Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu svih svetih liturgija svete Crkve nudi nam na razmišljanje neobičan odlomak u kojem se uopće ne govori o svetosti na način na koji smo navikli razumijevati svetost na koju Bog poziva svoj narod još od Staroga saveza. Istina, u evanđeoskom tekstu koji smo čuli Isus poučava svoje učenike blaženome životu, to jest prije svega tješi i hrabri pojedince koji na ovoj zemlji trpe, te mi tek u svjetlu današnje svetkovine zaključujemo da je njegov navještaj blaženstava poziv na put svetosti dostupan svim ljudima, a po kojem se jedinom dolazi do istinske sreće. Kao što je ovaj tekst o blaženstvima početak Isusova Govora na gori kojim naviješta novi život, tako je govor o blaženstvima početak svetosti i uvod u pravi život već ovdje na zemlji, a koji će biti okrunjen puninom u njegovu kraljevstvu.

Međutim, malo tko bi se, ne samo od Isusovih suvremenika, nego i od naših, složio s tim načinom koji Isus promiče kao put svetosti, to jest blažena života, jer malo tko smatra da bi se moglo u situacijama koje je Isus naveo govoriti o ikakvome blaženstvu. Čak štoviše, po sili svoje naravi većina ljudi bježi iz odnosa i situacija koje je Isus nazvao blaženima, a mi bismo ih nazvali situacijama svetosti. Prema kategorijama ovoga svijeta, svet, to jest blažen život kojemu ljudi teže, sastojao bi se u ljudskim i zemaljskim sadržajima koji čovjeku pružaju sreću i zadovoljstvo, te ga kao takvoga čine ispunjenim. Zato danas, sukladno tome, jedni obećavaju čovjeku blažen ili sretan život u razvijanju razumske spoznaje i određene vrste znanja, dok drugi čovjeka žele usrećiti i obdariti blaženstvom time što mu nude zemaljska dobra i užitke. No sreća koja se ostvaruje na taj ljudski način, a čega smo svi svjesni, ipak je prolazna i kratkotrajna, te nas ne ispunja istinskim osjećajem zadovoljstva, blaženstva i punine, kao što nas može ispuniti život utemeljen na vrijednostima koje nam je ponudio naš Gospodin.

Doista, istinski nas može ispuniti i dovesti u potpuno blaženstvo samo život koji ne zanemaruje bitno, to jest ne prezire stvarne međuljudske vrijednosti kao što su dobrota, sućut, pravednost, milosrđe, istinoljubivost. Da nije onih koji su spremni na evanđeoski način darivati se drugima, staviti u prvi plan dobro čovjeka kao takvoga, misleći na dobro osobe a ne poistovjećujući dobro s materijalnim interesom, ljudski život bi doista bio lišen najvećeg bogatstva. Zato je Isusova riječ s jedne strane kritika onih koji su uvjereni da se sreća i bolja budućnost ostvaruje uvećavanjem bogatstva, moći, zemaljskih posjeda i zemaljske radosti, a s druge strane je poticaj onima koji vide da se prava sreća i budućnost društva, pojedinca i naroda, ostvaruje uvećanjem čistoće srca, dobrote, pravednosti i milosrđa.

Danas dok slavimo svetkovinu Svih svetih držimo da su mnoga naša bezimena braća živjela sukladno Isusovoj riječi, te su nam svojim životom do sada namrli i prenijeli iste evanđeoske vrijednosti za koje se danas mi trebamo boriti. Čvrstom vjerom znamo da ih je Gospodin obdario slavom nebeskom jer su na zemlji slijedili put njegovih blaženstava, a ne ljudske blagodati. I nama danas koji se nalazimo pred istim izazovom oni su nam poticaj i primjer, jer uvijek ostaju iste okolnosti života i isti izazovi pred svakim čovjekom i naraštajem. Njihov život nam je svjedočanstvo i jamstvo da se može izabirati evanđeoske vrijednosti i da se može u njima pronaći smisao već za ovoga života, ma kako bilo teško i zahtjevno živjeti prema njima. Oni su svjedoci da nas vjernosti Isusovoj neprolaznoj i neponovljivoj riječi čini blaženima, te nam jamči i onaj vječni i neprolazni život. Iz njihova primjera iščitavamo da Bog nikome ne uskraćuje blaženstvo i puninu života, nego naprotiv nudi ga i velikima i malima, i učenima i neukima. Jednom riječju Bog poziva svakoga da se odazove na put svetosti kako bismo zemlju pretvorili u dom istinskog zajedništva u kojemu ima smisla živjeti u međusobnom poštovanju i ljubavi. A to se događa samo onda kad smo na zemlji otvoreni Božjim darovima i istini života, nakon čega nas Bog nagrađuje i svojim blaženstvom za svu vječnost.

Isusove riječi nas, doista, pozivaju na svetost svakodnevnoga života koja se ne mjeri akademskim stupnjem i titulom, nego spremnošću duha da se otvori kraljevstvu Božjemu. Ne mjeri se veseljem i užicima ovoga života, nego sposobnošću da se nosimo sa žalostima u ovoj dolini suza u kojoj nam je proživjeti određeni broj godina i dana. Riječ je o svetosti koja se ne mjeri vrijednostima zemaljskih posjeda, nego krotkošću života kojom primamo Boga za svoju baštinu. Štoviše, svetost na koju nas poziva Bog ne mjeri se zasićenošću ukusne hrane i zadovoljstvom opojnih pića u kojima ljudi uživaju, nego glađu i žeđu za Božjim neprolaznim vrijednostima. Svetost na koju nas Isus poziva nije bezobzirnost koja nas gura da mislimo najprije i isključivo na sebe, nego se očituje u dobroti kojom iskazujemo milosrđe svome bližnjemu. Jer svetost se ne sastoji u briljantnom razumu i tečnom govorništvu, nego prije svega u čistoći srca koje je pogledom duha kadro zaviriti u srce Božje. Svetost nije ni u tome da tražimo za sebe prostor i vrijeme u kojem nas nitko ne ometa da se nesmetano bavimo svojim poslovima, nego u tome da izdvojimo vremena i ostavimo prostora za one kojima je potrebno donijeti mir u nemirnu dušu objavljujući im da su djeca Božja. Svetost se ne poistovjećuje niti sa zemaljskim vrijednostima pravne države, nego se prepoznaje po borbi za obespravljene i zanemarene do mjere da se i sami izložimo progonu i prozivanju onih kojima nije stalo do istinske pravednosti u društvu.

U tom smislu put svetosti koji nam naznači Isus, put je kojim su prošla mnoga naša braća i sestre, te sada uživaju slavu nebesku, a mi im ovim slavljem zahvaljujemo i častimo ih. Oni su Božju riječ primali i od nje živjeli, spremni i na nerazumijevanje i progone od onih koji nisu htjeli da oni čovjeku i svijetu navijeste i dadnu Boga. Jer su živjeli su sa svom jednostavnošću u svojim obiteljima držeći se čvrsto evanđeoskog nauka, potvrđuju nam da svetost nije egzibicija niti zvanje za vjerske čudake, nego stil života za sve ljude koji iskreno traže Boga i vječno spasenje. O tome koliko ćemo se svi mi opredjeljivati za put svetosti, ovisi i budućnost našega naroda. Što nas bude više spremnih prihvatiti Isusova mjerila svetosti, to će nam društvo biti stabilnije i čvršće. Imat ćemo unutarnju snagu i vitalnost za ovaj život, kao i nagradu života vječnoga. Sveti koji su išli ispred nas pokazali su nam da je jedini ispravni put biti svet sukladno Isusovu pozivu, pa se stoga ne izvlačimo ni mi od ove odgovornosti, nego idimo odvažno putem svetosti za dobrobit i spasenje svoje i svojih najbližih, kao što učiniše mnogi sveci koji nam danas u ovom slavlju svijetle svojim primjerom.

30. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje događaj koji se zbio jednom zgodom dok je Isus izlazio iz Jerihona okružen mnoštvom svijeta. No na tom izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej koji je iskao milostinju i pomoć prolaznika, s nadom da će mu se smilovati. Iako u nevolji, i premda je živio od pomoći dobrih ljudi, ipak je bio obazriv, te je sjedio pored puta da nikome ne bude smetnja dok ulazi i izlazi iz grada, jer vjerojatno nije htio nikoga svojim stanjem ‘prisiliti’ da odvoji od svoga  ako nije htio dati dragovoljno, od srca. No kad je čuo da blizu njega prolazi Isus Nazarećanin, nije više bio tako tih, samozatajan i nenametljiv, nego je počeo iz sveg glasa vikati: Sine Davidov, smiluj mi se! A kad su ga mnogi stali ušutkivati, nije se dao smesti, nego je bio toliko uporan da je još jače vikao.

