ne upotrijebiti ga.

Isus je vidio koje su posljedice, to jest znao je da su posljedice straha i bijeg od ulaganja u poslovnome svijetu pogubne. Tko se boji ulaganja i ne razumije zakone tržišta, bolje da ne ulazi u takvu utakmicu, već da se iz nje povuče. Jer su u toj utakmici događa bespoštedna borba koja kasnije završi da onaj veći pojede manjega, te se dogodi ono što je gospodar izrazio svojim komentarom: Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.

Kako vidimo, stav gospodara iz prispodobe je nemilosrdan. On ne oprašta beskorisnom sluzi, kojega još naziva zlim i lijenim. Nama se, međutim, zapitati nije li ovaj gospodar okrutan i nemilosrdan, te zašto Isus staje ne njegovu stranu a osuđuje ovog slugu? Nije li se treba sažaliti nad njim kao najslabijim, te nije li trebao razumjeti njegov strah od ulaganja i od bespoštedne konkurencije koje se i on sam prepao? Nije li Isusovo promišljanje trebalo biti drukčije od promišljanja ovoga svijeta koje se vodi gore spomenutim stavom: Tko ima još će mu se dati, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima? A navikli smo da je Isus na strani slabijih i ugroženih, a u ovom slučaju to je ovaj posljednji sluga s jednim talentom. On najmanje prima i najslabije se snalazi, te je izložen i najvećoj pogibelji, a izložen je i kasnijem nemilosrdnom zaključku i postupku.

Kao odgovor na ovaj problem možemo reći da Isus ne čini drugo, već samo promatra zakonitosti života, a koje su neumoljive. S time da on ne misli na zemaljska dobra, niti bi uživao da netko doživi investicijski krah i gubitak dobara, premda je i to gotovo redovita pojava našega društva u kojem se živi sukladno logici konkurencije. Isus se, naprotiv, služi ovom pričom da skrene pozornost na vječna, to jest nebeska dobra koja mi ljudi počesto zaboravljamo, a to je kao da ih zakopavamo kao ovaj sluga svoj talent. Pojedinac, društvo i narod koji ne vidi više ni dalje od ove zemaljske stvarnosti, koji se za nju grčevito uhvatio, nije poput dvojice slugu koji koriste svoje talente i stječu druga dobra, već sliči sluzi koji se boji upotrijebiti darovani mu talent. Društvo u kojemu danas živimo, društvo je koje je u strahu od onoga što bi se dogodilo da upotrijebi svoj duhovni potencijal, a to su gospodarevi talenti. Radije to sve zakopava, misleći da će tako biti jednostavnije, te da će njegova odgovornost biti manja u kasnijem razvoju situacije. Društvo u kojem danas živimo, društvo je koje računa samo na zemaljske mogućnosti i sposobnosti, te odbija ono Božje ulaganje u svijet, kojim on preko nas želi stvoriti bolji i sigurniji svijet. Stoga i današnji čovjek, a s njime i mi kršćani, se odlučuje radije zakopati svoje duhovno blago, nego da ga upotrijebi da izvrši preobrazbu zemlje preobrazbom svoga života.

Stoga vidimo danas i kod pojedinaca strah od vjernosti Bogu i strah od dosljednosti njegovoj riječi. Radije se zadržimo na tome da zadovoljimo neke religiozne forme kršćanskoga života, nego da iskoraknemo na put osobne vjere i odgovornosti pred Božjom riječju i vrijednostima koje izviru iz njega. Redovito mi ljudi sebi zacrtamo neku vrstu života kojim želimo živjeti, te počesto budemo i svjesni da bi nas dosljedna vjernost Bogu vodila drugim putem i od nas tražila neke preinake, pa stoga i mi skrivamo taj darovani talent i svaki poticaj Duha odbacujemo idući tvrdoglavo svojim ljudskim putem. Osjećamo strah od otvaranja životu i vrednovanja kršćanskog života kao talenta koji nam Bog povjerava da nas njime obogati, te se stoga i u naše vrijeme događa da najčešće nema razlike između života vjernika i nevjernika, a trebala bi postojati. I mi smo se dali uvjeriti manipulacijama moćnika ovoga svijeta da nas život ugrožava, a sada u našoj domovini možemo vidjeti rezultate: zemlja ispražnjena i raseljena. Obitelji opustošene i besperspektivne, a nad nama visi mač pritiska onih koji dolaze sa strane te ih se bojimo kao ugroze i opasnosti. Ako je ispravna vizija svijeta koji nam je nametnuo suvremeni potrošački mentalitet, zašto onda ovakvi rezultati i zašto tolika nesigurnost i strah pred životom? Nije li trebao biti stvoren bolji i sigurniji i mirniji svijet?

