2. nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak koji danas čitamo usredotočuje se na poziv i početak služenja Ivana Krstitelja, Gospodinova Preteče. Evanđelist sveti Luka nam opisuje najprije povijesni kontekst u kojem se dogodio Ivanov poziv, a onda i način kako je došlo do njega, pokazujući koji su bili sastavni čimbenici istoga. Da bi precizno naznačio vrijeme Ivanova djelovanja, sveti Luka će spomenuti tadašnju vladajuću strukturu društva poput rimskog cara Tiberija, te četvoricu upravitelja razdijeljene Palestine, ali i velike svećenike Anu i Kajfu. Bit će precizirano i mjesto gdje se događa poziv, a to je pustinja. Zanimljivo je da su za Evanđelistu svi ovi velikaši samo usputne figure, dok je u središtu događanja jedan obični pustinjak Ivan, sin Zaharijin, koji prima Božju riječ i poslanje za narod. Bog se, dakle, ne obazire na ljudske veličine i položaje, nego sebi slobodno izabire pojedince koji će imati povijesnu zadaću. Za razliku od tih istih ljudskih veličina koji su upisani u ljudske knjige, ali nisu pred Bogom ništa značili, jer nisu prihvatili služiti njemu i njegovu narodu, Ivan će revno slušati Božji glas i provoditi njegovu svetu volju.

Iz ovog evanđeoskog opisa vidimo da su neki ljudi zalutali u povijest poput Heroda, krvnika i izdajice svoga naroda i svoje vjere. Neki drugi su pak, poput Poncija Pilata i ostale trojice spomenutih tetrarha, bili nametnuti povijesti kao tirani i ugnjetavači koji su za korist silnika vršili svoju službu. Neki su se ljudi, poput Ane i Kajfe, umjesto da skrbe za duhovno dobro i dobrobit svoga naroda, radije spuštali na spletke i politikanstvo, nego da se kao duhovni vođe posvećuju proučavanju Božje riječi i posvećivanju naroda. Ima i onih koji su u povijest svoga naroda ušli kao pustolovi i egzibicionisti, kao trgovci i profiteri, a narod je čekao pomoćnike i svjedoke.

Jedini koji nije zalutao u povijest svoga naroda bio je Ivan Krstitelj, čovjek koji se iskreno prepušta Božjemu vodstvu. Jedini koji je radio za budućnost bio je on koji se povukao iz javnosti da bi mogao čuti riječ Božju. On nije izrađivao velikih planova za budućnost, niti je izricao zavodljivih obećanja. Prije svega je osluškivao glas Božji, nakon čega je mogao iznijeti njegove želje i planove. On nije najavljivao reforme, ali je tihim radom i velikom vjerom samozatajno obnavljao samoga sebe u pustinji, onkraj svih moćnika koji su počesto bili prava elementarna nepogoda. Tiho i samozatajno se pripremao s Bogom, te je potom mogao proći cijelom jordanskom okolicom dajući samoga sebe za djelo obraćenja. Znao je dobro da su svi planovi za budućnost koji ne prolaze ili ne dotiču ljudsko srce, kao račun bez krčmara ili ražanj za zeca koji je još u šumi. Samo samozatajni rad na sebi i suradnja s milošću Božjom koji dotiče i preobražava srca donosi stvarne pomake u duši, a time i doprinosi dobrobiti naroda.

Iz Ivanova poučka vidimo da odgovor na život pojedinca i na život cijeloga naroda može biti samo Bog. Sve što imamo, to jest što mislimo da imamo, ne mogu nam zajamčiti moćnici niti ćemo to moći zadržati njihovom snagom i pomoći. Jer oni uglavnom obećavaju i usmjereni su na ono zemaljsko, što je u izravnoj njihovoj nadležnosti, no ništa od toga ne možemo iznijeti izvan okvira vremena i prostora. Moćnici mogu razdijelit međusobnu vlast, kako učini Pilat i drugi tetrarsi, kako bi jedni druge držali u ravnoteži i kontroli moći, moćnici mogu stvarati nove strukture, zakone i preraspodjele, ali ne mogu donijeti narodu život iznutra. Život iznutra se događa kad se Božja riječ nastanjuje u nama i proizvodi obraćenje. Život je kad nas potiče da i sami poput Ivana pozivamo svoj narod na obraćenje i da pripravlja put Gospodinu. Jer ako budemo gradili svoju budućnost bez Boga, neće nas spasiti nikakva politička ni gospodarska elita. Naša će zemlja opustjeti, te će doći oni koji će nam je uzeti iz ruku, kao što se to nekoć dogodilo u Palestini izraelskom narodu. Jedino ako budemo imali uho za Božju riječ i pogled za njegovo spasenje, ako budemo imali noge da hode njegovim stazama, tada iznutra gradimo čvrsto i stabilno, blagoslovljeno i dugotrajno zdanje.

Ova nas druga nedjelja došašća poziva stoga na takav hod i da tražimo svoje mjesto u povijesti na takav način kakav je zacrtao Ivan Krstitelj. Dopustimo da nas Božja riječ pronađe, da nas pošalje našem narodu koji je bez nje i siromašan i izgubljen. Ne prepustimo svoj narod samo politici i samo ljudskim rješenjima, jer će to biti siromašna i mršava rješenja. Ne dopustimo da mi i naš narod kao takav budemo tek samo kronologija i zemljopis europske povijesti, nego se obnavljajmo i obnavljajmo ga Božjim Duhom za neprolaznu vječnost.

A kao što je Ivan pokazao vlastitu spremnost da bude poslušan riječi Božjoj, istu spremnost pokažimo i mi. Budimo spremni čuti Božju riječ, jer ona dolazi onima koji su raspoloženi čuti je, dok drugima ne dolazi, bez obzira na njihove položaje u društvu, pa i na njihove religiozne službe u narodu. Bilo bi šteta da živimo samo kako bismo poslužili budućim naraštajima kao kronološki okvir ili zemljopisni orijentir, umjesto da poslužimo Bogu kao glas koji viče u pustinji i pripravlja put njegova Mesije na zemlji. Ivan je pronašao svoje mjesto u povijesti jer je dopustio Božjoj riječi da pronađe njega, te je to i naša zadaća danas, bez obzira na službe i položaje u društvu i Crkvi. Učinimo to kako bi svako tijelo, to jest svaki član našega naroda, mogao vidjeti spasenje Božje.

1. nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski tekst, premda djeluje prijeteće kad govori o bezizlaznoj tjeskobi i strahu naroda, ipak nema za cilj zastrašivati nas, nego radije u nama probuđivati ponos dok želimo u sebi obnoviti radost zbog Božjeg dolaska među nas i njegove prisutnosti u našem životu. Upravo zato jer ovaj tekst čitamo na početku nove liturgijske godine, u prvu nedjelju došašća, postaje očito da cilj nije utjerati nam strah, nego potaknuti nas na bolju pripravu za blagdan Kristova rođenja. Isus nas potiče da ne budemo slijepi, nego da čitamo znakove oko sebe, te da se prema njima ispravno postavimo. Što se bude imalo zbiti, nije u našoj moći, ali je u našoj moći zauzeti ispravan stav pred događajima koji su sastavni dio ljudske povijesti, kako bismo mogli unatoč svemu razaznati prisutnost Sina Božjega u svijetu.