Kad potom razmislimo s malo odmaka o svemu što se zbilo, onda vidimo u kakvoj je bezizglednoj situaciji bio. Srećom spasila ga je jasna svijest i vjera u Isusa uslijed koje nije htio propustiti ovu jedinstvenu priliku susreta s Mesijom. Međutim, osim što je bio lišen vida, te tako u velikoj životnoj potrebi, morao se još nadvikivati s mnoštvom onih koji su mu bili preprjeka da dođe do Isusa. Kamo sreće da su oni bili toliko zauzeti slušajući Isusov nauk i obuzeti potrebom da ne izgube nijednu njegovu riječ, te da poradi toga ništa drugo oko sebe ne primjećuju. Tada bi ih on razumio što u prvi mah nisu primijetili jednog tihog slijepog prosjaka pored ceste. No sigurno mu je bilo neprihvatljivo da mu onemogućuju susret s Isusom, nakon što su shvatili da je im je on negdje iza leđa, slijep i bespomoćan pored ceste.

S druge pak strane, oni koji su ušutkivali Bartimeja da ne iznese Isusu svoje potrebe, pokazali su da, ne mareći za slijepog prosjaka, nisu dobro slušali Isusa niti razumjeli njegov nauk i poslanje. Ako im je njegov zahtjeva za pomoću parao uši, te ih ometao u slušanju, nisu razumjeli da im kroz krik potrebnika progovara i sam Isus. Ako mu i nisu u prvi mah pridali na važnosti, poradi svojih mmogućih sebičnih potreba da čuju navještaj riječi, ipak su u drugom trenutku, kad su čuli njegov vapaj, mogli bili priskočiti u pomoć. Time bi onda i u praksu provesti Isusovu riječ koja ih je uvijek poticala na ljubav i milosrđe.

Stoga je sasvim zakonito zapitati se kako je moguće da netko ne dopusti nekom potrebniku da se susretne s Isusom? Što ih je moglo na to navesti? Da su slušali Isusa, onda bi im bilo jasno da trebaju takve tražiti i pomagati im da dođu do Isusa i da mole pomoć i smilovanje. Ako nisu htjeli da Bartimej zamara Učitelja, onda su se i oni trebali maknuti od njega i pustit ga da u miru ide svojim putem. Ali ako su ga pak ušutkivali jer nisu htjeli da Isusa naziva Sinom Davidovim, to time Mesijom, onda su pokazali da su bili blizu Isusa, slušali ga i gledali, ali nisu dobro ni čuli ni vidjeli. Zato je i njima Bartimejev glas, a i kasnije ozdravljenje, bila prigoda da progledaju, te da zadobiju i pravi sluh za Božju riječ.

Često se i mi kršćani nalazimo u situaciji u kojoj je bio slijepi prosjak Bartimej. Na ovaj ili na onaj način uvijek ima u društvu određen broj ljudi koji se ispriječe između nas i Isusa. Ima onih koji ne žele da naš vapaj dođe do Učitelja, koji ne žele da ga susretnemo i da primimo njegove milosti. Nađe se ljudi koji žele prigušiti naš vapaj Isusu i našu potrebu da ga susretnemo na ulicama našega grada i društva, jer ne žele da se objavi kao Božji Sin i Mesija. Ima ih koji kršćane ušutkuju iz neznanja, ali i onih koji čine svjesno, potiskujući njihov glas koji doziva Isusa i koji može očitovati svijetu Isusovu moć, to jest Isusa pokazati kao pravi put čovječanstvu koje često luta po bespućima.

Zato se i nama postavlja temeljno pitanje: Imamo li mi kršćani snage vikati i vapiti Isusu usprkos ušutkivanja? Hoćemo li dopustit da nam društvo priguši zaziv i da nam odnese Isusa izvan dometa našeg krika? Hoćemo li dopustiti da nas ušutkaju i ostave pored puta u mraku sljepoće? Ali ne samo nas, nego čovjeka kao takvoga? Hoće li onemogućiti da im pokažemo da preko nas Isus daruje vid svijetu obasipljući ga svjetlom i da preko nas daje glas svim patnicima u njihovim patnjama i potrebama? Imamo li snage nadjačati one koji našem narodu i društvu nude bezbožnu viziju, koja čovjeka ostavlja u tami i stranputici?

Doista, treba se znati nositi sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta kojoj je cilj onemogućiti da naš glas dopre do Isusa, te da se po nama pokaže njegovo milosrdno uslišanje. I treba znati podići glas da ne dopustimo da oni koji nas ušutkuju budu glasniji od nas koji vapimo za njegovom svetom prisutnošću i zahvatom kako u našem životu, tako i u životu svih potrebnih u društvu. Ne možemo dopustiti da nas u društvu u kojemu živimo smjeste na margine, pored puta i da nam ne dopuste reći da dobro čujemo jer čujemo Isusov glas, ili pak da želimo dobro vidjeti nudeći pogled na svijet Isusovim očima. Štoviše, ne možemo dopustit da ijedan čovjek kao čovjek bude u društvu stavljen na rub, pored ceste, nego da bude u središtu pozornosti sa svim svojim potrebama, kao što je bio našem Gospodinu.

Budimo stoga odvažni poput Bartimeja i ne dopustimo da Božje Svjetlo prođe pored nas, a da mi ostanemo u tami i sljepoći. Ne dopustimo da nam Božja Riječ bude na dohvat, a mi gluhi i neupućeni. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj koji je Put, a da mi ostanemo pored puta sjediti. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj u kojem su sva blago Božje, a da mi ostanemo vječiti siromasi i prosjaci koji jedva nakupe koju mrvicu za život. Razbudimo u sebi žarku vjeru, te se njome spasimo! Progledajmo i pođimo za Isusom putevima ovoga svijeta i putem vječnosti!

29. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje spor koji se dogodio među apostolima pri pokušaju dvojica od njih, sinova Zebedejevih da si priskrbe bolja mjesta u Isusovu kraljevstvu. Stvar je došla do usijanja tako da je sam Isus morao smirivati situaciju, te ih dozvati k sebi i poučiti kako se trebaju ponašati. Poučio ih je da se ne trebaju odnositi jedan prema drugome kao zemaljski vladari i velikaši koji gospoduju nad svojim narodima i svoje podanike drže pod vlašću u velikoj pokornosti: Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude svima sluga.

Tako je Isus svoje učenike poučio jednoj novoj viziji života i odnosa koji se razlikuje od odnosa koji su postojali u ondašnjem u svijetu, a koji su se mogli izreći i onom narodnom: Tko jači taj kvači. Danas kad živimo u bitno drukčijem društvu nego naš Gospodin prije 2000 godina, upitati nam se je li još uvijek vrijedi pravilo da tko je jači u svojoj ruci ima moć nad drugim, bilo da se radi o pojedincu ili o narodima. Pitamo se jesmo li u suvremenom društvu, zahvaljujući demokratskim strujanjima i razvojem pravne države napokon riješili problem podređenosti jednih drugima. Jesu li ove Isusove riječi za nas danas zaludu izgovorene jer u našim društvima više ne postoje iznad nas gospodari i velikaši da odlučuju o našoj sudbini, nego to sada činimo mi sami odlučujući o onima koji će nas predstavljati i voditi u državi? Imamo se pravo i zapitati je li se možda ostvarili društvo o kojemu Isus govori, jer vidimo da živimo u uređenim društvima gdje  sami biramo svoje zastupnike, koje se potom obvezuju služiti narodu, a ne više gospodovati.