Zato nam je ova prispodoba prigoda da se preispitamo, te da zdušno prionemo uz duhovne talente koje nam je naš Otac nebeski povjerio kao blagoslov i dar, a ne kao kušnju za propast. Budimo odvažni i otvorimo se njegovim poticajima kako bismo već sada uživali u izobilju njegovu pomoć i zaštitu, jer mu nije cilj išta nam oduzimati, već nam pomoći da posjedujemo na pravi način. Ne bojmo se iz njegove ruke primiti milosni talent, jer njegovim dosljednim i vještim korištenjem na zemlji stječemo naposljetku obilje života vječnoga u nebu.

32. nedjelja kroz godinu – A

Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pitanje koliko se pojedini čovjek potrudi oko njihova ostvarenja. Naime, ima onih koji planiraju i sanjaju, ali ne naprave dužnu i važnu pripravu da bi postigli svoj cilj. Mnogi od njih računaju na sreću kao neki zgoditak na lutriji, umjesto da prave planove primjerene svojoj ljudskosti koji ne ovise toliko o izvanrednom daru sreće, već ovise o naporu i trudu koji se uložio u njihovo ostvarenje. Tako u organizacijskoj pripravi svoga života ljudi prave planove, ali njihova ljudska sprema nije uvijek odgovarajuća ostvarenju istih. Redovito se zadovolje osposobiti se tehnički, stručno i profesionalno, dok ne paze na svoje vlastite kvalitete, to jest na izgradnju osobnosti. Gotovo da potpuno previđaju koliko osobne vrline utječu na ostvarenje životnih planova i želja. Vidimo tako i oko nas da se ljudi izgrađuju u svemu, osim u onim duhovnim vrednotama. Oko mnogo čega nastoje, ali malo vremena posvećuju izgradnji u kreposti i osobnom unutarnjem životu.

Daleko od nas da bismo osporavali potrebu prikladne profesionalne izgradnje koja je uvijek bila potrebna za vršenje pojedinih djelatnosti. No činjenica je da profesionalno obrazovanje i tehnička opremljenost sama po sebi, bez duhovne izgradnje, nije dostatna da bi se odgovorno i uspješno živjelo život, te također kroz svakodnevne obveze stjecao zalog života vječnoga. O tome na sebi svojstven način govori i prispodoba iz današnjeg evanđeoskog odlomka, premda možda u prvi mah i ne djeluje. Isus, naime, priča prispodobu o djevicama koje teže ući na gozbu sa zaručnikom. Kako vidimo, početno stanje u kojem se sve nalaze je identično. U samom početku nisu jedne povlaštene, a druge zakinute, već su sve bile pozvane na svadbu i s istog naslova i u istom svojstvu da uživaju zajedništvo sa zaručnikom.

Ali dok čekaju zaručnika, jedne od njih, one mudre, nastoje sa sobom ponijeti i ulja za svjetiljke. To jest nastoje svojim kreposnim življenjem priskrbiti sebi očuvati budnost da budu spremne ući na gozbu. One nisu računale samo na naravne pretpostavke svoga života, to jest na posude koje su im dane da pođu ususret zaručniku, već su se trudile da održavaju njihov plamen uljem dobrih djela i kreposna života. No one lude se ne ponašaju tako. Premda su imale iste životne pretpostavke: bile su djevice i dobile su posude, ipak oni ne koriste na najbolji način. Premda imaju istu stručnu spremu s onim prvima, ipak nisu dovoljno spremne, jer im nedostaje osobna izgradnja i želja da budu spremne za zaručnika. Previđaju da im treba život izgrađenih vrlina po kojem se u posude života prikuplja ulje dobrih djela. Previđaju da im za odgovoran život treba temeljita priprava karaktera, te se onda odaju lagodnosti i bezbrižnosti života ovoga svijeta, umjesto da mukotrpno rade na prikupljanju vlastitoga blaga. Zato i živimo u svijetu u kojemu prevladava mišljenje da je veći problem u tome što nemamo dovoljno veliku kupovnu moć, nego što bismo uočili da je problem što ne živimo dovoljni kreposno da ono što imamo upotrijebimo za vlastito spasenje i istinsku dobrobit. Problem je u tome što mnogi, poput ludih djevica, doista zaboravljaju da se život ne živi samo za ono privremeno i kratkotrajno, već da ga treba živjeti pod vidom iščekivanja zaručnikova dolaska, to jest pod vidom vječnosti. A živeći za te ciljeve, snove i ideale mnogo više vrijedi ono što smo ugradili u se, nego ono što smo sagradili oko sebe.