Kad promatramo samo ono što danas vidimo u svijetu oko sebe, onda doista možemo i moramo biti u strahu i iščekivanju onoga što se ima dogoditi. Ali ako podignemo glave k Bogu, onda naše iščekivanje postaje drukčije, jer nam postaje jasno što nam je činiti. Pred nama je uvijek neizvjesna zemaljska budućnost, pa i onda kad živimo u idiličnim i mirnim vremenima. I sami smo dio svijeta u kojemu možemo vidjeti da su društvo i pojedinci u stalnoj napetosti između glave ponosno podignute k Bogu i srca otežalog što privlači zemlji. Tragično je da toliki vjernici ni danas ne pronalaze razloga za ponos i za podizanje glave, jer nas brige ovoga svijeta i vremena previše privlače i uvlače u svoje procese, umjesto da se uzdignemo i dopustimo biti uvučeni u procese Božje. Jer onda kad ne usmjeravamo sebe i svoje živote prema važnim ciljevima i Božjim sadržajima, onda dopuštamo da nam se srca usmjere prema zemlji i prema proždrljivosti i pijanstvu, to jest isključivo prema skrbi za tijelo i tjelesno, umjesto da budu usmjerena prema neprolaznim vrijednostima, to jest prema punom zajedništvu s Bogom koji nam dolazi ususret.

Živimo počesto oborene glave, bilo da se osjećamo potišteni, bilo da smo poniženi, bilo da smo nesigurni u životnom hodu, bilo da se osjećamo potpuno u mraku. Zato nam Isusove riječi zvuče prije svega kao ohrabrenje usprkos svega što se oko nas događa i što se ima dogoditi: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Doista se nemamo čega stidjeti ni zašto osjećati poniženima od trenutka kad nam Bog dolazi ususret da nas pridigne iz našeg poniženja. Nemamo razloga biti postiđenima jer Bog nam oprašta iskazujući nam svoje milosrđe želeći da upravimo svoj pogled prema njemu. Ne treba biti niti potišten, jer nam je s Bogom došlo rješenje naših problema. Nemamo zašto niti biti nesigurnima, jer nam odsada Bog daje jasnoću na putu i sigurnost u hodu. Doista, ono što bi moralo biti izvjesno i temelj radosti je nebeska budućnost koju primamo u baštinu onda kad podižemo glavu, to jest uzdižemo svoje biće k Bogu. Kao što je nekada to vrijedilo kad je Isus izgovarao te riječi, tako vrijedi i danas za nas.

A stječe se dojam da mi vjernici ne pronalazimo dovoljno razloga da budemo ponosni i da ponosno dignemo glavu. Kao da trpimo neki nametnuti kompleks krivnje, te ne uspijevamo dovoljno dobro sagledati vrijednost i bogatstvo vlastite vjere koju nudimo svome narodu, društvu i državi. Kao da zaboravljamo dani doprinos i zadaću pred poviješću i vječnošću. Ne smije nam se dogoditi da zaboravimo da nam Bog dolazi ususret i da ga susrećemo u svojoj povijesti, u prostoru i vremenu koje nam je darovano. Upravo on koji k nama dolazi daje nam sigurnosti i poziva na ponos, te jer smo svjesni svijeta u kojemu živimo i od kojega ne možemo crpiti svoju stabilnost, ponosni smo jer nam Bog želi dati svoju moć i obasuti nas svojom slavom. Imamo se razloga uspraviti i podići glave jer nam se približava Bog otkupitelj da nas obasja prejasnim svjetlom svoje istine.

Zato se nemamo pravo stidjeti i skrivati u mraku, jer nas Bog poziva na svoje svjetlo, da krenemo ususret Sinu Čovječjemu koji dolazi kako bi bio naša radost. Nemamo pravo lutati jer nam dolazi onaj tko je Put i koji nam daje potpunu duhovnu sigurnost i mir. Ne smijemo sebi dopustiti da izdišemo od straha i zlih iščekivanja, kad nam Bog upravlja svoju riječ, te vođeni njegovim glasom nismo prepušteni ljudskome srljanju u grijesima i prijestupima. Ne trebamo biti u tjeskobi, jer dolaskom Sina Božjega prošlo je vrijeme tjeskobe i vrijeme mraka. Podignimo stoga glave pred svime onim što se događa, ne dopustimo da nas zatekne dan Sina Čovječjega kao dan osude i propasti, nego kao dan našega otkupljenja. Zato on i dolazi u našu povijest da nam omogući da s njim lakše krenemo u budućnost. Podignimo stoga glave, očistimo srca i savjesti, te tako dočekajmo onoga koji dolazi među nas da nas spasi i obdari životom vječnim.

Svetkovina Krista Kralja svega svijeta

Danas sveta Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja čiji je puni naziv svetkovina Krista Kralja svega svijeta. Ovaj naziv nam govori o kozmičkom dometu Kristova kraljevstva sukladno predodžbi koja je o kristu postojala još od samih početaka kad je vjera prvih učenika i Crkve ispovijedala da će doći u slavi i suditi svim ljudima. Osim toga, međutim, Crkva vjeruje da stvarnost njegova sveopćeg kraljevstva nije samo eshatološka, nego je i vremenita, jer je njegovo kraljevstvo došlo među ljude i među ljudima se ostvaruje. Doista, on je htio da se njegovo kraljevstvo ostvaruje već u sadašnjem trenutku, a ne samo u nekoj, bližoj ili daljnjoj budućnosti. No ova ideja sadašnjega kraljevstva koje i u vremenu pronalzi svoje ostvarenje je prilično dvojbena i upitna. I mi smo slobodni upitati se može li Isus biti sveopći kralj kad i danas ima pojedinaca i skupina koji na spomen njegova imena progovore bijesom i mržnjom, spremni maltretirati i progoniti kako bi zatrli njegovo ime. Osim spomenute dvojbe i mnoštvo je drugih upita: Imamo li pravo mi svoga Boga nametnuti svima i zvati ga kraljem svega svijeta i svemira? Zašto mu pripisujemo takvu ulogu, zašto bismo ga htjeli proglasiti sveopćim kraljem, a on je samo naš kršćanski? Zašto ga proglasiti vladarom svih, a mnogi ga odbijaju, a čak toliko puta u povijesti osuđuju i ubijaju? U čemu je tajna njegove sveopće kraljevske službe ako je uopće ima?

Pa ipak, dok Pilat Isusa naziva židovskim kraljem želeći ga ‘vezati’ za jedan prostor, vrijeme i narod, Isus daje do znanja tom vlastodršcu da ne promatra na prikladan način njegovu kraljevsku službu, jer se ona ne vrši na ljudski način, niti može biti uokvirena na uski prostor i vrijeme. Isus mu ukazuje na to da je njegovo kraljevstvo nebesko, te ne može biti ograničeno okovima vremena ni granicama zemaljskih država. Njegovo kraljevstvo je nebesko, a time je po sebi sveopće. Ono se ostvaruje u ljudima svakog vremena i prostora koji se otvaraju Božjem spasenjskom djelovanju i sveopćim neprolaznim vrijednostima koje je Bog donio ljudima na zemlju. Zato ga ne može obuhvatiti prostor niti iscrpiti vrijeme. Ono je prisutno na svakom prostoru i u svakom vremenu gdje postoje oni koji se otvaraju Božjoj dobroti i ljubavi, koji se daju prosvijetliti njegovom istinom i postojano se bore za njegovu pravednost. Zato je kraljevstvo o kojemu govori Isus kraljevstvo istinskih i neprolaznih vrijednosti kao što su istina i pravda, dobrota i ljubav, milosrđe i mir. Kao takvo ono se rađa iz Božje istine, a crpe snagu iz njegove ljubavi, te je neuništivo u srcima onih koji ga primiše. Riječ je o kraljevstvu koje se ostvaruje u dubini duše, a onome tko ga primi daje izuzetnu duhovnu sigurnost, snagu i mir.

Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali ne znači da nije kraljevstvo za ovaj svijet, to jest da mu ne treba pronaći prostora ovdje na zamlji. Jer njegovo je kraljevstvo je bilo i vremenito samo utoliko ukoliko se među ljudima pojavilo i u vremenu kako bi sebi priskrbili ulazak u nj već sada za ovoga života, ali se ono ne iscrpljuje vremenitom vlašću koja prolazi, negi ima vječnu vrijednost. Ono je bilo i zemaljsko, ali samo u onoj mjeri u kojoj je htio da se ostvaruje i na zemlji. No način na koji Krist vlada u kršćanima nije onaj zemaljski odnos koji se veže na prostorni i vremeniti oblik vladavine. Njegovo kraljevstvo se ne ostvaruje osvajanjem teritorija, nego osvajanjem srca za ljubav Božju. Ono se ne ostvaruje silom i nasiljem, nego darom ljubavi i života koji iz Boga izlazi. Zemaljsko se kraljevstvo može ostvariti silom i čuvati vojskom, do njega se može doći kako vojnom pobjedom i osvajanjem, tako demokratskim procedurama, ali ono nikada ne može dati čovjeku obilje koje daje Krist i njegovo kraljevstvo. Kristovo se, naime, kraljevstvo ostvaruje darom vječnoga života, a taj dar života ne ovisi o čovjeku nego o Bogu. Ljudi poradi zemaljskoga kraljevstva oduzimaju život, dok Isus, darujući svoj život, uvodi u nebesko kraljevstvo. Stoga je Isusovo kraljevstvo u vjernicima nebeski oblik vladanja u njihovim srcima na način da ih ispunja ljubavlju, natapa blaženstvom, prosvjetljuje istinom. Zato je Isus rekao Pilatu da je došao da posvjedoči za istinu, te tko god dođe do istine Božje, dođe do one neprolazne vrijednosti koju mu ne može nitko oduzeti, jer ona s vremenom ne blijedi niti se s prostorom mijenja. Tajna njegova kraljevstva i kraljevanja doista je u tome da se otvori srce i duša vječnim i sveopćim vrijednostima koje u Bogu imaju svoj izvor. To je bilo kraljevstvo koje je od početka najavio i po kojem je htio ujediniti ljudski rod u novi Božji narod, u Božje kraljevstvo na zemlji.

Doista, ovo je istinski Isusov poučak o sveopćemu kraljevstvu, poučak koji nije razumio Pilat, a ni židovstvo onoga vremena. Taj poučak su nakon uskrsnuća razumjeli Isusovi učenici koji su primili božanski – kraljevski život, te su ga kasnije navijestili pozivajući sve ljude da se otvore takvom obliku Božjega vladanja na zemlji koji i njih same uzdiže do kraljevanja u nebeskoj slavi. Taj poučak razumijevamo i mi danas te s pravom slavimo Isusovo sveopće kraljevstvo zalažući se za poštivanje sveopćih, to jest sveljudskih, vrijednosti po kojima želimo da Krist zavlada u svim srcima. Zato Krist kraljuje u srcima kao Božji jamac sveopćih i vječnih vrijednosti među ljudima, a ne kao kralj neke ograničene skupine, na ograničenom prostoru i u određenom vremenu. Poklonimo mu se od srca zahvalni za kraljevsko dostojanstvo kojim je i nas obasuo kad nam je povjerio da i sami svjedočimo istinu poradi koje je i on došao na svijet, te ga molimo da nas održi u ovom dostojanstvu do onog konačnog ulaska u njegovo vječno nebesko kraljevstvo.

33. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je prilično složen, a i vrlo težak razumjeti nama ljudima koji bismo htjeli da svaka Isusova riječ ima školsku logiku i jasnoću. No mnoge stvari ne razumijemo upravo zato što naš konkretni praktični život ne odgovara snazi Kristova života i nije do kraja vjeran njegovoj riječi. Da živimo do kraja dosljedno onda bismo dobro razumjeli svaku riječ, te bi ona našla odjeka u našim grudima. Doista, riječ Kristova koju čitamo u današnjem Evanđelju upozorava nas na posljednje stvarnosti našeg ljudskog života, o kojima mi ne razmišljamo baš tako često. Stavljamo ih po strani i držimo ih u podsvijesti kao da nisu stvarne, a u biti one su neminovne i nitko ih od nas ne može izbjeći. Isus nas pak želi poučiti kako je u životu mnogo toga neizvjesno, ali je izvjesno samo jedno da ćemo se jednom suočiti s istinom života i smrti, to jest da će nam pomrčati sunce i da mjesec više neće svijetliti, te da će nam jednom zvijezde pasti s neba, te će se i sile nebeske poljuljati. Da bi nam predočio neminovnost naše smrti i potrebu da o njoj na vrijeme razmišljamo Isus se, dakle, služi slikom propasti svijeta koja zorno predočava i jasno upozorava na buduće događaje kojih ćemo i sami jednom biti dionici i sudionici.

Ljudi, na žalost, često žive tako da ne prepoznju život u sebi. Sposobni su vidjeti kako život u smokvi buja i kad dolazi vrijeme njezina roda, a ne prepoznaju kad stvarni život u njima samima buja i dolazi svome plodu. Štoviše, često žive tako da život u njima ide na manje, da ide kraju, da se troši, umjesto da ide k punini ploda. Događa se da ga nikad nisu znali usmjeriti prema onoj neprolaznoj plodnosti, nego prema ljudskim ostvarenjima koja čovjeka najčešće više troše nego čine plodnim. Redovito uspijemo prepoznati naravni život i njegov tijek u živim bićima oko nas, ali u sebi i oko sebe ne uspijevamo prepoznati milosni tijek života koji je među nas donio sam Bog, a koji bi nama ljudima trebao biti tako naravan. Razmišljajući o toj pojavi vidimo da bolje na podražaje reagira smokva koja, kako dolazi ljeto i vrijeme plodnosti, omekšava i tjera lišće, a sami ne uspijevamo prepoznati da je došlo ljeto i da grije sunce božanskoga života ljudskome rodu. Došao je među nas Božji Sin koji je izgovorio neprolazne riječi, a mi ih ne slušamo i ne prepoznajemo kao takve, nego živimo u suhoći i hladnoći, umjesto da iz njegove prisutnosti i riječi crpimo svježinu i toplinu za plodnost svoga života. Tada nas ne bi budući život strašio kao da je riječ o propasti, nego bismo u njemu prepoznavali puninu prema kojoj težimo i prema kojoj je protegnuto naše biće.

Samo tko se uči od smokve, to jest tko omekšava svoje srce, takav može sebi dopustiti plodove života. U omekšanu srcu koje dopušta da u nj prodiru božanski sokovi u njegovim grudima može buknuti život. No s druge pak strane, ako se ne natapa božanskom ljubavi, tada se ne može dogoditi ništa. U protivnom će se dogoditi da se usredotočujemo na koješta što nam nije važno, umjesto da se posvetimo životu milosti i zajedništva s Bogom po kojemu buja naš život. Zato Isus hoće da se usredotočimo na sadašnji trenutak, te da vlastitu vječnost ne promatramo kroz prizmu događaja koji će doći u jednoj dalekoj budućnosti, nego kroz prizmu sadašnjosti koja se već sada događa. A da se sada događa i da je vrlo aktualna može se razaznati slušajući Isusovu moćnu riječ. Kad osjetimo da je neprolazna i kad osjetimo da buja u našim životima, onda nam postaju jasne i one nejasne riječi današnjeg Evanđelja. Ako nam snaga Isusove riječi progovori u srcu, onda ćutimo i znamo da je blizu, da je na vratima, te da se ono što je on izgovorio zbiva u našem životu.

A onaj tko osjeti da je Isusova riječ konačna u njegovoj duši, te da je to riječ punine od koje se ne može više imati, osjeća da je došla punina vremena, te mu ne preostaje drugo nego da se pripravlja na vječnost pogleda čvrsto usmjerenoga na onoga tko dolazi na oblacima, jer ćemo ga nazrijeti na obzorjima našega života. Tako ćemo mi vjernici osjetiti da smo primili neizmjerni dar od kojega uzvišenijega nema, svjesni kako nas ništa ne može poljuljati niti onda kad se sile nebeske budu ljuljale, da nas ništa ne može oboriti, pa ni onda kada zvijezde budu s neba padale, da će nam istinsko svjetlo svijetliti i onda kad pomrča sunce i mjesec. Opredijelimo se stoga za ovu neprolaznu stranu života, utisnimo u srce riječ koja neće nikada uminuti, kako bismo u njoj uživali po svu vječnost. A Gospodin nam je blizu, na vratima, pa ga nastojmo prepoznati i otvoriti mu vrata svoga srca. Ne dopustimo da prođemo mi i ovaj naraštaj, a da se za nas ne zbude njegov dolazak koji nas obdaruje životom vječnim i raduje nas neprolaznošću.

32. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako Isus iznosi zaključke o socijalnom stanju u društvu svoga vremena, te time svojim sunarodnjacima daje smjernice za budućnost. U tom duhu upućuje svoje učenike i narod čega se trebaju čuvati, a prema čemu bi trebali kao takvi težiti. Razvidno je iz evanđeoskog događaja i Isusove pouke da je ključ od kojeg polazi Gospodin u osobama, a ne u novcu. Prema Isusu budućnost naroda nije u ljudskom ugledu i častima koje uživaju pismoznanci, pa niti u ulaganjima i novcu kojim raspolažu bogataši, nego prije svega u tihim i skromnim, odgojenim i samozatajnim osobama poput siromašne udovice koji daju život, a ne samo viškove za dobro drugih. Stoga, samo onaj tko je pun pobožnosti i poštovanja prema Bogu i njegovu daru nama, može dati svoj obol od kojeg žive drugi ljudi.

Bogataši onoga doba su držali da količina novca osigurava dobrobit i budućnost izraelskog naroda, pa čak vjere i Hrama. Bili su uvjereni da oni novcem hrane, podržavaju i ispovijedaju vjeru, a u biti njihovo nastojanje se svodilo na pokušaj da novcem kupe svetinju, to jest da preko novca darovana za Hram steknu ugled. Tako vidimo da nisu darivali, nego dvolično davali kako bi došli do boljih položaja i većeg ugleda. Darivali su da bi im se iskazivale počasti dok šeću u dugim haljinama, da bi ih se pozdravljalo po trgovima, kako bi imali prva mjesta u sinagogama, gozbama i javnim skupovima. I bili su samouvjereni jer su znali kako onda na račun sirotinje namiriti sebe, to jest kako će nadoknaditi ono što su dali za javne poslove ili opće dobro. Takvi daju u zajedničku blagajnu, ali samo da bi uzeli više, stvaraju o sebi lijepu sliku da prikriju zle namjere.

Ali Isus je znao da pravu dobrobit naroda jamče samo svete i izgrađene duše koje su spremne žrtvovati se za narod, poput siromašne udovice koja s istinskim uvjerenjem živi za vjeru i Hram, svjesna da samo iskrena i čvrsta vjera može biti temelj buduće dobrobiti. Ako pojedinci nisu izgrađeni do mjere da znaju razborito upravljati onim što imaju, te ulagati u svoju duhovnu korist i zajedničku dobrobit, onda novca nikad neće biti dosta u nekom društvu. A i da ga bude uvijek više, nikad ne bi poslužio spasenju, nego bi dotičnome nanio veliku štetu. Ukoliko novac nije uložen s ispravnim ciljem i darovan čista srca, ako nije dan iz pobožnosti i sa željom da se uveća bogobojaznost, onda je samo balast koji ubrzava propast kako pojedinca tako i društva. Ako sredstva kojima se raspolaže, kako osobno, tako i u obitelji i društvu, nisu uložena sukladno vječnim i neprolaznim principima dobra, pravde, istine, ljubavi i milosrđa, onda je to novac koji kvari i uništava ljude. To znači da nam sad sjedne na račun ne znam koliko milijardi, bilo u gotovini bilo u raznim oblicima investicija, ako mi time ne bismo bili bliži Bogu, bilo bi nam uzalud. Ako bi nas novac koji stvaramo i posjedujemo odveo u razvrat i bezboštvo, te nas tako udaljio od pravih vrijednosti života, ako bi nam ga netko dao, ali uvjetujući nas da ga iskoristimo kako bismo Boga udaljili iz svoga života i života svoga naroda i društva, onda bi svaka lipa bila laž i obmana.

Vidimo stoga da se dobro pojedinca i naroda ne može zajamčiti količinom novca, jer novac kao takav ne jamči ni sreću ni dobrobit, ma koliko nam se to činilo. Istinska dobrobit se može zajamčiti odgojenim i čistim dušama koje prepoznaju istinske vrijednosti, te se za njih odgajaju i potiči druge svojim primjerom na takav odgoj. Jednostavna pobožnost siromašne udovice je najbolji primjer, jer je ona za dobrobit svoga naroda uložila cijelu sebe, a ne samo novac koji, uostalom, mnogi iskoriste sebi i svome narodu na propast jer se njime služe kako bi uvećavali osobnu taštinu i uskogrudni privatni interes. Štoviše, mnogi, tome smo svjedoci i u našem vremenu i društvu, umjesto u opće dobro, ulažu novac u zlo i nećudoredan život kojim se upropaštava duša i zaustavlja bilo života.

A samo ako imamo osoba sposobnih za samoprijegor, odricanje i žrtvu, poput udovice iz Evanđelja, onda možemo računati na budućnost. Ako će se među nama uvećavati bogoljubnost, ako će biti samozatajnih svetih osoba koje drže do vjere i pobožnosti, ako će biti onih koji će živjeti od krijeposti i za krijepost, koji će vrijednim smatrati ono što od Boga dolazi, onda će ovaj narod imati pretpostavku za bolju budućnost. Molimo da se to dogodi i danas.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu svih svetih liturgija svete Crkve nudi nam na razmišljanje neobičan odlomak u kojem se uopće ne govori o svetosti na način na koji smo navikli razumijevati svetost na koju Bog poziva svoj narod još od Staroga saveza. Istina, u evanđeoskom tekstu koji smo čuli Isus poučava svoje učenike blaženome životu, to jest prije svega tješi i hrabri pojedince koji na ovoj zemlji trpe, te mi tek u svjetlu današnje svetkovine zaključujemo da je njegov navještaj blaženstava poziv na put svetosti dostupan svim ljudima, a po kojem se jedinom dolazi do istinske sreće. Kao što je ovaj tekst o blaženstvima početak Isusova Govora na gori kojim naviješta novi život, tako je govor o blaženstvima početak svetosti i uvod u pravi život već ovdje na zemlji, a koji će biti okrunjen puninom u njegovu kraljevstvu.

Međutim, malo tko bi se, ne samo od Isusovih suvremenika, nego i od naših, složio s tim načinom koji Isus promiče kao put svetosti, to jest blažena života, jer malo tko smatra da bi se moglo u situacijama koje je Isus naveo govoriti o ikakvome blaženstvu. Čak štoviše, po sili svoje naravi većina ljudi bježi iz odnosa i situacija koje je Isus nazvao blaženima, a mi bismo ih nazvali situacijama svetosti. Prema kategorijama ovoga svijeta, svet, to jest blažen život kojemu ljudi teže, sastojao bi se u ljudskim i zemaljskim sadržajima koji čovjeku pružaju sreću i zadovoljstvo, te ga kao takvoga čine ispunjenim. Zato danas, sukladno tome, jedni obećavaju čovjeku blažen ili sretan život u razvijanju razumske spoznaje i određene vrste znanja, dok drugi čovjeka žele usrećiti i obdariti blaženstvom time što mu nude zemaljska dobra i užitke. No sreća koja se ostvaruje na taj ljudski način, a čega smo svi svjesni, ipak je prolazna i kratkotrajna, te nas ne ispunja istinskim osjećajem zadovoljstva, blaženstva i punine, kao što nas može ispuniti život utemeljen na vrijednostima koje nam je ponudio naš Gospodin.