No držim da bismo doista bili naivni kad bismo pomislili da nam služe oni koji su na vlasti u našim društvima. Pogotovo kad promatramo stvari iz globalne perspektive, teško za povjerovati da bi veliki gospodari kapitala i moći dopustili da im interes i zarada izmaknu iz ruku. Jer pokazali su da su u ime toga spremni čak i cijele narode, države i krajeve izvrći nemilim pogibeljima, što se i u naše vrijeme vrlo jasno vidi. Stoga je privid da danas oni koji su na vlasti ne vladaju, nego služe, a još veći privid da je dopušteno svakom pojedincu da slobodno bira vlastite vrijednosti i način života, te narodu da odlučuje o svojoj sudbini i tijekovima povijesti. Teško bismo se prevarili ako bismo pomislili da su moćnici ovoga svijeta odlučili odustati od moći i dati je u ruke naroda, te, štoviše, da se sami posvete tome te žrtvuju i izlože da narod što bolje živi.

Upravo zato Isusova riječ i pouka, kako apostolima nekad tako i danas nama, ostaje vrlo snažna i korisna jer nam Isus pruža i poziva nas na drukčiju viziju odnosa. Ako pak ne slušamo njega, nego živimo prema ljudskom nahođenju i željama, uvijek ćemo ostati s istim problemima u društvu, te će svaki pomak biti vrlo spor i samo strukturalan, dok će se za ona stvarne pomake uljuđenja društva trebati čekati da se svi zajedno upustimo u evanđeoski život. Doista, možemo izokrenuti ili izabrati načine upravljanja u društvu, ali ne možemo stvoriti bolje odnose ako ne slušamo Krista Gospodina i ne upijamo evanđeoski duh. Možemo promijeniti način upravljanja u društvu, ali ako se mi ne promijenimo kao ljudi i ako ne dopustimo Gospodinu da nas ne oblikuje, u našem društvu neće biti pomaka i neće se dogoditi da kao zreli i odgovorni ljudi vladamo u svome društvu bez tutora i izrabljivača. Htjeli bismo savršeno društvo, besprijekornu upravu od državne do lokalne, poštene političare i javne ustanove, a ne primjećujemo da su oni odraz unutarnjih želja koje vladaju nama. Tješimo se da mi izabiremo i oblikujemo vlast, ali koja korist kad mi prije toga nismo sebe dali Bogom oblikovati. Htjeli bismo vlasti visokih ideala, dopuštamo da tvorci javnog mnijenja i mentaliteta ovoga svijeta u nama raspale niske strasti i želje, te je onda i logično da izabiremo one koji su spremni ispunjavati nam ih. Tako u konačnici, umjesto da izabiremo ljude koji će nam služiti, izabiremo one koji će ispunjavati naše želje, koje su prethodno u nama potakli i oblikovali, ali takve želje preko kojih nas s lakoćom mogu držati u pokornosti i nad nama gospodovati.

Stoga, ako želimo društvo u kojem ćemo sami odlučivati o svojoj sudbini, onda ne bismo smjeli slijediti modne trendove ovoga svijeta koji nas vrlo vješto putem medija oblikuju i pustoše, nego bismo trebali slušati glas svoga Gospodina koji nas odgaja za ponizno služenje i nesebičnu žrtvu. Jer, doista, ljudskost se oblikuje poniznošću srca i poslušnošću Isusovu glasu. Onaj tko odbija slušati Isusa, redovito ne zna izabrati vrijednosti, ne zna što hoće, što traži i što treba ostvariti u društvu, te je sam kao takav podložan manipulacijama kojima upravljaju moćnici i bezakonici ovoga svijeta. Dok na ispravan način obnaša vlast samo onaj tko dopusti da mu Isus promijeni srce. Takav zna točno što želi za sebe i za druge, te uspijeva smoći snage i izložiti se za javno dobro.

Dopustimo stoga Gospodinu da nas promijeni iznutra, jer istinski vladamo kada živimo u srcima drugih, kad ih svojim primjerom i nesebičnošću upravljamo na dobro. Mijenjajmo se iznutra mi prvi, te ćemo onda na vlast dovesti one koji sliče našoj nutrini i odgovaraju svim njezinim zahtjevima, umjesto da dopustimo grabežljivcima i bezbošcima da manipuliraju sudbinom i nas samih i cijeloga naroda. Izgrađujmo slobodan duh kojim ne mogu ovladati moćnici i velikaši, te pomažimo drugima da izgrađuju takav duh, pa ćemo doći do prave vlasti koju nam nitko neće moći oduzeti, te ćemo snagom nje znati biti vladari što služe i sluge što vladaju. Držimo se Isusova primjera, jer on je došao ne samo da služi, nego i da i vlada u srcima svojih vjernika dajući svoj život kao otkupninu za mnoge, kako bi im omogućio da ih Otac obdari vlašću, to jest mjestom u kraljevstvu nebeskom.

28. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje susret Isusa s jednim čovjekom koji iznenada došao pred njega postavljajući pitanje što treba činiti da bi baštinio život vječni. Iz razgovora koji se vodi među njima vidimo da Isus naznačuje kao put života onaj koji ne zaobilazi Božje zapovijedi, nego ih ozbiljno uzima u obzir. Ali uz važnost ćudorednog života i poštivanja Božjih zapovijedi, Isus je ujedno izrazio i njegovu nedostatno za ozbiljan duhovni život. Doista pravi duhovni život nije samo u životu zapovijedi, nego u Isusovu vjernom nasljedovanju, što je sam Gospodin naznačio spomenutom čovjeku kad mu je rekao da mu jedno nedostaje, a to je da proda sve što ima i razdijeli siromasima, te da dođe i nastavi ići za njim. Ovakvu ponudu dotični nije prihvatio, jer nije bio spreman poradi nebeskoga blaga žrtvovati zemaljsko, to jest nije bio spreman zemaljsko uložiti da dođe do nebeskoga na način na koji mu je to Isus savjetovao. Tako je ovaj čovjek odbacio to ‘jedno’ koje mu je Isus ponudio, ali koje nije bilo baš tako nevažno, nego je bilo značajnije od svega onog drugog čime se htio pohvaliti Isusu.

Kao i ovom čovjeku iz evanđeoskog odlomka i nama danas u ovome svijetu nedostaje počesto ono ‘jedno’ u životu koje se pokazuje kao ono bitno. A ono je doista nezamjenjivo, jer ga nijedna zemaljska stvarnost ni ostvarenje ne mogu nadomjestiti. To ‘jedno’ koje nam nedostaje je želja da potpuno pripadamo Bogu, da ga otkrijemo na nov način i da mu se potpuno posvetimo. Pa i onda kad u nama tinja potreba da se držimo ćudorednih normi, počesto nam nedostaje želja da ostvarimo živi i neposredni odnos s Bogom, a ne samo onaj izvanjski i formalni. I dok se trudimo oko bitnih sastavnica ćudorednoga života, na što smo vezani i savješću, o čemu svjedoče i oni koji ne vjeruju u Boga, mi vjernici se ne bismo time smjeli zadovoljiti, nego bismo trebali tražiti još nešto više. Tako ni ovaj čovjek nije ništa osobito činio time što je čuvao zapovijedi Božje, nego je činio samo ono što bi trebao svaki pošten i savjestan čovjek. Štoviše, našao je shodnim hvaliti se kao da je osobito zaslužno djelo pred Bogom slušati minimum Zakona, a nije imao snage za istinski korak vjere u živoga Boga, nije imao snage za onaj presudni korak koji bi ga doveo u život vječni koji je tražio. Zato je njegov život koji se sastojao u vršenju ćudorednih normi još uvijek bio daleko od Boga i od zasluga za život vječni. Jer da je imao pravi odnos s Bogom i pravu svijest o blagu koje je trebao steći na nebu, ne bi mu bilo teško sve ostaviti i slijediti onoga za kim je jedino mogao doći u život vječni.

Ovaj čovjek koji je izišao pred Isusa sve je u životu dobro činio živeći sukladno Zakonu, ali mu je nedostajalo još nešto kako bi bio savršen. Nedostajalo mu je ono ‘jedno’ koje čini cjelinu života, ono ‘jedno’ koje daje smisao ostatku života, te je stoga to jedno što mu je nedostajalo bilo jednako važno i vrijedno kao sve drugo što je činio.  I sam je toga postao svjestan, te je zato otišao smrknut i žalostan. Teško mu se bilo odvojiti od onoga što je posjedovao i zato je se opredijelio za taj zemaljski ostatak svega što je imao, umjesto da prione uz ovo ‘jedno’ koje je bilo vrijednije, jer bi njegovu ćudorednom životu dalo novi smisao i novu vrijednost. Jer u samom ćudorednom životu ne može se imati pravoga zadovoljstva kao onda kad se slijedi Isusa. Kad se pođe za Isusom, onda ćudoređe postaje temelj s kojeg se može nastaviti nasljedovati i ići u daljnje duhovne visine, a ukoliko se odbije nasljedovati Isusa, onda ćudoredni život postaje svrhom samome sebi, te kao takav nije dobar kapital za lakše nasljedovanje Isusa, nego hrana vlastite oholosti.