Lude, dakle, djevice doista predstavljaju one ljude koji ne računaju na vlastitu izgradnju, niti odmah uočavaju koje su posljedice takvoga stava i pristupa životu. No kad im kola krenu nizbrdo, a počesto i kad su u slavodobitnom usponu ovoga svijeta u nesmiljenoj konkurenciji, ne biraju sredstva kako da se održe na njima ili kako da dođu do samih vrhunaca prije svojih suparnika, već bezobzirno oko sebe gaze ljude i ne biraju sredstva da zadrže svoj položaj. Za sebe pak nikad neće reći da su lude, bezobrazne i bezobzirne djevice, već da se pokušavaju snaći. Takav pokušaj ‘snalaženja’ vidimo i u biblijskom odlomku kada lude traže od mudrih: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke! Dakle, i kad ‘udare glavom o zid’, ne idu otklanjati uzroke pada, promašaja i neuspjeha života, već se i tada nadaju nekoj vrsti ‘snalaženja’.

Pred Bogom, međutim, takva ‘snalažljivost’ ne prolazi. Stoga iz ove Isusove prispodobe vidimo da se prava mudrost života očituje u tome da mudre djevice ne dopuštaju da ih razgradi u duši ono što ih izgrađuje izvana, lude međutim zanemaruju takvu logiku i žive svoj osobni duhovni život od časa do časa i od prigode do prigode, prezirući svakodnevni napor izgradnje u vrlinama. Zato je njima u glavi uvjerenje da je se lako ‘snaći’, te ne troše mnogo snage niti se trude oko duhovne izgradnje. Bez obzira koliko se one držale snalažljivima, a ne ludima, Isus je ipak jasan, te ih naziva ludim djevicama, jer su u životu zanemarili ono najbitnije, a to je vrlina i duhovni život koji u nama pobuđuje trajnu svijest da živimo pred licem Božjim, to jest da trebamo na zemlji tako živjeti kao djevice koje žarko iščekuju Krista Zaručnika koji će, bez daljnjega, doći i izreći konačni sud o našem životu. Njega nećemo moći prevariti našim ljudskim ‘snalaženjem’, jer on ima uvida u naša djela, te će svakome od nas dati zasluženu plaću prema djelima koja smo činili. Bdijmo dakle jer ne znamo ni dana ni časa!

31. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus je vrlo kritičan prema pismoznancima i farizejima, te im jasnom slikom ukazuje neprimjerenost života u odnosu na službu koju obnašaju. Naime, Isus polazi od utvrđene činjenice da su oni preuzeli vršiti službu koju je nekada u narodu imao Mojsije: Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. A znamo da je ta katedra, simbolički rečeno, bila uloga vođe Božjega naroda koji je kao Božji čovjek imao čast primiti i objaviti narodu neprolazni ćudoredni zakon. Upravo zato jer je svjestan važnosti ‘Mojsijeve stolice’ Isus poučava narod potičući ga da ipak sluša sve pouke koje dolaze s te stolice – katedre, jer o tim poukama ovisi njihova dobrobit i njihov život. Takve pouke ne treba slušati i vršiti radi onih koji sjede na katedri, već radi onoga čija je katedra, to jest radi same stvari. Doista, Mojsijeva stolica nije Mojsijeva u smisli da bi je uspostavio Mojsije kao čovjek u svoju čast, već je ona Božja, budući da je Bog povjerio Mojsiju da vodi narod i da ga pouči vječnom Zakonu.

Isus, kako vidimo, brani činjenicu i potrebu da u narodu bude Mojsijeva katedra, to jest da u narodu budu duhovni vođe koji vrše službu koju je Bog povjerio svome sluzi Mojsiju. S druge pak strane ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, jer ne vrše svoju službu na jednako častan i čestit način na koji je Mojsije vršio svoju službu ispunjen osjećajem strahopoštovanja prema Bogu, a to bi trebali. No i kad ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, ne daje za pravo vjernome puku da se odmakne od nje, to jest da živi u neposluhu i nevjernosti. Osim toga njegove pouke nisu ostale samo za učenike koji su slušali u tom trenutku pouku o Mojsijevoj stolici, već se su valjane i za nas danas koji smo primili isti Božji zakon, ali i cjelovitu objavu Božje ljubavi.