Doista, istinski nas može ispuniti i dovesti u potpuno blaženstvo samo život koji ne zanemaruje bitno, to jest ne prezire stvarne međuljudske vrijednosti kao što su dobrota, sućut, pravednost, milosrđe, istinoljubivost. Da nije onih koji su spremni na evanđeoski način darivati se drugima, staviti u prvi plan dobro čovjeka kao takvoga, misleći na dobro osobe a ne poistovjećujući dobro s materijalnim interesom, ljudski život bi doista bio lišen najvećeg bogatstva. Zato je Isusova riječ s jedne strane kritika onih koji su uvjereni da se sreća i bolja budućnost ostvaruje uvećavanjem bogatstva, moći, zemaljskih posjeda i zemaljske radosti, a s druge strane je poticaj onima koji vide da se prava sreća i budućnost društva, pojedinca i naroda, ostvaruje uvećanjem čistoće srca, dobrote, pravednosti i milosrđa.

Danas dok slavimo svetkovinu Svih svetih držimo da su mnoga naša bezimena braća živjela sukladno Isusovoj riječi, te su nam svojim životom do sada namrli i prenijeli iste evanđeoske vrijednosti za koje se danas mi trebamo boriti. Čvrstom vjerom znamo da ih je Gospodin obdario slavom nebeskom jer su na zemlji slijedili put njegovih blaženstava, a ne ljudske blagodati. I nama danas koji se nalazimo pred istim izazovom oni su nam poticaj i primjer, jer uvijek ostaju iste okolnosti života i isti izazovi pred svakim čovjekom i naraštajem. Njihov život nam je svjedočanstvo i jamstvo da se može izabirati evanđeoske vrijednosti i da se može u njima pronaći smisao već za ovoga života, ma kako bilo teško i zahtjevno živjeti prema njima. Oni su svjedoci da nas vjernosti Isusovoj neprolaznoj i neponovljivoj riječi čini blaženima, te nam jamči i onaj vječni i neprolazni život. Iz njihova primjera iščitavamo da Bog nikome ne uskraćuje blaženstvo i puninu života, nego naprotiv nudi ga i velikima i malima, i učenima i neukima. Jednom riječju Bog poziva svakoga da se odazove na put svetosti kako bismo zemlju pretvorili u dom istinskog zajedništva u kojemu ima smisla živjeti u međusobnom poštovanju i ljubavi. A to se događa samo onda kad smo na zemlji otvoreni Božjim darovima i istini života, nakon čega nas Bog nagrađuje i svojim blaženstvom za svu vječnost.

Isusove riječi nas, doista, pozivaju na svetost svakodnevnoga života koja se ne mjeri akademskim stupnjem i titulom, nego spremnošću duha da se otvori kraljevstvu Božjemu. Ne mjeri se veseljem i užicima ovoga života, nego sposobnošću da se nosimo sa žalostima u ovoj dolini suza u kojoj nam je proživjeti određeni broj godina i dana. Riječ je o svetosti koja se ne mjeri vrijednostima zemaljskih posjeda, nego krotkošću života kojom primamo Boga za svoju baštinu. Štoviše, svetost na koju nas poziva Bog ne mjeri se zasićenošću ukusne hrane i zadovoljstvom opojnih pića u kojima ljudi uživaju, nego glađu i žeđu za Božjim neprolaznim vrijednostima. Svetost na koju nas Isus poziva nije bezobzirnost koja nas gura da mislimo najprije i isključivo na sebe, nego se očituje u dobroti kojom iskazujemo milosrđe svome bližnjemu. Jer svetost se ne sastoji u briljantnom razumu i tečnom govorništvu, nego prije svega u čistoći srca koje je pogledom duha kadro zaviriti u srce Božje. Svetost nije ni u tome da tražimo za sebe prostor i vrijeme u kojem nas nitko ne ometa da se nesmetano bavimo svojim poslovima, nego u tome da izdvojimo vremena i ostavimo prostora za one kojima je potrebno donijeti mir u nemirnu dušu objavljujući im da su djeca Božja. Svetost se ne poistovjećuje niti sa zemaljskim vrijednostima pravne države, nego se prepoznaje po borbi za obespravljene i zanemarene do mjere da se i sami izložimo progonu i prozivanju onih kojima nije stalo do istinske pravednosti u društvu.

U tom smislu put svetosti koji nam naznači Isus, put je kojim su prošla mnoga naša braća i sestre, te sada uživaju slavu nebesku, a mi im ovim slavljem zahvaljujemo i častimo ih. Oni su Božju riječ primali i od nje živjeli, spremni i na nerazumijevanje i progone od onih koji nisu htjeli da oni čovjeku i svijetu navijeste i dadnu Boga. Jer su živjeli su sa svom jednostavnošću u svojim obiteljima držeći se čvrsto evanđeoskog nauka, potvrđuju nam da svetost nije egzibicija niti zvanje za vjerske čudake, nego stil života za sve ljude koji iskreno traže Boga i vječno spasenje. O tome koliko ćemo se svi mi opredjeljivati za put svetosti, ovisi i budućnost našega naroda. Što nas bude više spremnih prihvatiti Isusova mjerila svetosti, to će nam društvo biti stabilnije i čvršće. Imat ćemo unutarnju snagu i vitalnost za ovaj život, kao i nagradu života vječnoga. Sveti koji su išli ispred nas pokazali su nam da je jedini ispravni put biti svet sukladno Isusovu pozivu, pa se stoga ne izvlačimo ni mi od ove odgovornosti, nego idimo odvažno putem svetosti za dobrobit i spasenje svoje i svojih najbližih, kao što učiniše mnogi sveci koji nam danas u ovom slavlju svijetle svojim primjerom.

30. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje događaj koji se zbio jednom zgodom dok je Isus izlazio iz Jerihona okružen mnoštvom svijeta. No na tom izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej koji je iskao milostinju i pomoć prolaznika, s nadom da će mu se smilovati. Iako u nevolji, i premda je živio od pomoći dobrih ljudi, ipak je bio obazriv, te je sjedio pored puta da nikome ne bude smetnja dok ulazi i izlazi iz grada, jer vjerojatno nije htio nikoga svojim stanjem ‘prisiliti’ da odvoji od svoga  ako nije htio dati dragovoljno, od srca. No kad je čuo da blizu njega prolazi Isus Nazarećanin, nije više bio tako tih, samozatajan i nenametljiv, nego je počeo iz sveg glasa vikati: Sine Davidov, smiluj mi se! A kad su ga mnogi stali ušutkivati, nije se dao smesti, nego je bio toliko uporan da je još jače vikao.

Kad potom razmislimo s malo odmaka o svemu što se zbilo, onda vidimo u kakvoj je bezizglednoj situaciji bio. Srećom spasila ga je jasna svijest i vjera u Isusa uslijed koje nije htio propustiti ovu jedinstvenu priliku susreta s Mesijom. Međutim, osim što je bio lišen vida, te tako u velikoj životnoj potrebi, morao se još nadvikivati s mnoštvom onih koji su mu bili preprjeka da dođe do Isusa. Kamo sreće da su oni bili toliko zauzeti slušajući Isusov nauk i obuzeti potrebom da ne izgube nijednu njegovu riječ, te da poradi toga ništa drugo oko sebe ne primjećuju. Tada bi ih on razumio što u prvi mah nisu primijetili jednog tihog slijepog prosjaka pored ceste. No sigurno mu je bilo neprihvatljivo da mu onemogućuju susret s Isusom, nakon što su shvatili da je im je on negdje iza leđa, slijep i bespomoćan pored ceste.