No da se opredijelio ići za Isusom, onda bi osjetio radost koju mu kasnije nije mogao pružiti veliki imetak, jer istinska radost izvire iz pravoga zajedništva s Bogom. Da je pronašao to zajedništvo i tu radost, tada bi shvatio da zemaljska dobra služe da uveća i tuđu radost time što ih dijeli s drugima, a ne slaže na hrpu kako bi više imao. Da je otkrio pravo zajedništvo s Bogom, otkrio bi i pravo zajedništvo s braćom, te bi sigurno pronašao mnogo radosti u životu. Da je to tako potvrđuje se i u današnje vrijeme u kojemu vidimo da ima mnogo onih koji velik imetak i nemaju prave životne radosti, kao što ima onih koji nemaju velik imetak, ali imaju vedrinu lica i radost jer žive evanđeoskim životom koji Isus od njih očekuje i kako im savjetuje

Stoga nam se potruditi priskrbiti sebi upravo to jedno koje nam nedostaje jer se po tome prepoznaje koliko istinski živo idemo za Isusom. Tek kad otkrijemo koliko je to važno, onda ćemo imati snagu nasljedovanje Isusa staviti u prvi plan, a sve drugo osmisliti kao pomoć a ne smetnja da ga nasljedujemo vjerno i vjerodostojno. Jer ako istinski žeđamo za životom vječnim, to jest ako nam je istinski stalo do onog blaga na nebu, nećemo zanemarivati ono ‘jedno’ vrlo bitno u životu, a to je vjerovati Isusu, slušati njegov glas i vjerno ići za njim. Uzmimo ozbiljno ovu Isusovu pouku i već danas napravimo prvi korak.

27. nedjelja kroz godinu – B

Slušamo u današnjem Evanđelju kako farizeji iskušavaju Isusa postavljajući mu pitanje o (ne)razrješivosti braka: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Ljudi koji su u mnogočemu bili čistunci, koji su se natezali oko beznačajnih stvari i stavki Zakona, imaju hrabrosti i drskosti formulirati jedno ovakvo pitanje ne uočavajući kako je bezočno tako olako govoriti o sudbinama ljudi i njihovim temeljnim vrijednostima. Njima je to bilo pitanje za natezanje i rasprave, za iskušavanja i hvatanja u riječi, dok su im životi i sudbine ljudi bili u drugom planu. Jer sva njihova natezanja i tumačenja završavala su tako da su u svemu tražili svoju korist i probitak, pa tako i u ovoj situaciji. Upravo zato im je bilo moguće da jedan ovakav upit razriješe u korist svoga okorjelog srca, te da nikad ne sagledaju stranu koja je bila žrtva te okorjelosti.

I danas se postavlja isto pitanje, te su i danas na kušnji mnogi muškarci i žene, mnogi parovi i obitelji glede problema (ne)razrješivosti braka. Ovo je pitanje koje se postavlja vrlo intenzivno i Crkvi našega vremena kao pitanje kušnje u današnjem svijetu u kojem se prave napadi i pritisci na crkveni nauk kao da je on ljudska izmišljotina, a ne božanska istina. Stoga postoje i danas pritisci na Crkvu, pritisci slični onima pred kojima je Mojsije, poradi okorjelosti njihova srca, ipak dopustio i ozakonio rastavu. Radi se o pritiscima sličnima onima pred kojima je civilno zakonodavstvo davno već ozakonilo rastave koje su toliko česte da se već smatraju nečim uobičajenim, svakodnevnim, pa nerijetko i normalnim. Tako je stanje natjeralo zakonodavca ne da formulira što je dobro, nego da ozakoni ono što se čini. Osim toga, u današnje vrijeme se to događa pod izlikom napretka, razvoja ljudske svijest i slobode, na način da se bračnu vjernost među supružnicima smatra zaostalom, staromodnom, srednjovjekovnom i neprikladnom za suvremenoga čovjeka. A samo zato jer mu ograničava slobodu da živi razvratno, raskalašeno, da bračnog druga pretvori u partnera, a ne u osobu neponovljive vrijednosti koja je dio njegova bića i s kojom ostvaruje neizrecivo zajedništvo u Bogu. Zato danas živimo u društvu u kojemu pojedine skupine zlorabe pravnu državu kako bi u zakone unijela i zakonima omogućila njima pravo na nered, neodgovornost i nećudoredan život.

Isus nije podlegao takvim pritiscima. Čak se nije ustuknuo niti pred činjenicom da je Mojsije dopustio muškarcima da otpuste žene, jer mu je bilo previše jasno što je život i koja je vrijednost međuosobnoga zajedništva, tako da je znao odgovoriti ispravljajući njihove krive pozicije. Oni su ga htjeli po svoj prilici prikliještiti činjenicama rastava, kao i time da se to radi čak prema Zakonu, no kod njega to nije prošlo. Tako i danas ima onih koji drže da bi se rastava i u Crkvi trebala dopustiti, jer je mnoštvo takvih slučajeva i situacija u kojima je bračna zajednica uništena i u nemogućnosti da se vrati u prvobitno stanje. Pogotovo kad su oni koji su se rastali jedni od drugih ušli u neku novu civilnu zajednicu. Ima i onih koji bi mu prigovorili da idealizira, kao što se i danas Crkvi prigovara, no on je svejedno istaknuo onaj iskonski nauk koji nije nedostižni ideal, nego dostupna stvarnost svima koji poštuju Božje odredbe. Pa i onda kada zna da se cjelovito i vjerodostojno bračno zajedništvo ne događa po ljudskim snagama, nego je Božji dar prema kojem se supružnici trebaju ravnati i usmjeravati, Isus ih ništa manje ne potiče da ga prihvate i ostvare. Samo tako mogu od stvarnosti koju im Bog nudi, i ugraditi vrijednosti u svoj život i izgrađivati ga prema svim mjerilima Božjega dara.

Ključ koji daje Isus kad se poziva na onoj prvotni Božji plan za čovjeka je u tome da očekuje od bračnih drugova da ne žive brak kao ljudsku stvarnost, nego kao Božji milosni dar. Nadalje potiče supružnike da ne dopuste da im srce postane okorjelo, nego da ga uvijek čuvaju natopljenim Božjom ljubavlju koja onda hrani njihov život, ispravno ih motivira i pomaže da nadvladaju svaku poteškoću ukoliko naiđe.  Na temelju njegove riječi i Crkva uči i potiče one koji ulaze u brak, da ne ulaze u brak s okorjelim srcem, to jest neispravnih nakana. Uostalom, može biti valjan brak jedino onaj sklopljen s ispravnim nakanama, to jest srca puna ljubavi, u punoj slobodi i spremnosti na cjelovito darivanje. A danas oni koji se pozivaju na nove uvide u ljudski život prema kojima brak ne bi trebao biti nerazrješiv, u biti brane pravo na svoje okorjelo srce i pravo da se ne pokaju za svoje pogrješke i grijehe koje su počinili protiv braka i obitelji. A Isus, upravo jer osjeća odgovornost za ljudske živote i sudbine, ne nudi nevaljala rješenja, nego samo ona koja odražavaju iskonski Božji plan, jer samo takva rješenja mogu čovjeku zajamčiti sreću i mir, kako ovog tako i drugog života.

Nama je ipak više slušati glas našeg Gospodina i evanđeoski nauk koji promiče i potiče na cjelovitu ljubav koja se odlikuje vjernošću, odgovornošću i trajnošću. Supružnici ne trebaju nikad smetnuti s uma obveze koje su se preuzele i obećanja koja su dali pred Bogom i Crkvom, te niti prestati ići putem kojim nadilaze svoje ljudske slabosti i ograničenosti kako bi hodili putem Božjih ostvarenja. Trebaju bježati od jeftinih izgovora poput onih kako se ljubav istrošila, a da se ne pitaju jesu li što učinili da se to ne dogodi, da ne preispitaju svoju odgovornost pred tim. Jer činjenica jest da ćemo Gospodinu jednom polagati račun za to s kolikom smo ozbiljnošću prihvaćali milost koju nam je davao i jesmo li se trudili odbacivati tvrdoću srca, a ne Božji plan, jer okorjelost srca dovodi u pitanje ljudsku dobrobit.