Doista, nakon svega rečenoga veliko je pitanje koliko bismo mi vjernici i svećenici Kristovi trebali osjetiti odgovornost i strahopoštovanje prema položaju u kojem se mi nalazimo s obzirom na Mojsijev nauk i zadaću u narodu. Kako smo vidjeli, Isus nije dokinuo Mojsijeve katedre, nego je ukazao na njezino neprolazno značenje. Nije je čak opozvao niti onda kad je vidio da njome upravljaju neprikladni ljudi. Naprotiv, pozvao je mnoštvo koje ga je slušalo da u mogućem buntu i protestu ne odbacuje nauk koji je ta katedra jamčila, pa i onda kad ga prenose oni koji ga ne vrše. A opet trebamo znati da Mojsijeva katedra nije ništa u usporedbi s onom koju je nama Gospodin povjerio. A nas je zadužio da sjedimo na njegovoj stolici koja je ne samo božanskoga porijekla i prava, već je i sam Božji Sin na njoj sjedio. Isus nas stoga potiče na dosljednost, svjestan koliko je to zahtjevno i teško. Tko bi se, uostalom, od nas ljudi mogao pohvaliti takvom dosljednošću između riječi i djela da bi sebi polagao pravo da sjedni na toj katedri? Nema toga tko je zaslužio biti na njoj, te nam postaje jasno koliko mi trebamo držati do nje i do svojih djela, jer nas je on ovlastio da sjednemo. Ako je branio dostojanstvo Mojsijeve predbacujući nedosljednost riječi i djela onih koji su na njoj sjedili, koliko više mu smeta ako na njegovoj sjede isto tako nedosljedni i nedostojni učitelji i vođe naroda.

Najgore što se može dogoditi je da dođe netko, te pod izlikom očinstva Božjega uzima sebi časti koje mu ne pripadaju, ili pak stječe koristi različite vrste. Takav onda stavlja svoj interes na prvo mjesto, a skriva se čak iza službe koja mu je povjerena. Služi se Bogom da sebi priskrbi ugled i stekne povlastice ili korist, umjesto da služi narodu Božjemu. A narodu Božjemu se ne služi samo riječima, u smislu pouke ili dijeljenja lekcija, već prije svega primjerom prihvaćanja svega što je Bog govorio. Onaj tko nije osjetio da je njemu u prvom licu upravljena riječ Božja i sve obveze koje iz nje proistječu, taj je spreman koristiti se njome da zadrži položaj i stekne ugled.

A kao što je iz Isusovih riječi izvirala obveza kako za vjerni puk, tako i za one koji su sjedili na Mojsijevoj stolici, jednako vrijedi, samo u većoj mjeri, i za one koji sjede na Isusovoj stolici, to jest za one koji slušaju pouke u ime iste. Nikome nije dano pravo tražiti izgovore za svoje loše ponašanje prema toj katedri, bilo onima koji ne žele biti na visini poslanja, bilo onima koji ne bi u njima tražili izgovor da ne slušaju poruku spasenja samo zato što ima neodgovornih koji sjede na istoj. Isus očekuje od nas izravnu odgovornost pred njegovom Katedrom, to jest pred naukom spasenja koji nam preko nje dolazi. Onda kad shvatimo da je ta Katedra dana nama kao dar i pomoć spasenja, tada nećemo tražiti izgovore, već se truditi svi zajedno, jer je i vjernom puku povjerena učiteljska služba Isusova, to jest vjerodostojno svjedočanstvo za Isusa. Ne odbacujmo stoga ulogu Isusove stolice, već se prema njoj postavimo još odgovornije i vjernije živimo prema njezinim naputcima, prihvaćajući u poniznosti nauk koji nam je objavio naš Spasitelj. A on nam je svima dao svoju stolicu kao dar i kao zadaću da druge svojim primjerom i poniznošću utvrđujemo u vjeri i zajedništvu s Bogom, pa stoga odazovimo tom časnom pozivu neporočnim životom i evanđeoskim svjedočanstvom.

Svetkovina Svih svetih

Današnja svetkovina Svih svetih poziva nas da svoj pogled svrnemo prema tolikim jednostavnim malim i poniznim ljudima koji su Boga proslavili na način na koji nam sugerira evanđeoski odlomak. A čuli smo kako Isus govori o blaženima na vrlo neobičan način. Za njega su blaženi oni koji su siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, ožalošćeni, mirotvorci, čisti srcem. I naš Gospodin je bio uvjerenja da sveci ne žive samo za sebe, već žive za druge, te su kao takvi znak svijetu, a drugim vjernicima primjer i poticaj. Doduše, svi ljudi teže iskrenom boljitku društva, ali ne izabiru svi sredstva i načina koje izabire Isus.