S druge pak strane, oni koji su ušutkivali Bartimeja da ne iznese Isusu svoje potrebe, pokazali su da, ne mareći za slijepog prosjaka, nisu dobro slušali Isusa niti razumjeli njegov nauk i poslanje. Ako im je njegov zahtjeva za pomoću parao uši, te ih ometao u slušanju, nisu razumjeli da im kroz krik potrebnika progovara i sam Isus. Ako mu i nisu u prvi mah pridali na važnosti, poradi svojih mmogućih sebičnih potreba da čuju navještaj riječi, ipak su u drugom trenutku, kad su čuli njegov vapaj, mogli bili priskočiti u pomoć. Time bi onda i u praksu provesti Isusovu riječ koja ih je uvijek poticala na ljubav i milosrđe.

Stoga je sasvim zakonito zapitati se kako je moguće da netko ne dopusti nekom potrebniku da se susretne s Isusom? Što ih je moglo na to navesti? Da su slušali Isusa, onda bi im bilo jasno da trebaju takve tražiti i pomagati im da dođu do Isusa i da mole pomoć i smilovanje. Ako nisu htjeli da Bartimej zamara Učitelja, onda su se i oni trebali maknuti od njega i pustit ga da u miru ide svojim putem. Ali ako su ga pak ušutkivali jer nisu htjeli da Isusa naziva Sinom Davidovim, to time Mesijom, onda su pokazali da su bili blizu Isusa, slušali ga i gledali, ali nisu dobro ni čuli ni vidjeli. Zato je i njima Bartimejev glas, a i kasnije ozdravljenje, bila prigoda da progledaju, te da zadobiju i pravi sluh za Božju riječ.

Često se i mi kršćani nalazimo u situaciji u kojoj je bio slijepi prosjak Bartimej. Na ovaj ili na onaj način uvijek ima u društvu određen broj ljudi koji se ispriječe između nas i Isusa. Ima onih koji ne žele da naš vapaj dođe do Učitelja, koji ne žele da ga susretnemo i da primimo njegove milosti. Nađe se ljudi koji žele prigušiti naš vapaj Isusu i našu potrebu da ga susretnemo na ulicama našega grada i društva, jer ne žele da se objavi kao Božji Sin i Mesija. Ima ih koji kršćane ušutkuju iz neznanja, ali i onih koji čine svjesno, potiskujući njihov glas koji doziva Isusa i koji može očitovati svijetu Isusovu moć, to jest Isusa pokazati kao pravi put čovječanstvu koje često luta po bespućima.

Zato se i nama postavlja temeljno pitanje: Imamo li mi kršćani snage vikati i vapiti Isusu usprkos ušutkivanja? Hoćemo li dopustit da nam društvo priguši zaziv i da nam odnese Isusa izvan dometa našeg krika? Hoćemo li dopustiti da nas ušutkaju i ostave pored puta u mraku sljepoće? Ali ne samo nas, nego čovjeka kao takvoga? Hoće li onemogućiti da im pokažemo da preko nas Isus daruje vid svijetu obasipljući ga svjetlom i da preko nas daje glas svim patnicima u njihovim patnjama i potrebama? Imamo li snage nadjačati one koji našem narodu i društvu nude bezbožnu viziju, koja čovjeka ostavlja u tami i stranputici?

Doista, treba se znati nositi sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta kojoj je cilj onemogućiti da naš glas dopre do Isusa, te da se po nama pokaže njegovo milosrdno uslišanje. I treba znati podići glas da ne dopustimo da oni koji nas ušutkuju budu glasniji od nas koji vapimo za njegovom svetom prisutnošću i zahvatom kako u našem životu, tako i u životu svih potrebnih u društvu. Ne možemo dopustiti da nas u društvu u kojemu živimo smjeste na margine, pored puta i da nam ne dopuste reći da dobro čujemo jer čujemo Isusov glas, ili pak da želimo dobro vidjeti nudeći pogled na svijet Isusovim očima. Štoviše, ne možemo dopustit da ijedan čovjek kao čovjek bude u društvu stavljen na rub, pored ceste, nego da bude u središtu pozornosti sa svim svojim potrebama, kao što je bio našem Gospodinu.

Budimo stoga odvažni poput Bartimeja i ne dopustimo da Božje Svjetlo prođe pored nas, a da mi ostanemo u tami i sljepoći. Ne dopustimo da nam Božja Riječ bude na dohvat, a mi gluhi i neupućeni. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj koji je Put, a da mi ostanemo pored puta sjediti. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj u kojem su sva blago Božje, a da mi ostanemo vječiti siromasi i prosjaci koji jedva nakupe koju mrvicu za život. Razbudimo u sebi žarku vjeru, te se njome spasimo! Progledajmo i pođimo za Isusom putevima ovoga svijeta i putem vječnosti!

29. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje spor koji se dogodio među apostolima pri pokušaju dvojica od njih, sinova Zebedejevih da si priskrbe bolja mjesta u Isusovu kraljevstvu. Stvar je došla do usijanja tako da je sam Isus morao smirivati situaciju, te ih dozvati k sebi i poučiti kako se trebaju ponašati. Poučio ih je da se ne trebaju odnositi jedan prema drugome kao zemaljski vladari i velikaši koji gospoduju nad svojim narodima i svoje podanike drže pod vlašću u velikoj pokornosti: Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude svima sluga.

Tako je Isus svoje učenike poučio jednoj novoj viziji života i odnosa koji se razlikuje od odnosa koji su postojali u ondašnjem u svijetu, a koji su se mogli izreći i onom narodnom: Tko jači taj kvači. Danas kad živimo u bitno drukčijem društvu nego naš Gospodin prije 2000 godina, upitati nam se je li još uvijek vrijedi pravilo da tko je jači u svojoj ruci ima moć nad drugim, bilo da se radi o pojedincu ili o narodima. Pitamo se jesmo li u suvremenom društvu, zahvaljujući demokratskim strujanjima i razvojem pravne države napokon riješili problem podređenosti jednih drugima. Jesu li ove Isusove riječi za nas danas zaludu izgovorene jer u našim društvima više ne postoje iznad nas gospodari i velikaši da odlučuju o našoj sudbini, nego to sada činimo mi sami odlučujući o onima koji će nas predstavljati i voditi u državi? Imamo se pravo i zapitati je li se možda ostvarili društvo o kojemu Isus govori, jer vidimo da živimo u uređenim društvima gdje  sami biramo svoje zastupnike, koje se potom obvezuju služiti narodu, a ne više gospodovati.

No držim da bismo doista bili naivni kad bismo pomislili da nam služe oni koji su na vlasti u našim društvima. Pogotovo kad promatramo stvari iz globalne perspektive, teško za povjerovati da bi veliki gospodari kapitala i moći dopustili da im interes i zarada izmaknu iz ruku. Jer pokazali su da su u ime toga spremni čak i cijele narode, države i krajeve izvrći nemilim pogibeljima, što se i u naše vrijeme vrlo jasno vidi. Stoga je privid da danas oni koji su na vlasti ne vladaju, nego služe, a još veći privid da je dopušteno svakom pojedincu da slobodno bira vlastite vrijednosti i način života, te narodu da odlučuje o svojoj sudbini i tijekovima povijesti. Teško bismo se prevarili ako bismo pomislili da su moćnici ovoga svijeta odlučili odustati od moći i dati je u ruke naroda, te, štoviše, da se sami posvete tome te žrtvuju i izlože da narod što bolje živi.