26. nedjelja kroz godinu – B

Danas nam se iz Evanđelja nudi još jedna tema koja govori o odnosima i o duhu koji je vladao među Isusovim učenicima, to jest o njihovu pristupu prema drugima koji nisu bili iz njihova apostolskog kruga. Opisana scena pokazuje da je u njima ostalo još uvijek mnogo onog ljudskoga, te da je to uvjetovalo njihov pristup i prema nauku koji je donio Isus, ali i prema drugima. Ne samo da se među učenicima pojavljivala međusobna netrpeljivost kad su se pitali tko je od njih najveći, nego su oni htjeli i pred drugima sačuvati svoj povlašteni status koji su imali kao dvanaestorica posebno izabranih učenika i najbližih Isusovih suradnika. A jer su bili svjesni tog statusa koji su imali kod Isusa, u njima se pojavio duh isključivosti prema drugima, umjesto da se razvije pravi apostolski i misionarski duh koji potiče da se čini što je moguće više dobra u Isusovo ime.

A poznato je da u nama ljudima postoji, što je pokazao i apostol Ivan svojom reakcijom, ona ljudska želja za istaknutijim mjestom i povlaštenijim statusom. Doista, nitko sam po sebi nije lišen ljudske želje da se istaknemo u odnosu na druge, koja čak zna prijeći u to da želimo da drugi ne napreduju ili da im se dogodi nešto zla onda kad vidimo da bi nas u nečemu mogli nadmašiti ili da bi im nešto moglo poći za rukom bolje nego nama. Takav je strah obuzimao i Isusove učenike, strah da ne izgube vlastiti primat i povlastice, strah da ih netko ne nadmaši i ne pretekne, što se često i tijekom povijesti prenosilo na ljude Crkve, te su i mnoge podjele nastale zbog netrpeljivosti i sitnodušja. Jer kao ljudi ne samo da se želimo pokazali dobrim i vrijednima, nego želimo onda biti i ispred drugih, kad smo već uložili određeni napor i trud u školovanje. U nama počesto nije samo želja da radimo vlastiti posao, nego je prisutna i želja da drugima ne dopustimo da nam se približe, kao da nas je strah da ne ugroze naše mjesto. Počesto zavidimo drugima da ne bi postali poznatiji i važniji od nas, da ne bi javnosti njihov rad i nastojanje više cijenila od našega.

Kao što je to među učenicima u nekom razredu ili školi, tako je bilo i među Isusovim učenicima. Kao što se počesto oni bolji učenici žele pokazati ne samo dobro time što su savladali gradivo, nego se žele pokazati i boljima od drugih do mjere da im nije stalo do toga da se vesele i napretku i znanju drugih, samo zato jer se oni žele pokazati boljima i za to dobiti priznanje, tako je i apostol Ivan pokazao strah od drugih jer je htio da se sve zasluge koje se tiču Isusa pripišu njemu i onom uskom krugu učenika koji je izbliza slijedio Isusa. Kao što učenik koji ide u školu kako bi se natjecao s drugima, a ne kako bi stjecao znanje te pomagao i drugima da ga što više steknu, pokazuje takvim duhom da uopće nije shvatio bit školovanja i bit znanja, tako je u istu zamku upao i Ivan i drugi učenici. Oni su zabranjivali čovjeku kojega su vidjeli da izgoni zloduhe u Isusovo ime da to više ne čini, kao da je činio zlo, a ne dobro drugima. A tako su se postavili jer su htjeli da sve zasluge budu pripisane njima, a ne drugima koji nisu dio njihova uskog kruga. Isus im stoga jednom rečenicom skreće pozornost da se nisu dobro postavili, to jest time što nisu dobro razumjeli svoju zadaću, pokazuju da nisu dobro razumjeli ni njegovo poslanje.

A on svoje učenike nije nikad učio da se natječu s drugima kako bi sebi pripisivali zasluge, nego ih je poticao da služe dobrobiti ljudi. Stoga je bilo logično da potiču svakoga da čini dobro u Isusovo ime, jer je bolje da netko čini dobro, nego da ne čini ništa. Zato je bilo čudno da nisu imali snage potaknuti čovjeka koji je izgonio zloduhe da i dalje nastavi pomagati ljudima, umjesto što su mu branili. Nije ih Isus poučavao s ciljem da se oni s nekim natječu, a još manje da se oholo nadimlju, nego ih je poučavao da na druge prenose svoje znanje, puninu istine i povjerenu moć. Ako su smatrali da spomenuti čovjek nešto krivo čini ili da ima krivu nakanu, mogli su ga poučiti da to popravi. No oni su imali krivi pristup, te su ga zbog toga htjeli onemogućiti u tome što je činio, kao da su htjeli ograničiti Isusovu snagu koja se prenijela i na druge koji su ga upoznali. A svaki onaj koji je činio dobro u Isusovo ime, nije mogao biti njihov protivnik, osim ako nije imao neki svoj skriveni cilj i namjeru time što je činio. Zato ih je Isus poučio da je za njih svako onaj tko nije protiv njih, te se ne trebaju bojati ljudi koji čine dobro u Isusovo ime. Time ih je učio da ne pripisuju sebi zasluge za dobro koje čine i da ne budu isključivi prema drugima, nego da se usredotoče na smisao i bit Isusova poslanja među ljudima. Potaknuo ih je da ne čine nešto kako bi primili priznanje i nagrade dajući do znanja kako su oni prvi i najbliži suradnici, kako su oni učinili više dobro od drugih, nego da se vesele svakome dobru, svakoj čaši vode koja napoji žednoga u Isusovo ime.

I danas bismo trebali svi mi Kristovi vjernici odražavati isti duh koji je Isus prenio apostolima, koji ne bi smio biti loš natjecateljski duh koji vodi zavisti i isključivosti, nego koji potiče da činimo dobro u Isusovo ime, to jest kojim se međusobno potičemo da učinimo što više dobra svima onima koji su potrebni oslobođenja i spasenja. Ako budemo slušali Isusa bit ćemo međusobno složniji i vjerodostojniji, a nećemo trošiti snagu na to da se glođemo i trvemo s drugima osporavajući im dobro koje su učinili. Budimo stoga poticaj i današnjem svijetu da se što više dobra učini u Isusovo ime koje čovječanstvu donosi blagodat spasenja i čuvajmo se lošeg natjecateljskog duha koji ne potiče druge da budu bolji i da više dobra čine poradi imena Isusova, nego se pretvara u duh isključivosti koji razjedinjuje ljude i slabi Isusovo djelo i poslanje u svijetu.

25. nedjelja kroz godinu – B

Već prošle nedjelje smo imali priliku čitati evanđeoski odlomak u kojem sveti Marko opisuje kako je Isus poučavao svoje učenike, a današnji potvrđuje da to nije bila iznimna situacija, nego da je Isus doista ozbiljno shvatio svoju ulogu kao učitelja koji tumači otajstva Božja i uvodi svoje učenike u spoznaju. Isto tako je bilo vidljivo kako bi odlika učenika trebala biti poučljivost, jer bez toga ih ne bi ničemu mogao poučiti. U današnjem Evanđelju vidimo da bi uz poučljivost učenici trebali razvijati i druge kvalitete. U prvom redu trebali bi na ispravan način pobijediti strah od svoga neznanja, koji potom na njih utječe na način da se boje pitati onda kad nešto nisu razumjeli. Upravo to opisuje Evanđelist kad veli: Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga. Dakle u njima postoji strah da priznaju da nisu razumjeli. Mogli su pomisliti da će ih se on odreći kao učenika zbog takve slabe sposobnosti shvaćanja onoga što im je govorio. U svakom slučaju nitko od učenika nije htio pred drugima ispasti neznalica i upitati naglas, jer uostalom bili su svjesni lekcije koju je Isus očitao Petru, kad Petar u svojoj preuzetnosti nije htio pitati pojašnjenje, nego je htio učiti Učitelja.