Naime, pred sve ljude, a tako i pred nas kršćane, trajno se stavlja u zadaću rad za boljitak svijeta i konkretnoga društva. Ali ne bismo se složili svi oko toga što bi prvotno trebalo činiti za dobrobit svijeta. Istina je da naše djelovanje treba biti doprinos izgradnji boljega svijeta, pri čemu mi nismo jedini koji na tome radimo, već surađujemo s drugima u okviru naše moći. A da se naše djelovanje ne bi pretvorilo u jednu vrstu socijalne aktivnosti, jer mora biti mnogo više od toga, Isus nam je stavio imperativ svetosti. Bez sumnje on hoće da živimo sveto i da svetim životom doprinesemo izgradnji boljega svijeta. Točnije on želi da svetošću dadnemo specifičan doprinos izgradnji boljega svijeta. Jer je vrlo dobro znao da se svijet ne može izgrađivati samo ljudskim sposobnostima i dometima, ljudskim tehnikama i naporima, već da treba biti prisutna i sastavnica Božjega života u ljudima da bi taj svijet mogao biti bolji i napredniji. Tome smo svjedoci svi mi danas kad promatramo sav napredak svijeta i društva koje ne pruža nikakve prave sigurnosti za život do mjere da se ljudi otuđuju i bježe od samoga života.

Ne može se stvoriti bolje društvo koje nije rezultat i plod nastojanja ljudi da iz dana u dan budu bolji i zauzetiji. A jer počesto baš to nedostaje. Ljudi se uglavnom trude i rade na svojim radnim mjestima, stječu i izgrađuju, ali se premalo trude oko samih sebe, svoje izgradnje i života u duhu vjernosti Evanđelju. Kao da je dovoljno da žive sukladno ljudskim kriterijima i parametrima življenja. Kao da je dovoljno da žive sukladno pravnom sustavu i poretku jednoga društva. Ako u tome društvu nema onih koji će podmetnuti leđa i podnijeti veću žrtvu u izgradnji duhovnog svijeta, tada to društvo ostaje nesigurno kao kula od karata, bez obzira na visoki standard i gospodarsku moć.

Zato Isus poziva svoje vjernike da uoče upravo to što mnogi ne uočavaju. Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih. A boli i patnje koje podnose svete osobe za boljitak i budućnost, čak i kad se to ne vidi i ne vrednuje na izvana društvenim ili novčanim metodama, ugrađuju se u temelje dobrobiti cijeloga društva koje postaje čvršće zahvaljujući podnesenoj žrtvi. Riječ je o ljudima koji ne traže svoje priznanje, već trpe čak i nerazumijevanje i nepravde u ime cjelovite dobrobiti.

I dok danas slavim svete kojima ne znamo imena i broja, koji se nisu na poseban način isticali nikakvom herojskom krepošću, ali su herojski živjeli blaženstva i svoju žrtvu predanja za boljitak svojih najbližih, u ovom našem vremenu i povijesnom trenutku potrebno je imati one koji će ponizno podmetnuti leđa pod breme odgovornosti. Trebaju nam oni koji neće bježati od križa, već će s puno krotkosti podnositi nedaće života, uvjereni da njihova žrtva ima smisla. Jer one svete jednostavne duše dobro znaju da je lako i jednostavno izvući se od odgovornosti, pa i pobjeći, ali nositi breme života i križ mogu samo jednostavni i ponizni ljudi – sveci svakodnevnice. To su oni ljudi koji su u svojoj malenosti vjerni Isusovoj riječi, te nose svoju odgovornost strpljivo i smjerno, kao što je činio i njihov Učitelj. Njihova prisutnost je stoga blagoslov jednom narodu, pa i onda kad u tom istom narodu podnose rečene patnje i nepravde.

Zato se danas molimo tim ‘malim’ svecima da nas zagovaraju, jer su bili svjedoci velikih istina evanđeoskog života. Trudimo se da upijemo što je moguće više njihova duha i postanemo blagoslov vlastitom narodu i zalog bolje budućnosti, a nadasve da jednom dođemo u nebesku domovinu, u kraljevstvo Oca našega. Životom sada proslavljajmo Boga, da bi on nas mogao proslaviti u zajedništvu anđela i svih sveti slavom svoga božanskog života.