Upravo zato Isusova riječ i pouka, kako apostolima nekad tako i danas nama, ostaje vrlo snažna i korisna jer nam Isus pruža i poziva nas na drukčiju viziju odnosa. Ako pak ne slušamo njega, nego živimo prema ljudskom nahođenju i željama, uvijek ćemo ostati s istim problemima u društvu, te će svaki pomak biti vrlo spor i samo strukturalan, dok će se za ona stvarne pomake uljuđenja društva trebati čekati da se svi zajedno upustimo u evanđeoski život. Doista, možemo izokrenuti ili izabrati načine upravljanja u društvu, ali ne možemo stvoriti bolje odnose ako ne slušamo Krista Gospodina i ne upijamo evanđeoski duh. Možemo promijeniti način upravljanja u društvu, ali ako se mi ne promijenimo kao ljudi i ako ne dopustimo Gospodinu da nas ne oblikuje, u našem društvu neće biti pomaka i neće se dogoditi da kao zreli i odgovorni ljudi vladamo u svome društvu bez tutora i izrabljivača. Htjeli bismo savršeno društvo, besprijekornu upravu od državne do lokalne, poštene političare i javne ustanove, a ne primjećujemo da su oni odraz unutarnjih želja koje vladaju nama. Tješimo se da mi izabiremo i oblikujemo vlast, ali koja korist kad mi prije toga nismo sebe dali Bogom oblikovati. Htjeli bismo vlasti visokih ideala, dopuštamo da tvorci javnog mnijenja i mentaliteta ovoga svijeta u nama raspale niske strasti i želje, te je onda i logično da izabiremo one koji su spremni ispunjavati nam ih. Tako u konačnici, umjesto da izabiremo ljude koji će nam služiti, izabiremo one koji će ispunjavati naše želje, koje su prethodno u nama potakli i oblikovali, ali takve želje preko kojih nas s lakoćom mogu držati u pokornosti i nad nama gospodovati.

Stoga, ako želimo društvo u kojem ćemo sami odlučivati o svojoj sudbini, onda ne bismo smjeli slijediti modne trendove ovoga svijeta koji nas vrlo vješto putem medija oblikuju i pustoše, nego bismo trebali slušati glas svoga Gospodina koji nas odgaja za ponizno služenje i nesebičnu žrtvu. Jer, doista, ljudskost se oblikuje poniznošću srca i poslušnošću Isusovu glasu. Onaj tko odbija slušati Isusa, redovito ne zna izabrati vrijednosti, ne zna što hoće, što traži i što treba ostvariti u društvu, te je sam kao takav podložan manipulacijama kojima upravljaju moćnici i bezakonici ovoga svijeta. Dok na ispravan način obnaša vlast samo onaj tko dopusti da mu Isus promijeni srce. Takav zna točno što želi za sebe i za druge, te uspijeva smoći snage i izložiti se za javno dobro.

Dopustimo stoga Gospodinu da nas promijeni iznutra, jer istinski vladamo kada živimo u srcima drugih, kad ih svojim primjerom i nesebičnošću upravljamo na dobro. Mijenjajmo se iznutra mi prvi, te ćemo onda na vlast dovesti one koji sliče našoj nutrini i odgovaraju svim njezinim zahtjevima, umjesto da dopustimo grabežljivcima i bezbošcima da manipuliraju sudbinom i nas samih i cijeloga naroda. Izgrađujmo slobodan duh kojim ne mogu ovladati moćnici i velikaši, te pomažimo drugima da izgrađuju takav duh, pa ćemo doći do prave vlasti koju nam nitko neće moći oduzeti, te ćemo snagom nje znati biti vladari što služe i sluge što vladaju. Držimo se Isusova primjera, jer on je došao ne samo da služi, nego i da i vlada u srcima svojih vjernika dajući svoj život kao otkupninu za mnoge, kako bi im omogućio da ih Otac obdari vlašću, to jest mjestom u kraljevstvu nebeskom.

28. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje susret Isusa s jednim čovjekom koji iznenada došao pred njega postavljajući pitanje što treba činiti da bi baštinio život vječni. Iz razgovora koji se vodi među njima vidimo da Isus naznačuje kao put života onaj koji ne zaobilazi Božje zapovijedi, nego ih ozbiljno uzima u obzir. Ali uz važnost ćudorednog života i poštivanja Božjih zapovijedi, Isus je ujedno izrazio i njegovu nedostatno za ozbiljan duhovni život. Doista pravi duhovni život nije samo u životu zapovijedi, nego u Isusovu vjernom nasljedovanju, što je sam Gospodin naznačio spomenutom čovjeku kad mu je rekao da mu jedno nedostaje, a to je da proda sve što ima i razdijeli siromasima, te da dođe i nastavi ići za njim. Ovakvu ponudu dotični nije prihvatio, jer nije bio spreman poradi nebeskoga blaga žrtvovati zemaljsko, to jest nije bio spreman zemaljsko uložiti da dođe do nebeskoga na način na koji mu je to Isus savjetovao. Tako je ovaj čovjek odbacio to ‘jedno’ koje mu je Isus ponudio, ali koje nije bilo baš tako nevažno, nego je bilo značajnije od svega onog drugog čime se htio pohvaliti Isusu.

Kao i ovom čovjeku iz evanđeoskog odlomka i nama danas u ovome svijetu nedostaje počesto ono ‘jedno’ u životu koje se pokazuje kao ono bitno. A ono je doista nezamjenjivo, jer ga nijedna zemaljska stvarnost ni ostvarenje ne mogu nadomjestiti. To ‘jedno’ koje nam nedostaje je želja da potpuno pripadamo Bogu, da ga otkrijemo na nov način i da mu se potpuno posvetimo. Pa i onda kad u nama tinja potreba da se držimo ćudorednih normi, počesto nam nedostaje želja da ostvarimo živi i neposredni odnos s Bogom, a ne samo onaj izvanjski i formalni. I dok se trudimo oko bitnih sastavnica ćudorednoga života, na što smo vezani i savješću, o čemu svjedoče i oni koji ne vjeruju u Boga, mi vjernici se ne bismo time smjeli zadovoljiti, nego bismo trebali tražiti još nešto više. Tako ni ovaj čovjek nije ništa osobito činio time što je čuvao zapovijedi Božje, nego je činio samo ono što bi trebao svaki pošten i savjestan čovjek. Štoviše, našao je shodnim hvaliti se kao da je osobito zaslužno djelo pred Bogom slušati minimum Zakona, a nije imao snage za istinski korak vjere u živoga Boga, nije imao snage za onaj presudni korak koji bi ga doveo u život vječni koji je tražio. Zato je njegov život koji se sastojao u vršenju ćudorednih normi još uvijek bio daleko od Boga i od zasluga za život vječni. Jer da je imao pravi odnos s Bogom i pravu svijest o blagu koje je trebao steći na nebu, ne bi mu bilo teško sve ostaviti i slijediti onoga za kim je jedino mogao doći u život vječni.

Ovaj čovjek koji je izišao pred Isusa sve je u životu dobro činio živeći sukladno Zakonu, ali mu je nedostajalo još nešto kako bi bio savršen. Nedostajalo mu je ono ‘jedno’ koje čini cjelinu života, ono ‘jedno’ koje daje smisao ostatku života, te je stoga to jedno što mu je nedostajalo bilo jednako važno i vrijedno kao sve drugo što je činio.  I sam je toga postao svjestan, te je zato otišao smrknut i žalostan. Teško mu se bilo odvojiti od onoga što je posjedovao i zato je se opredijelio za taj zemaljski ostatak svega što je imao, umjesto da prione uz ovo ‘jedno’ koje je bilo vrijednije, jer bi njegovu ćudorednom životu dalo novi smisao i novu vrijednost. Jer u samom ćudorednom životu ne može se imati pravoga zadovoljstva kao onda kad se slijedi Isusa. Kad se pođe za Isusom, onda ćudoređe postaje temelj s kojeg se može nastaviti nasljedovati i ići u daljnje duhovne visine, a ukoliko se odbije nasljedovati Isusa, onda ćudoredni život postaje svrhom samome sebi, te kao takav nije dobar kapital za lakše nasljedovanje Isusa, nego hrana vlastite oholosti.