Držim da osjećaj pred pitanjem onoga što nismo razumjeli nije neobičan nikome od nas, bilo da su mnogi od nas u svojim školskim danima osjetili takav strah i nelagodu od pitanja i potpitanja, bilo da su to osjetili u drugim životnim situacijama. U trenutku kad bismo trebali zatražiti pojašnjenje nerijetko pomislimo i sami sebe pitamo: Što će o meni misliti drugi? Što će misliti učitelj? Hoće li misliti da sam spora shvaćanja? Hoće li me ismijati zbog neznanja? Osim toga može nas biti strah da nećemo razumjeti ni po drugi put, pa onda radije odšutimo i pravimo se da smo razumjeli, nego da se pred drugima očitujemo i sami sebe raskrinkamo. U sebi računamo da ćemo kasnije samostalno domisliti i prodrijeti u ono što nismo spoznali kad je bilo protumačeno. Doista, mnoštvo je razloga i motiva koji nastaju u našoj svijesti svaki put kad se ustručavamo postaviti pitanje i doći do jasnoće i mira u duši. Pogotovo ako se takva pitanja i odgovori tiču spoznaje Boga i njegova otajstvenog plana spasenja, kao što je bio slučaj s apostolima.

Isus međutim nije htio da njegovi učenici u sebi zadržavaju strah od pitanja, jer ih njihovi ljudski odgovori ne bi doveli do spoznaja koje im je on htio posredovati. Do spoznaje Božjega otajstva mogao ih dovesti samo on koji je poznavao otajstva Božjeg života, kao i Božji plan spasenja. Zato kad mu je postalo jasno da oni nisu razumjeli što im je govorio, odlučio je izravno suočiti ih s njihovim neznanjem i sa strahom od pitanja, te im dati dodatnu pouku o istinskom putu života. Jer oni, kako nisu razumjeli što im je govorio, prešli su vrlo brzo na teme drage njihovim ušima i svijesti. Umjesto da ga pitaju o otajstvu Mesije i otkupljenja, bavili su se pitanjem tko je od njih najveći, još jednom pokazujući kako nisu slušali njega jer su imali svoje prioritete u glavi i u svijesti. Išli su za njim ne slijedeći njega, nego slijedeći želju da se na neki način okoriste njegovom blizinom.

Zato ih Isus nije samo poučio svojoj poniznosti kad je rekao da ima trpjeti i biti ubijen, nego ih je izravno potakao da oni budu ponizni i da budu jednostavni kao djeca neopterećeni svojim interesima. Samo uz djetinju jednostavnost oni mogu razumjeti i njegov mesijanski plan, te iskreno prionuti uz njega čista srca i duše ne tražeći ostvariti vlastitu veličinu, nego veličinu pronaći u tome da služe Božjem planu i ljudskom spasenju. I ako su oni imali problem kako ga pitati kad nešto nisu razumjeli, u tome opet mogu biti primjer djeca. Djeca koja još nisu opterećena strahom od toga da se pred nekim moraju pokazati pametnima, vrlo su jednostavna i nemaju strah od pitanje. Naprotiv, neposredna su i znaju postaviti zanimljiva i duboka pitanja. Zato bi apostolima bilo bolje da su i u svom odnosu prema Učitelju bili manje zakočeni ljudskim obzirima, a više se dali voditi jednostavnošću kojom ih je poučavao. Pogotovo što im je pokazao da on kao Učitelj nije kompliciran ni udaljen, nego da im je potpuno na raspolaganju za svaku nejasnoću.

I u našem vjerničkom življenju bilo bi poželjno da razvijemo ovakav stav iskrenog tražitelja koji se ne boji pitati, nego trajno kuca na vrata svoga Učitelja, to jest učitelja koje mu je Bog stavio na put u svojoj Crkvi. Budimo stoga jednostavni poput djece i ne ustručavajmo se pitati ono što ne znamo, jer je najgore od svega ako tko ne pita i ne raste u spoznaju Božjeg otajstva, nego vjeru doživljava samo kao formalnost, ili, što je gore, mjesto gdje pronalazi i ostvaruje neki svoj ljudski interes. Radije budimo pozorni i marljivi učenici kako bismo svojom spoznajom i iskustvom vjere mogli biti poslužitelji svojoj braći.

24. nedjelja kroz godinu – B

Premda nam je vrlo poznat iz Evanđelja događaj o kojem smo danas slušali navještaj, ipak nas nanovo iznenađuje nevjerojatnim obratom i teškim riječima koje je Isus izgovorio Petru. Upravo jer nas uvijek iznova iznenađuje, možemo izvući sadržajniju pouku nakon pozornog razmišljanja o svemu što se dogodilo. Petar je, kako vidimo, reagirao burno, iskreno i, bez daljnjega, dobronamjerno. Ali on je nadasve pokazao da je neupućen u otajstva Božjega života i njegove planove spasenja. I nakon što je ispovjedio da je Isus Pomazanik – Krist, Petar nije znao sve što je trebao znati o Isusu, a u prvi mah se nije dao poučiti. On je imao svoju ideju o tome što je trebao raditi i biti Božji Pomazanik, umjesto da čuje njega samoga što objavljuje o sebi i svome otajstvu.

No Petar nije iznimka ni izoliran slučaj. Jer i danas ima članova Crkve koji burno reagiraju na neke sadržaje propovijedanog nauka pretpostavljajući svoje ljudske stavove znanju i istini koju je Crkva od Boga primila. Nije upitno da to mogu činiti u dobroj namjeri i vrlo iskreno i uvjerljivo, ali ne znači da su u pravu u tome što svojeglavo zastupaju. Jer ako su neupućeni u središnji sadržaj Božjeg nauka i djelovanja, te ne razmišljaju polazeći od spoznaje Božje, onda bi ipak trebali dopustiti da ih Isus pouči, pa ako treba i prekori, kao što je bio slučaj s Petrom. Mogu biti i teološki obrazovani, ali ako su bez izgrađene svijesti o muci i križu Gospodinovu, ne mogu ponuditi prave odgovore na pitanja i prava rješenja na probleme. Na žalost, ima onih koji i dođu do neke ispravne spoznaje o Bogu, kao što je i Petar došao do spoznaje da je Isus Mesija, ali to još ne znači da mogu Bogu držati lekcije o tome što mu je činiti i kakav treba biti. Ako su otkrili jedan djelić otajstva, to još ne znači da su do kraja poučeni ili pak, što je još bitnije, da su u vjeri prokušani. Pa i kad su u nekoj mjeri došli do ispravnih zaključaka o pojedinim dimenzijama Božjeg otajstva, to još ne znači da znaju ono najbitnije i što daje smisao pojedinoj spoznaji i što je uklapa kao okvir u smislenu cjelinu.

Zato Isus i od nas, kao i od Petra i drugih apostola, očekuje da budemo poučljivi, to jest da ne prihvaćamo samo pojedine tvrdnje koje nam se sviđaju, nego da i dalje osluškujemo Božje pouke kako bismo ih na dosljedan način spoznali cjelinu Božjeg otajstva. Jer ako nemamo cjelovit uvid u otajstvo Božje, u opasnosti smo da nas netko izigra, izmanipulira i odvrati od prave vjere. Ako nemamo cjelovit uvid i ne damo se poučiti u svu dubinu Božjega otajstva, onda smo odgovorni za svoje neznanje i za svoju ljudsku površnost. A onaj tko se ne daje poučavati svjestan da prima pouku Božju, prije ili poslije postaje nesiguran, napose u kriznim trenutcima, kako će se kasnije dogoditi i samom Petru. Zato samo onaj tko se daje poučiti pronašao je ispravan stav i put, nakon čega će u poniznosti sigurno kročiti putem vjere i iza sebe ostaviti svjedočanstvo života Bogu ugodna.