30. nedjelja kroz godinu – A

Zanimljiv je upit i spor prikazan u današnjem evanđeoskom odlomku. Farizeji kušaju Isusa o Zakonu i zapovijedima da ispitaju njegovo razumijevanje odredbi, te ujedno razinu poštivanja sadržaja židovske vjere. Isus međutim nije priučeni učitelj koji ne pozna iznutra sadržaje Zakona, ali i smisao života, tako da nema nikakvog problema odgovoriti na ovaj izazov na najispravniji mogući način. Kad je farizejima odgovorio vrlo konkretno koja je najvažnija zapovijed, to jest zapovijedi, u Zakonu, dao im je i sljedeću pouku: O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Time je bez imalo oklijevanja ili uvijanja ukazao na ljubav kao na temeljni sadržaj o kojemu ovisi smisao cijeloga života. No kad je rekao da o njoj visi sav Zakon i Proroci, možemo slobodno našim jezikom reći da nam ju je predočio kao bitnu ovisnost života. Jer ako o njoj visi Zakon i Proroci, to jest poštivanje i čašćenje Boga, onda doista o njoj visi sav život. Utoliko možemo reći da su ljudi o njoj ovisni, jer je na neki način o njoj i sam Bog ovisan, budući da je ona sam sadržaj njegova života.

A ukoliko je Bog htio sama sebe ugraditi u naš ljudski život, utoliko možemo reći da nas je obilježio ljubavlju i da je ljubav tkivo i našeg ljudskoga života. Ona prožima cijelo naše biće, ali nije naša svojina, jer mi sami sebi nismo darovali to tkivo, već nam ono dolazi od Stvoritelja. Zato je druga važna zadaća, kao i kad je riječ o ljudima koji su ovisni o nekom lijeku ili pak o drugoj nekoj tvari, održavati kontakt s dobavljačem, tako je i za ljubav Božju. Jer ukoliko sebi ne zajamčimo mogućnost da je nabavimo od onoga tko je njezin izvor, riskiramo ostati bez nje, a time dovodimo u opasnost cijeli život i izlažemo se velikoj pogibelji. Stoga o njoj trebamo skrbiti brižno, jer nam doista neizmjerno treba. Pogotovo što nije u ljudskoj vlasti stvoriti je ili proizvesti, već je moguće jedino je steći od Boga, nakon čega nam ostaje najvažnija zadaća života zadržati je ili uvećati živeći vjerno Boga. Ona nije ljudsko vlasništvo, bez obzira koliko je grčevito trebali, jer je neizmjerna poput neizmjernoga Boga koji je njezin izvor i darovatelj. Ukoliko bismo prekinuli zajedništvo s Bogom, ne bismo mogli do nje doći niti se njome ispuniti, jer premašuje sve ljudske mogućnosti. Stoga prava ljubav nije ni apstrakcija ni emocija, nego dragocjeni dar Božjega života nama ljudima.

U životu postoji nešto što daje svemu dublji smisao, pa da počesto izričito to i ne vidimo ili o tome ne razmišljamo. Postoje stvarnosti koje nas upućuju na razloge postojanja te nam omogućuju da razumijemo dubinu smisla i ljepotu postojanja, pa i kad nisu uvijek izričito uočljive. Zato se može dogoditi da upravo te stvari previdimo i da im ne dajemo pravo mjesto i ne ističemo na pravi način zato što ih pretpostavljamo kao da se podrazumijevaju, kao što je na primjer zrak ili svjetlo. Nešto slično je i s ljubavlju, bez koje je život osuđen na smrt.

U tom smislu je onda i Isus podsjetio da je najveća zapovijed mogla biti samo ona koja daje smisao svima ostalima, premda nije zapovijed u striktnom smislu niti se pronalazi na popisu 10 Božjih zapovijedi. Doista, nikome ne možemo zapovjediti – narediti da nas voli, ili pak narediti nekome da voli Boga, to je gotovo nemoguće i neizvedivo ostvariti zakonom. I premda se ljubav ne može zapovjediti, s druge pak strane sve drugo što se zapovijedi, ako nema ljubavi, ne vrijedi mnogo. Zato niti vršenje deset zapovijedi je beznačajno ako nije motivirano ovim dvjema zapovijedima. I dok ona nastaje u srcu i prakticira se slobodno i voljno, bez prisile i naredbe, dotle omogućuje čovjeku da u pravom duhu prihvati i ono što postoji kao odredba i Božji zakon. Ljubav nikad nije samo djelomična, već je stav i odnos cijeloga života. U tom smislu označava potpuno predanje. Polovičnost i djelomičnost nisu dostojne ljubavi, kao što je nisu dostojne ni interesne računice. Toliko je važna da bez nje ni ono što je po sebi dobro, nije dovoljno dobro, jer je kao beživotno truplo, kao ljuštura bez sadržaja, kao stablo bez ploda.