No da se opredijelio ići za Isusom, onda bi osjetio radost koju mu kasnije nije mogao pružiti veliki imetak, jer istinska radost izvire iz pravoga zajedništva s Bogom. Da je pronašao to zajedništvo i tu radost, tada bi shvatio da zemaljska dobra služe da uveća i tuđu radost time što ih dijeli s drugima, a ne slaže na hrpu kako bi više imao. Da je otkrio pravo zajedništvo s Bogom, otkrio bi i pravo zajedništvo s braćom, te bi sigurno pronašao mnogo radosti u životu. Da je to tako potvrđuje se i u današnje vrijeme u kojemu vidimo da ima mnogo onih koji velik imetak i nemaju prave životne radosti, kao što ima onih koji nemaju velik imetak, ali imaju vedrinu lica i radost jer žive evanđeoskim životom koji Isus od njih očekuje i kako im savjetuje

Stoga nam se potruditi priskrbiti sebi upravo to jedno koje nam nedostaje jer se po tome prepoznaje koliko istinski živo idemo za Isusom. Tek kad otkrijemo koliko je to važno, onda ćemo imati snagu nasljedovanje Isusa staviti u prvi plan, a sve drugo osmisliti kao pomoć a ne smetnja da ga nasljedujemo vjerno i vjerodostojno. Jer ako istinski žeđamo za životom vječnim, to jest ako nam je istinski stalo do onog blaga na nebu, nećemo zanemarivati ono ‘jedno’ vrlo bitno u životu, a to je vjerovati Isusu, slušati njegov glas i vjerno ići za njim. Uzmimo ozbiljno ovu Isusovu pouku i već danas napravimo prvi korak.

27. nedjelja kroz godinu – B

Slušamo u današnjem Evanđelju kako farizeji iskušavaju Isusa postavljajući mu pitanje o (ne)razrješivosti braka: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Ljudi koji su u mnogočemu bili čistunci, koji su se natezali oko beznačajnih stvari i stavki Zakona, imaju hrabrosti i drskosti formulirati jedno ovakvo pitanje ne uočavajući kako je bezočno tako olako govoriti o sudbinama ljudi i njihovim temeljnim vrijednostima. Njima je to bilo pitanje za natezanje i rasprave, za iskušavanja i hvatanja u riječi, dok su im životi i sudbine ljudi bili u drugom planu. Jer sva njihova natezanja i tumačenja završavala su tako da su u svemu tražili svoju korist i probitak, pa tako i u ovoj situaciji. Upravo zato im je bilo moguće da jedan ovakav upit razriješe u korist svoga okorjelog srca, te da nikad ne sagledaju stranu koja je bila žrtva te okorjelosti.

I danas se postavlja isto pitanje, te su i danas na kušnji mnogi muškarci i žene, mnogi parovi i obitelji glede problema (ne)razrješivosti braka. Ovo je pitanje koje se postavlja vrlo intenzivno i Crkvi našega vremena kao pitanje kušnje u današnjem svijetu u kojem se prave napadi i pritisci na crkveni nauk kao da je on ljudska izmišljotina, a ne božanska istina. Stoga postoje i danas pritisci na Crkvu, pritisci slični onima pred kojima je Mojsije, poradi okorjelosti njihova srca, ipak dopustio i ozakonio rastavu. Radi se o pritiscima sličnima onima pred kojima je civilno zakonodavstvo davno već ozakonilo rastave koje su toliko česte da se već smatraju nečim uobičajenim, svakodnevnim, pa nerijetko i normalnim. Tako je stanje natjeralo zakonodavca ne da formulira što je dobro, nego da ozakoni ono što se čini. Osim toga, u današnje vrijeme se to događa pod izlikom napretka, razvoja ljudske svijest i slobode, na način da se bračnu vjernost među supružnicima smatra zaostalom, staromodnom, srednjovjekovnom i neprikladnom za suvremenoga čovjeka. A samo zato jer mu ograničava slobodu da živi razvratno, raskalašeno, da bračnog druga pretvori u partnera, a ne u osobu neponovljive vrijednosti koja je dio njegova bića i s kojom ostvaruje neizrecivo zajedništvo u Bogu. Zato danas živimo u društvu u kojemu pojedine skupine zlorabe pravnu državu kako bi u zakone unijela i zakonima omogućila njima pravo na nered, neodgovornost i nećudoredan život.

Isus nije podlegao takvim pritiscima. Čak se nije ustuknuo niti pred činjenicom da je Mojsije dopustio muškarcima da otpuste žene, jer mu je bilo previše jasno što je život i koja je vrijednost međuosobnoga zajedništva, tako da je znao odgovoriti ispravljajući njihove krive pozicije. Oni su ga htjeli po svoj prilici prikliještiti činjenicama rastava, kao i time da se to radi čak prema Zakonu, no kod njega to nije prošlo. Tako i danas ima onih koji drže da bi se rastava i u Crkvi trebala dopustiti, jer je mnoštvo takvih slučajeva i situacija u kojima je bračna zajednica uništena i u nemogućnosti da se vrati u prvobitno stanje. Pogotovo kad su oni koji su se rastali jedni od drugih ušli u neku novu civilnu zajednicu. Ima i onih koji bi mu prigovorili da idealizira, kao što se i danas Crkvi prigovara, no on je svejedno istaknuo onaj iskonski nauk koji nije nedostižni ideal, nego dostupna stvarnost svima koji poštuju Božje odredbe. Pa i onda kada zna da se cjelovito i vjerodostojno bračno zajedništvo ne događa po ljudskim snagama, nego je Božji dar prema kojem se supružnici trebaju ravnati i usmjeravati, Isus ih ništa manje ne potiče da ga prihvate i ostvare. Samo tako mogu od stvarnosti koju im Bog nudi, i ugraditi vrijednosti u svoj život i izgrađivati ga prema svim mjerilima Božjega dara.

Ključ koji daje Isus kad se poziva na onoj prvotni Božji plan za čovjeka je u tome da očekuje od bračnih drugova da ne žive brak kao ljudsku stvarnost, nego kao Božji milosni dar. Nadalje potiče supružnike da ne dopuste da im srce postane okorjelo, nego da ga uvijek čuvaju natopljenim Božjom ljubavlju koja onda hrani njihov život, ispravno ih motivira i pomaže da nadvladaju svaku poteškoću ukoliko naiđe.  Na temelju njegove riječi i Crkva uči i potiče one koji ulaze u brak, da ne ulaze u brak s okorjelim srcem, to jest neispravnih nakana. Uostalom, može biti valjan brak jedino onaj sklopljen s ispravnim nakanama, to jest srca puna ljubavi, u punoj slobodi i spremnosti na cjelovito darivanje. A danas oni koji se pozivaju na nove uvide u ljudski život prema kojima brak ne bi trebao biti nerazrješiv, u biti brane pravo na svoje okorjelo srce i pravo da se ne pokaju za svoje pogrješke i grijehe koje su počinili protiv braka i obitelji. A Isus, upravo jer osjeća odgovornost za ljudske živote i sudbine, ne nudi nevaljala rješenja, nego samo ona koja odražavaju iskonski Božji plan, jer samo takva rješenja mogu čovjeku zajamčiti sreću i mir, kako ovog tako i drugog života.

Nama je ipak više slušati glas našeg Gospodina i evanđeoski nauk koji promiče i potiče na cjelovitu ljubav koja se odlikuje vjernošću, odgovornošću i trajnošću. Supružnici ne trebaju nikad smetnuti s uma obveze koje su se preuzele i obećanja koja su dali pred Bogom i Crkvom, te niti prestati ići putem kojim nadilaze svoje ljudske slabosti i ograničenosti kako bi hodili putem Božjih ostvarenja. Trebaju bježati od jeftinih izgovora poput onih kako se ljubav istrošila, a da se ne pitaju jesu li što učinili da se to ne dogodi, da ne preispitaju svoju odgovornost pred tim. Jer činjenica jest da ćemo Gospodinu jednom polagati račun za to s kolikom smo ozbiljnošću prihvaćali milost koju nam je davao i jesmo li se trudili odbacivati tvrdoću srca, a ne Božji plan, jer okorjelost srca dovodi u pitanje ljudsku dobrobit.