A glede pouke i poučljivosti, o Bogu nas je najbolje poučio sam Bog po svome Sinu i Duhu Svetomu. No ako nismo poučljivi vodstvu njegova svetoga Duha, nego naprasito mislimo da bolje znamo od njega, onda ćemo teško dopustiti Crkvi da nas poučava i uvodi u Božju istinu. Štoviše, tada ćemo preuzetno poput Petra htjeti Isusa poučiti o tome tko je i kakav bi trebao biti kao Mesija. Petar i drugi apostoli, međutim, nadišli su ova početna nesnalaženja, te su se dali voditi i poučiti,nakon čega su zaslužili da ih Isus ugradi u temelje svoje Crkve. Njima je potom povjerio cjeloviti nauk koji je voljom Očevom objavio svijetu, te su mu oni postali jamci i svjedoci. Zahvaljujući njima Crkva je postala stup Božje istine i sredstva zajedništva u Božjoj ljubavi. Ona se ni danas ne bi smjela dati zbuniti ni u svojim pastirima ni u vjerničkom puku zbog poteškoća na koje nailazi u današnjem okruženju. Istina je da je mnogo bijesa u suvremenom društvu, koji počesto nastaje iz obijesti, protiv ove činjenice ne samo da je živi Bog izgovorio istinu o sebi, nego da ju je povjerio poučljivim svjedocima i po njima je, podigavši na njima svoju Crkvu,prenio svim naraštajima i cijelom svijetu.

Apostoli koje je Isus poučio postali su vjerodostojni svjedoci otajstava Božjih, čime su onda zajednicu vjernika – Crkvu obdarili svojim svjedočanstvom o Božjem djelovanju za čovjeka. Crkva od tog svjedočanstva živi, pa i onda kad nekad neki vjernici burno reagiraju držeći se, poput Petra koji još nije bio poučen, svojih osobnih umjesto Božjih stavova. Upravo radi toga Crkva ne smije i ne može odustati od svog poslanja da poučava ljude istini Božjoj, ma kako doživljava pritisak u ovome svijetu od mnogih koji bi nju htjeli poučavati i držati joj lekciju. Budimo poučljivi barem mi koji smo njezini gorljivi članovi, te napredujmo u spoznajama Božjega otajstva držeći se čvrsto istine Evanđelja koju primismo u Katoličkoj Crkvi, utemeljenoj na nauku koji su Petar i apostoli primili od Gospodina. Uz to, uzmimo odvažno svoj križ i idemo za Isusom, jer sa sigurnošću znamo da nas on ljubi i vodi u život vječni u svome kraljevstvu.

23. nedjelja kroz godinu – B

Čuli smo evanđeoski tekst u kojemu nam sveti Marko opisuje Isusovo djelovanje u krajevima dekapolskim, s posebnim osvrtom na izlječenje jednog gluhog mucavca. Evanđelist prenosi i osjećaje ljudi koji su nazočili tim događajima koji su se ‘divili preko svake mjere i razglašavali sva djela’ koja je Isus činio za dobrobiti svih onih koji su ga dolazili slušati i zadobiti uslišanje u svojim potrebama.  Divljenje koje su ovi ljudi iskusili doista je poseban osjećaj u duši jer su otkrivali i priznavali da postoji stvarnost koja ih nadilazi svojom veličinom, ljepotom, uzvišenošću. A, osim toga, onoga tko se divi prati ga osjećaj sreće i ispunjenja, jer mu je dano spoznati je, dotaknuti i biti u kontaktu s njom. Diveći se, ljudi u dekapolu su dopustili da ih ispuni svijest o otajstvu koje ih je okruživalo i koje im se približilo, napose jer je bila riječ o otajstvu dobrote i ljepote Božje koja se očitovala u Isusu.

Osjećaji i iskustvo koje su proživljavali ljudi u dekapolu dok su bili u Isusovoj blizini, trebali bi pratiti i našu vjerničku svakodnevnicu. Oni su ga slušali kako naviješta kraljevstvo Božje i promatrali kako se zauzima za sve vrste bolesnih i potrebnih, te su ostajali udivljeni svime što su vidjeli i čuli. Imajući u vidu da su glede divljenja stari filozofi govorili da se filozofirati započinje kad se u čovjeku pojavi osjećaj divljenja, što bismo mi tek trebali reći za život vjere kojim nas je Bog obdario? Ako su se ljudi divili ljudskom životu kao takvom, što bismo trebali reći mi koji smo primili božanski život? Ako su se ljudi divili pojavama u svijetu, što bismo trebali reći mi koji promatramo čudesa Božja? Ako o divljenju ovisi ozbiljnost shvaćanja dubine života, što bismo trebali reći mi kojima je Bog povjerio spoznaju cjelovitosti i svake punine života? Ako se ljudi dive ljudskim vještinama i fenomenima, koliko bismo tek mi s oduševljenjem promatrati vještinu i snagu Božju kojom skrbi oko nas i našega spasenja? Ako se ljudi dive činjenici da je čovjek biće koje se može staviti u riječ i izreći samoga sebe, za razliku od drugih bića, što ćemo reći mi kojima se sam Bog izrekao i omogućio nam da ga svojim jezikom i riječima izričemo? Ako se ljudi dive ljudskom sluhu i mogućnosti da se čuje riječ, ne samo izvanjska, nego i unutarnja, to jest misao, bit i pojam, što ćemo tek napraviti mi koji smo čuli i usvojili Božju misao?

U duhu toga bit će nam jasno da ako ima ljudi koji se dive čovjeku kao Božjem stvorenju, mi možemo ne primijetiti koje je divno čudo što smo otkupljeni. Ako ima ljudi koji se dive ljudskome, mi ne možemo ne primijetiti koje je divno čudo da je čovjek Božje djelo i da može živjeti božanskim životom. Stoga pored činjenice da možemo izgovarati božanske i neizrecive istine o životu svojim ljudskim jezikom nećemo proći kao pored beznačajne stvarnosti. Isto tako bit će vrijedna divljenja svijest da možemo slušati Božje riječi svojim ušima, te, štoviše, biti svjesni da je nama vjernicima dano ono duhovno uho kojim nepogrješivo čujemo neprevarljivi Božji glas i vrlo razgovijetno primamo njegovu svetu riječ. Ne možemo reći da nije vrijedno divljenja da mi vjernici možemo s potpunom preciznošću razlikovati dobro od zla, istinu od laži, vrijedno od nevrijednoga, ispravan put od puta zablude. Zar se ne treba diviti što imamo ispravnu spoznaju o životu te nas ne može zavarati ljudska demagogija, sotonske laži i zemaljske mode i pomodarstva? Zar nije vrijedno divljenja da mi vjernici imamo svjetlo koje trajno svijetli u duši po riječi istine i smisla koju je Bog položio u nas? Zar nije vrijedno divljenja što osjećamo živu prisutnost Božju po riječi koju čujemo u ušima i u svijesti? Po riječi koja odjekuje u srcu? Zar se ne treba zadiviti što slušamo riječi u kojima nema ništa lažnoga i ispraznoga, nego su riječi čistog života koji u nas po njima ulazi? Zar nije zadivljujuća riječ koja može postati čvrst temelj ljudskog života? Zar se ne treba diviti Bogu jer se dekapolska čudesa ponavljaju i danas u našem okruženju i u našem životu?

Strah me, međutim, da živimo u svijetu u kojemu niti znamo niti imamo vremena diviti se, jer su nam brzi ritam i obveze koje nas svakodnevno guše oduzele sposobnost divljenja. Ako smo pak izgubili osjećaj divljenja, izgubili smo osjećaj za Boga, koji je velik u svojim djelima i uzvišen u čudima kojima se svakodnevno uprisutnjuje u našoj blizini. Možda se divimo ponekoj prirodnoj ljepoti ili djelu ljudskih ruku, a da opet ne dođemo do onog konačnog divljenja životu kao takvome, to jest Bogu kao njegovu počelu. Teško se možemo diviti u ambijentu u kojem smo zapljusnuti kojekakvim silnicama i zvukovima koji onečišćuju naše uši, te živimo kao gluhi jer ne čujemo najbitnije i najsadržajnije riječi života zbog toga. Isto tako mnoštvo je riječi o koje se sapleće naš jezik i ne uspijeva razgovijetno pojmiti i izraziti uzvišenu stvarnost koju je pozvan prenijeti drugima da se i oni dive svemu što je i nas zadivilo. Dok smo uvjereni da jasno i razgovijetno govorimo, tko zna što mucamo i koje brbljarije izgovaramo, koje su zapreka stvarnoj biti i smislu našega govora. Zbog toga na žalost tako rijetko imamo prigodu čuti uzvišene riječi iz usta svojih sugovornika, te se po njima zadiviti i Bogu koji nam je dao tako čudesan dar kao što je govor, koji izriče dubinu i ljepotu života postajući nam istinsko obogaćenje. A upravo to je poslanje nas vjernika u našem društvu: po onome što mi izgovaramo i dajemo drugima čuti o Bogu i o njegovoj prisutnosti u našem životu, dati im prigodu da se zadive, kao što su se stanovnici dekapola divili Isusu.