Samo ljubav je kadra podnijeti teret koji visi, pa tako sav teret života. Za nju se može reći da o njoj visi i ovisi sav život, kao što o njoj ovisi sav Zakon i Proroci. Bez nje vršenje zakona i ljudska moralnost nemaju smisla ni punine, već ostaju besplodni. Bez nje ni Proroci nemaju života ni snage iznutra. Zakon, doista, postoji da bi štitio ljubav, a Proroci da bi je navijestili i o njoj pjevali.  Zato smo svi mi ljudi na sebi svojstven način ovisnici Božje ljubavi, jer svi o njoj ovisimo. U tom smo duhu i pozvani biti ‘ovisnici’ isključivo o Božjoj ljubavi, a ne o nekom njezinu derivatu ili nekoj njezinoj prikraćenoj viziji ili dimenziji koja nam se redovito prikazuje kao sviđanje ili ugoda za osjetila.

Nije dostojno stoga da mi kao kršćani postanemo ovisnici zamama ovoga svijeta, a da odbacimo istinsku ljubav Božju, jer bismo bili kao ovisnici o drogama, koji su zaboravili da su ovisni o svjetlu, zraki, zdravoj hrani, a sveli su sebe na ovisnost koja ih uništava. Tako ni ljubav, ako nije pročišćena žrtvom i učvršćena križem Gospodinovim, nije prava ljubav. A kao što o Gospodinovoj ljubavi ovisi sav Zakon i Proroci, učinimo i mi sami sebe ovisnima o njoj, te u njoj živimo cjelovito i dosljedno. Koliko Božja ljubav u nama bude čvrsta, jasna i ispravna, toliko će nam biti čvrsti i vrijedan život na zemlji, ali i vječna nagrada na nebesima.

29. nedjelja kroz godinu – A

Ne samo u našemu društvu danas, već mnogo puta u povijesti Crkve i kršćanstva, postojali su ljudi koji su sve dopuštali, pa i ideologije i tiranije i totalitarizme, ali su uvijek ostajali dosljedni sebi da ne dopusta da Bog ima pravo na nešto u društvu, to jest da bi se ljudima trebalo priznati pravo i slobodu u odnosu na ono područje života koje zovemo vjerskim ili religioznim uvjerenjem. Doduše, u nekim krugovima židovstva Isusova vremena je postojao drugi problem, to jest suprotna težnja koja je na neki način prisutna i izražena u današnjem Evanđelju. Naime, takvi krugovi su se teško mirili s poganskom rimskom vlašću koja je politički dominirala i upravljala Palestinom. Njihov problem nije bio u tome što su željeli neovisnost i slobodu, već što su se pri tome pozivali na Boga kad su planirali svoje pobune i druge revolucionarne aktivnosti protiv Rima. Jedna od tih aktivnosti bila je također i odricanje poreza caru, jer bi time onda prestali financirati mrsku ugnjetavačku vlast. Ali osim što su imali takve težnje, oni su htjeli i Isusa uvući u raspravu dovodeći ga u nezgodan položaj. Trebao se izjasniti glede davanja poreza caru, čime je mogao upasti u zamku da ga uhvati u riječi i optuže. Ako se namjeravao izjasniti o dužnosti davanja poreza, onda bi mu predbacili nevjernost svome narodu, a ako bi se izjasnio protiv poreza, onda bi mu predbacili nezakonitost.

Čuli smo, međutim, kako im to nije pošlo za rukom jer je Isus imao jasan stav: Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje. Ovaj Isusov stav imat će dalekosežne posljedice jer će on biti prvi koji će naznačiti granice razdvajanja između države i Crkve. Ne treba zaboraviti da je u njegovo vrijeme i u rimskome društvu postojala prevlast carskoga nad Božjim. Carevi su bili vrhovni svećenici poganske religije, te su na taj način kontrolirali i duhovnu i političku stvarnost, to jest imali su moć i nad jednom i nad drugom sferom života. Oni su određivali koga i kako će se štovati, a ljudi su se s time suživjeli kao normalnim, te je malo tko u tome uočavao problem, osim židovstva koje je imalo suprotne težnje, to jest potpuno se osloboditi carske vlasti. Naravno, pod izlikom Boga i duhovne stvarnosti, premda su i sami znali da u društvu treba postojati zakonita svjetovna vlast.

Tako se i danas događa da će mnogi ‘slobodoumni’ krugovi podržati čak razne oblike totalitarizma i despotske vlasti, to jest gospodarima ovoga svijeta dopustit će da čine što ih volja i trudit će se opravdati čak njihove ideološke poteze, ali se jedino neće slagati s pravom da čovjek slobodno i javno živi i prakticira svoju vjeru. Neće se slagati s time da bi društvo trebalo omogućiti svojim građanima da slobodno žive i da u svojoj vjeri odgajaju svoju djecu. Neće se slagati ni s potrebom ni pravom Crkve da u ime Boga izgovori svoj pravorijek istine, da poučava nauk trajan i uzvišen koji je utemeljen upravo u Gospodnjoj pouci, a za dobrobiti svakoga čovjeka i društva u cjelini.

Stoga se i danas čuju glasovi i zahtjevi da i naša država postane sekularnom državom, kao da ona to već nije. Ali ukoliko je ona sekularna država, onda takvi zahtjevi idu za tim da dokinu pravo vjernika da slobodno i javno ispovijedaju svoju vjeru, kao da bi njihovo ispovijedanje vjere ugrožavalo neovisnost države. Kao da bi vjernici koji polažu pravo na svoj vjerski identitet uzimali time povlastice koje nemaju drugi u društvu. Kao da bi se povrijedio princip sekularnosti države onda kad se ukaže da u određenim ćudorednim sadržajima nije država mjerodavna donositi odluke. Tako se stječe dojam da je za neke ljude danas u našem društvu važniji princip sekularnosti od moralnosti, kao da sekularnost više pridonosi dobrobiti i razvoju društva od ćudorednog života. Te stoga vidimo da način na koji danas pokreti sekularista traže sekularnost države jest u tome da ne dopuste da država dadne Bogu Božje. Ovakvi zahtjevi idu za tim da ne dopuste razlikovanje dobra od zla i istine od laži, te daju pravo svakome da podržava i naučava svoje ne ulazeći u sadržaj stvari je li to dobro ili loše. Njihov isključivi cilj je da se ne afirmira ono što je Božje. Oni se straše utjecaja Crkve jer im onda može oduzeti njihov monopol na manipuliranjem čovjekom, koji se lako izigra upravo onda kad nema vlastitih vrijednosti.

Zato je Isus vrlo jasno razdvojio ova dva područja te je on bio prvi za sekularnost države, to jest za odvojenost Crkve i države. Isus je zastupao pravo države da se bavi svojim poslom i da autonomno uređuje njoj povjereno područje, što joj vjerski autoritet nema pravo oduzeti. S druge pak strane postoji područje koje se izravno tiče vjere u Boga i odnosa s Bogom, te ga je kršćanstvo uspjelo istaknuti kao sadržaj koji treba dati Bogu. Budući da je Isus bio za to da se državi prizna ovlasti nad onim što je njoj svojstveno, stoga ni Crkva nema pravo sebi prisvajati to područje djelovanja. Upravo stoga ni danas, kad Crkva i vjernici u pojedinim stvarima reagiraju javno želeći da država rješava probleme i vodi društvo sukladno načelima morala, ona time ne želi prisvojiti sebi funkciju države, već jednostavno radi na tome i živi za to da država, u svojoj neovisnosti, autonomiji i sekularnosti, što kvalitetnije izvrši svoju zadaću.

Molimo se stoga da Crkva i vjernici što više teže da sebe predaju Bogu, dajući tako Bogu Božje, jer će se tada najbolje darivati i za ono što je carevo, to jest, za dobrobit svoga društva i naroda. Jer budućnost jednom narodu ne mogu zajamčiti nedosljedni politikanti i spletkari, ni s državne ni s crkvene strane, već iskreni ljubitelji Boga koji žive kao i njihov Učitelj, a to će reći po istini, te da poučavaju po istini putu Božjemu. Budimo do kraja poučljivi i živimo vjerno Bogu, jer ćemo tada i dati najbolji doprinos i kao članovi svoga naroda i građani svoga društva koje ćemo svojim životom uzdizati prema vječnim vrijednostima, kako od nas Gospodin očekuje.