Zato je nama ovaj evanđeoski odlomak ispit savjesti znamo li promatrati čudesna Božja djela oko sebe i u sebi. No on nam je ujedno i poticaj da se trgnemo i da otvorimo oči i uši duha, kako bismo se mogli diviti Božjoj prisutnosti, njegovu djelovanju i nauku. Tek kad otkrijemo da nam je Isus podario duhovnih sluh, shvatit ćemo da bismo bez njega u svijetu bili gluhi. Kad dopustimo da nam on razriješi sponu jezika, otkrit ćemo da bismo bez njega o pravom životu znali tek samo mucati vrlo nerazgovijetno. Evanđeosko svjedočanstvo koje smo čuli prigoda je da se zadivimo nad darom kojim nas je obdario kad nas je osposobio da čujemo duhovne tonove i da progovorimo duhovnim jezikom. Ako smo iskreno svjesni dara vjere kojim nas je prosvijetlio i milosti kojom je očistio naše uši od nečistoća ovoga svijeta i osposobio naš jezik da daje hvali živimo i pravomu Bogu, onda je nemoguće ne zadiviti se nad tim darom i otajstvom. Nemoguće je šutjeti i ne posvjedočiti drugima kako je Bog očistio naše i uši i razriješio sponu jezika. Dajmo se stoga oduševiti djelima našega Gospodina koja smo iskusili u vlastitom životu, te oduševljavajmo i druge da se počnu diviti ljepoti kršćanskog života u Gospodinu.

22. nedjelja kroz godinu – B

Jeruzalemski farizeji i pismoznanci koji su se zanimali za Isusovo djelovanje radoznalo su promatrali svaki detalj kako Isusova ponašanja, kao i ponašanja njegovih učenika. Pratili su tako i zamjerali da jedu kruh neopranih ruku, što su smatrali nečistoćom neprimjerenom jednom pobožnom židovu, a napose ako se radi o učenicima nekog rabina koji se dičio time da poučava božanski nauk. Prema poimanju farizeja svaki način učitelj u narodu je trebao biti vrlo obziran i precizan u vjernosti zakonskim odredbama i narodnim predajama koje su nastale s nekim razlogom i ciljem. Svojim kritikama iznijeli su tako i očekivanja prema Isusu i njegovim učenicima. Učenici nisu marili za predaju starih, a Isus nije pokazao nimalo žala zbog njihova dokidanja. Prema farizejima oni su trebali biti upućeniji u Božje zakone i zapovijedi, te prednjačiti svjedočanstvom pred drugima ne omalovažavajući pobožne predaje starih. Ali kako to nije bio slučaj, tako su onda pismoznanci i farizeji u puku pokušali narušiti ugled koji je Gospodin uživao razglašavajući svoje mišljenje i iznoseći svoje osvrte na njihovo ponašanje glede običajnog pranja ruku, čaša, vrčeva, lonaca i hrane.

Najveći strah farizeja i pismoznanca koji je iz toga proizlazio je da narod ne poprimi poganske običaje, te da se onda time ne pomiješa s drugim narodima, te da ne postane nečistim narodom poput poganskih naroda. Isusov odgovor je sasvim jasan i javan pred očima svega puka. Ti isti čuvari predaja zanemarivali su mnogo bitnije od svega, a to je sačuvati čisto srce naroda pred Bogom i slobodno od svake zle namisli i grijeha. Jer ako je naroda tako vjeran i svet, čist i pravedan, odakle onda tolika zla kojima se ljudi međusobno ugrožavaju, pa čak i uništavaju? Isusov govor pretpostavlja pitanje: Zar su sama od sebe nastala bludništva, krađe, prijevare, ubojstva, preljubi, lakomstva i prijevare? Ujedno je ovo popis onih najočitijih zala i grijeha kojih nije bio izuzet ni Božji narod, premda se hvalio činjenicom da je bio vjerni, izabrani, sveti narod. Ujedno je ovo bio prijekor njihovoj dvoličnosti jer su navodno bili čuvari dobrobiti naroda, uvjereni da čuvanjem predaja vode narod u budućnost, a previđali su da narod može imati budućnost ne čuvanjem predaja starih, nego čuvanjem Božjeg ćudorednog zakona i zapovijedi, to jest čuvanjem srca i nutrine od zaraza i nečistoća grijeha. Zato najveće blago i kapital jednog naroda oko kojega treba uznastojati jest upravo čistoća srca i zajedništvo s Bogom njegovih članova. Ako narod skrbi oko čistoće duha i srca, onda će bez obzira na količinu izgubljenih ili promijenjenih ljudskih predaja sačuvati svoj ponos, cjelovitost i identitet. Upravo to postaje izvor stvarne dobrobiti na kojoj se onda treba graditi budućnost jednog naroda.

Živimo u vremenu kad se slične stvari događaju i u našem društvu. Oko nas se događaju velike preobrazbe u društvu, te se onda dokidaju mnogi običaji i predaje naših starih po kojima se nekada živjelo. Izmijenio se i ritam i način života, te su mnogi zabrinuti kako ćemo izgubiti samosvijest i kako će nas kao narod ugroziti globalizacija i ostali društveni procesi u našoj okolini. Strah nas je kako ćemo se pretopiti s drugima ili da će nas drugi svojim običajima preplaviti. No ako Isus nije izrazio žalost zbog dokidanja predaja starih u njegovo vrijeme, zar bismo mi trebali biti zabrinuti što se u naše vrijeme dokidaju određeni običaji i predaje? Držim da ne bismo!

S druge pak strane Isus je jasno izrazio da je veći problem što narod olako previđa odredbe zakona Božjega, a daje se zavarati mišlju da je dostatno čuvati predaje starih da bi se zajamčila budućnost. I za nas danas vrijedi ista stvar. Jer nije problem što smo se odrekli određenih predaja starih, nego je problem što olako uvodimo mnoge uredbe ljudske, mnoge izmišljene ‘običaje’ nametnute medijima, javnošću i pomodarstvom, a da nismo svjesni koji je njihov konačni cilj i učinak u našoj svijesti i životu naroda. Štoviše, nije problem što s vremenom nestane poneki običaj, nego što smo na račun toga olako ostavili razmatranje Božjih zapovijedi i njihovu poruku za život. U suvremenom svijetu ušli smo u proces stvaranja i prihvaćanja ljudskih običaja nauštrb ili protiv Božjih, a koji malo tko prepoznaje i na kojega ne upozorava kao na najveći problem kojem smo izloženi danas. A da smo usred upravo takvog procesa prepoznajemo po nebrizi za ćudoredni život, koji ne samo da se ne štiti u javnosti nego se i sustavno gazi uvođenjem suvremenih običaja kao standarda ponašanja. Doista nije poteškoća što ćemo odbaciti određene stare običaje, nego što se odričemo najveće vrijednosti – vjerničke duše oplemenjene vjernošću Bogu i svetom Evanđelju. Pogubno može biti to što oko sebe dopuštamo procese stvaranja običaja koji zauzimaju mjesto Božjih zapovijedi i koji onečišćuju srce ovog naroda odvlačeći ga daleko od Boga. Zato ne bismo trebali biti zabrinuti tek iz nekih nostalgičarskih razloga što mnogi ne mare za običaje naših starih, nego što mnogi danas ne vrše revno i vjerno Božje zapovijedi kao što to nekad činjahu naši stari. Doista, naši pređi se othrvaše na vjetrometini povijesti ne zato što su imali pučke običaje, nego zato što su bili vjerni Bogu i njegovim vrijednostima.

Stoga nas današnji evanđeoski odlomak poziva da ne previđamo olako ono što je Božje, nego da ga zauzeto njegujemo upravo to. Zato bismo trebali mnogo bolje detektirati svaki izvor nečistoće koji se putem suvremenih ‘običaja’ želi ugnijezditi u našim srcima, te bismo prema takvim procesima i postupcima trebali biti mnogo kritičniji i odlučniji, kao što je Isus odlučno pokazao svome narodu čega bi se trebao čuvati da ne onečiste svoje srce. Prionuti nam je uz Boga i njegovu riječ, volju i zapovijedi, jer ćemo samo tako priskrbiti budućnost sebi i svome narodu.